Briselski saboteri zapalili Europu, pa sad klanjaju pred Trumpom

Južne europske države gutaju šumski požari i svi traže kupca. Kažu, krivci su oni koji ne čiste svoje parcele. A najviše tih parcela je u vlasništvu države.

Pravi krivci su ipak europski zakonodavci koji su svojim prepametnim zakonima ekstenzivno stočarstvo učinili neisplativim. Na fakultetu su, čitajući preporučenu literaturu naučili kako je intenzivno stočarstvo produktivije i isplativije od ekstenzivnog stočarstva. A da bi tako doista i bilo uveli su poljoprivredne poticaje za poljoprivrednike i agro industriju, ali ne po količini proizvodnje već prema poljoprivrednim površinama. Pa radio ili ne radio imaš poticaj. Ovi poticaji su imali koristan učinak prvih desetak godina nakon drugog svjetskog rata kada je poljoprivrednu infrastrukturu trebalo obnoviti, ali su nakon toga postali višestruko štetni.

Prva šteta je u tome što su europske države počele svoje poljoprivredne proizvode koje u Europi ne mogu prodati počele prodavati u Africi i Aziji po cijeni koja je manja od troškova proizvodnje lokalnih seljaka. Rezultat je propast seljaka u siromašnim državama koje nemaju novca za svoje poticaje. A posljedica je masovna seoba tih propalih seljaljaka prema Europi.

Druga šteta je seljenje proizvodnje u velike štale te propast malih seljaka koji su stoku držali na ispaši. Dok je stoka pasla travu nisu postojale zarasle šume oko naselja pa nije bilo ni šumskih požara u današnjim razmjerima. Kako bi hrana bila što jeftinija euroski birokrati su dozvolili slobodni uvoz hrane za stoku pa veliki proizvođači stoku hrane sojom sa površina iskrčene Amazonije. Zeleni politički aktivisti velike energije i male pameti viču kako treba kazniti one koji krče svoje šume i tako povećavaju sadržaj ugljika u zraku, a ne pada im na pamet da su oni to prouzročili svojim prepametnim politikama. Da su uveli carinu od 40% na uvozne poljoprivrede proizvode soja se ne bi uvozila pa bi hrana bila skuplja, radi čega bi ponovno bilo isplativo stoku hraniti i na ispaši po šikarama i pašnjacima. Visoke carine bi dovele do manje proizvodnje soje u Brazilu, pa se tamo prašume više ne bi krčile, i ne bi se ugrožavale divlje životinje.

Međutim, birokratski poljoprivredni štreberi su učili kako su carine štetne, ali im je zamorno razmišljati za koga su štetne, radi čega su štetne i koliko su nekome korisne.

Jeftina hrana je dovela do toga da se masovno baca, što je treća šteta poljoprivrednih poticaja. Od polja pa do stola baci se oko 70 % hrane. Nešto se baci na polju zato što je premalo ili preveliko, nešto se baci u preradi, nešto se baci radi isteka trajanja u trgovinama, a nešto se baci iz frižidera zato što je previše kupljeno. Politički farizeji tvrde kako hrana treba biti jeftina da bi je i sirotinja mogla kupovati, iako je ta sirotinja vrlo često ekstremno pretila. Skuplja hrana bi se manje bacala, a sirotinja bi skupu hranu više cijenila i manje trošila na alkohol i drogu. Siromašnu djecu bi se moglo lagano nahraniti obaveznom prehranom u vrtićima i školama, za što bi bilo dovoljno samo malo novca od onoga što se troši na poljoprivredne poticaje.

Kada bi Europa uvela visoke carine na poljoprivredne proizvode to bi isto učinile i nerazvijene države pa bi i njihovi seljaci procvali, te bi se i migracije prema Europi smanjile. To bi ražalostilo europske velike poduzeztnike koji žele jeftinu radnu snagu, umjesto da više ulažu u inovacije.

Ali i njih je moguće razumjeti. Da bi se mogli davati poljoprivredni poticaju nekom se mora uzeti, a uzeti se može samo industriji. Veći porezi znače manju konkurentnost, pa je europska industrija klekla u konkurenciji sa Kineskom i Indijskom industrijom, te taj pritisak pokušavaju smanjiti jeftinom uvoznom radnom snagom.

Ukidanjem poljoprivrednih poticaja i istovremenim uvođenjem visokih zaštitinh carina hrana bi bila skuplja, manje bi se bacala, smanjile bi se seobe naroda, manje zemlje bi se koristilo za poljoprivredu, smanjila bi se međunarodna razmjena i vožna hrane vamo – tamo, smanjio bi se broj šumskih požara i količina ugljika u zraku. Jedino bi na šteti bili velike globalne korporacije koje žive od međunarodne trgovine. A one ne vole kada gube pa masovno, preko raznih lobija uvjeravaju političare kako trebaju u parlamentima glasati onako kako oni traže. I pri tome niti ne razmišljaju zašto lobisti od njih baš to traže.

I danas, četiri godine nakon otvorene agresije Rusije na Ukrajinu i uvođenja masovnih sankcija prema Rusiji velike korporacije uspijevaju spriječiti ozbiljne sankcije. Uveli su zabranu uvoza ruskih energenata u EU, ali ne za sve. Mađarska i Slovačka su izuzete dok ne nađu zamjenu. Da su umjesto zabrane uveli carinu od 40 % snašli bi se Mađari i Slovaci vrlo brzo, ili bi im Rusija izvozila bez ikakve zarade. A da su takve carine uvedene 2014. nakon prve agresije na Ukrajinu slijedeće invazije iz 2021. nebi ni bilo. Ali prepametni EU političari su vjerovali kako će uvozom jeftinog plina smiriti Ruse i istovremeno ojačati svoji industrijsku konkurentnost u odnosu na Kinu i SAD. I jedno i drugo se pokazalo kao potpuni promašaj u vjerovanju. Jedini jamac konkurentnosti su inovacije, a ne birokratske prepreke koje bi trebale onemogućiti konkurenciju koja lako nađe druga tržišta, a najvše smetaju domaćim proizvođačima koji više nemaju rezervi za osvajanje tuđih tržišta.

I nakon ovolike količine pogrešaka koje su kumulativno povećane međusobnim međudjelovanjem Europa je pala na koljena. Putuju Trampu na poklon kako ih ne bi prepustio na milost i nemilost Rusima koji nikako da shvate kako se međunarodna pravila koja su pisali europljani moraju poštivati. I ne pada im na pamet da bi oni sami morali shvatiti kako zakoni vrijede onoliko koliko je jaka sila koja stoji iza zakona. I kako razna prava ne vrijede ništa ako svi ne poštuju i obveze zaštite tih prava.