Četiri jahača hrvatske gospodarske apokalipse

Vlada nam je donijela šesdesetak mjera za spas gospodarstva od korona virusa. Najzanimljivije su mi mjere koje je iznio naš najbolji poslijeratni glavni državni knjigovođa.

Akontaciju poreza na dobit ugroženi poduzetnici će moći odgoditi 3 mjeseca, a nakon toga možda još tri mjeseca.

Porez na dobit se obračunava godišnjim završnim računom na osnovu izračuna dobiti i gubitaka. Na osnovu toga izračuna prošlogodišnje dobiti poduzetnik mora plaćati i akontaciju dobiti za tekuću godinu, a koja je u suštini pretpostavljena dobit za tekuću godinu. I sve je to u redu kada poduzetnik posluje jednako kao u prethodnoj godini. Ako je poslovao isto kao kod predaje završnog računa neće morati platiti ništa, pošto je sve već uplatio akontacijama. Ako je poslovao bolje nego protekle godine uplatiti će razliku, a ako je poslovao slabije smanjit će mu se akontacije za iduću godinu.

Problem kod plaćanja poreza na dobit nastaje kada dođe do velikog gubitka prometa, ili potpune obustave poslovanja. Kada država ugostiteljima, hotelijerima, prijevoznicima, frizerima i mnogim drugima zabrani rad oni bi po sadašnjim mjerama akontaciju poreza na dobit mogli platiti tri mjeseca kasnije, iako je svima jasno kako nikakve dobiti neće ni biti. Bez prometa nema ni prihoda, pa ni dobiti.

Kada bi Vlada doista mislila na opstanak sitnih poduzetnika taj problem bi mogla puno pametnije riješiti. Mogla bi dozvoliti plaćanje dobiti prema kvartalnim tromjesečnim obračunima dobiti i gubitka pa poduzetnici ne bi morali plaćati nešto što nisu zaradili, a što ih tjera u bankrot.

Sličan problem imamo i kod plaćanja poraza na dohodak, a i isplate plaće za radnike na bolovanju, ili u samoizolaciji.

Po ustavu svi domaći poduzetnici imaju pravo na jednake uvjete poslovanja, ali to zakon o isplati bolovanja ne priznaje. Poduzeće mora radniku platiti bolovanje prva 43 dana, a tek duža bolovanja plaća država. Obično nova poduzeća imaju mlađe radnike koji rjeđe idu na bolovanje, dok stara poduzeća imaju starije radnike koji češće idu na bolovanja. Zbog toga su nova poduzeća u startu u povoljnijem položaju u odnosu na stara, a to je suprotno ustavu. Do ovoga su doveli interesi sindikata koji znaju kako državni aparat sporo funkcionira, pa bi radnici na kraćem bolovanju mogli plaću dobiti sa velikim zakašnjenjem ako bi ju u cijelosti isplaćivala država. A poslodavci se protiv ovakvog rješenja nisu puno bunili pošto oni i onako isplaćuju sva bolovanja, bilo direktno, bilo posredno preko države, odnosno preko poreza i doprinosa za zdravstveno osiguranje.

Prema mjerama naše Vlade ovi izdaci su i dalje ostavljeni na svim poslodavcima, čak i ako im je obustavljen rad. Država će na sebe preuzeti tek dio ovih troškova ako poslodavac može dokazati kako nije mogao poslovati zbog zabrane rada, nedostatka sirovina, ili dugih materijala.

Da država doista želi pomoći gospodarstvu mogla je na sebe preuzeti u potpunosti bolovanje za korona virus, te troškove kompletne plaće za one na samoizolaciji i one koji su dobili otkaz. A takvih će biti, osobito u turizmu koji najizdašnije pune državni proračun.

I naši novi iseljenici na radu u Europi prošle godine su u državni proračun donijeli preko 4 posto BDP-a, ali sad se masovno vraćaju kući pa će država ostati i bez ovog prihoda. Zbog toga će država morati masovno posuđivati novce za nove troškove, što je scenarij za gospodarsku katastrofu.

Toj katastrofi znatno pogoduju i neki postupci Vlade.

Zabranili prodaje na tržnicama, ali ne samo onima na otvorenom prostoru, već i samoposlugama i kioscima na prostoru tržnica, iako kiosci i samoposluge na drugim obližnjim lokacijama normalno trguju. Za ovakvu diskriminaciju interes imaju samo 4 velika njemačka robna lanca koji kao četiri velika jahača gospodarske apokalipse već godinama uništavaju sitne konkurente u Hrvatskoj.

Uz pomoć beskamatnih kredita i njemačkih državnih poticaja širom bivših komunističkih država sagradili su velike robne kuće i počeli uništavati lokalna gospodarstva. Najprije su damping cijenama uništili sitne seoske i kvartovske trgovine, uz obilnu pomoć plaćenih domaćih političara koji su se trudili donijeti upravo onakve zakone koje su naručila ova četiri velika njemačka robne lanca. Sa propašću sitnih trgovaca propali su i sitni poduzetnici koji imaju premalu proizvodnju da bi svoje proizvode mogli prodavati preko velikih trgovačkih lanaca. A nakon propasti malih proizvođača na redu su i veliki domaći proizvođači. Cijena polica u stranim robnim lancima za njih je sve veća, a koju cijenu za dobivanje polica plaćaju njemački proizvođači ne znaju čak ni domaći poslovođe u tim robnim lancima. Ugovori sa njemačkim proizvođačima ipak se potpisuju u Njemačkoj.

Zahvaljujući ovakvom uticaju njemačkih robnih lanaca na donošenje hrvatskih zakona i odluka ni malo me ne čudi to što su tržnice zatvorene, pošto su one gotovo jedini prodajni kanal koji je preostao našim sitnim seljacima koji uporno ne žele prodati zemlju i ne žele otići na rad prema zapadu.

Opasnost od korona virusa puno je veća u zatvorenim trgovinama, nego kod onih na otvorenom. U zatvorenom prostoru virusi satima lebde u zraku, dok ih na otvorenom vrlo brzo odnese vjetar, a još brže ih ubije sunčano UV zračenje.

Kao rezultat udruženog djelovanja korona virusa i njemačkih robnih lanaca pred nama je duboka ekonomska kriza.

A u velikim krizama se uvijek događaju veliki socijalni nemiri.

Jedina stvarna oporba koju trenutno imamo su razni anarhisti koji o bilo čemu ništa ne znaju. Za postojeću političku i društvenu oligarhiju oni nisu nikakva opasnost, ali propali sitni poduzetnici bi mogli biti velika opasnost, osobito kada se udruže sa onima koji su se iz inozemstva vratili zbog propasti njihovih poslova.

Kako bi se ova opasnost za društvenu eliti otklonila potrebno je donijeti zakone koji će policiji omogućiti totalno nadziranje svih građana, bez obzira jesu li zdravi ili bolesni. Bolesne se može nadzirati i po postojećim zakonima, ali opasnost su zdravi i poduzetni.

I to je pravi razlog zbog kojeg nam se pod okriljem borbe protiv ove kineske prehlade guraju novi zakoni o praćenju svih mobitela, te o uvođenju izvanrednog stanja.

Za proglašenje izvanrednog stanja u Ustava RH piše kako se sva prava i slobode mogu ograničavati ako postoji legitiman cilj, a trenutno to je zaštita zdravlja, ako se taj cilj ne može ostvariti nikako drugačije, nego upravo takvim ograničenjem.

Zanimljivo je što se u takvom stanju može produljiti trajanje mandata izabranih zastupnika.

Čini mi se kako je upravo to cilj nekih koji guraju uvođenje izvanrednog stanja i totalne kontrole svih građana, kako bi si produžili mandat na vlasti i kako bi iz političke utrke u predstojećoj teškoj gospodarskoj krizi mogli isključiti sve koji ugrožavanju njihove klanovske interese, ali i njemačke gospodarske interese.

A ovi njemački interesi su, uvjeren sam ipak dominantniji.

Od cijele naše političke elite jedino se bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović usudila suprotstaviti savjetima velike njemačke Muti, pa je zbog toga morala otići sa Pantovčaka.

Tim interesima bi se najlakše mogao suprotstaviti glavni državni knjigovođa, samo kada bi imao znanja i odvažnosti.

Mali poduzetnici koji imaju godišnji promet manji od 300.000 kuna nisu u sustavu PDV-a. Kada bi se taj limit digao na 3.000.000 kuna sve male seoske i kvartovske trgovine više ne bi morale obračunavati PDV, ali ne bi mogli ni obračunavati ulazni PDV. Zbog toga bi bili puno konkurentniji, ali samo kada prodaju proizvode sitnih seljaka, obrtnika i poduzetnika koji bi također bili izvan sustava PDV-a.

Fiskalna politika je izvan kontrole Europske unije i tome se ni jedna europska država ne bi mogla legalno suprotstaviti.

U godini dana pojavile bi se tisuće malih trgovina i deseci tisuća malih poduzetnika, na veliku žalost kolonijalnih robnih lanaca. U tim novim poduzećima i trgovinama mogli bi se zaposliti svi nezaposleni i svi povratnici sa rada na zapadu.

Nedostaju samo neke sitnice.

Poštenje, samouvjerenost, emocionalna stabilnost, znanje i hrabrost onih koji trenutno upravljaju Hrvatskom.