Četiri jahača sekularizma

Sekularizam je vjerovanje da vjera i država moraju biti odvojene jedna od druge i da vjerske organizacije ne smiju utjecati na politiku. Ovo vjerovanje se prvi puta pojavilo na teritoriju većinski katoličkih država i plod je interesa svih onih kojima ne odgovara kršćanski, a u prvom redu katolički moral. Nosioci tih interesa su razni moćnici poput kraljeva, zelenaša, trgovaca robljem i imperijalnih osvajača koji su silom i nasiljem nastojali proširiti svoje bogatstvo i moć. Od pojave kršćanstva razni moćnici su nastojali crkvu podrediti sebi podmićujući svećenike, biskupe, pa čak i pape. To su ponekad uspijevali, a ponekad i nisu. A kada nisu mogli utjecati na papu neki su nastojali stvoriti svoju crkvu udvojenu od Rima.

U tom nastojanju neki engleski plemići i građani 1351. sastavljaju dokument "Provisors and Praemunire". Njihov cilj je bio uspostava nacionalnih crkava kako bi se smanjila izdvajanja za crkvu i kako ne bi morali slušati Rim. Na ruku im je išla i česta pojava rastrošnosti svećenstva i miješanja svećenstva u politiku i dinastičke borbe.

Pojavom velikih brodova jedrenjaka sa latinskim jedrom i otkrićem novih kontinenata moć trgovaca, bankarskih zelenaša i imperijalista se naglo povećava, te oni sve više novca usmjeravaju u slabljenje moći crkve kako bi slobodnije pljačkali druge ljude i pretvarali ih u svoje robove.

Unatoč nastojanjima trgovaca robljem ponegdje se pod utjecajem svećenstva robovlasništvo ograničava, pa tako 1416. Dubrovačka Republika zabranjuje trgovinu ljudima i ropstvo.

Kako trgovina prema Indiji raste tako jača i moć trgovaca robljem i kamatara, pa slabi i moć crkve. Time se sve češće krše i zabrane uzimanja kamata. A jača i moć vladara pa oni sve češće prihvaćaju načelo; "država to sam ja", a država može što hoće.

Humanizam

Kako bi se umanjila moć crkve vladari, bankari i trgovci robovima su počeli podupirati razne filozofe koji su pod raznim objašnjenjima propagirali smanjenje moći crkve, te takvim odabranim filozofima financiraju tiskanje njihovih knjiga. Financirali su i razne crkvene sekte poput valdežana, loralda i husita koje su imale za cilj smanjiti moć Rimske crkve. Posredstvom arapskih trgovaca do europskih filozofa u talijanskim gradovima dolazi antička poganska književna literatura koju oni koriste za slabljenje moći crkve, te pokretanje nove ideologije humanizma. Humanisti zagovaraju svjesnog čovjeka koji razvija svekolike umne sposobnosti i slobodan duh koji teži preispitivanju svih uvriježenih uvjerenja, te stjecanju novih znanja iz svih područja života. Od 14. stoljeća humanističke ideje su se proširile iz talijanskih gradova širom Europe, te su se počeli izdvajati kao poseban društveni sloj koji se vremenom organizira u masonske udruge, te liberalne, a kasnije socijalističke pokrete i komune. Nova moderna ideologija humanizma predstavljao se kao sustav mišljenja i djelovanja koji u prvi plan stavlja čovjeka i njegove potrebe, te odbacuje Boga i Božje zakone. Sljedbenici humanizma sebe vide kao elitu u koju mogu ući samo bogataši, znanstvenici, kulturni djelatnici, vladari, dvorjanici, kondotjeri i aristokrati. Tu mjesta za obične vojnike, kmetove i robove nije bilo. Ta elita se međusobno povezuje u razne klubove, te jača u prvom redu teorijska znanost i umjetnost u Europi.

Istovremeno, zahvaljujući postojanju jake konkurencije na europskom tržištu i sitnim inovativnim poduzetnicima koji su koncentrirani u slobodnim gradovima dolazi i do tehničkog napretka, te rasta proizvodnje. Izumom tiskarskog stroja sposobnost bogataša i moćnika da jeftinim i svima dostupnim tiskanim pamfletima utječu na javnost je naglo porasla, te oni otkrivaju novi način za smanjenje utjecaja crkve. U praksi, humanisti su se pokazali kao racionalni i efikasni ljudi koji svoje neprijatelje ne muče, već ih eliminiraju brzo i efikasno, to jest humano, vješanjem, strijeljanjem, ili na giljotini.

Izumom tiskarskog stroja propali su crkveni redovi koji su prepisivali knjige, a redovnici koji su ostali bez sredstava za život počeli su prodavati crkvene oproste grijeha. To je iskoristio jedan njemački svećenik nezadovoljan time što novac od oprosta odlazi u Rim te je pokrenuo veliku vjersku pobunu. Prodaja oprosta grijeha trajala je tek 12 godina, ali i to je bilo dovoljno za veliki zapadni crkveni raskol. Uz snažnu potporu lokalnih vladara, zajmodavaca i trgovaca Luther je uspio pokrenuti crkvenu pobunu poznatu kao protestantizam. Pobunu su mnogi lokalni vladari iskoristili za zapljenu crkvenog bogatstva, te podređivanje lokalnih crkava sebi. Sa protestantizmom naglo je ojačano i bankarstvo, nakon što je Engleski kralj Henrih VIII nakon raskola sa katoličkom crkvom dozvolio 5% kamate za mirovine i posudbe. Nakon Tridesetogodišnjeg rata 1648. u cijeloj Evropi je dozvoljeno uzimanje 5% kamata, što je u vrijeme zlatnog važenja novca bilo puno, stoga što nije postojala inflacija.

Prve prave banke su nastale u izrazito protestantskim državama poput Engleske i Nizozemska u 17. stoljeću.

Prosvjetiteljstvo

Otkrićem Amerike počinje rasti bogatstvo pomorskih trgovaca i pojedinih vladara koji osvajaju kolonije, te masovno afričke robove prodaju u Sjevernu i Južnu Ameriku. Sa rastom bogatstva raste i otpor trgovaca i bankara, te vladara prema Crkvi koja nastoji ograničiti lihvarstvo i trgovinu robljem. Bogatstvo dovodi do velikih ulaganja u dekadenciju i kulturu, a ti novi bogataši, kulturnjaci i njihovi politički pokrovitelji sebe vide kao prosvijećeni dio naroda koji treba vladati zaostalim religioznima "nazadnjacima", a nazadnjaštvo je i protivljenje trgovini robljem. Ovaj prosvjetiteljski pokret se naglo širi krajem 17. i tijekom 18. stoljeća. Prosvjetitelji shvaćaju kako nije dovoljno podijeliti crkvu i staviti je pod svoju kontrolu, te nastoje srušiti sama moralan načela zapisana u Bibliji koju slijede sve kršćanske crkve. Prosvjetitelji u svojim filozofskim djelima preispituje društveni poredak i čovječnost, te šire ideje prirode, slobode i razuma, kao protuteži ideji Boga, morala i tradicije. Svojim novim znanjima, etiketom i estetikom nastoje omalovažiti postojeća religiozna, moralna i politička stajališta. Ideal im je čovjek koji djeluje po principima, a ne samo po navikama, običajima i tradiciji. Sebe su smatrali naprednom elitom koja se bori protiv iracionalnosti, praznovjerja i tiranije vladara. Istovremeno, ti prosvijećeni sekuralisti najčešće ništa nemaju protiv raznih magijskih praksi, reinkarnacije, prizivanja duhova, vračarstva, vjerovanje u horoskope i slično. Seanse dozivanje duhova postaje moderno, a u tim seansama najčešće sudjeluju najglasniji prosvjetitelji.

Kako bi se prosvjetiteljske ideje što brže proširile bogati trgovci i bankari su počeli osnivati čitalačka društava, debatne klubove, knjižare, časopise i znanstvena društava. Sve te organizacije opstaju isključivo zahvaljujući donacijama bogataša kojima smeta kršćanski moral.

Zahvaljujući slabljenju utjecaja crkve i sve većim brojem stanovnika u gradovima koji rade u sve većim manufakturnim radionicama, i koji su manje oslonjeni na crkvu, pojavljuju se prosvijećeni apsolutistički vladari koji uvode potpunu centralizaciju državnog aparata bez ikakvih moralnih nazora. Interes države postaje važniji od ikakvoga morala i običaja. Srednjovjekovna Europa u kojoj su Pape krunili kraljeve nestaje, a država postaje kulturna i sve više nacionalna zajednica. Zahvaljujući ogromnoj pljački kolonija i trgovini naglo raste sloj gradskih bogataša, dok moć zemljoposjednika i crkve naglo slabi. Gradski bogataši novac ulažu u razvoj novih strojeva kao što je parni stroj, te naglo rastu proizvodnja i trgovina i između europskih država, ali i prema kolonijama.

Kako je moć nacionalnih gradskih bogataša rasla tako je i moć pojedinih apsolutističkih vladara počela slabiti. Zbog toga pojedini vladari pokušavaju ponovno potražiti pomoć od crkve, ali su pojedine uspješne građanske revolucije na to odgovorile potpunim oduzimanjem ponajprije Katoličke crkvene imovine od strane svjetovne vlasti, što je provedeno najprije u Francuskoj za vrijeme Francuske revolucije, a kasnije u 19. i 20. stoljeću djelomično i u Italiji, Portugalu i Španjolskoj.

Znanstveni materijalizam

Nakon propasti Francuske revolucije europski bankari, industrijalci i imperijalisti shvaćaju kako unatoč ogromnoj količini novca izdvojenoga za filozofsku literaturu Crkva opstaje, te odlučuju pojačati financiranje „znanstvenika”. Naglo prestaje propagiranje filozofije, a počinje propagiranje znanosti. Ali ne na znanosti utemeljene na eksperimentu i matematici već teorijske znanosti.

Prva od tih novih „znanosti je marxsizam”.

Marksizam je teorija i politička praksa koja je temeljena na radovima Marxa i Engelsa. Teorija se temelji na ekonomskoj radnoj teoriji viška vrijednosti koja je znanstveno zastarjela još za vrijeme Marxove mladosti on je uporno prikazivao kao znanstveno točnu. Već u vrijeme njegove mladosti neki ekonomisti poput Davida Rikarda su matematički dokazali kako vrijednost robe ne ovisi o uloženom radu već o potrebi kupaca. Ono što bolje zadovoljava potrebe kupaca više vrijedi nego ono što kupcima ne treba, bez obzira koliko proizvođač uložio rada u to. Kada bi radna teorija vrijednosti bila točna tada zrak i voda ne bi vrijedile ništa, zato što su besplatni. Iz ove Marxsove temeljna zablude proizašle su i sve ostale. Na temelju pogrešne teorije izgradio je čitav niz teorijskih promidžbenih parola o klasnoj borbi koja izazva podjele i mržnje temeljene na ulozi ljudi u procesu proizvodnje. Kako bi Marxs bio vjerodostojan među sirotinjom i radništvom financijeri su mu financirali tiskanje knjiga i novina, ali su njemu osobno, preko Fridriha Engelsa davali malo novca, tek toliko da on i obitelj mogu preživjeti. Glavni financijeri su mu bili britanski bankari i industrijalci koji njegovim teorijama nastoje potpuno uništiti religiju, ali i snagu konkurentske kontinentalne industrije.

Rezultati Marxsove ekonomske teorije su se najviše iskazali u 20-om stoljeću kada je u toj klasnoj borbi oko 120 milijuna ljudi izgubilo život, ponajviše upravo običnih radnika i sirotinje za čija prava su se njegovi sljedbenici komunisti promidžbeno zalagali. I ti rezultati su jedino stvarno djelo prvog velikog jahača sekularizma.

Nakon Marxsa pojavio se i drugu veliki jahač sekularizma, Charles Darwin. U svojoj knjizi „O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije” (1859) on na osnovu svojih zapažanja o prilagodbi vrsta na uvjete okoline dolazi do zaključka kako su sve vrste stvorene slučajno na osnovu prirodne selekcije. A te male promjene prilagodbe okolini vremenom evoluiraju u stvaranje potpuno novih vrsta. Iako su matematički proračuni vrlo brzo pokazali kako to nije moguće teoriju su vrlo brzo prihvatili propagandisti komunizma i ateizma kao „znanstveni” dokaz o tome kako Bog ne postoji.

Danas znanstvenici, genetičari mogu gene umnažati, prebacivati s jednog mjesta na drugo, prenositi s jedne vrste na drugu, pa što ispadne, ali još uvijek genetičari nisu naučili ni čitati gene, a kamoli stvarati nove gene.

Darvinovi sljedbenici teorije slučajnosti, usprkos tome što ni za 150 godina nisu našli ni jedan evidentan dokaz njegove teorije, ne žele shvatiti vrlo jednostavnu istinu, kako teorija ne valja.

Na osnovu Darwinove teorije razvile su se teorije koje su utvrdile kako su pojedine ljudske rase nastale od različitih praljudi koji su živjeli na raznim kontinentima. Američki znanstvenici, tzv. «eugeničari» su na osnovu takvih teorija pretpostavili kako zbog toga sve ljudske rase nisu jednako kvalitetne, te treba znanstveno raditi na poboljšanju ljudske rase. Daljnjim radom na ovoj teoriji stvorene su ideologije fašizma i nacionalnog socijalizma koje su teoriju pokušale realizirati u praksi. Jedina razlika između Hitlera i zapadnih darvinista eugeničara je u brzini „poboljšanja” vlastite rase. Angloamerikanci su to htjeli postepeno, dok je Hitler sve htio obaviti na brzinu. Otkrićem genetskog koda dokazano je kako svi ljudi potječu od istog pretka. Tada su se darvinistički eugeničari, kako bi se ogradili od Hitlera su sa svojih sveučilišnih katedri skinuli natpise dr. eugenike i stavili natpise dr. genetike, te su i nadalje nastavili podržavati teoriju bez ijednog dokaza.

Danas znanstvenici biokemičari imaju mnogobrojne dokaze kako se geni slučajno mogu pokvariti, čime nastaju nasljedne bolesti, ali se slučajno ne mogu stvoriti novi funkcionalni geni.

Zahvaljujući napretku biokemije neki inteligentnije darvinisti su shvatili kako novi geni doista ne mogu nastati slučajno, te su smislili novu teoriju "Evolucija 2.0." Po ovoj novoj evolucijskoj teoriji stanice i bakterije su inteligentne, imaju svijest, te znaju planirati. Zahvaljujući tome, kada ih napadnu neki toksini bakterije to prepoznaju pa svjesno isplaniraju kako stvoriti novi gen koji će njihovo potomstvo štititi od tog otrova. Time nastoje produžiti život teoriji koja u 150 godina nije našla ni jedan egzaktni dokaz svoje ispravnosti i koja je u 12 godina Hitlerove vladavine i rata prouzročila smrt preko 20 milijuna ljudi, teoriji koja je po svojim zlodjelima njenoga tvorca Darwina uvjerljivo stavila na drugo mjesto jahača sekularizma.

Kako bi se sve ove nasilne masovne smrti racionalizirale pobrinuo se jedan psiholog Sigmund Freud koji je smislio psihoanalizu, kao zamjenu za katoličku ispovijed pred svećenikom. Njegova teorija psihoanalize cijeli mentalni život čovjeka dijeli na tri glavna nivoa: nesvesno, presvesno i svjesno. A svi nesvesni postupci su povezani sa seksualnom energijom. On u svojoj teoriji ističe "Eid" - instinkti nosač ljudskih postupaka, "Ego" koji radi na principu realnosti, te "super-ego" koji je odgovoran je za moralne kvalitete osobe.

U knjizi „Tri eseja o seksualnosti” Freud iznosi tvrdnju da se djeca rađaju sa seksualnim potrebama, a njihovi roditelji su početni seksualni objekti, nakon čega je u javnosti proglašen luđakom. Unatoč tome i danas ima sljedbenike iako nitko sa imalo pameti ne može seks vidjeti kao najjaču ljudsku potrebu. Nikad nitko psihički zdrav nije svjesno radi seksa skočio u smrt, a mnogi ljudi širom svijeta svakodnevno svjesno umiru radi zaštite članova obitelji, ili u ratu radi zaštite svoje države i nacije. Ljubav prema obitelji, plemenu, naciji ili nekoj drugoj zajednici ipak je puno jača od seksa.

U svojim djelima Frojd je proglasivši seks za najjaču potrebu znatno uticao na razbijanje obiteljskih zajednica, prenaglašeni egoizam i individualizam, moralni liberalizam, promiskuitet, te negiranje savjesti. Time je znatno pomogao u otklanjanju osjećaja krivnje kod svih masovnih ubojica čime je zaslužio status trećeg najvećeg jahača sekularizma.

I dok je Frojd razvijao svoje psihološke teorije jedan fizičar, Albert Einstein je razvijao svoje teorije o prirodi svjetlosti. U vrijeme njegove mladosti postojale su dvije teorije o prirodi svjetlosti. Prva „korpuskularna” teorija je tvrdila kako se svjetlost sastoji od vrlo malih čestica, dok je druga „valna” teorija tvrdila kako se svijetlost sastoji od valova koji se šire kroz svemirski eter. Prva teorija nije mogla objasniti neke pojave u prirodi svjetlosti, dok druga nije mogla objasniti nešto što je prva dobro tumačila. A onda se pojavio Einstein koji je iz te dvije teorije uzeo ono što mu odgovara, te napravio svoju teoriju o dvojnoj prirodi svjetlosti, nazvanu teorijom relativnosti. Na osnovu te teorije je razvio mnoge filozofske šizofrene deluzije o tome kako je brzina svjetlosti konstanta, kako vrijeme kod brzine svjetlosti stoji a prostor je zakrivljen, te kako u svemiru postoje „strune” koje su nekakvi prečaci između udaljenih kutova zakrivljenog prostora. Danas pametniji fizičari shvaćaju kako je u njegovim teorijama točno samo ono što proizlazi iz korpuskularne teorije.

Korpuskularna teorija je nastala u vrijeme kada nije bilo poznato postojanje električnih pozitivnih i negativnih čestica, te elektromagnetske sile. Radi toga nisu mogli ni do kraja razumjeti pravu prirodu svjetlosti. Točna je tvrdnja kako je svjetlost čestica (foton), ali je netočno da je svjetlost istovremeno i val. Valne osobine svjetlosti posljedica su oblika fotona. Svjetlosne čestice se sastoje od još sitnijih, električno nabijenih pozitivnih i negativnih čestica koje su naizmjenično poslagane u duge tanke nizove nazvane fotoni, a jedan par tih čestica čine jedan kvant. Broj negativnih i pozitivnih čestica u fotonu je jednaka, te stoga foton prema okolini ima elekrični naboj jednak nuli. Ti nizovi rotiraju kao štap kad ga bacimo u zrak te pri tom stvaraju rotirajuće magnetsko polje što se očituje kao frekvencija elektromagnetskog zračenja. Dugi nizovi rotiraju sporije, a kratki brže. Foton nastaje u atomu, pri hlađenju atoma, kad se dio električnih čestica iz elektrona i protona odvaja i formira niz. Da bi taj niz mogao napustiti atom mora postići brzinu poznatu kao brzina svjetlost, tj. to je brzina kojom foton napušta atom. Dok god elektroni i protoni imaju električni naboj, tj. električnih čestica u svom sastavu mogu izbacivati fotone. Kad elektroni i protoni ostanu bez električnog naboja, tj. bez električnih čestica atom je ohlađen na apsolutnu nulu i više ne može izbacivati fotone. Detaljnije sam o ovome pisao u ovoj knjizi.

Iako su mjerenja utvrdila kako svjetlost prolaskom kroz vodu svoju brzinu smanjuje za jednu trećinu, a pri prolasku kroz neke plinove i više, pa prema tome brzina svjetlosti nije konstanta, mnogi elitni fizičari još uvijek Einsteina smatraju najvećim znanstvenikom. Zahvaljujući njima obični ljudi u Einsteinovim shizofrenim deluzijama vide neupitnu istinu o tome kako je sve relativno. A upravo ta relativnost u materijalnom svijetu je dokaz kako ništa nije sigurno. Relativna je i istina i laž, relativno je i dobro i zlo, pa prema tome nema ni Boga ni Sotone. Uvjerivši mnoge kako je sve relativno Einstein je sebe uvjerljivo svrstao među četvoricu najvećih jahača sekularizma. Sve njegove teorije vremenom će biti zaboravljene kao sve znanstvene zablude, a ostat će poznat jedino po tvrdnji kako je sve relativno.