Čija je INA doista bila?

Čija je INA  doista bila?
1703
2
1

INA je osnovana 1. siječnja 1964. spajanjem Naftaplina Zagreb, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak. Time je hrvatska ujedinila sva svoja naftna poduzeća kako bi centralizirali upravljanje, te nabavu nafte i deviza za nabavu nafte.

Pošto je INA bila hrvatska kompanija, za razliku od drugih republika u Jugoslaviji, lakše je dolazila do deviza koje su bile neophodne za kupovinu nafte na svjetskom tržištu. Iznajmljivači soba za turiste i gastarbajteri su novac čuvali u njemačkim markama, a INA je lakše mogla kupiti te devize. Zahvaljujući lakšoj nabavi deviza, te djelomičnoj vlastitoj proizvodnji nafte iz hrvatskih nalazišta INA je stakla gotovo monopolski položaj na dobrom dijelu Jugoslavije, te je postala najjače naftno poduzeće u Jugoslaviji. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966., INA desetak godina kasnije ima više od 500 postaja, a 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja prema Sisku i ostalim potrošačima u kontinentalnoj unutrašnjosti. Konkurentski Beogradski Jugopetrol i Slovenski Petrol puno teže dolaze do deviza, te je i zbog toga 1971. došlo do raskola između Srpskih i Hrvatskih komunista, te pojave Maspoka.

Unatoč propasti Maspoka INA-a je ostala vodeće Hrvatsko poduzeća preko kojeg je financirana većina industrije u Hrvatskoj. Zbog sukoba oko deviza od 1971. do 1973. moć savezne vlasti slabi, a republičke Vlasti dobile su prava podizanja međunarodnih zajmova, te je sredinom 1970.-ih krenuo najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Iako je financijski INA-om upravljala Hrvatska ona je zbog strateške vojne važnosti obavještajno bila pod nadzorom KOS-a, te je KOS preko INE financirao svoje vanjske operacije. Novac je iz INA-e vađen preko privatnih posrednika koji su u inozemstvu osnivali svoja privatna poduzeća, a slično je rađeno i preko drugih velikih poduzeća. U ovom periodu od 1970. do 1973. godine, 186 jugoslavenskih direktora otvorili su svoje tvrtke u inozemstvu. Već 1971. Branko Šrengon sa kćerkom Ingom i Ivanom Gregorom osnivaju poduzeće u Panami za naftne i kemijske poslove, preko kojih INA sve više posluje.

U jesen 1973. dolazi do OPEC-ovog smanjenja proizvodnju za oko 5% da bi podigli cijenu sa 3 dolara po barelu na više od 5 dolara, što je oko 70%. Tijekom iduće godine, cijena sirove nafte je na svjetskom tržištu narasla na više od dvanaest dolara po barelu. To je veliki udarac za sve potrošače nafte, ali i vjetar u leđa INA-i čija zarada i društvena moć se povećavaju. Tada je godišnji priljev deviznih doznaka od iseljenika dostigao iznos od oko 2 milijarde dolara i to je, uz turistički priljev bio najvažniji priljev deviza. Usprkos tome trgovinski deficit 1979. dostigao je 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijuna dolara, a do 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara.

Početkom 1976. naglo se povećava i broj tvrtki koje hrvatski naftaši osnivaju u Panami i drugim poreznim oazama, te samo Robert Ježić, Inga Šrengon i Srećko Kirigin osnivaju dvije nove takve tvrtke. Slijedećih godina Ježić je u drugim državama osnovao niz takvih poduzeća koja su poslovala sa INA-om.

Godine 1977. u vrhu SKH održan je sastanak na kojem su utvrdili kako petina zaposlenih radi u poduzećima gubitašima i kako gubitaši imaju 5,4 posto veće plaće. U prethodne dvije godine prepolovljena je akumulacija jugoprivrede, a u zadnjih 10 godina potrošnja je rasla iznad rasta društvenog proizvoda. Cjeli izvoz ne može pokriti ni troškove uvoza repromaterijala, a 63 posto izvoza troši se za otplatu vanjskog duga. Također je primjećeno kako svaka republika želi vlastitu auto industriju, te uz tri postojeće rafinerije sve republike traže svoje nove. Zbog dizanja cijene nafte, visoke inflacije i devalvacije početkom osamdesetih sa tržišta su nestale mnoge uvozne robe, nije se mogao plaćati uvoz, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionalizacija opskrbe deficitarnim proizvodima, i nastala je opća gospodarska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, Milka Planinc u strahu od naglog pada standarda i bune ukinula je obračun realne amortizacije, pa je nominalna amortizacija zbog visoke inflacije postala samo simbolična, bez mogućnosti održanja realne vrijednosti opreme i strojeva. Time su se prikazivale nerealne vrijednosti dohotka koji je dijeljen radnicima kroz plaće. Na taj način vrijednost poduzeća je realno smanjivana na račun plaća radnika. Milka Planinc je uvela par-nepar i bonove za benzin pa se moglo voziti tek svaki drugi dan, a za benzin se moralo čekati u redu od kilometra.

Za zaposlenje na benzinskoj pumpi plaćalo se od 5.000 do 10.000 Dem, i to sa dobrom vezom. Prodaja bonova za benzin po visokoj cijeni garantirala je povrat uloženog u nekoliko mjeseci. Puno više su zarađivali srednji šefovi prodajući izmišljena radna mjesta kojih je bilo oko 3 puta više od potrebnog.

INA je kupovala naftu preko društva kćeri registriranih u Londonu, a tu su poslove vodili "vrhunski stručnjaci" poput sinova Broza, Špiljka, Štroka i sličnih, koji su to najčešće trošili po svjetskim kockarnicama. Te tvrtke su kupovale naftu i prodavali je INA-i, a INA je za kupovinu uzimala kredite od te tvrtke koja je naplaćivala velike kamate. Na taj način su godišnje preko kamata znali izvući oko 100 milijuna maraka iz INA-e. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita INA je morala biti bez novca, a kako bi to postigi sama INA je istovremeno davala kredite različitim poduzećima u RH za fiktivne poslove. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita po visokim kamatama naftu su na kredit kupovali čak i od beogradske konkurencije, odnosno direktora Genexa u inozemstvu, Vojka Santrača kojeg je štitio KOS, a hrvatski SDS ga je pokušavao uhititi.

 

Rat između KOS-a i hrvatskog SDS-a

Po tadašnjem zakonu devize su se slijevale u Jugoslavensku narodnu banku, pa bi ih ona preraspoređivala. Kako bi to izbjegli sva veća poduzeća i banke su osnivale podružnice u inozemstvu gdje su čuvali svoje devize. Tako su i hrvatska poduzeća i banke imale svoje podružnice, a u INA-ine podružnice su se pod pritiskom hrvatskog SDS-a i jugoslovenskog KOS-a postavljali ljudi koji su kod kupovine nafte uzimali visoku proviziju za sebe. Zbog toga je dolazilo i do sukoba među republičkim elitama.

U situaciji kada se vozilo par nepar INA je bila veliki izvor zarade za sve koji su imali bilo kakve veze sa Inom.

Najjači političar u Hrvatskoj tada je bio Mika Špiljak koji je imao svoj partijski interesni klan suprotstavljen Šuvarovu projugoslavenskom ideološkom klanu. Nakon Bakarićeve smrti Milka Planinc je bila jaka u vrhu Jugoslavije, ali joj je utjecaj u Hrvatskoj oslabio. Špiljov sin Vanja Špiljak 1982. uzimao je vrlo velike provizije na isporukama nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača. U tome su sudjelovali i drugi, pa i direktor marketinga Ine Đureković. Kada je sustavnu krađu iznio u javnost ugrozio je sustav krađe, te je 1983. ubijen u Njemačkoj, formalno zbog nacionalizma, a stvarno zbog obračuna između mafijaško obavještajnih klanova.

Istovremeno, KOS je iz INA-e punio svoje crne fondove tako što su na oceanu uz pomoć svojih kapetana brodova i posade znali promijeniti ime pojedinog tankera punog nafte, te ga prodali na crno. Time su ostvarivali velike zarade, ali su primijetili kako je to ipak manje od onog što uzima Špiljkov hrvatski partijsko udbaški klan, te su odlučili ukloniti konkurenciju u pljačkanju INA-e. Kosovci su uz pomoć Stane Dolanca angažirali Pavla Gažija, bivšeg direktora Podravke, koji je formalno kao Izvršni sekretar za privredu u CK SKJ provodio istragu preko saveznih financijskih institucija u Beogradu. Iako je bio hrvatski kadar Gaži nije bio dio Špiljovog klana, već je bio pod utjecajem KOS-a i Dolanca. Gaži je doznao kako i Đureković sudjeluje u pljačkanju kao sitni sudionik, te ga je odlučio iskoristiti kao svjedoka pokajnika protiv Vanje Špiljka, čime bi i njegov otac Mika politički pao. Mika Špiljak se pobojao kako će Đureković kriminalističkim istražiteljima sve ispričati, kako bi se izvukao uz što manju kaznu, te je odlučio ukloniti svjedoka.

Špiljak je 1982. postao član Predsjedništva CK SKH, a 1983., nakon Bakarićeve smrti postao je član Predsjedništva SFRJ i Predsjednik od svibnja 1983. do svibnja 1984. Tako je postao suvereni gospodar Hrvatske, te po funkciji član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koji je donosio odluke o likvidaciji političkih neprijatelja. Predsjednica ovog tijela je bila Milka Planinc, a članovi Mika Špiljak, Stane Dolanc i Nikola Ljubičić kao ministar obrane. Od Jure Bilića i hrvatskih udbaša Špiljak je zatražio Đurekovićevu likvidaciju, ali su mu oni objasnili da to ne mogu raditi na teritoriju Jugoslavije. Zato je odlučeno da se Đurekovića treba nagovoriti na bijeg prema zapadu gdje ga treba pretvoriti u političkog neprijatelja koje se smije ubijati, a taj zadatak je povjeren Zdravku Mustaču koji je tada bio zamjenik republičkog sekretara u Sekretarijatu unutrašnjih poslova Hrvatske (SUP SRH), te je zapovijedao i SDS-om Hrvatske. Đurekovića je Josip Perković, koji je bio zadužen za "fašističku emigraciju" uvjerio kako će biti uhićen zbog kriminala i kako će mu natovariti sve krađe u INA-i, te ga je nagovorio na bijeg u Njemačku. Tamo mu je podmetnuo svog suradnika Krunoslava Pratesa kodnog imena "Boem" koji je bio urednik emigrantskog glasila "Hrvatska država" i koji je uspješno igrao ulogu velikog "ustaše". Kako ga se ne bi otkrilo u cilju njegove zaštite udba je i o njemu vodila operativnu obradu, a podaci o tome su došli do emigracije koja je tako vjerovala o Pratesovom proganjanju u Jugoslaviji. Prates je Đurekovića nagovorio na pisanje knjiga o kriminalu u Jugoslaviji i Titovim zločinima, te mu je pomogao u pisanju i tiskanju tih knjiga, čime je postao politički neprijatelj. Time su Perković i Mustač dobili mogućnost organiziranja Đurekovićeve likvidacije, nakon što je to odobrilo savezno tijelo.

Pavle Gaži je 1982. postao sekretar policije u Hrvatskoj, a pošto je nastavio istraživati Špiljka, u rujnu 1983. je pod pritiskom Predsjednika Predsjedništva SRH Milutina Baltića prinuđen na ostavku. Nakon ovog sukoba Špiljka sa KOS-om on počinje raditi na što većem gospodarskom osamostaljivanju Hrvatske, suprotstavljajući se planovima Srba koji počinju kreirati planove za kreiranje unitarne Jugoslavije, ili barem velike Srbije. U tom cilju Špiljak se okružio starim Oznašima poput Manolića, a njegov sin Vanja je bio na čelu odjela INA-e za vanjsku trgovinu sve do 1987.

Perković je zbog dobre suradnje 1985. postao republički sekretar za SDS, što je bilo čelno mjesto u republičkom SDS-u. Mustač koji je od 1982. do 1986. bio zamjenik republičkog sekretara, 1986. je proguran u Beograd za šefa Jugoslavenske SDB-a, čime je Špiljak dobio svog čovjeka na tom mjestu.

I tako se u sukobu oko pljačke Ine počela raspadati i Jugoslavija, pri čemu je ubijen nacionalist koji to nije bio, a ubili su ga branitelji Jugoslavije koji su u stvari branili svoje osobne interese i karijere, pri čemu su bili spremni rušiti i postojeći oblik Jugoslavije sa Srpskom dominacijom.

Ovdje se potvrdila istinitost stare vojne teorije kineskog ratnika Sun Tsua koji je rekao: « Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u lopovske i zločinačke poduhvate. Potkopajte njihov položaj i ugled. Izložite ih javnoj sramoti. Ometajte rad vlasti svim sredstvima.... Svugdje smjestite svoje ljude. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi.» Upravo takve najodvratnije Tito je postavio na vlast u republikama, kako bi uz njihovu pomoć sačuvao svoju doživotnu vlast, ali je time istovremeno srušio temelje države koju je stvorio.

 

Velike nestašice

Nestašica nafte trajala je oko 2 godine nakon čega su strani kreditori počeli odobravati Jugoslaviji nove kredite, ali inflacija je nastavlja rasti. Za ove dvije godine benzin se nabavljao na bonove, a na benzinskim pumpama su se stvarali kilometarski redovi kada bi došlo gorivo. I pred trgovinama bi se stvarali dugački redovi kada bi u trgovinu stigla kava, deterđenti i slični deficitarni proizvodi. Elita nije morala stajati u redovima, njima su povjerljivi trgovci to dostavljali kućama, ili bi im se direktno u veletrgovačkim skladištima punili prtljažnici.

Kako bi privukli devize gastarbajtera svim građanima je odobreno štediti u devizama, te je štednja građana premašila godišnju masu isplaćenih plaća. Sve više rastu bolovanja, rad na crno, siva ekonomija, krađe i neplaćanje računa. Unatoč tome potrošnja nafte raste, te u razdoblju od 1980. do 1990. godine INA postaje najveće poduzeće u SFRJ. Zapošljava oko 32.000 radnika, a ukupni ostvareni prihod 1990. godine činio je deset posto sveukupnog gospodarstva Republike Hrvatske.

 

Početak "Antibirokratske revolucije"

Čim je Milošević 1987. došao na vlast u Srbiji počela je širom Jugoslavije gotovo otvorena pljačka sve novčane imovine raznih fondova. Mnogobrojni, čak i niži komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka, te su tim kreditima kupovali devize kako bi zaradili na tečajnim razlikama. Viša partijska, bankarska i udbaška elita ovo su radili već od 1974., a sada su to odjednom počeli raditi svi koji su imali veze za dobivanje nekakvoga kredita sa kamatom manjom od stope inflacije. Tiskanjem novca pokreće se još veća inflaciju koja je imala za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, partijskih i sindikalnih fondova, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice).

Banke su funkcionirale kao dionička društva u kojima su njihovi veliki komitenti, društvena poduzeća imali svoje udjele, te su stoga najbolju vezu za kredite imali direktori velikih poduzeća koji su kao suvlasnici banaka sjedili u upravnim odborima banaka. Svi dinarski krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti. Devize sakrivene na stranim podružnicama domaćih poduzeća počele su se knjigovodstveno voditi u dinarima, a tečajne razlike su na svoje račune prebacivati direktori tih podružnica.

Sve to koristili su i direktori stranih podružnica INA-e kao i direktori banaka koje su ih pratile. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke na račune više stotina provjerenih kadrova u svakoj republici kojima su odobravani krediti u milijunima dolara.

Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća dolara. Tako su svi koji su ga dobili imali osjećaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine.

U ovoj fazi raspada države banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja. Ovim operacijama direktori su uspjeli opljačkati najveću količinu plijena, a svima ostalima iz politike su pomagali kako bi i oni nešto zaradili, kako bi svi štitili jedni druge od progona. Na ovaj način je opljačkana i devizna štednja svih štediša koji su svoje povjerenje povjeravali bankama koje su nudile malo veće kamate na devize, ne shvaćajući kako te devize nikad neće moći dići.

 

Raspad Jugoslavije i privatizacija

Franjo Luković je 27. 4.1991., postao direktor Zagrebačke banke, a taj dan u Beogradu je proglašena "Stara devizna štednja". Time je Jugoslavija priznala kako više nema deviza kojima bi se mogla isplatiti štednja građana. To dovodi i INU u tešku situaciju, ali ona uspijeva i dalje opskrbljivati smanjeno hrvatsko tržište zahvaljujući propasti industrije koja troši sve manje nafte. Industrija propada pošto sve teže dolazi do kredita kojima bi pokrivala gubitke.

Proizvodna poduzeća u 95 posto slučajeva bili su gubitaši ovisni o kreditima sa kamatom od 2 posto, što je u uvjetima visoke inflacije bio praktično poklon, a oko 50% ih je imalo gubitak na supstanci, što znači da im je roba vrijedila manje nego utrošene sirovine i energija. Dolaskom hrvatske vlasti sva ta poduzeća su ovisila o prikupljenom porezu i rezervama raznih fondova i SIZ-ova, a koncem 1991., nakon tiskanja Hrvatskog dinara o kreditima iz HNB-a. Kako bi se suzbila inflacija i zbog troškova priprema za rat HNB je nastojao smanjiti takve kredite, te su poduzeća počela uzimati kredite od komercijalnih banaka i dobavljača na hipoteku. Da bi dobili kredite direktori tih poduzeća su morali odabranim kupcima morali prodati i dionice banaka koje su oni imali u svom vlasništvu. Na taj način je vlasnik dobrog dijela privrede postala INA i banke uzevši dionice svih onih koji nisu mogli platiti naftu, ili vraćati kredite. Većina banaka je nastojala stečene dionice poduzeća u idućih nekoliko godina, a u dogovoru sa direktorima poduzeća prodati bilo kome, po bilo kakvoj cijeni kako ne bi morali sami otpuštati radnike i proglašavati stečajeve.

U mnogim poduzećima dionice su podijeljene zaposlenicima sa obavezom da ih kasnije plate, a oni su ih prodavali raznim torbarima koji su ranije opljačkanim novcem ili "menadžerskim kreditima" kupovali te dionice i preuzimali teret njihove otplate. Na ovaj način prodan je veliki broj poduzeća, gledano po njihovom broju i broju zaposlenih, ali je gladano po veličini raspoloživog kapitala prodano manje od 10 posto proizvodnog kapitala. Pojedina poduzeća su kupljena i od strane konkurencije sa ciljem da ih ugase i tako uklone konkurenciju. Mnoga poduzeća su otišla direktno u stečaj pošto ih nitko nije htio kupiti. Istovremeno sa prodajom starih poduzeća osnivana su nova privatna trgovačka poduzeća koja su uvoznu robu prodavali državnim poduzećima po puno višoj cijeni, ili su robu državnih poduzeća kupovali po cijeni sa početka godine, prodavali ju postepeno po sve višoj cijeni, a plaćali je na kraju godine po cijeni sa početka godine, pri čemu se zarada dijelila.

Po Markovićevom zakonu o privatizaciji su odlučivale uprave postavljene od bivših "samoupravljača" koji su dionice poduzeće dijelili među članovima uprave, a što su plaćali "menadžerskim" kreditima. Izmjenom zakona o privatizaciji koncem 1991. odluke o privatizaciji su počele donositi nove uprave postavljene od države. Ove uprave su nastavile privatizaciju na isti način. Najprije su iz poduzeća izvlačili sve što se može izvući preko malih privatnih dobavljača sirovina i prodajom robe preko privatnih posrednika, kako bi poduzeća što više obezvrijedili. Nakon toga su izvučenim novcem nastojali kupiti ta poduzeća, ako su u njima vidjeli još nešto što bi vrijedilo kupiti. Dio poduzeća došao je u ruke banaka koje nisu mogle naplatiti svoje kredite, pa su umjesto gotovog novca postajale vlasnice bezvrijednih dionica. Dio dionica preuzimala je INA koja nije mogla naplatiti isporučeno gorivo, pa su umjesto novca uzimali dionice. Banke i INA su preuzeta poduzeća ponekad prodavali drugima, često uz pomoć vrlo povoljnih "menadžerskih" kredita, a kada nisu mogli naći kupce poduzeća su prepuštala stečajnom postupku. Rijetka poduzeća koja su ostvarivala dobit banke su nastojale potpuno preuzeti, te ih kasnije prodati svojim odabranim kupcima.

Početkom Domovinskog rata INA je ostala bez velikog dijela tržišta i naftnih bušotina na Đeletovcima, a i naftovod je presječen na više mjesta. Gospodarstvo je počeo sve više preuzimati Franjo Gregorić, koji je nešto prije došao iz Rusije. Gregorić je sredinom osamdesetih kao mladi kadar postao direktor predstavništva Astra Mašinoimpexa u Moskvi, tadašnjem SSSR-u. To poduzeće je kao i beogradski Genex bilo poduzeće ‘za trgovinu i zastupstva’, a bavilo se javnim i tajnim djelatnostima, te je u stvari bilo predstavništvo KOS-a preko kojeg se izvozilo i uvozilo svašta uključujući sve vrsta oružja. Preko ovakvih poduzeća financirane su vanjske operacije SDB-a, KOS-a i SID-a, a također je sklanjan novac na ‘sigurno’.

Prema intervjuu koji je dao jednom tjedniku, čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatno poduzeće i biznis mu je naglo krenuo. U vrh politike ga je uvukao Manolić koji ga je smatrao svojim čovjekom, ali Gregurić se, zahvaljujući vezama sa Ruskim obavještajcima i oligarsima, uvijek smatrao neovisnim o bilo komu, te mu je osnovni motiv bavljenja politikom bio samo novac.

U Rusiji je Gregurić kao Pukovnik KOS-a bio zadužen za suradnju sa KGB-om, a početkom rata se vratio u Hrvatsku, te je Tuđmanu predstavljen kao stručnjak za suradnju sa Rusijom i veliki gospodarski stručnjak. Čim je imenovan za predsjednika Vlade počeo je uz pomoć Roberta Ježića i komercijalnog direktora Plive Branka Mikše, te sindikalista Nikice Valentića planirati kako preuzeti INA-u. Ježića je nagovorio da se upiše u HDZ, te je preko njega i njegovih tvrtki osnovanih još za vrijeme komunizma u raznim poreznim oazama počeo sve jače kontrolirati poslove INA-e, OKI-ja, DINA-e, Adriavinila Split i Zadarskog Polikema. Najprije kao član vlade, a kasnije kao predsjednik vlade, te direktor INA-e postao je glavni igrač tehnomenadžerske struje HDZ-a, u što je uključio svoje privatne poznanike i doušnike iz KOS-a , tzv., dečke iz Henesiya, koje je nastojao postaviti na ključna mjesta važna za privatizaciju i stjecanje nadzora nad privredom. Ovi tehnomenađeri su odmah nakon kupovine prvih poduzeća počeli smišljati kako u svojoj djelatnosti steći monopol donošenjem zakona koji ih štite od konkurencije.

Čitavo vrijeme rata glavni ekonomski oslonac države i vojske bilo je najveće Hrvatsko poduzeće INA. INA je od 1990. poduzeće u državnom vlasništvu, a od 1993. postaje dioničko društvo. Zbog neplaćanja goriva postaje vlasnik sve većeg dijela nelikvidnih poduzeća, ali naftu uspijeva nabavljati sve dok nismo 1993. zaratili sa Muslimanima u BIH.

Jačanjem sukoba između Muslimana i Hrvata Islamske države su prekinule opskrbu Hrvatske naftom, te je Hrvatskoj ostala samo Rusija kao izvor nafte. U ovom poslu sa Rusijom pojedini zaposlenici iz Hrvatskog veleposlanstvu u Moskvi, koji su tu radili još iz vremena komunizma, uzimali su visoke provizije, zbog čega je Predsjednik Tuđman smijenio predsjednika Vlade Franju Gregorića i sve za koje je postojala sumnja kako sudjeluju u uzimanju provizija. Istog trenutka doprema nafte je stala. Nakon par mjeseci na sastanku sa Jeljcinom Tuđman je upitao Ruse u čemu je problem. Oni su mu odgovarali kako ne žele poslovati sa ljudima koje ne poznaju, te su napravili spisak ljudi s kojima žele poslovati i koji se trebaju vratiti u Moskvu. Drugi uvjet je bio da se dio nafte distribuira Srbima u RS i RSK. Tuđman nije imao izbora i bivši premijer Gregurić je postao glavni šef u INI i najjači čovjek iz pozadine za sve gospodarske problema. Već drugi dan nakon Tuđmanovog pristajanja na ucjenu Jeljcinovih suradnika prvi tanker je ušao u Hrvatske teritorijalne vode, što znači kako je na ulazu u Jadran samo čekao na zapovijed za uplovljenje. Gregurić je postao najmoćniji čovjek za gospodarstvo i energetiku sve dok nije obnovljena isporuka nafte iz islamskih država, što je on znao dobro iskoristiti i u materijalnom, a i u kadrovskom smislu. Kontrolirao je svu trgovinu prema Rusiji i Srbiji što je čitav njegov klan učinilo najjačom interesnom oligarhijskom grupom u Hrvatskoj.

Pošto je za naftu trebalo nabavljati devize postao je najjači i u nadzoru banaka, a postepeno je, uz pomoć svojih suradnika, novog predsjednika Vlade Valentića, te Vedriša i drugih preuzeo pod nadzor, ili u prikriveno vlasništvo većinu poduzeća Zagrebačke, Varaždinske, a dobrim dijelom i Istarske županije. Kontrolirao je svu trgovinu prema Rusiji i Srbiji što je čitav njegov klan iz Henesiya učinilo najjačom interesnom grupom u Hrvatskoj.

 

Privatizacija INA-e

Prestankom rata na sjednici VONS-a u srpnju 1996. zaključeno je kako država više ne može pokrivati gubitke INA-e i kako je treba prodati. Zaposlenika je bilo 3 puta više od potrebnog, a zbog političkih razloga država te ljude ne može otpustiti. Posao otpuštanja puno lakše bi odradili privatni vlasnici. Drugi razlog za prodaju bio je zastarjela tehnologija koju treba obnoviti, a država za to nema novca. Novac bi se mogao namaknuti i dizanjem cijena derivata, ali bi tada građani mogli masovno kupovati jeftinije gorivo u susjednim državama.

Jedni su predlagali plan da INA proda svoje dionice po sustavu dokapitalizacije na Londonskoj burzi izdanjem novih dionica. Taj novac bi sjeo na račun poduzeća, te bi se ono tim novcem tehnološki obnovilo. Nakon toga bi se moglo vlasnički povezati sa OMV-om, a kupovinom MOL i vlasnički povezivanjem sa poljskim naftnim kompanijama INA bi postala glavni naftni igrač sve do Baltika. U tom trenutku INA je imala tržište Hrvatske i BIH i to tržište bi bio njen glavni adut u pregovorima sa ulagačima iz Austrije i Poljske koji posluju preko Londonske burze. Osim toga INA je bila vlasnik velikog broja hotela uz obalu koji su tada redom bili gubitaši i veliki teret, ali bi im se dodatnim ulaganjima mogla povećati vrijednost, osobito ako bi se izgradila autocesta Zagreb – Split – Dubrovnik, kako bi turisti mogli lako i brzo doći do Jadranske obale vozeći se Ininim gorivom. U vlasništvo hotela INA je došla kompenzacijom dionica za naftu koju ova poduzeća godinama nisu plaćala.

Ovom planu suprotstavio se Gregurić koji je smislio kako da se INA-e domogne on sa svojim partnerima. Uspio je Predsjednika Tuđmana uvjeriti kako zbog nacionalnih interesa INA treba ostati u hrvatskim rukama na način da se dionice prodaju hrvatskim građanima, a da novac od prodaje umjesto na račun INA-e ode u državni proračun.

U stvarnosti, građani bi to mogli kupiti samo uz velike popuste, ili vaučere, te od te prodaje država ne bi imala puno koristi. Naravno, Gregurić nije Tuđmanu rekao kako on ima dovoljno novca da te dionice od građana otkupi po simboličnim cijenama. Pošto je INA bila gubitaš dividenda se ne bi dijelila godinama, pa bi građani vrlo rado dionice prodavali raznim torbarima po bilo kojoj cijeni.

Tuđman je povjerovao Greguriću, te je vrlo brzo osnovana tvrtka INA- MOL na čelu sa Nikicom Valentićem, sa početnim kapitalom od milijun maraka. Ovaj Gregurićev prijedlog je mogao biti i provediv da je istovremeno predložen i zakon po kojem ni jedna osoba, ili grupa povezanih osoba ne bi smjela imati više od 5% dionica, kako nitko od njih ne bi mogao manipulirati cijenom dionica.

Protiv ovog Gregurićevog plana bio je Ivić Pašalić koji je zagovarao prodaju preko Londonske burze, pa su ga mediji počeli sve češće prikazivati kao crnog vraga, a što su građani vrlo brzo povjerovali.

Tadašnji direktor INA-e za trgovinu Nikola Kovačević također se zalagao za prodaju INA-e preko Londonske burze, pa se zbog toga čak plašio kako bi ga Gregurićeva kosovska ekipa mogla i likvidirati.

Gregorić se oslanjao uglavnom na svoje kadrove iz KOS-a povezane sa ruskom mafijom, te je iz posla isključio čak i Manolićeve udbaše.

Godine 1997. nakon mirne reintegracije lakše je nabaviti naftu na svjetskom tržištu, pa moć Gregurića pada. Gregurić ima tim za kupnju INA-e, a osim njega čine ga Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Valentić, Vedriš i Čermak su osnovali naftna poduzeća koja su trebala sudjelovati u kupnji manjih vlasničkih udjela INE, kako bi njihov ruski partner, potajno preuzeo kontrolni paket dionica.

Prema kasnijem istraživanju FBI-a i CIA-e veze s ruskom mafijom Gregurić je imao preko šefa moskovske mafije Semjona Mogiljeviča. Otkriveno je kako je dio mreže i Monaco kreditanstaldt bank limited, koja je izravno bila uključena i u financijske operacije u Hrvatskoj. S tom su svrhom nastala poduzeća: NIVA petrol d.d. i CRODUX d.d., u vlasništvu Nikice Valentića i Ivana Čermaka. Između 1997. i 1999. godine preko ta dva poduzeća izvlačen je novac iz poslovnih banaka, posebno iz Dubrovačke banke, kako bi se osigurala sredstva za kupnju INE. Tijekom 1998. Šarinić je organizirao operaciju prikrivanja izvlačenja novca iz Dubrovačke banke preko Čermakovog poduzeća CRODUX. Samo Čermakov CRODUX iz Dubrovačke banke je izvukao 102.377.000 kuna, 29 milijuna njemačkih maraka, 16.250.000 američkih dolara, a za kasnije uništavanje sporne dokumentacije pobrinuli su se Šarinić, Mateša i guverner HNB-a Marko Škreb.

Međutim, tada se u poslove INA-e uključio se i tadašnji ministar gospodarstva Štern, te povlači poteze kako bi on kupio INA-u uz pomoć pojedinaca iz Gregurićevog klana. Štern je novac iz INE slao na račune u Švicarskoj ugovarajući poslovne INE s inozemstvom preko svojeg poduzeća Trade Consulting iz Graza. Istovremeno, Štern je bio i zastupnik tvrtke Phibro Energy u Moskvi. Kao ministar dozvolio je uvoz derivata kako bi dodatno obezvrijedio INA-u i tako olakšao njenu kupovinu.

U najvećem hrvatskom poduzeću INA-i dolaskom Račana i Mesića na vlast propadaju planovi Šterna da on sam kupi INA-u. U tome su ga prethodnih nekoliko godina sprječavali konkurenti na istom poslu iz Gregurićeve kosovske ekipe. Dolaskom nove vlade Gregurić, Linić i Jurčić sve preuzimaju u svoje ruke. Linić se u posao uključio 1997. kada ga je Šarinić upoznao sa Gregorićem. U veljači 2000. održan je tajni sastanak na kojem su se našli Slavko Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Tom je prilikom dogovoren načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u. S obzirom da izravna prodaja INA-e zbog političkih razloga nije bila poželjna, odlučeno je da se sve obavi preko mađarskog MOL-a u kojem rusi na čelu s Mogiljevičem imaju znatan vlasnički paket. Ljubo Jurčić, koji je kasnije stigao u Vladu slijedio je upute Ivice Račana, koje je ovaj dobio od potpredsjednika Linića. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema se za prodaju INA-e odabranom "strateškom partneru".

U srpnju 2003. nakon javnog natječaja u kojemu su u uži izbor ušli mađarski MOL, austrijski OMV i ruski Rosneft, koji je odustao od konačne ponude, Vlada je 25 posto plus jednu dionicu INA-e prodala MOL-u za 505 milijuna dolara. Dva tajna ugovora, o kupoprodaji dionica INA-e i dioničarski ugovor, prema kojemu Uprava i Nadzorni odbor INA-e imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL, potpisao je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, a u ime MOL-a predsjednik Uprave Zsolt Hernadi. Kako bi vrijednost INA-e bila što manja skrivaju se i podaci o velikim nalazištima nafte u Siriji vrijedni 23 milijarde dolara po tadašnjim procjenama, ali OMV iako nije znao za ta nalazišta nudi znatno višu cijenu od MOL-a koji je dobio informacije o ovim nalazištima. Međutim "pošteni" Račan ipak staje na stranu MOL-a. U ovoj prvoj fazi privatizacije, kupnjom 25 posto plus jedne dionice INA-in strateški partner postaje MOL, s tim što su tom kupovinom dobili pravo odlučivanja u pitanju financija i investicija. Pošto su pri prodaji gotovo javno privilegirali MOL u odnosu na OMV svakom tko ima iskustva u poduzetništvu bilo je jasno kako za to postoji neki posebni interes. Objašnjenje za prodaju je bilo kako će MOL obnoviti rafinerije. Uskoro će se pokazati kako MOL uopće nema interes za obnovu rafinerija, niti je to bio cilj Račana i Mesića.

Obnoviti neku tvornicu moguće je iz vlastitog kapitala poduzeća obustavom isplaćivanja dividende, uzimanjem kredita, ili ulaganjem vlasnika, s tim što svaki vlasnik mora uložiti postotak koji je jednak postotku u vlasništvu. Također je moguće ulaganje dokapitalizacijom, ali tada postojeći vlasnici gube postotak vlasništva u korist kupaca dokapitalizacijskih dionica. Pošto država nije imala novca za obnovu postojala je mogućnost da se novoizdane dionice po IPO sustavu prodaju kupcima izdavanjem dokapitalizacijskih dionica. Da se išlo u dokapitalizaciju izdavanjem novih dionica u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara koliko je trebalo za modernizaciju, novi vlasnik bi dobio oko 40 posto dionica, a tim novcem bi se obnovile rafinerije. Pri tome bi država od poreza i carina na opremu, te od poreza i doprinosa radnika koji bi radili na obnovi dobila barem 700 do 800 milijuna dolara, što je više nego su dobili prodajom 25 posto dionica. A rezultat bi bila modernizirana INA koja bi postala puno konkurentnija kompanija i koja bi sama mogla kupovati konkurente u Mađarskoj, BIH, Češkoj i Slovačkoj, te biti okosnica razvoja Hrvatske.

Mađari su kupovinom učinili sve kako bi smanjili troškove proizvodnje, ali nisu učinili ništa u modernizaciji. Otpustili su tisuće zaposlenika koji su godinama uredno dolazili na posao svaki puta kada se dijelila plaća, a između su rijetko viđani. Ukinuli su mnoge nepotrebne odjele, od kojih su neki bili stvarno nepotrebni, a neke zato što su ih imali u Mađarskoj. Mnoge vrhunske stručnjake za rafiniranje nafte su otpustili iz čega je moguće zaključiti kako nisu ni imali za cilj razvijati te poslove, ali mnoge "stručnjake" su otpustili i zato što su doista bili stručni samo na papiru. Dobavljače biraju uglavnom iz Mađarske, a modernizacija rafinerija ih ne zanima pošto hrvatsku naftu mogu prerađivati i u Mađarskim rafinerijama.

Dolaskom Sanadera interesi u INA-i se dijele tako da Dragičević i Mesić kontroliraju uvoz nafte, a Jozo Petrović i Sanader rafinerije i trgovinu. Interes MOL-a je bio što više svojih derivata prodati u Hrvatskoj, a za to je bilo važno ne vršiti nikakvu obnovu rafinerija, za što je sada trebalo oko 2 milijarde dolara. Kako bi Mađarima prikriveno prodao još dionica INA-e Sanader odlučuje dionice prodati građanima kako bi ih oni mogli prodati Mađarima i tako posredno steći većinski vlasnički paket. U studenom 2006. u javnoj ponudi više od 44.000 hrvatskih građana kupilo je dionice INA-e po cijeni od 1.690 kuna za dionicu, što je oko 50 posto viša cijena nego u prvoj fazi privatizacije, kada je MOL kupio 25 posto dionica Ine, iako je oprema u međuvremenu još više zastarjela. Država je u javnoj ponudi na domaćem i stranom tržištu prikupila ukupno oko 2,8 milijardi kuna. Dionice INA-e uvrštene su na Zagrebačku i Londonsku burzu, a novac u državnom proračunu, umjesto da se utroši na obnovu rafinerija.

Slijedeće 2007. godine u studenom provedena je dodatna prodaja dionica INA-e zaposlenicima u kojoj je oko 28.000 radnika kupilo otprilike 628.000 dionica, ili nešto manje od 7 posto ukupnog broja dionica INA-e. Prosječna cijena prodaje zaposlenicima INA-e bila je 1.366 kuna po dionici, jer su imali pravo na popust u odnosu na cijenu iz javne ponude od 1.690 kuna.

U situaciji sve veće gospodarske krize, u lipnju 2008. premijeri Hrvatske i Mađarske Ivo Sanader i Ferenc Gyurcsany razgovaraju o mogućnosti zamjene dionica INA-e i MOL-a. Vlada je čak dobila i pismo kojim austrijski OMV iskazuje interes za sudjelovanje u daljnjoj privatizaciji Ine. U listopadu 2008. u javnoj ponudi MOL je po cijeni od 2.800 kuna po dionici kupio 22,15 posto dionica od sitnih dioničara, pa je s prijašnjih 25 posto plus jednu dionicu stekao ukupno 47,15 posto Ininih dionica. Time je MOL postao najveći dioničar Ine, u kojoj Vlada sada ima 44,83 posto dionica. Kupovinom dionica MOL je stekao 49,08 % dionica INA-e, u što su Mađari uložili ukupno 9,5 milijardi kuna. U obnovu rafinerija i dalje ne ulažu ništa, te smatraju kako svatko treba uložiti sukladno svome udjelu, pola Hrvatska pola MOL, što je uobičajeno svuda u poslovnom svijetu.

U siječnju 2009. izmijenjen je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara, prema kojemu je broj članova NO-a Ine povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, Vladi tri i predstavnicima radnika jedno. Uz to predsjednika NO-a određuje Vlada, dok Uprava Ine ima šest članova, od kojih tri predstavljaju Vladu i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave. Vlada i MOL su 30. siječnja 2009. potpisali i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaju Vladi tvrtke za trgovanje plinom. Time je Hrvatska kupila plinskog gubitaša, i time povećala profitabilnost INA-e u korist MOL-a.

Počinju se javljati vijesti kako Rusi kupuju dionice MOL-a, čime bi se pod ruskom upravom ujedinile sve naftne kompanije na prostoru bivše Jugoslavije i Mađarske. To ne odgovara zapadnom naftnom lobiju koji se diže na noge i odlučuje spriječiti mogućnost da cjelokupni naftni biznis na Zapadnom Balkanu dođe u ruke Rusa. Time bi se na ovom području prerađivala i prodavala Ruska nafta, a ne ona iz zapadnih kompanija. Amerika i Njemačka odlučuju reagirati, te je u srpnju 2009. Sanader prisiljen dati ostavku, a na Mađare se vrši pritisak kako ne bi MOL prodali Rusima.

U prosincu 2009. Vlada Jadranke Kosor i MOL sklopili su Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, kojim je obveza Vlade da kupi plinski biznis od INA odgođena do 1. prosinca 2010. godine. Ovime je ovaj za Hrvatsku nepovoljni ugovor za kratko odgođen, ali se više nije mogao poništiti.

Ohrabreni padom Sanadera istražitelji počinju istraživati i malo krupniji kriminal. Zbog predizbornih razloga, istragama protiv kriminala pridružuju se političari pa u svibnju 2010. na zahtjev zastupnika SDP-a Sabor osnova Istražno povjerenstvo za privatizaciju INA-e koje je trebalo utvrditi činjenice oko sklapanja dopunjenog ugovora između INA-e i MOL-a iz 2009. Nakon šest mjeseci rada Istražno povjerenstvo za privatizaciju INA-e završilo je istragu, ali bez ijedne usuglašene točke između vladajuće stranke i oporbe. Vlada je objavila Glavni ugovor o plinskom poslovanju, sklopljen u siječnju 2009., i Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, sklopljen u prosincu 2009. Tekstovi tih ugovora objavljeni su nakon što je Vlada skinula oznaku tajnosti s ta dva dokumenta.

U prosincu 2010. MOL je objavio javnu ponudu za otkup dionica od malih dioničara po cijeni od 2.800 kuna po dionici, što je cijena po kojoj je MOL kupovao Inine dionice u javnoj ponudi iz 2008. Ta je ponuda vrijedila za oko 8 posto dionica koje su imali institucionalni i privatni investitori. U toj ponudi MOL je stekao novih 0,10 posto od ukupnog broja Ininih dionica, pa mu je udjel porastao na 47,26 posto dionica Ine. Ovime je još jednom dokazana štetnost prodaje dionica zaposlenicima po povlaštenim uvjetima, pošto oni takve dionice kupuju isključivo zato da bi ih što prije prodali po većoj cijeni i tako zaradili. Prodaja dionica sitnim kupcim je pozitivna kada se prodaju preko burze bez ikakvih privilegija, pošto ih tada kupuju oni koji u tome vide dugoročno ulaganje koje nosi bolji prinos nego štednja u bankama.

Zbog političkih pritisaka na MOL za obnovu rafinerija oni daju INA-i kredit, te tako Mađari na kredit u modernizaciju rafinerija RNS i RNR ulažu 201 milijuna eura 2010. godine.

U lipnju 2011. USKOK pokreće istragu protiv Sanadera zbog sumnje da je zloporabio položaj i ovlasti, te primio mito od 10 milijuna eura od predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija, kojemu je zauzvrat omogućio preuzimanje upravljačkih prava u Ini. DORH je zatražio ispitivanje Hernandija jer ga se sumnjiči da je Sanaderu dao mito kako bi MOL-u osigurao preuzimanje nadzora nad Inom. Mađarsko tužiteljstvo to odbija zbog zaštite mađarskih nacionalnih interesa, i ne mogu ga ispitati "jer bi prenošenje podataka ugrozilo sigurnost Republike Mađarske". Vlada Jadranke Kosor vjeruje kako su ovi pritisci dovoljni kako bi se Mađare prisililo na novi sporazum o plinskom biznisu i odnosima u INA-i, te je dala suglasnost za vođenje pregovora s MOL-om kako bi se pristupilo drugoj izmjeni i dopuni Ugovora o međusobnim odnosima dioničara Ine. Unatoč pritiscima u srpnju 2011. Mađarska Vlada nije prihvatila nikakve promjene postojećeg sporazuma između MOL-a i INA-e.

Dolaskom Vrdoljaka na ministarsku poziciju on snažnim pritiskom preko medija pokušava uvjeriti Mađare kako moraju ulagati svoje novce u obnovu rafinerija, inače će ih oni tužiti, pošto ne poštuju ugovor. Iako se svuda u svijetu ulaganja vrše ili na kredit, ili dokapitalizacijom svih suvlasnika ovisno o postotku vlasništva, ili izdavanjem i prodajom novih diokapitalizacijskih dionica, Vrdoljak traži da ulažu samo Mađari, a ne i ostali dioničari od kojih je najveći Hrvatska država. Međutim, Mađari ne reagiraju i ne pada im na pamet čak ni da ga podmite. Vrdoljak kao čovjek iskusan u poduzetništvu vrlo dobro zna kako kod ulaganja svi dioničari moraju ulagati jednako, svjestan je kako Mađari neće prihvatiti njegove javne pozive, ali on ustraje na njima iz čega je jedino moguće zaključiti kako traži nešto drugo.

Milanović i Vrdoljak prave dodatne usluge MOL-u, iako se javno svađaju sa MOL-om, ali na način da u toj pravosudnoj svađi MOL nikako ne može izgubiti pravne bitke, pošto u ugovoru stoji kako obnovu rafinerija moraju financirati vlasnici. Da su doista željeli riješiti problem mogli su donijeti zakon o dokapitalizaciji INA-e preko Zagrebačke burze izdavanjem dodatnih dionica. Međutim, problem kod sitnih kupaca dionica je što od njih ne možeš uzeti mito. Umjesto plaćanja mita Mađari na kredit ulažu u modernizaciju rafinerija RNS i RNR 400 milijuna $ 2013. godine.

Pošto pritisci na MOL ne daju plodova u siječnju 2014. godine, Hrvatska je podnijela arbitražnu tužbu protiv MOL-a, kojom se tražilo poništenje Prvog dodatka Dioničarskog ugovora, te povezanog Ugovora o plinskom poslovanju i to zato što su ti ugovori rezultat kaznenog djela, odnosno podmićivanja bivšeg premjera RH Ive Sanadera. Vjerovali su kako će Hrvatski sudovi osuditi Sanadera, pa će to biti dokaz na međunarodnoj arbitraži, ali ta njihova neutemeljena pretpostavka će kasnije Hrvatsku vrlo skupo koštati. To zna svaki pravnik i malo upućen u međunarodno pravo, ali Milanović i Vrdoljak ustrajavaju na tužbama zbog političkog marketinga, a možda i zato da neki odvjetnik dobro zaradi na izgubljenom slučaju. Zbog pritisaka Vrdoljaka i Milanovića Mađari 2015. godine daju novi kredit INA-i od 300 milijuna dolara kojim djelomično moderniziraju rafinerija RNS i RNR.

Dolaskom Karamarka on je, po savjetu svojih pravnih stručnjaka za međunarodno pravo procijenio kako tužba protiv MOL- a nema formalno pravno uporište i čvrste dokaze, te je tražio da se obje arbitraže prekinu, i ide u dogovor s Mađarima, jer postoji realna opasnost od gubitka spora i plaćanja velike odštete.

Po savjetima nekih nepoznatih pravnih stručnjaka upitne stručnosti, ali dobrim vezama sa stranom diplomacijom, Most je Karamarka proglasio izdajnikom hrvatskih nacionalnih interesa, iako se godinu dana kasnije pokazalo kako je bio u pravu, ali politički, diplomatski, pravno i ekonomski nepismenim Mostovcima nije palo ni na pamet kako i oni snose dio odgovornosti za novac izgubljen u arbitraži.

Do Karamarkova pada došlo je zbog toga što je kao bivši obavještajac imao kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom i kriminalom, te su se Amerikanci pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i Hrvatskih poduzeća. Plašila ih je i mogućnost kako bi povlačenjem iz spora sa Mađarima u slučaju INA-a mogao prodati i ostale dionice INA-e na burzi, te bi ih tako mogli otkupiti Mađari, nakon čega bi Rusi mogli kupiti MOL, te tako preuzeti cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu.

Jedan od razloga za pad Vlade je i to što je premijer Orešković počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljača, te bi samom izgradnjom terminala Rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni.

Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovića Rusi i pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih udbaških veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno.

Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih veza počeli tražiti način za skidanje Karamarka.

Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, što nigdje na svijetu nije sukob interesa. Sukob interesa u ozbiljnim državama nije kada netko iz privatnog sektora dolazi u državnu službu, već kad netko iz državne službe prelazi u privatni sektor i tako dolazi u mogućnost iskoristiti privilegirane informacije u privatnom interesu.

Povjerenstvo za sukob interesa kojim je rukovodila snaja poznatog intelektualca iz doba komunizma, Slavena Letice presudio je kako je Karamarko u sukobu interesa.

U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvatske udbaše o kojima su imali dosjee i na taj način su sa njima mogli manipulirati. Ohrabreni američkom podrškom udbaši su zadatak vrlo rado prihvatili ponajviše stoga što je Karamarko najavljivao proces lustracije i što je njegov ministar kulture Zlatko Hasnbegović odmah počeo financijsku lustraciju obustavom financiranja raznih parazitskih i antihrvatskih udruga. Tada je preko medija počela "baražna vatra" na Karamarka čemu su se pridružili udbaši i naivci iz svih stranaka, te velika udruga. Svim tim napadima Karamarko se nije uspio emocionalno suprotstaviti, prekinuo je savjetovanje čak i sa najbližim suradnicima, te je počeo donositi iracionalne odluke. Povjerovao je u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu". Da se znao emocionalno dignuti iznad baražne vatre sa svih strana kojoj je bio izložen, i da je znao dugoročno razmišljati mogao se povući iz vlade, te preuzeti funkciju predsjednika Sabora. Odatle je mogao dugoročno kroz Sabor progurati zakone o lustraciji, kroz proračun ukinuti donacije lijevo liberalnim antihrvatskim udrugama i donijeti gospodarske zakone koji će pogodovati malim hrvatskim tvrtkama, a ne velikim međunarodnim korporacijama.

Time bi Sabor postao doista najvažnije političko tijelo u Hrvatskoj, a ne samo Vladin instrument za dizanje ruku.

Čim je na vlast došao Plenković Amerikanci, posredstvom nekih lokalnih "stručnjaka", traže povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke što im je on i obećao iznošenjem plana da dionice otkupi prodajom dijela HEP-a.

Istovremeno, pod pritiskom Njemačke Plenković je počeo kočiti izgradnju LNG terminala. Zbog pucanja financijske piramide zvane Agrokor plan za prodaju HEP-a i kupovinu INA-e je zaustavljen kao nerealan, zbog nedostatka novca i obustave ruske podrške Agrokoru. Do pucanja je došlo nakon što su Rusi odlučili kako više neće davati kredite, čime su poremetili Američke planove za povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke.

Povratku dionica INA-e u vlasništvo Hrvatske države obradovali su se svi ekonomski nepismeni pojedinci, naivci i kriminalci koji su u tome vidjeli mogućnost ponovnog izvlačenja novca iz INA-e. Počeli su preko medija zagovarati obranu poslovnih interesa vlasništvom, iako pametne države nacionalne interese brane zakonima.

Da su naši zastupnici donijeli zakon o zabrani izvoza domaće sirove nafte i plina ne bi morali imati ni jednu dionicu u INA-i, a ona bi ipak svu našu naftu prerađivala u Hrvatskoj. Ako bi Mađari obustavili vađenje domaće nafte mogao bi se donijeti zakon po kojem koncesionari moraju vaditi najmanje 80 posto od optimalne količine iz dokazanih rezervi, ili se u protivnom gubi koncesija. Da su Hrvatski političari iz svih stranaka stvarno željeli štititi nacionalne interese donijeli bi odluku o dokapitalizaciji INA-e prodajom dodatnih dionica sitnim dioničarima preko burze pri čemu nitko ne može napuniti džep. Od toga direktne koristi imala bi INA, a ne proračun i udbaški mafijaši koji bi preko državnog vlasništva htjeli "musti" INU, a ni sindikati koji bi i dalje štitili radna mjesta, osobito ona izmišljena, koja su najvažnija za obranu osobnih interesa zamotanih u pakovanje nacionalnih interesa.

Konačni početak kraja pljačke države preko INA-e dogodio se kada je 20.2. 2019. pod pritiskom EU pravila izmijenjen zakon o privatizaciji INA-e.

Time je ukinut članak po kojem Hrvatska ima ekskluzivna prava vezana uz kontrolu nad promjenama u vlasništvu društva, mogućnost veta na određene odluke uprave te pravo prvokupa cjelokupne, ili dijela imovine INA-e. Po ovim izmjenama stjecatelj dionica INA-e koji želi prijeći prag od 50 posto dionica o tome bi trebao obavijestiti resornog ministra, te mu predati dugoročni plan upravljanja poslovanjem. Nakon toga bi na temelju mišljenja ministra, Vlada morala donijela odluku o suglasnosti za stjecanje dionica u roku od 30 dana. Suglasnost se može uskratiti ili oduzeti ako ocijeni kako to predstavlja ozbiljnu prijetnju javnoj sigurnosti i iznimnu opasnost od ugroze sigurne i redovite opskrbe energijom. Time je omogućeno MOL-u da kupi preostale dionice INA-e, čime je prestala mogućnost pljačke INA-e od strane hrvatskih političara. Time je ova strateški važna kompanija izišla iz kontrole hrvatske politike, što i nije loše pošto je ta kontrola uvijek išla na štetu hrvatskih građana.

Donošenje zakona su snažno osudili oporbeni, osobito lijevi političari pod vidom zaštite nacionalnih interesa i tvrdnjama kako bi Mađari mogli prekinuti opskrbu naftom, te kako bi mogli zatvoriti rafinerije u Sisku i Rijeci.

A istina je upravo suprotna. Rafinerije su se mogle sačuvati ranije dokapitalizacijom INA-e, i donošenjem zakona po kojem se nafta proizvedena u Hrvatskoj ne može izvoziti. Pošto ovi zakoni nisu doneseni prije ulaska Hrvatske u EU rafinerije su tehnološki propale i njihovo postepene gašenje je neminovno. To neće dovesti do nestašice nafte na benzinskim postajama pošto njihovi vlasnici mogu benzin uvesti odakle hoće, a interes Mađara je što više benzina prodati, a ne prekinuti opskrbu.

Kako bi se zaštitili od nestašice u slučaju rata važnije je imati alternativne pravce opskrbe energijom poput LNG terminala, nego braniti državno vlasništvo nad nečim čime država nikada nije uspjela efikasno upravljati.

A novci kojima bi i sami mogli obnoviti rafinerije puno boje bi bilo iskoristiti za stimuliranje malih disperziranih alternativnih izvora energije poput bioplinskih postrojenja po farmama, te fotonaponskih ćelija i malih vjetrenjača po farmama i obiteljskim kućama.