Demokracija i "Otvoreno društvo"

Između dva svjetska rata, dok su anglo-američke naftne korporacije i francuski radikalni socijalisti, financiranjem Hitlerove predizborne kampanje pripremale novi sukobe između Njemačke i Rusije, pojavila se nova ideja nazvana "Otvoreno društvo".

Kako je za svaku novu ideologiju potrebno vrijeme i neka nova društvena ili ekonomska ideja tako je i ovoj ideji za razvoj trebalo dosta vremena. U temelju ove ideje je tvrdnja kako je ideja građanske demokracije nedovoljno razvijena, te ju treba dograditi racionalnim uređenjem društvenih odnosa, razvojem institucija i produktivnim angažiranjem ljudi, uz tolerantne odnose među ljudima na bazi poštovanja njihovih osobnih vrijednosti. To podrazumijeva odgovornu i tolerantnu vlast, te transparentne i fleksibilne političke mehanizme.

Lijepo, na prvi pogled, ali može postati vrlo loše ako se politička fleksibilnost okrene na krivu stranu. U realnosti demokracija je ponajviše ovisna o formi, a već na primjeru Hitlera se vidjelo kako se se demokratska izborna forma može pretvoriti u diktaturu kada se dozvoli mala fleksibilnost u primjeni forme. A ta fleksibilnost je osobito opasna u državama sa manjinskim izbornim sustavima gdje predsjednici stranke sastavljanju izborne liste, te na njih postavljaju sebi osobno vjerne pojedince koji u parlamente dolaze samo zato što ih je "veliki vođa" postavio na vrh izbornih lista. A kada stranka osvoji većinu u parlamentu tada njegovi sljedbenici vrlo lako mogu svome velikom vođi dozvoliti vrlo fleksibilne promjene forme, baš kao što se dogodilo kod Mussolinija, Hitlera i Putina. U državama sa većinskim izbornim sustavom svaki parlamentarac pobjeđuje sa svojim imenom, te puno teže pristaje na promjenu forme po željama svojim stranačkih čelnika.

Začetnici ove ideje otvorenog društva, francuski filozof Henri Bergson i austrijski-britanski Karl Poper vjerovali su kako država ne smije skrivati informacije od građana, te kako mora promicati ljudska prava i slobode kao temelje otvorenog društva. A to podrazumijeva i aktivnu participaciju građana kroz puno ostvarenje građanskog društva i nevladinog sektora. Država u otvorenom društvu nema nikakve tajne, te promiče ne-autoritarno društvo. Vrlo utopistički, s obzirom da samim postojanjem mnoštva država uvijek postoji mogućnost da neke države djeluju protiv drugih država, a ako te ugrožene države ukinu svoje tajne tada se ne mogu obraniti. A osiguranje sigurnosti građana je ipak osnovna funkcija svih država, osobito onih koje u okolici imaju autoritane državne režime.

Po Karl Popperu "otvoreno društvo" osigurava smjenu političkih lideri bez krvoprolića, za razliku od "zatvorenog društva", gdje se vlast mijenja krvavim revolucijama i državnim udarima. On također opisuje otvoreno društvo kao ono u kojem su pojedinci suočeni s osobnim odlukama za razliku od kolektivističkih društava, gdje se donose kolektivne odluke. Pri tome nigdje nije objasnio kako se to u kolektivističkim društvima donose kolektivne odluke, ako nas iskustvo uči kako u svim autoritarnim društvima odluke ne donosi kolektiv već pojedinac na vrhu kolektiva, eventualno uz nekoliko najbližih suradnika. A svi ostali u strahu od samog vladara, ili neke vanjske ili unutarnje opasnosti odluke samo provode.

Otvoreno društvo se također jasno postavilo i u pitanja vjere, tvrdeći kako kršćanstvo zagovara apsolutnu istinu, dok otvoreno društvo promiče sekularnost i now age, što je očita potvrda kako ideolozi velikih korporacije veliku opasnost vidi ne samo u sitnoj kokureniciji, već i u velikim moralnim autoritetima koji bi se mogli suprotstaviti njihovim korporacijskim interesima.

Idejni početci

Začetci ovih ideja pojavili su se puno ranije, na temelju interesa kalvinističkih, hugenotskih i Židovskih poduzetnika koji su u sekularizmu i toleranciji vidjeli način za širenje svojega tržišta i povećanje profita. Propagirali su slobodnu konkurenciju i jednaku šansu za sve, ali su se, kad god im je to bilo u interesu rado potajno udruživali u tajne oligopole kako bi uklonili konkurenciju. U vlastitim državama su snažno isticali slobodnu konkurenciju, ali su u kolonijama i slabijim državama na sve načine, mitom ii silom gradili vlastite monopole, te gušili sve poduzetnike osim onih koji su im trebali kao dobavljači sirovima, ili usluga. Ideju jednakih šansi su koristili kao batinu za uništavanje konkurencije u drugim državama.

Nakon drugog svjetskog ratu ideju otvorenog društva su preuzeli obavještajni lobisti velikih američkih i britanskih multinacionalnih kompanija kako bi uz pomoć još jedne ideologije u nizu, ponikle iz labaratorija britanskog doma lordova i obavještajnih službi preuzele kontrolu nad svijetom. Na temelju ideja otvorenog društva razvile su se ideje globalizacije, slobodnog tržišta, liberalne demokracije i neoliberalizma, individualizma, otvorenih granica, ukidanje carinskih granica, nesmetani protok ljudi, radne snage, kapitala, roba i ideja. Sve ove ideje same po sebi u određenim uvjetima mogu biti pozitivne, ali u drugim uvjetima mogu biti i negativne.

Slobodno tržište je dobro kada svi imaju jednake šanse, ali je i štetno kada se to svede na jednakopravnost u kojoj veliki naručuju zakone, nakon čega mali više nemaju nikakve šanse.

Ukidanje carina je dobro kada se time u nekom tržišnom sektoru sprječava razvoj lokalnog monopola, ali je loše kada se time omogućuje širenje stranog monopola.

I nesmetani protok ljudi, ideja i kapitala je dobro kada to odgovara svima, ali je loše kada masovno miješanje naroda dovodi do stvaranja geta u državama gdje stranci dolaze, što može dovesti do kulturnih, socijalnih i vjerskih sukoba.

Ideolozi otvorenog društva su počeli zagovarati sve veću ulogu raznih udruga koje bi, navodno, trebali rješavati ono što država ne zna dobro raditi. A da bi udruge mogle raditi država im treba dati sredstva.

Vrlo brzo, te udruge su počele, ne rješavati probleme kako su obećavali, već vršiti pritisak na političare da oni rješavaju odabrane probleme, te su se tako te udruge pretvorile u lobističke grupe za pritisak. A što će koja udruga propagirati najviše ovisi o onom tko više donira udrugama.

Pritisak na političare vrlo brzo počeo se vršiti za vrijeme kandidiranja za političke kampanje, kako se nepodobni ne bi ni kandidirali, za vrijeme predizbornih kampanja kako nepodobni ne bi pobijedili, za vrijeme same vlasti kako bi izvršili ono što su financijerima obećali, pa čak i za vrijeme nakon odlaska sa političkih funkcija kako bi se spriječio povratak u politiku onih koji su svoju dionicu odradili. Pritisak se vrlo brzo razvio u razne oblike pomaganja podobnima ili odmaganja nepogodnim političarima, a koji su pogodni ili nepogodni ne odlučuju birači, već to odlučuju najveći ulagači u političke kampanje, medije, udruge i internetske trolove.

Kako se političari odgovorni svojim biračima ne bi mogli promovirati ozbiljnim raspravama o najvažnijim društvenim problemima počelo je obilno financiranje i političara i medija koji zagovaraju marginalna nastrana seksualna ponašanja, rodnu ideologiju, neekonomične obnovljive izvore energije i slično. Na taj su način u medije došle rasprave o nebitnom, kako se među političarima ne bi primijetile razlike u stručnosti, sposobnosti i društvenoj odgovornosti pojedinih političara. I tako su na vlast sve više počeli dolaziti dobri komunikatori koji o svemu znaju lijepo pričati, ali u životu nisu ništa konkretno napravili, niti imaju ideju što bi se ozbiljno moglo napraviti na rješavanju najvažnijih svjetskih problema.

Autoritarni režimi se uključuju i igru otvorenog društva

Najveći ulagači u ideologiju otvorenog društva i nevladinih udruga u početku su bile velike zapadne korporacije i obavještajne službe, ali su vrlo brzo igru shvatile i autoritarne države, te su i one počeli financirati odabrane udruge i internetske trolove radi zaštite svojih energetskih, izvozničkih ili geostrateških interesa.

Na taj način jačanjem ideologije otvorenog društva moć birača na izborima je postajala sve manja, dok je moć velikih korporacija širom svijeta postao sve jači, a političku vlast u zemljama zapadne demokraciju sve više preuzimaju korumpirani i nesposobni politički birokrati bez ikakvih osobnih političkih uvjerenja. Svoja uvjerenja crpe iz anketa koje istražuju javno mnijenje, te ih i mijenjaju sukladno promjenama rezultata anketa. A oni koji financiraju medije rade i obrnuto, svakodnevnim objavama naručenih lažnih rezultata anketa nastoje javno mišljenje prilagoditi svojim interesima.

Kolika je postala razina korumpiranosti svijet je najbolje mogao vidjeti u Corona pandemiji. U toj zdravstvenoj krizi u gotovo svim zapadnim državama lobisti farmaceutskih kompanija su uspjeli iz medija, stručnih udruga i politike isključiti sve koji su stručnošću i argumentima nastojali optimalno zaštititi ljude od bolesti uz što manju štetu za druge bolesnike i društvo u cjelini. Medijskim širenjem ogromnog straha, te uvođenjem gotovo obaveznog cijepljenja za sve, pa i za one koji su preboljeni koronu i koji imaju vrlo visoku razinu antitjela svima koji imaju nekakve spoznaje o medicini i matematici postalo je jasno kako je osnovni cilj farmaceutskih lobista profit farmaceutske industrije. Unaprijed su stvorili i čitav pokret antivaksera koji su dobili zadatak dodatno širti strah, društvene podjele, te unaprijed kompromitirati sve stručne i argumentirane kritičare raznih Covid mjera. U samome nastanku mnogobrojnih antivakserskih grupa među njih su ubacili provokatore koji su vrlo uporno širili razne budalaštine poput onih kako će se cjepivom u ljude ubaciti čipovi za kontrolu ljudi, te kako se u cjepivu nalaze neke tvari koje će se kasnije aktivirati preko 5G mreža i tako ubiti milijarde ljudi. Naravno, svatko tko je sa razumijevanjem naučio gradivo fizike iz osnovne škole, može vrlo lako doznati kako se najmanji čipovi u tijelo mogu unijeti sa injekcijama promjera najmanje 4 milimatra, te kako frekvencije na kojima rade 5G mreže ne mogu prodrijeti kroz vlažnu kožu. Ali prozrijeti ovakve budalaštine nije lako štrberima koji su sve učili napamet, te nakon nekog vremana sve zaboravili. Širenjem antivakserskog pokreta vidjelo se kako takvih ima ogroman broj, te su oni i sami počeli širiti provokacije kojima su vrlo efikasno iz medija i institucija isključili sve ozbiljne protivnike Covid mjera, prikazujući ih kako nekakve lude antivaksere.

Napadom Rusije na Ukrajinu postalo je vrlo vidljivo i kako su najveći financijeri raznih zelenih udruga i stranaka u Europi bile, ne samo zapadne kompanije, već i ruske obavještajne službe koje su im plaćale prosvjede i lobiranja protiv LNG terminala i nuklearnih centrala, kako bi ruski plinski monopol u Europi bio što veći. U toj igri su vrlo brzo postale vrlo uspješne, ne samo u financiranju udruga, već i u korumpiranju predsjednika država i vlada, marginalizaciji protivnika upotrebom svih medija uključujući vrlo jeftine internetske trolove, te nametanju pogodnih ideologija poput zelenih ideologija koje vrlo znaju vrlo snažno nametati neekonomične tehnologije obnovljive energije, uz istovremeno skrivanje ekonomičnih obnovljivih tehnologija.

Na osnovu iskustava iz prošlosti moguće je donijeti i zaključke za budućnost.

Promatrajući plodove ideologije otvorenog društva vidljivo je kako ona pogoduje najbogatijim pojedincima i najjačim državama. Formalno, donosi slobodu, ali samo onima koji su sposobni zaraditi dovoljno za sebe, dok ostalima nudi nesigurnost radnih mjesta, povećava nazaposlenost i dužničko ropstvo u slabijim državama, a velike žrtve su i male kulture, tradicije, jezici i običaji.

Kako svaki monopol ima tendenciju rasta dok ga netko jači ne zaustavi pritisak monopola na sitne konkurentske poduzetnike će se zasigurno nastaviti. Samim time je sigurno da će se i njihovi pritisci preko raznih lobija i nevladinih udruga nastaviti. Neki političari iz nekih država su se pokušali suprotstaviti stranim neprijateljskim nevladinim udrugama i lobijima, ali su i sami počeli jačati svoje lobije i udruge, što na kraju nakon nekog vremena dovodi do propasti slabijih i još većem jačanju pobjednika.

Kako bi se zli plodovi ideologije otvorenog društva poništili potrebno je promijeniti pravila za financiranje raznih udruga.

Ako bi se velikim korporacijama to zabranilo one bi vrlo brzo našle načine da to financiranje prikriju prikazujući ih kao dobavljače raznih usluga. Radi toga je potrebno pojačati konkurenciju i među samim udrugama, i tako onemogućiti njihove prikrivene monopole. U tom cilju bi trebalo propisati da svaki zaposlenik dio svoga poreza koji sada plaća državi može po svom izbori platiti nekoj udruzi, crkvi, sportskoj organizaciji, znanstvenom projektu, razvojnom fondu ili humanitarnoj organizaciji. Time bi država ostala bez dijela sredstava, ali bi istovremeno mogla sama smanjiti svoja izdvajanja u ono što sami zaposleni građani obilno financiraju, poput sporta, crkava, ili humanitarnih organizacija. Jačanjem udruga koje financiraju obični građani povećao bi se i njihov utjecaj na medije, te političare, čime bi moć udruga i lobija koje financiraju velike korporacije znatno pala.

Nakon toga države i državne institucije bi mogle više brige voditi o strateškim dugoročnim interesima države u kojima obični građani, a ni velike korporacije ne vide svoj trenutni interes, kao što su velike investicije u infrastrukturu i slično.