Detuđmanizacija - proces uništavanja hrvatske države

Nakon Bljeska i Oluje te sklapanja sporazuma u Daytonu 21. studenoga 1995. rat na prostoru BIH i Hrvatske je završen. Britanija, SAD i druge države počele su raditi na obnovi Jugoslavije.

Obnova Jugoslavije je zbog geografskog položaja Hrvatske postao Američki i Britanski geostrateški interes. Za Ruse slobodni izlaz na Sredozemlje je Jadransko more pravcem Beograd – Bar preko Srbije, koridorom C5 preko BiH, ili preko Hrvatske. Kako bi se sva tri pravca dugoročno držala pod kontrolom nužna je obnova nestabilne Jugoslavije.

U dvije propale Jugoslavije Srbi su bili dežurni policajci zbog svog antinjemačkog raspoloženja, dok su Hrvati tu dobro došli kako bi omeli srpsku prorusku politiku. Pošto Njemačka više nije problem Jugoslavija bi trebala biti brana protiv ruskog utjecaja na Jadranu, U novoj Jugoslaviji Srbi ne mogu biti brana protiv rusa pošto su vjerski proruski orijentirani, pa bi dežurni policajci u novoj Jugoslaviji trebali biti Hrvati koji tradicionalno nemaju povjerenja u Ruse. Dok se ne stvori ta nova Jugoslavija Amerikanci su odlučili vojno blokirati pravac Beograd- Bar, i koridor C5 preko BiH. Kako bi i pravac preko Hrvatske stavili pod kontrolu politički i ekonomski pritisak na Hrvatsku počeo je sve više rasti, a Haaški tribunal je sve više potraživao Hrvate u svoje ćelije kako bi uništili narodno samopouzdanje i borbenost. I dok su Amerikanci blokirali izgradnju cestovnih i željezničkih pravaca od Jadrana prema sjeveru priliku su uočili Slovenci koji su uz pomoć ruskog kapitala počeli jačati Koparsku luku, te prometnu infrastrukturu prema Mađarskoj.

Kako bi Hrvatsku jače vezali uz sebe amerikanci su poslali u Hrvatsku ministra gospodarstva Rona Browna u cilju brzog ekonomskog oporavka, što nije odgovaralo Srbiji.

Zrakoplov sa američkim ministrom Ronom Brownom pao je kod Dubrovnika, navodno zbog jakog vjetra. Ron Brown je poveo u hrvatsku pun avion američkih biznismena, te je u Srbiji postojao strah da bi Hrvatska mogla naglo krenuti putem privrednog oporavka. U to vrijeme JNA je u svome posjedu imala radarski sustav koji su 1992. ukrali sa dubrovačke zračne luke, koji je bio kodirana za taj aerodrom, i pitanje je jeli taj radar mogao biti iskorišten za zbunjivanje pilota aviona. Američki zrakoplov je u jednom trenutku kroz maglu počeo letjeti u pogrešnom smjeru nekoliko sekundi i to je bilo dovoljno za udar u brdo.

Nakon toga počele su ubrzane američke pripreme za potpuno zauzimanje ulaska u Jadran, što je najlakše učiniti sa teritorija Albanije. Da bi Albance pretvorili u pouzdane partnere morali su im obećati Kosovo. Za ostvarenje ovog cilja potrebno je stvoriti na Kosovu vojsku koja će napraviti pobunu kako bi im amerikanci mogli pomoći. Tada je počelo organiziranje OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova), uz pomoć hrvatskih i jugoslavenskih časnika albanske nacionalnosti, te uz pomoć albanske mafije koja je dobila zadatak kupovanja oružja u Albaniji. Istovremeno, u Crnoj Gori je počeo postupak procesa osamostaljenja.

Nakon što su Albanci na Kosovu osvojili veliki dio teritorija Milošević je pokrenuo vojni protuudar i progona civila. Nakon masovnog stradanja civila i bijega u Albaniju mediji su uzbunili zapadnu javnost, te su počeli zračni napadi na Srbiju. Nakon toga je trebao krenuti kopneni napad na Srbiju. U tome je sudjelovati hrvatska, mađarska, rumunjska, bugarska i albanska vojska. Hrvatska je vojska jedina imala ratno iskustvo i njezina je uloga bila ključna.

Tuđman je u ovakvom američkom planu vidio obnavljanje nekakve Jugoslavije Hrvatskim oružjem, te su Amerikanci od plana morali odustati, ali je pokrenuta operacija destabilizacije Srbije i rušenja Miloševića iznutra.

Tada je u Srbiji, nizom atantata počeo proces stvaranja anarhije, kako se ne bi znalo tko koga ubija. Zapadne službe odredile su mete, albanska je mafija prikupila novac, a izvršitelji su sami srbijanski profesionalni likvidatori.

Nakon Miloševićeva pada politika prema Crnoj Gori također je doživjela promjenu od 180 stupnjeva. Isti oni zapadni diplomati koji su podupirali Crnu Goru na putu prema samostalnosti odmah nakon Miloševićeva pada počeli su je nagovarati na povratak u Jugoslaviju. Zapadne su službe za vođenje specijalnog rata organizirale u Crnoj Gori isti val atentata kakav su godinu dana ranije organizirale u Beogradu. Kako ta organizirana anarhija ne bi krenula u pogrešnom smjeru, istovremeno su putem medija u susjednim zemljama počeli puštati “provjerene informacije” o tome kako je riječ o sukobu između crnogorskih švercerskih skupina.

U Makedoniji su Amerikanci nekoliko mjeseci obavljali medijske pripreme za rat između Albanaca i Makedonaca. Makedonski su novinari vrlo uvredljivo počeli pisati o Albancima i njihovim političkim strankama u Makedonskom Sobranju, čime je situacija postala vrlo »zapaljiva«. Amerikanci su ocijenili kako je ova država previše nestabilna, te da dijelove s većinskim albanskim stanovništvom treba pripojiti Kosovu, kako bi ojačala buduća velika Albanija kao Američki saveznik na ulazu u jadransko more. Ostatak Makedonije bi trebalo pripojiti obnovljenoj bivšoj umanjenoj Jugoslaviji, ili Bugarskoj. Čim su albanski gerilci s Kosova upali u Makedoniju i mobilizirali lokalne dragovoljce Albance, Britanci i Francuzi su zaprijetili raspadom NATO saveza, nakon čega su se Amerikanci privremeno povukli pa čak i medijski osudili albanske gerilce nazvavši ih teroristima.

U BIH je također stvoreno stanje trajne neizvjesnosti, dok svi ne pristanu na obnovu Balkanske unije. Stanje neizvjesnosti im odgovara pošto, u svakom trenutku, po potrebi mogu izazvati novu krizu.

Nakon zauzimanja Kosova Amerikanci su odlučili ovu Srpsku koloniju dugoročno priključiti Albaniji. Albanija im je odlično geostrateško uporište na ulazu u Jadran, te velika zračna baza jednako udaljena od Rusije i Perzijskog zaljeva pa su je odlučile ojačati i pridobiti za sebe.

Nakon Tuđmanovog odbijanja suradnje u kopnenom napadu na Srbiju, CIA je otpočela i vrlo jaku medijsku kampanju za rušenje hrvatske vlasti.

Preko različitih paraobavještajnih tzv. nevladinih udruga poput američke Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) i sličnih. Ova organizacija koja je osnovana osamdesetih godina kao kompenzacija za senatsko umanjivanje ovlasti CIA-e nakon višegodišnje istrage o nekim, za američki Ustav, nedopustivim operacijama koje je CIA provodila po Južnoj Americi. NED je formalno privatna i neprofitna organizacija, a financira se iz proračuna američke vlade.

Kreator američkoga zakona o NED-u Allen Weinsein jednom je prilikom izjavio: “Dosta toga što NED danas radi javno, prije 25 godina CIA je obavljala tajno”.

NED je krovna organizacija koja svoje aktivnosti provodi putem drugih nevladinih udruga koje su do 3. siječnja 2000. bile vrlo aktivne u Hrvatskoj. Radi se o NDI - Nacionalnom demokratskom institutu, IRI - Međunarodnom republikanskom institutu, CIPE - Centru za privatno poduzetništvo i ACILS - Američkom centru za međunarodnu radničku solidarnost. Te su udruge zajedno s vladinom Udrugom za međunarodni razvoj USAID-om (koja se deklarira kao samostalna vladina agencija za ekonomsku, humanitarnu i demokratsku pomoć) u Hrvatskoj izvele istu onakvu operaciju kakve je CIA provodila šezdesetih godina po Južnoj Americi i koje su se nazivale “državnim udarima”. A metode njihova djelovanja u Hrvatskoj bile su kombinacija sotonizacije trenutnoga stanja i velikih obećanja. Pod dirigentskom palicom američkih “stručnih” savjetnika i financijera izabrani su novinari i pojedini oporbeni političari koji su odlazili na školovanje o tomu kako treba pisati i govoriti o vladi.

Putem medija i novinara iz bivših udbaških i kosovskih struktura stvarao se dojam kako su tajkuni i Hercegovci sve opljačkali, kako je Hrvatska agresor u BiH, kako sve propada i kako ćemo svi biti izolirani, te će Hrvatska doći u bezizlaznu situaciju.

Bivši udbaši i KOS-ovci iz hrvatskih medija i raznih tzv. nevladinih udruga povezani s novim gospodarom, CIA-om, novac su dobivali najčešće od USAID-a. Financijeri iz inozemstva savjetovali su primjenu metode velikih obećanja o 200.000 radnih mjesta, povratak milijardi dolara koje su opljačkane i prebačene u inozemstvo, uhićenje kriminalaca i sl.

Krajem rujna 1999. godine u Zagrebu je boravio djelatnik State Departmenta David C. Simson radi pružanja konzultacija nekim tračerskim tjednicima. Međunarodni republikanski institut IRI, koji je u Hrvatsku došao 1998. godine, bio je pompozno najavljen u žutom tisku kojemu je pružao usluge svojih istraživanja javnog mnijenja za koje je angažirao splitsku agenciju “Puls”. U tim su istraživanjima sustavno kršena pravila znanstvenih socioloških načela pomoću sugestivnih pitanja ili drugim inženjeringom, a mediji su dobivali selektivne rezultate. Ta su istraživanja davala iskrivljenu sliku izbornoga tijela i već time utjecala na rezultate glasovanja.

Prvi Predsjednik Hrvatske države umro je 10. prosinca 1999. što je bio radostan dan za sve jugoslavenski orijentirane kosovce, udbaše i partijaše koji su se naglo pretvorili u neoliberale.

Nakon 10 slavnih godina stvaranja Hrvatske države hrvatski narod je svojom slobodnom voljom, na izborima 2000. godine vratio komuniste na vlast. Rezultat je to rada struktura koje su se u medije ubacile početkom stvaranja države. Prema svjedočenju oficira KOS-a Mustafe Čandića na suđenju Miloševiću u Hagu KOS je osnovo preko 300 malih operativnih grupa KOG-ova (Kontraobavještajnih grupa) i instalirao ih u policiju, pravosuđe, sveučilišta, medije i politiku. Mnogi od njih su postali najradikalniji pripadnici HDZ-a, HSP-a, HSLS-a i drugih novih stranaka. Hrvatske službe su kasnije uspjele razotkriti 3 takve grupe; grupu Opera, Labrador i Labrdor II. Dok je Tuđman bio u snazi nastojali su se prikrivati, pa čak i glumiti veliko hrvatstvo, a kada je Tuđman umro pokazali su svoje pravo lice.

Vlast su preuzeli Ivica Račan kao predsjednik vlade i Stjepan Mesić kao predsjednik države uz podršku naivnih hrvatskih liberalnih nacionalista koji su se politikom počeli baviti kao studenti u vrijeme hrvatskog proljeća. Čim su zasjeli na stolice Mesić i Račan su počeli kriminalizirati sve koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije i to su nazvali "Politika detuđmanizacije".

Nakon promjene vlasti Hrvatska je hitno primljena u organizaciju Partnerstvo za mir, čime je stvorena mogućnost upotrebe Hrvatskih oružanih snaga u akcijama NATO-saveza.

Unatoč ratu ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napredovalo je po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što bivši komunisti i udbaši ni pod koju cijenu nisu mogli dozvoliti.

Nova Račanova vlast je odmah krenula u razaranje hrvatskih institucija i izgradnju novih jugoslavenskih institucijama pod vidom "zapadno balkanskog povezivanja". Odmah su počele smjene u svim institucijama. Otpušteno je 3000 policajaca iz policijske akademije, a nakon nekog vremena u policiju su zaposleni drugi. Na sudovima i sveučilištima su počeli napredovati stari kadrovi iz vremena komunizma. U rušenje pobjedničkih obavještajnih službi poslana je specijalna policija koja je upala u sjedište hrvatske izvještajne agencije (HIS- vanjska obavještajna služba) i gdje su smijeni svi prohrvatski kadrovi obučeni u ratu. Ista sudbina je uskoro zadesila i vojnu Sigurnosno-informativnu službu (SIS) gdje su smijenjeni svi koji bi se mogli suprotstaviti kriminalizaciji domovinskog rata. Sa njima uništena je i središnjica za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske. Ova služba se bavila presretanjem svih telefonskih komunikacija, razotkrivanjem položaja radara, praćenjem telemetrijskih signala raketa, otkrivanjem položaja neprijateljskih oružja upotrebom bespilotnih letjelica i tako dalje. Svi koji su sudjelovali u prisluškivanju Martića, Karađića, Mladića, Miloševića i drugih ostali su bez posla. U svemu su sudjelovali generali Josip Lucić i Drago Lovrić. Središnjica za elektronsko izviđanje je iz vojarne Kralj Tomislav premještena u vojarnu Croatia, u objekte za pješačke postrojbe gdje se nije mogla smjestiti oprema i gdje nije postojala sigurna soba izrađena kao Faradejev kavez koja sprječava prisluškivanje izvana od strane drugih službi.

Kako bi se razorila sposobnost i same vojske trebalo je otpustiti ratne generale, a to je na sebe preuzeo Mesić. Mesićevi udbaši naveli su ratne generale na potpisivanje otvorenog pisma, kako bi ih Mesić zbog toga mogao umiroviti. U svom otvorenom pismu hrvatskoj javnosti iz 2000. godine 12 hrvatskih generala pozvalo je najodgovornije osobe i ustanove države, te medije da se odupru prikazivanju Domovinskog rata kao nečega negativnog i sramotnog. Ocijenili su kako je nedopustivo o braniteljima govoriti samo kroz šačicu onih koji su se zaista i ogriješili i što se prešućuje sve pozitivno u čemu je sudjelovala većina. Napisali su i kako za pojedine zločine i kriminal krivci moraju odgovarati, ali su protiv proglašavanja krivaca prije presude, ili čak istrage. Također su se suprotstavili plašenjem haaškim optužnicama što ne pridonosi izgradnji demokratske Hrvatske. Potpisnike pisma Stipe Mesić je odmah umirovio.

Odmah potom krenuli su napadi na one koji su sudjelovali u ilegalnom naoružavanju hrvatske, te je pokrenut postupak njihove kriminalizacije, bez obzira jesu li ilegalno kupovali oružje, financirali njegovu nabavu, plaćali kupcima, ili su samo sve to organizirali i nadzirali. Kao najvažniji u tom poslu identificirani su general Zagorac, Miroslav Kutle i Ivić Pašalić. Njihovo medijsko sotoniziranje počelo je već ranije nakon što su doznali kako je predsjednik Tuđman bolestan, a sada su počele kriminalne istrage, mafijaški napadi, otmice djece, te uhićenja.

U operaciji «Zagorac» otmicom sina pokušali su doći do podataka o imovini bez jasnog porijekla, te ga optužiti za ratno profiterstvo, nakon čega bi mu ponudili da bude pokajnik i otkrije sve koji su sudjelovali u nabavci oružja. Pošto je Zagorac novac za otkup sina posudio plan je propao, a kao kolateralna žrtva pao je Petrač (kojega je Mesić planirao progurati za ministra gospodarstva dok mediji nisu počeli pisati o njegovim kriminalnim aktivnostima.).

Osim lova na Zagorca počeo je i otvoreni lov na najvažnijeg hercegovačkog "tajkuna" Miroslava Kutlu i pojačano ocrnjivanje svih hercegovaca kao lopova, čoškoglavaca, ognjištara, dinaroida i nepismenih tipova koji nose bijele čarape i sličnim fašistoidnim metodama medijskog ocrnjivanja. Napadi na Kutlu počeli su istovremeno kroz medije i kroz državne institucije, ali unatoč dugim zatvorskim pritiscima nikakvih dokaza nisu mogli naći osim u slučaju "Gradski podrum" koji je pokrenuo Jarnjak već 1993. U napadima na njega najviše su se istaknuli mediji pod vlasništvom Ninoslava Pavića koji je ranije imao dobre poslovne veze baš sa Kutlom koji mu je znatno pomogao u razvoju njegovog medijskog carstva.

Nakon dolaska Račana na vlast Pavić je postao najveći medijski lovac na desničare, HDZ, poduzetnike, "pljačkašku privatizaciju", hrvatske "ratne zločince", branitelje, hercegovce i crkvu.

Slijedeći na listi za odstrel je bio Ivić Pašalić koji je bio Tuđmanov savjetnik za unutrašnju politiku. On je ranije od stranih obavještajnih službi prepoznat kao onaj koji ima važnu ulogu u nabavci oružja, nakon Tuđmana, Šuška i logističara Zagorca, te su preko svojih obavještajnih propagandista, uglavnom bivših kosovaca i udbaša, pokrenuli medijsku kampanju protiv Pašalića već 1998. u postupku rušenja Dubrovačke banke. Račan i Mesić pokušavali su sve kako bi Pašalića strpali u zatvor, ali nisu mogli naći nikakve dokaze pošto on i nije imao nikakvu izvršnu funkciju da bi nešto mogao potpisivati. Njegov posao je bio da promatra tko što radi i to dajavljuje predsjedniku Tuđmanu, te je to i radio navodeći na sebe mržnju svih lopova iz Tuđmanova okruženja.

Kao slijedeća meta za odstrel prepoznat je i bivši vozač kamiona Luka Rajić. On je kao pripadnik hrvatske poduzetničke desnice prepoznat kao onaj koji je pomagao u pribavljanju novca za naoružavanje pa ga je trebalo uništiti. Kada su ga dolaskom Račana i Mesića na vlast bivši udbaši počeli medijski napadati i ucjenjivati otmicom sina pobjegao je u Švicarsku, te svoje poduzeće prodao Švicarcima.

Uskoro je promijenjen i Ustav na način da je ukinut Županijski dom Sabora.

Trajanje rastakanja hrvatskih institucija ovisilo je jedno vrijeme o najnaivnijoj figuri hrvatske državotvorne političke scene - Draženu Budiši. Kako bi ga neutralizirali, strane su ga službe uz pomoć Račana, Mesića i medija najprije javno srozali, a onda su saborske zastupnike iz njegove stranke metodom kupovine i ucjena prisilili na daljnju suradnju s Račanom.

Osim razaranja institucija, dolaskom Račana i Mesića na vlast, te padom Miloševića 5. listopada 2000. širom bivše Jugoslavije jugonostalgičarske političke i udbaške strukture počinju kroz medije, kulturu, šport i gospodarstvo ponovnu obnovu Jugoslavije, pod nazivom Zapadni balkan. U Hrvatskoj i Hercegovini se propagiraju srpske "cajke", a u Srbiji je postala moderna hrvatska glazba. "Cajke" su popularizirane tihom usmenom zabranom policijske kontrole mjesta gdje se izvodi takva glazba, te je na tim mjestima pojačana prodaja droga što je privuklo mlade na slušanje takve vrste glazbe. Na taj način je počela kulturna obnova "Zapadnog balkana". Počinju se zagovarati zajedničke sportske lige za bivše jugoslavenske republike, pojavile su se televizije sa zajedničkim skrivenim vlasnikom. Najviše otpora pružile su sportske organizacije pošto je to djelatnost u kojoj se pojedinci selektiraju kroz svoje rezultate, a ne kroz politiku. Zbog toga su udbaši iz politike, medija i navijačkih udruga počeli napadati istaknute pojedince.

Obnova Jugoslavije je počela i na području gospodarstva kreiranjem gospodarske strategije razvoja velikih zapadnobalkanskih korporacija. Odabrana poduzeća poput TDR-a, Agrokora, Atlantica, Podravke i drugih dobili su zadatak obnove zajedničkog gospodarstva. Isti zadatak je od slovenskih jugonostalgičara dobio Mercator iz Slovenije. Za taj zadatak projugoslavenske političke strukture su osigurale podršku britanskog i europskog kapitala, te je počelo kreditiranje širenja Agrokora, Podravke i Atlantica u kupovanju poduzeća i zemljišta sa područja bivše jugoslavije. Kreditima EBRD-a kupuju se manja poduzeća i trgovački lanci kako bi se stvorilo nekoliko jakih jugoslavenskih korporacija sa prikrivenim oligopolnim položajem.

Atlantic je kroz nekoliko idućih godina na kredit kupio Slovensku Drogu d.o.o. iz Portoroža, Na Split se širi 1992., 1994. u Osijek, te na BIH. Distribucijom stranih proizvoda i svojih koje sam proizvodi postepeno se širi na više od 40 tržišta diljem svijeta.

Najveću potporu od nove Račanove vlade dobio je Agrokor, odnosno Konzum koji je do tada bio uglavnom Zagrebačko poduzeće. Todorić je prihvatio zadatak izgradnje velike jugoslavenske kompanije na kredit, a u startu je razradio plan kako to napraviti i usput stvoriti tehnološki zdrave kompanije na račun dobavljača, banaka i države, stvarajući veliku financijsku piramidu u kojoj će jedne kredite vraćati novim kreditima, pa dok ide ide. Za taj zadatak Todorić zapošljava Željka Rohatinskog na mjesto direktora za makroekonomske analize u travnju 2000., a Račan ga 3 mjeseca kasnije šalje u HNB na mjesto Guvernera. Račanova je vlada odmah po preuzimanju vlasti uputila vladinu delegaciju predvođenu potpredsjednikom Vlade Linićem u London gdje su lobirali zajam za Agrokor. Todorić i Europska banka za obnovu i razvoj potpisali su 30. studenoga 2000. godine u Londonu ugovor o sindiciranom kreditu od 170 milijuna eura. Zamjenik ministra financija Mate Crkvenca, postao je Damir Kuštrak, a sin ministra Crkvenca postao menadžer u Konzumu. Osim Kuštraka još jedna članica Uprave Agrokora Maja Brnar postala je tajnica Ministarstva gospodarstva.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast Agrokorov Konzum se širi izvan Zagreba, te otvara logističko - distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe. Kako bi dobavljače prisilio da što više kupuju u njegovim poduzećima Agrokor je 2001. počeo izdavati novčane bonove koje su dobavljači, zbog vlastite nelikvidnosti uzrokovane pogrešnom monetarnom i fiskalnom politikom, počeli dijeliti svojim radnicima kao dio plaće, ili kao uskrsnice i božičnice. Pošto konkurenti ovo nisu mogli raditi Agrokor je i na taj način stekao dodatnu konkurentsku prednost.

Osim podupiranja odabranih privatnih poduzeća Račanova vlada je znatno povećala ulaganja u pokrivanje gubitaka državnih gubitaških poduzeća, a najviše u brodogradnju i hrvatske željeznice. Svi ovi gubitci posljedica su pranja novca preko malih uvoznih poduzeća koji su uvozili opremu koja je prodavana brodogradilištima i drugim gubitašima po višestruko većim cijenama. Prva sanacija brodogradilišta, kako se navodi u analizi Instituta za javne financije koštala je 3,3 milijarde kuna, a odvijala se u razdoblju od 1999. do 2001. godine. Država je tada za vrijeme Račana otpisala svoja potraživanja prema brodogradilištima i djelomično ih zamijenila za udio u vlasničkoj strukturi. U toj fazi sanirana su brodogradilišta Kraljevica, Uljanik, 3. maj, Brodosplit i Brodotrogir. Od toga su najviše koristi imale željezare u Zenici i Smederevu.

U najvećem hrvatskom poduzeću INA-i dolaskom Račana i Mesića na vlast Gregurić, Linić i Jurčić sve preuzimaju u svoje ruke. Gregurić i Štern na sebe su preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u. S obzirom da izravna prodaja INA-e zbog političkih razloga nije bila poželjna, odlučeno je da se sve obavi preko mađarskog MOL-a u kojem rusi imaju znatan vlasnički paket. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema se za njenu prodaju odabranom "strateškom partneru". Kako bi vrijednost INA-e bila što manja skrivaju se i podaci o velikim nalazištima nafte u Siriji vrijedni 23 milijarde dolara po tadašnjim procjenama. Planove za prodaju javno su opravdavali pričom kako će taj strateški partner obnoviti i modernizirati rafinerije i prodajnu mrežu.

U cilju kriminalizacije Domovinskoga rata i izjednačavanja krivnje za raspad Jugoslavije nakon Miloševićeva izručenja počelo je optuživanje hrvatskih branitelja čak i za ono što sve vojske u ratu redovito čine. Ženevske konvencije ne štite snajperiste, sabotere i špijune, te sve vojske (za razliku od hrvatske koja ih je najčešće zamjenjivala, ili čak puštala) u ratu takve zarobljenike redovito likvidiraju čim ih uhvate. Kako ne bi oslabili pozicije pristalica obnove bilo kakve Jugoslavije, Haaški je sud nastojao ne optužiti nekog pravog ratnog zločinca iz projugoslavenske, titoističke, udbaško-kosovske ekipe koja je sabotažama potajno nastojala sačuvati jugoslaviju.

Godine 2002. Konzum uz pomoć stranih kredita stječe vlasništvo nad Makarskom trgovačkom tvrtkom Primorje, Osječkim Alastorom, te od Zagrebačkog robnog lanca postaje Hrvatski robni lanac.

U srpnju 2003. nakon javnog natječaja u kojemu su u uži izbor ušli mađarski MOL, austrijski OMV i ruski Rosneft, koji je odustao od konačne ponude, Vlada je 25 posto plus jednu dionicu INA-e prodala MOL-u za 505 milijuna dolara. Dva tajna ugovora, o kupoprodaji dionica INA-e i dioničarski ugovor, prema kojemu Uprava i Nadzorni odbor INA-e imaju po sedam članova, od kojih po pet imenuje hrvatska strana, a po dva MOL, potpisao je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, a u ime MOL-a predsjednik Uprave Zsolt Hernadi. U ovoj prvoj fazi privatizacije, kupnjom 25 posto plus jedne dionice INA-in strateški partner postaje MOL, s tim što su tom kupovinom dobili pravo odlučivanja u pitanju financija i investicija. Prema procjenama Račanovih i Mesićevih savjetnika OMV će se okrenuti središnjoj europi, te će kupovinom rafinerija u Češkoj i Slovačkoj ostvariti svoj cilj. Zbog toga će se Mađarski MOL morati okrenuti kupovini rafinerija i prodajnog lanca u Srbiji i BiH, te su odlučili pogodovati MOL-u kako bi on odradio posao stvaranja zapadno-balkanske naftne industrije.

U zadnjoj godini Račanovog mandata 2003. Konzum ostvaruje rast prometa od 45%, a ukupan broj zaposlenih porastao je sa 5.000 u 2002. godini na 7.000 u 2003. godini. Te godine Agrokor postaje vlasnikom i 51 % Distributivnog centra Sarajevo, te 55,49% dionica srpskog Frikoma. Sve to je kupio stranim kreditima sa velikim kamatama, te time postao ozbiljna zapadno balkanska korporacija.

Javnost je 2003. godine doznala kako je dug RH od 2000. do 2003. narastao od 9.2 milijarde dolara na oko 26 milijardi 2003. godine, odnosno Račan je u tri godine zadužio Hrvatsku za gotovo 16 milijardi dolara, odnosno 4 puta više nego Tuđman u deset godina.

Nakon odlaska Račana Sanader nastavlja njegovim putem, te podupire one koji grade nove velike zapadno-balkanske kompanije. Tako Agrokor 2004. preuzima većinski udio (58,11% dionica) porečke Agrolagune. Nakon toga 2004. Konzum kupuje Sloboda trgovine d.d. Iz Osijeka, Mediatora d.d. Iz Dubrovnika, te Opskrbe d.d. Iz Gorskog kotara. Otvara Super Konzum prodavaonice širom hrvatske i po otocima. Novim europskim kreditima sa visokim kamatama Agrokor nastavlja kupovati poduzeća te iste 2004. godine Agrokor kupuje beogradsku tvrtka IDEA i Dijamant iz Zrenjanina. Agrokor 2005. godine kupuje i preostale dionice PIK Vrbovca, te Belje d.o.o. Nabavkom novih kreditora Todorić polovicom 2007. kupuje i Tisak d.d. koji je najveći hrvatski distributer tiskovina i duhana s preko 1400 kioska širom Hrvatske. U 2010.-oj godini Agrokor za 30 milijuna kuna kupuje 87,98 posto udjela u Vukovarskom Vupiku koji je jedan je od najvećih poljoprivrednih proizvođača u Republici Hrvatskoj. Dolaskom Milanovića Todorić se nastavlja širiti dokapitalizacijama kako bi nove naivce uvukao u svoju piramidu. U prosincu 2012. godine Ledo je proveo izdanje novih dionica sa stopostotnom uspješnošću. Tom dokapitalizacijom Ledo je prikupio sredstva za kupnju Frikoma iz Beograda i Leda Podgorica. Na kraju 2013. godine ukupne obveze Agrokora bile su oko 28,5 milijardi kuna. Unatoč tome on se želi širiti, te godinu dana pregovara sa Ruskom Sberbankom. Ruska Sberbanka je u posao s Todorićem ušla u ožujku 2014. tako što mu je dala 600 milijuna eura. On je taj kredit potrošio na kupovinu Mercatora. Do kraja 2014. Agrokor d.d. postaje jedna od najvećih tvrtki u Jugoistočnoj Europi s ukupnim prihodom od 54 milijardi kuna i 60.000 zaposlenika.

Dolaskom Karamarka na čelo HDZ-a unutar te stranke se obustavlja politika detuđmanizacije. Nakon što je HDZ pobijedio na izborima detuđmanizacija se prestaje provoditi i kroz državne institucije. Zbog toga Karamarko uskoro mora otići, što se ne sviđa rusima koji prestaju kreditirati Agrokor. Osim njemačkim bankama, Agrokor duguje oko 1,3 milijarde eura ruskim državnim bankama, Sberbanke i VTB-a. Najveći pojedinačni iznos Agrokor duguje Sberbanci koja drži 52 posto ukupnog duga i 87 posto duga koji Todorić ima prema bankama. Kako Rusi ne žele dati nove kredite Todorić pokušava uvući Kineze u svoju ponzijevu shemu, ali ne uspijeva, čime počinje njegov kraj. Agrokorova poduzeća su 27. ožujka 2017. imala dug od 134,8 milijuna kuna (koji je dospio 28. veljače, 10. ožujka i 15. ožujka) pa je Porezna izdala rješenje o ovrsi 16. ožujka, čime se počela raspadati Račanova strategija stvaranja velikih zapadno-balkanskih korporacija.

Veliki dio dugova su bile mjenice koje su banke otkupile od Agrokorovih dobavljača. Naime, kada su domaće banke postale previše izložene zbog prevelike količine kredita uloženih u Agrokor više mu nisu smjele davati kredite pa su pronašle novi način kreditiranja preko dobavljača. Agrokor je dobavljače počeo plaćati mjenicama, dobavljači su te mjenice eskontirali u bankama uzimajući proviziju. Otkupljene mjenice banke su držale do dospjelosti, te su ih naplaćivale Agrokoru. Kada to više nisu mogli učiniti banke su se odlučile naplatiti od onih od kojih su ih eskontirali, a to su Agrokorovi dobavljači. Oni su odjednom postali dužni za ono što su mislili kako su davno naplatili. Kako bi odgodili vlastiti stečaj mjenice su morali pretvoriti u kredite na koje su banke obračunavale dodatne kamate. Porezna uprava im je dodatno zabranila da ta potraživanja otpišu dok se ne riješe sudski postupci. Da su oni otpisali realno nenaplativa potraživanja morali bi knjižiti gubitak, a ne dobit. Time bi se državni prihodi od poreza na dobit i dividendu 2018. smanjili za 6-8 milijardi kuna pa bi država imala proračunski deficit i pad BDP-a, nakon čega bi pao i kreditni rejting države.

Pošto je porezna uprava zabranila otpis nenaplativih potraživanja problem je odgođen na iduće godine kada će agrokorovi vjerovnici postepeno kroz više godina na završnim računima morati proknjižiti gubitke, te će neki propasti, ili otići u vlasništvo banaka. Ali to je problem o kojem će morati razmišljati iduće Vlade.