Dobrobiti koje nam donosi koronalna pandemija

Dobrobiti koje nam donosi koronalna pandemija
66
0
0

Kaže narod "Svako zlo za neko dobro".

A što bi to dobro moglo biti u jednoj pandemijskoj bolesti koju 99,9 posto zaraženih uspijeva preživjeti i u panici koju su političari namjerno izazvali.

Iako je smrtnost mala ona nije ni malo bezazlena.

Osjetio sam to na svojoj koži.

Dugo traje, duplo duže nego gripa što psihički ubija oboljele. A najopasnija je kada visoka temperatura prođe, pa bolesnik pomisli kako je sada zdrav. Počne nešto radit, šetati, voziti bicikl, te se uznoji i zadiše. I tada se temperatura vrati zajedno sa nekom upalom, najčešće upalom pluća.

Nije te ubio virus već mikrotrombovi koje je virus ostavio iza sebe, a organizmu trebaju mjeseci da ih potpuno ukloni iz krvi. Liječnici, čini mi se to ne znaju pa bolesne vraćaju na posao dva tri dana nakon što nestane visoka temperatura.

Zahvaljujući strahu od nove bolesti i neznanju o tome kako ukloniti opasnost od prenošenja zaraze na elitu političari već devet mjeseci šire paniku. Uništavaju gospodarstvo iako su svjesni kako će na kraju većina stanovnika biti zaražena prije nego se pojavi cjepivo, ili lijek. Ali moraju pokazivati kako nešto čine. Zbog nečinjenja bi mogli izgubiti izbore, a na kraju će ih izgubiti zbog pogrešnih i često kontradiktornih postupaka.

Radi velikih troškova nema više novca ni za lijekove.

Neki bi tražili donacije od građana. Takvi pozivi za donacije događaju se samo u ratnom stanju kada država masovno prodaje obveznice i traži donacije u nakitu i na druge načine. Iz ove panike moguće je prepoznati kako će država vrlo brzo morati pronaći načina za pribavljanje dodatnog novca. Ima ih koji očekuju pomoć od EU-a, iako vrlo dobro znaju kako EU može nešto data samo ako to najprije uzme kroz poreze i carine, ili možda tiskanjem eura. Ministar Marić je kao odličan knjigovođa sve porezne stope postavio na optimalan iznos pri kojem se može prikupiti najviše, a da pri tome privreda ne bi propala, ali ni to više nije dosta. Državnoj administraciji treba još.

Na kraju bi zbog prevelikih troškova kojima se pokušavaju spasiti radna mjesta naši političari mogli biti prisiljeni na neke poteze koje su odavno trebali učiniti, ali ih zbog svojih osobnih interesa nisu činili.

U Hrvatskoj država ima preko 1000 poduzeća u kojima je ona suvlasnik sa udjelom manjim od 25 posto. Na rad tih poduzeća ne može znatnije utjecati, ali te dionice im daju za pravo u upravne odbore tih poduzeća imenovati nekog svog stranačkog "zaslužnika". Njih nekoliko tisuća, koji su se istakli u lijepljenju plakata i dijeljenju letaka.

Prodajom ovih dionica na burzi tim poduzećima bi se smanjili troškovi, pa bi postala uspješnija i više bi poreza mogli platiti državi. Dvostruka korist za državu, ali velika šteta za "zaslužnike".

Ima u hrvatskoj državi mnogo poduzeća u kojima je ona većinski vlasnik. Dobar dio takvih poduzeća ima nekakav oblik monopola, barem na dio djelatnosti kojima se bave. A monopol je dobar samo za vlasnike, zaposlenike i direktore. Ako si direktor ne treba ti puno pameti da budeš uspješan. Digneš cijenu i eto ti love koliko poželiš. A to što monopoli povećavaju troškove tržišnog dijela privrede i tako im snižavaju konkurentnost na svjetskom tržištu, te snižavaju standard građana koji kupuju takve preskupe proizvode ili usluge naše političare nije briga.

U realnom gospodarstvu postoje tržišna poduzeća i monopoli između kojih postoji stalni rat, iako je Marxs u svojim alkoholnim deluzijama vidio kako rat postoji između kapitalista i radnika. Najveći neprijatelj svakog poduzetnika nije radnik već je to njegov konkurent, a kad netko postane monopolist onda se manji moraju ukloniti ili pokloniti, bez obzira jeli monopolist država ili privatnik, takozvani kapitalist. A kada monolopoli preuzmu svu privredu gospodarski razvoj se zamrzava, bez obzira radi li se o privatnim monopolistima, ili državnim monopolistima. Između talijanskih fašističkih privatnih monopolista i sovjetskih državnih monopola nije bilo bitne razlike u efikasnosti.

To je osnovni razlog zbog kojeg se sve države kojima upravljaju pametni političari žestoko bore protiv bilo kakvih monopola.

Pošto neke prirodne monopole nije moguće ukinuti normalno bi bilo u takvim, najčešće komunalnim poduzećima izdvojiti nemonopolske poslove, te ih staviti na tržište. Time bi se upravama onemogućila praksa prelijevanja dobiti iz monopolske zarade u nemonopolske djelatnosti kojima se pokrivanjem gubitka narušava konkurentnost tržišnoga dijela privrede.

Među poduzećima u većinskom vlasništvu hrvatske države nisu svi monopolisti. Neki imaju konkurenciju, stranu ili domaću, pa zbog nesposobnih menadžera koje su postavili "sposobni" političari takva poduzeća uglavnom posluju sa gubitkom. Pa država povremeno mora pokrivati gubitke.

Zahvaljujući koronarnoj pandemiji država će imati sve manje novca za pokrivanje takvih gubitaka, pa će se možda odlučiti za prodaju takvih poduzeća, što bi mogla biti jedna od vrlo pozitivnih posljedica korone.

Mnogi na sam spomen prodaje počinju vikati o pljačkaškoj privatizaciji, iako je država prodala uglavnom gubitaše koji nisu mogli isplatiti ni plaću bez takozvanih nepovratnih kredita. Njihovom prodajom država se riješila tereta i tako barem dio novca zadržala za financiranje rata. Neke regije su političkim pritiscima uspjele spriječiti prodaju svojih velikih poduzeća te je zbog toga država samo na dosadašnje sanacije brodogradilišta ulupala preko 45 milijardi kuna. Gotov novac koji je završio u rukama dobavljača koji su vrlo spretno kupovali opremu i sirovine, te ih gubitašima prodavali po troduploj cijeni.

Zbog "nepovratnih kredita" gubitašima i banke su postale gubitaši. Za sanaciju takvih banaka utrošili smo 65 milijarde kuna i time spasili štediše, a kako bi ti novodabrani privatni strani bankari mogli dobro zaraditi naši političari su vrlo spretno ukinuli nove male privatne banke koje su "zločesto" konkurirale velikima i miješali im se u njihov prikriveni privatni oligopol. To se nije smjelo dozvoliti stoga što su privatni monopolisti i privatni dobavljači velikih državnih poduzeća jednako kao i državni monopoli vrlo važni za druženje u privatnim klubovima, financiranje kampanja, te zapošljavanje rodbine i političkih zaslužnika.

To su naši stari narodni običaji još iz doba komunizma, čak što više još iz doba kraljevine Jugoslavije u kojoj smo uveli običajni zakon "snalaženja".

Neki "mudraci" kažu; "bolje nek propadne selo nego običaji".

Toga se naša politička elita drži već 30 godina. Možda ih korona prisili na promjenu običaja. Možda konačno shvate kako je "obiteljsko srebro" bolje prodati nego pokrivati njihove gubitke.

Možda ih korona natjera na prodaju svih dionica INA-e koja i onako postala zastarjelu industriju na odlasku, nego ponovno preskupo kupovati od Mađara ono što smo im prejeftino prodali.

Možda ih korona natjera na prodaju svih dionica poduzeća koja posluju na tržištu kako bi pokrili troškove liječenja bolesnika.

Možda ih korona natjera na izdvajanje i prodaju svih sporednih djelatnosti iz državnih prirodnih monopola.

A možda samo izgube izbore da bi na njihovo mjesto došli isti poput njih, kako bi se izvoz mlade radne snage nastavio, na radost njemačkih poduzetnika i gospođe Muti.