U Hrvatskoj, odnosno bivšoj Jugoslaviji se antifašizam i komunizam ne mogu odvojiti; isto vodstvo (Tito, Đilas, Kardelj, Ranković, Bakarić..) koje je organiziralo NOB, organiziralo je i zločine. To nije slučajnost, NOB je za KPJ bio borba za komunističku revoluciju, a ne samo borba protiv fašizma.
To je povijesna istina!
Komunistička partija Jugoslavije bila je ne samo inicijator nego i organizator te idejna i kadrovska snaga narodnooslobodilačke borbe i revolucije.[1]
Nakon pola milijuna ubijenih u ime komunističke ideologije, nitko ne može govoriti o antifašizmu. Problem je u tome što oni sami sebe smatraju moralnom vertikalom, avangardom, bez obzira na počinjene komunističke zločine koji su okrutnošću i brojčano, nadmašili nacističke i fašističke zajedno. I što je još gore smatraju ih opravdanim. Time su sami sebe svrstali u totalitarne zločinačke režime koje je osudio sav demokratski svijet.
U Hrvatskoj su antifašisti oni „ drugarice i drugovi“, koji ne prihvaćaju demokratsku državu Hrvatsku, već žele i dalje u Hrvatskoj živjeti kao u Jugoslaviji nakon 1945.,kao da nije bilo velikosrpske i JNA agresije, kao da hrvatski branitelji u Domovinskom ratu 1995. nisu pobijedili tu JNA, a time i cijeli jugoslavenski sustav vrijednosti.
U zapadnoeuropskim zemljama antifašizam je ugrađen u temelje demokratskog društva kroz poštivanje ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije, rasizma, ksenofobije i antisemitizma.
Komunistička partija Jugoslavije pokrenula masovni ustanak i vodila Narodnooslobodilačku borbu (NOB). Nakon njemačkog napada na SSSR (22. lipnja 1941.), Politbiro CK KPJ pod Titom donio je odluku o oružanoj borbi i pozvao narod na ustanak. Prvi ustanci krenuli su u srpnju 1941. po direktivama KPJ.
Komunisti su imali ključne pozicije u vojnom i političkom rukovodstvu (AVNOJ, NOVJ), ali sam pokret nije bio isključivo članstvo KPJ. U njega su se uključili i mnogi ne komunisti, seljaci, intelektualci, nacionalno orijentirani rodoljubi. KPJ je svjesno koristila široki Narodnooslobodilački front da privuče što šire mase.
Vodstvo je koristilo antifašizam kao popularni paravan za komunističku revoluciju. Kao što sada koriste antifašizam da operu ruke od komunističkih zločina!
Zločini antifašizma nisu dio ustavnog pravnog poretka ,a još manje dio nacionalnog identiteta. Zločin je zločin ma tko ga počinio i u ime bilo koje ideologije ga počinio.
Antifašizam kao ideja širi je naravno od KPJ i Titovog pokreta.
Pravu definiciju antifašizma izrekao je na jednom skupu predsjednik Gradskog vijeća grada Buzeta, Davor Prodan: „Antifašizam je najsuptilniji oblik djelovanja protiv svih vrsta nasilja, on je plemenito stanje duha, antifašizam je toliko sofisticiran i filozofski dubok da ga vidim van ambijenta stranačkog nadmetanja i svrstavanja.“
Takav antifašizam kao stanje duha, označava čovjekoljublje, označava ljubav i poštivanje svakog ljudskog bića. To je najbliža definicija Božje ljubavi i uređenja svijeta po Božjim zakonima, jer Bog je ljubav; a na Božju ljubav odgovaramo svojom ljubavlju prema svijetu oko nas, koji je Bog stvorio.
Te kršćanske vrijednosti, čovjekoljublje, poštivanje ljudskih prava, sloboda, mirotvorstvo, jednakost utkane su u Ustav RH (članak 3, koji je temelj za tumačenje Ustava RH)
Nisu svi partizani bili komunisti, nisu svi činili zločine, kao što nisu svi Talijani bili fašisti, ni Nijemci nacisti!
Tijekom rata (1941.–1945.): Partizanski zločini nisu bili samo "ratni ekscesi" ili osveta. Vodstvo KPJ (preko političkih komesara i OZN-e) provodilo je revolucionarni teror, ubojstva "klasnih neprijatelja", političkih protivnika, seljaka koji nisu podržavali NOP, pa čak i čitavih sela ( Zrin 1943, Boričevac 1941., Španovica 1942. i brojna druga mjesta; sela kojima su nakon etničkog čišćenja i uništenja, komunističke vlasti zabranile povratak preživjelima, a sela su bila zatirana, izbrisana iz zemljišnih knjiga). Cilj je bio eliminirati svaku alternativu i nametnuti komunističku vlast pod parolom antifašizma.
To više nije borba protiv fašizma, nego ubijanje vlastitog naroda zbog komunističke ideologije. Historiografija to eksplicitno povezuju s komunističkom doktrinom klasne borbe i diktature proletarijata.
Nakon rata (1945. i dalje): Bleiburg, Križni putovi, masovne likvidacije zarobljenika i civila (stotine tisuća žrtava), to je bio planirani revolucionarni teror na najvišoj razini (Tito, Ranković, OZN-a). Nije bila samo "osveta", nego uništavanje svake moguće opozicije da bi se uspostavila jednopartijska komunistička diktatura. Izvori to jasno kažu: motiv je bio klasna borba i uklanjanje "reakcionara".
Dokumenti o osnivanju Narodne vlade Hrvatske objavljeni su u knjizi „ZAVNOH –zbornik dokumenata 1945.“, Zagreb, 1985., str. 619-632. U prethodnim razgovorima o sastavu vlade, na sjednici Izvršnog odbora JNOF-a, održanoj u Šibeniku 10. travnja 1945.godine, Franjo Gaži, tadašnji predsjednik partizanskog krila HSS-a, predložio je da na čelu hrvatske vlade dođe pristaša HSS-a s „obzirom na veliki broj pristaša te stranke u predratnom razdoblju i učešću znatnog broja članova HSS u NOB-i“. Taj prijedlog je podržao i mons. Svetozar Rittig, ali su komunisti na čelu s Vladimirom Bakarićem taj prijedlog odlučno odbili s obrazloženjem da je „Komunistička partija organizirala borbu i snosila sve terete borbe“, pa ne smije biti popuštanja ni kompromisa.
Nekoliko konkretnih primjera komunističkih zločina iz svibnja, lipnja i srpnja 1945.
Tko je „oslobodio“ Zagreb?
Prve su ušle u grad 8. svibnja 1945. rano ujutro, jedinice II. armije JA (Jugoslavenske armije, bivša NOVJ),
28. slavonska divizija (Posavski partizanski odred), 45. srpska udarna divizija (Srpska udarna divizija) i dijelovi Krajiške divizije, pod zapovjedništvom Koče Popovića, komandanta II. armije, Peke Dapčevića, komandanta I. armije, Radovana Vukanovića i drugi.
10. zagrebački korpus, hrvatske partizanske jedinice pod zapovjedništvom Vlade Matetića ušao je tek 9. svibnja u popodnevnim satima, paradno, jer je Tito i vrh KPJ htio da "oslobođenje" izvedu jedinice iz drugih republika (uglavnom srpske i crnogorske). To je bila politička odluka.
Zagreb je pao gotovo bez otpora, jer su ustaške i njemačke snage već bile u povlačenju prema Austriji.
Zločini u Zagrebu i okolici (svibanj–lipanj 1945.)
Nakon ulaska partizana uslijedili su masovni zločini, hapšenja, egzekucije bez suda i pljačke. Izvršavali su ih:
OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda, tajna policija KPJ, preteča UDB-e), glavni izvršitelj političkog terora.
Jedinice 45. srpske divizije, 28. slavonske i posebne partizanske grupe (često bivši četnici koji su prešli na partizansku stranu 1942-1944.).
Politički komesari i specijalne jedinice pod zapovjedništvom vrha II. armije i OZN-e (Rankovićev aparat).
Konkretni primjeri zločina u Zagrebu i blizini:
Gračani (u Zagrebu) — strijeljano i bačeno u masovne grobnice 295 zarobljenika (domobrani, ustaše, civili). Radi se o nizu masovnih likvidacija zarobljenika i civila od strane jugoslavenskih partizana neposredno nakon oslobođenja Zagreba.
Egzekucije u samom gradu: tisuće hapšenja, strijeljanja na lokacijama poput Dotršćine, Rakovog Potoka, Jazovke (jama kod Sošica) i drugih. Samo u Zagrebu i okolici stotine do tisuće ubijenih u svibnju/lipnju 1945. (uključujući civile, svećenike, intelektualce, žene).
Pljačke stanova, hapšenja po popisima (Većeslav Holjevac je postao zapovjednik grada i provodio "čišćenje").
Dio zarobljenika iz Zagreba poslan je na Križne putove prema Sloveniji i dalje (Bleiburg i masovni pokolji u Kočevskom Rogu, Huda Jama itd.).
Glavna jedinica bila je VI. lička proleterska divizija „Nikola Tesla“ (Jugoslavenska armija / bivša NOVJ).
Zapovjednik: general Đoko Jovanić (štab divizije izdao je naredbu za čišćenje područja).
Egzekucije su provodili pripadnici te divizije, a kasnije i novoformirana Narodna milicija te OZNA (tajna policija KPJ).
Zarobljeni pripadnici Hrvatskih oružanih snaga (domobrani i ustaše).
Civili osumnjičeni za suradnju s NDH.
Dio ranjenika i bolesnika iz zagrebačkih bolnica (npr. iz bolnice Brestovac na Sljemenu – prema svjedočenjima, ubijeno je više desetaka teških bolesnika i ranjenika).
Među njima su bili i maloljetnici (npr. kadeti pilotske ili časničke škole).
Žrtve su dovođene pješice ili u kolonama; likvidacije su bile sumarne (strijeljanje, bajunete).
Po lokalnim zapisnicima iz 1945. (Mjesni narodnooslobodilački odbor Gračani): u oko 20 masovnih grobnica pokopano je 806 osoba. Od toga je 23 žrtava ustaških zločina (lokalni civili ubijeni tijekom povlačenja NDH snaga), a većina su bili zarobljeni HOS-ovci, Nijemci i likvidirani civili.
Ekshumacije 2012.–2019. (pod vodstvom Ureda za pronalaženje, uređenje i obilježavanje grobova žrtava komunističkog režima): 295 tijela iz 7 grobnica (npr. Krivićev brijeg, Obernjak, Zlodijev breg, Zdenčec, Pešćenka). Među njima su bili i vezani žicom, a neke su bile maloljetne osobe. Tijela su pokapana lokalno, često bez obilježja, po nalogu mjesnih vlasti.
Ekshumacije su nastavljene 2018. godine, a spomenik žrtvama otkriven je 2015.
-Bleiburg i likvidacije koje su uslijedile po Sloveniji i Sjevernoj Hrvatskoj
-Kočevski Rog , Slovenija – kraj svibnja 1945. Egzekucije su vršene u šumama i jamama (npr. Jama Pod Macesnovo). Žrtve su bacane u duboke kraške jame, a zatim su jame minirane eksplozivima. Procjene idu preko 10.000 (neki izvori idu do 40.000, uključujući 5.000 Slovenaca i 40.000 Hrvata prema svjedočenjima likvidatora.
-Huda Jama - Barbarin rov, Slovenija – 25. svibnja – 6. lipnja 1945. U napuštenom rudniku ugljena likvidirano je 1.416 osoba (NDH vojnici, Slovenačka domobranska vojska i civili). Žrtve su strijeljane, a tijela bačena u rov. Masovni grob otkriven tek 2009. godine.
-Macelj, Hrvatska (blizu Krapine) – svibanj i lipanj 1945. U šumama kod Macelja likvidirano je najmanje 1.163 osobe (NDH zarobljenici i civili). Masovne grobnice pronađene poslije rata.
-Tezno kod Maribora, Slovenija – svibanj 1945. Procjenjuje se oko 15.000 hrvatskih zarobljenika (uglavnom Domobrana i Ustaša) strijeljano i bačeno u protutenkovske rovove. Jedno od najvećih pojedinačnih stratišta.
Pohorje, Celje, Maribor i okolica – masovne egzekucije tijekom marševa.
Druge lokacije u Hrvatskoj – likvidacije su se nastavile i u lipnju/srpnju (npr. zarobljenici iz bolnica i logora po cijeloj Hrvatskoj.
Ukupno je u Hrvatskoj i Sloveniji otkriveno preko 1.700 masovnih grobnica iz tog perioda.
Za područje Istre i Trsta, sudjelovali su; Josip Broz Tito kao vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije (JA, bivša NOVJ),
Operativno zapovjedništvo: 4. armija JA pod generalom Petrom Drapšinom.
Ključne jedinice koje su ušle u Trst i Istru su : 9. korpus (sastavljen uglavnom od slovenskih i dalmatinskih partizanskih brigada).
Zapovjednik 9. korpusa: najprije general Josip Čemi, zatim Dušan Kveder.
Politički komesar: Franc Štoka (slovenski komunist).
Partizani su 1. svibnja 1945. nakon teških borbi ušli u Trst, jedan dan prije saveznika (2. novozelandske divizije pod generalom Freybergom). Time su “oslobodili” grad i veći dio Istre prije Zapadnih saveznika. To je bila dio šire operacije za preuzimanje Julijske krajine (Venezia Giulia).
Zločini u Trstu u 40 dana (1. svibnja – 12. lipnja 1945.)
Nakon ulaska partizana u Trst uslijedila je jugoslavenska vojna uprava koja je trajala točno 40 dana (do 12. lipnja, kada su Saveznici prisilili Titove snage na povlačenje). U tom periodu dogodili su se masovni zločini poznati kroz fojbe (bacanje u kraške jame, ponore i rudnike).
Zločine su počinili jugoslavenski partizani, preciznije OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda, tajna policija KPJ, preteča UDB-e) i posebne partizanske jedinice pod političkim komesarima. Uhićenja, ispitivanja, sumarne egzekucije i bacanja u jame (npr. Bazovica kod Trsta, Monrupino i druge lokacije). Žrtve su odvođene noću, vezane, strijeljane ili žive bacane u ponore.
Žrtve su bili Talijani vojnici, policajci, fašistički dužnosnici, ali i civili, intelektualci, antifašisti, čak i neki komunistički Talijani koji nisu podržavali aneksiju Jugoslaviji, Slovenci, Hrvati i drugi koji su bili protiv komunističke vlasti ili optuženi za “kolaboraciju”. U Trstu i okolici radilo se o sustavnom lovu na “neprijatelje naroda i revolucije”.
Ukupne žrtve za sve fojbe u Istri, Julijskoj krajini i Dalmaciji u dva vala: 1943. i 1945. bile su između 3.000 i 5.000 ubijenih (neki ozbiljni izvori idu do 6.000–11.000).
Politička i moralna odgovornost je na vodstvu KPJ i Titu, zločini su bili dio revolucionarnog terora i etničkog čišćenja Talijana kako bi se osigurala aneksija Istre i Julijske krajine Jugoslaviji. Motiv je bila osveta za talijanske fašističke zločine (1920–1943.), ali i sustavno uklanjanje svakog tko bi mogao ometati komunističku vlast i jugoslavensku aneksiju. Nije bilo spontano, radilo se o organiziranim uhićenjima i egzekucijama.
To su bili ratni zločini nad zarobljenicima (kršenje Ženevske konvencije), iako su žrtve bile na strani poraženog režima koji je sam počinio zločine. Isti akteri koji su vodili NOB provodili su i ove egzekucije.
Rat nosi mučna sjećanja svim stranama; suočavanje s njima i omogućavanje kasnijega suživota među „neprijateljima“ nešto je, najteže, pogotovo kada krivci ne žele priznati krivicu. Kao pojedinci i kao društvo trebali bi se ponašati u skladu sa Rezolucijama Vijeće EU 1481/2006 i [2]Rezolucijom EU Parlamenta od 19.rujna 2019. o izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima, jer zločin je zločin ma tko ga počinio i u ime koje ideologije ga je počinio.
Sakrivati zločine iza floskula o antifašizmu, znači odobravanje i poticanje na nove zločine, umjesto suočavanja i osude. „Antifašistima“ bi bilo , ljudski i pravedno suočiti se sa zločinima, osuditi ih i odgajati mlade generacije u uvjerenju da zločini nemaju opravdanja, a kao društvo pobrinuti se da zločinci odgovaraju!
U Domovinskom ratu hrvatski branitelji pobijedili su Titovu JNA!
Pobijedili su i srpskog agresora. Izborili su se za demokratsko uređenje Hrvatske, tržišno gospodarstvo, slobodu govora, slobodu medija, ljudska i manjinska prava , a da nakon pobjede nisu izvršili odmazdu, ni masovne likvidacije, što ih čini istinskim antifašistima!
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://hrcak.srce.hr/file/314573
[2] https://informator.hr/strucni-clanci/europske-rezolucije-o-osudi-totalitarnih-sustava
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Željka Žeki
Tihomir Čuljak
