Ekonomika švicarske vojne neutralnosti

Ekonomika švicarske vojne neutralnosti
94
0
0

Napadom Rusije na Ukrajinu Europom se proširio strah. Neke države koje su proglasile neutralnost odjednom razmišljaju kako bi dobro bilo ući u NATO obrambeni savez. Ali, pitanje je koliko bi im to pomoglo u slučaju ruskog napada. Putin je nakon 20 godina na vlasti došao do zaključka kako je NATO tigar od papira, te kako se zasigurno SAD, Britanija i Francuska neće odlučiti na nuklearni rat ako on krene na bilo koju državu NATO saveza koje nemaju nuklearno oružje.

I tako dolazimo do zaključka kako članstvo u nekakvom obrambenom savezu ne vrijedi puno ako se nisi sposoban sam obraniti, a ni neutralnost ne vrijedi puno ako netko zaključi kako je jači od tebe.

Jedina država koja je istovremeno i vojno neutralna i vojno snažna je Švicarska. To je država koja za obranu izdvaju nekoliko puta više nego članice NATO saveza, ali zbog toga nije ekonomski propala. Naprotiv, upravo je obrana izvor razvoja i zapošljavanja.

U Hrvatskoj mnogi, ne samo ljevičari smatraju kako su izdvajanja za obranu otimanje od kulture, obrazovanja, zdravstva, sporta ili općeg standarda.

Švicarska obrana se sastoji iz tri dijela;

Vojna obrana, civilna obrana, te privredna obrana koja osigurava proizvodnju opreme i materijalnih dobara neophodnih za vođenje rata i koja povezuje vojnu i civilnu obranu.

Poduzeća koja su osobito značajna za obranu, i u miru funkcioniraju koristeći se isključivo domaćim resursima bez obzira na ekonomsku opravdanost. Kod nabave vojne opreme domaća poduzeća dobivaju posao bez obzira jesu li nekoliko puta skuplji od stranih konkurenata. Kad se nešto kupi iz inozemstva taj novac je otišao, a kada se nešto nabavi od domaćih proizvođača to je zapošljavanje domaćeg radnika.

Vojska i civilna zaštita su ustrojene na teritorijalnom principu. Zahvaljujući tome što osobno naoružanje drže kod kuće i što često vježbaju, mobilizacija pričuvnih brigada traje od nekoliko sati do naviše 48 sati.

Osim vojske, sve općine veće od 1.000 stanovnika, dužne su nabaviti opremu i obučiti terenske odrede civilne obrane, te izgraditi građevinske objekte neophodne za zaštitu stanovništva. Iako imaju puno više općina po glavi stanovnika nego Hrvatska to za njih nije problem zato što su načelnici malih općina često volonteri, a umjesto gomile općinskih administratora imaju svoje profesionalne vatrogasce i druge postrojbe za zaštitu.

Poduzeća koja zapošljavaju više od 100 radnika, te bolnice i zdravstvene ustanove, koje imaju više od 50 kreveta, obavezne su organizirati i opremiti svoje odrede civilne obrane.

Svi vlasnici zgrada također moraju izraditi skloništa, a postoje i javna skloništa u velikim gradovima i na svim mjestima gdje je velika koncentracija stanovništva. Ova skloništa moraju imati mjesta za najmanje 100 ljudi. Sve to puno košta pa Švicarci po glavi stanovništva za vojnu obranu i civilnu zaštitu izdvajaju oko 7% svoga BDP-a. (nama je i 1,7% posto previše) Budući da gotovo sav novac izdvojen za obranu i zaštitu završava na računima švicarskih poduzeća upravo su ulaganja u obranu veliki izvor radnih mjesta i visokog standarda.

Švicarskoj se ne može dogoditi da nešto važno uvoze samo od jedne države, kako je to napravila Njemačka sa uvozom plina pod vlašću Schredera i Merelice. Ovisnost od jednom dobavljaču i kupcu je put ka ovisnosti o nekome. Trump je to Merkelici pokušavao objasniti, ali ona to nije slušala, te je uništila čak i vlastitu nuklearnu energiju kako bi uvezla što više plina, kao da radi za proviziju.


 

Ulaskom u NATO savez Hrvatska je povjerovala kako je učvrstila svoju sigurnost, ali nakon dolijeta drona koji je pao usred Zagreba mnogi sumnjaju u sposobnosti i htijenje NATO saveza.

Neki ruski i srpski simpatizeri i dalje govore o potrebi suzbijanja nacionalizma i militarizma, te kako treba više ulagati u dječje vrtiće i slično.

A oni koji su se spremni braniti i od Rusa, kao što smo se obranili od Srba danas se pitaju kako su nas tako lako jugonostalgičari uspjeli razoružati, te razoriti sve obrambene strukture. Za to su ponajviše krivi hrvatski birači koji rado vjeruju u lijepe priče, a slabo poznaju onu; "drvo se poznaje po plodovima".

U ovom trenutku nemamo više vremena jačati obranu po uzoru na Švicarsku.

Potrebne su nam hitni potezi koji mogu obranu postaviti na noge za nekoliko dana. I to se ne može prepustiti državnom vrhu koji je duboko premrežen potencijalnim saboterima, koji bi u slučaju rata sve učinili na ometanju mobilizacije. Nažalost, danas opet sve leži na leđima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata, osobito dragovoljcima koji su naučili na samoinicijativu. Svi oni bi već danas u svojoj okolini morali identificirati, locirati i evidentirati sve one koji su u zadnjih dvadeset godina radili u srpskom ili ruskom interesu. To su svi oni političari, diplomati, državni funkcionari, novinari, kulturnjaci, znanstvenici i drugi koji su sudjelovali u rastakanju vojske i obavještajnih službi, izvozu oružja koje smo nabavili u ratu, uništavanju oružja koje je netko proglasio neprespektivnim, razoružavanju bivših branitelja, koji su prodavali poduzeća strancima, koji su kočili inicijativu Tri mora ili LNG terminal, koji su sabotirali istraživanje novih naših nalazišta nafte i plina, koji su omogućili izvoz domaće nafte, koji sprječavaju upotrebu naftovoda za transport od Slavonije do Rijeke i slično. Svaki hrvatski branitelj bi u svojoj okolini morao prepoznati takve, kako bi ih u slučaju rata mogli mobilizirati u postrojbe civilne zaštite zadužene za kopanju rovova.

U slučaju rata pitanje je dali bi uopće iskusni hrvatski ratnici dobili poziv za mobilizaciju, i dali bi bili raspoređeni tamo gdje je najpotrebnije. Radi toga već danas bi svi umirovljeni ratni časnici već danas trebali osnovati formalne ili neformalne udruge za svaku ratnu brigadu. A osnovni trenutni posao tih udruga bi trebao biti u međusobnom dogovoru sa udrugama iz drugih brigada državnu granicu podijeliti na zone odgovornosti, te bi uduga svake brigade trebala organizirati izlete i piknike uz granicu. Pri tome bi, usput, mogli procijeniti stanje obrambene infrastrukture poput cesta koje vode do najboljih obrambenih položaja, stanje bunara, podruma i melioracijskih kanala, te na osnovu toga u topografske karte ucrtati gdje bi mogli rasporediti pojedina oruđa i oružja, te gdje bi trebalo kopati bunkere, zemunice i rovove.

Nažalost, danas ne vidim političare koji bi htjeli i znali za ovaj posao zadužiti naše malobrojne profesionalne vojnike kojih imamo manje nego u 6 mjesecu 1991. kad smo krenuli u domovinski obrambeni rat.