Gledajući kolonu sjećanja u Vukovaru, isprepliću se osjećaji ponosa na hrvatske branitelje, koji su se tako dugo uspjeli pružati otpor mnogostruko nadmoćnijem velikosrpskom i JNA agresoru i ogorčenje na hrvatske vladajuće elite koje nisu osjećale nikakvu povezanost i empatiju prema svemu što Vukovar znači za hrvatski narod. Strašna je bila patnja tih ljudi pod neprekidnom tučom tisuća granata i projektila raznih vrsta punih 87 dana.
Tako je bolno i teško gledati svjedočenja majki i rodbine koje ni nakon 33 godine nisu našli svoje najmilije, da ih dostojno sahrane i pronađu kakav takav unutarnji mir. Barem jednom godišnje dolazim u Slavoniji i svaki put posjetim Memorijalno groblje, Bolnicu, Ovčaru…
Gledam te majke pa sam se prisjetila bake Mare iz Vinkovaca i njenog sina mladog hrvatskog branitelja sa Mitnice, kao primjer odnosa vladajuće oligarhije prema hrvatskim braniteljima.
Od završetka rata do danas preživjeli hrvatski branitelji prošli su kalvariju progona, dugotrajnih sudskih postupaka, financijskih opterećenja po sudskim presudama, razočarenja i beznadnosti.
Do 3. studenoga 2021. njih 3 120 počinilo je suicid, a umrlo od raznih bolesti kao posljedica rata 72 957.
https://viktimologija.com.hr/wp/mladen-pavkovic-branitelji-se-i-dalje-ubijaju-pa-sto-nikome-nista/
Radi se o Vinku Bartuloviću, iz Vinkovaca, kojemu su branitelji Mitnice za života dali nadimak General.
Posjećujući već niz godina Vinkovce u vrijeme održavanja Vinkovačkih jeseni zbližila sam se sa sestrom pokojnog Vinka, Mirjanom, a ove godine posjetila sam i njegovu mamu Maru, vitalnu i energičnu stariju gospođu koja je bila aktivna predsjednica Udruge roditelja poginulih branitelja grada Vinkovaca. Baka Mara živi samu u urednoj kući, kuhinji koja je mirisala na domaću juhu, razočarana odnosom državnih institucija prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima.
Kao predsjednica Udruge susretala se sa svim problemima koje su mučili braniteljsku populaciju i njihove obitelji.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je 15.rujna 2019. tijekom posjeta Vinkovcima i priredbama Dječjih vinkovačkih jeseni posjetila i članove vinkovačke Udruge roditelja poginulih branitelja, razgovarala o problemima koji tište ovu stariju populaciju stradalnika Domovinskog rata.
Pored svjedočenja mame Mare i sestre Mirjane, najopširniji životopis Vinka Bartulovića-Generala dao je Davor Runtić u četrdesetoj priči svoje knjige “Sedamdeset i sedam priča o ratu”
Vinko se školovao u JNA za tenkistu i u tijeku demokratskih promjena, nakon što je obitelj iz Zrenjanina prebacio u Vinkovce, javio se kao dragovoljac hrvatskoj policiji u listopadu 1990, a u siječnja 1991, bio je primljen u redovni radni odnos Hrvatske policije. Naime treba se prisjetiti, da je Hrvatska bila razoružana od strane JNA i policija je tada bila jedina obrambena snaga Hrvatske.
Nakon kraćeg boravka u Zagrebu , u Vukovar ga povukao Stipe Pole koji je zapazio njegova vojnička znanja i vojničko držanje.
Bartulović je radio na planu obrane Vukovara sa Borisom Tončinićem, Stjepanom Klasićem – Štefom, Šimom Đamićem i Stjepanom Vukovićem.
Boris Tončinić je rođeni Istranin i kako se vidi aktivno je sudjelovao u organizaciji obrane Vukovara! Nakon pada Vukovara bio je načelnik Policijske uprave Istarske, sada u mirovini, živi u Puli i velika mi je čast što ga osobno poznajem.
Po svjedočenju njegovih suboraca Vinko je u svemu prednjačio kao zapovjednik. Svoj autoritet izgradio je znanjem, blagošću i skromnošću. Trudio se da njegovi podređeni nauče što više o oružju, i kako se zaštititi i sačuvati živu glavu.
Sa Stjepanom Klasićem i Šimom Đamićem uspostavio je crtu obrane u Borovu Naselju u području sportskog aerodroma.
Kada su u obranu Vukovara stigli policajci iz Vinkovaca, preuzeli su u Borovu Naselju već gotovu i vojnički uređenu crtu obrane.
Nakon toga Vinko Bartulović – General se prebacio na Mitnicu, odnosno na istočnu obranu grada Vukovara. Od samog početka angažiranja na Mitnici tražio je da se kompletna obrana Vukovara poveže, jer razjedinjeni, govorio je, nemaju nikakve šanse. Zračio je samopouzdanjem i vjerom da se može pobijediti neprijatelja, bez obzira koliku silu oružja ima.
Poginuo je 4.rujna 1991. kada je išao preuzeti naoružanje iz jednog napuštenog oklopnog transportera u blizini Vukovarske vojarne JNA, i njegovo vozilo naišlo na protuoklopnu minu. Vinko Bartulović – General smrtno je stradao na mjestu dok su ostali njegovi suborci iako teško ranjeni, preživjeli.
Obitelji su javili na nehuman i nedostojan način iz Ministarstva unutrašnjih poslova i službeno upitali da li je to stan Vinka Bartulovića. Kada su dobili potvrdan odgovor, izgovoreno je doslovno: “Eto nažalost Vinko je poginuo“. Bio je to jedini službeni poziv od onih koji su trebali osobno doći i obitelji ljudski izraziti sućut. Tada se već pokazalo da oni koji sjede u foteljama, nisu imali ni trunke suosjećanja za pogibiju onih koji su branili domovinu.
Prema svjedočenju majke Mare i sestre Mirjane Ministarstvo unutarnjih poslova nije našlo za shodno pozvati članove obitelji Vinka Bartulovića-Generala , ni kada su postavljali spomen ploču poginulim hrvatskim policajcima u Vukovaru!?
Vinko je roditeljima i supruzi znao reći da se ne brinu ako pogine, da im ništa ne će nedostajati , ali kako to obično biva, nije bilo tako! Četiri godine nakon njegove pogibije primali po 100 DM mirovine. Cijelo vrijeme trajalo je dokazivanje dokumentima koji bi nestajali, pa bi onda sve trebalo iz početka. Obitelj i Vinkovi suborci vidjeli su kako mnogi koji ratišta nisu ni vidjeli dobivaju braniteljski status, činove, invalidnost i mirovine. Ogorčeni su ponašanjem vladajuće oligarhije u Hrvatskoj zbog svih onih koji su od države dobili aboliciju, mirovine, pa čak i odštetu.
Sve ih to boli, gledajući Kolonu sjećanja. Ne kriju ogorčenje ni sadašnjim statusom koji su vladajući dali srpskoj nacionalnoj manjini, ogromnim sredstvima iz Proračuna, a oni zloupotrebljavaju da bi njima pljuvali po Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima i gradnjom 40 srpskih kulturnih centara, Za takvu Hrvatsku se nisu borili i za nju ginuli.
Vinko Bartulović – General je sahranjen u Vinkovcima na groblju u Kačićevoj ulici, ali na Mitnici u Vukovaru, gdje su mnogi obećavali da će po njemu jedna ulica dobiti ime, nije učinjeno ništa. Ostaje tako da barem ovaj tekst o jednom takvom junaku i domoljubu bude trajan spomen na hrvatske branitelje, koji su bez ikakvog kalkuliranja čista srca krenuli u obranu Domovine!
Hvala im i slava!
Počivali miru Gospodnjem!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Željka Žeki
Tihomir Čuljak
