EU lova i naši projekti

Zadnjih dana nam se političari hvale kako smo dobili ogromnu lovu od europske unije. U narednih deset godina Hrvatska bi mogla iz EU fondova povući 225 milijardi kuna i uložiti u gospodarstvo. To je 25 milijardi godišnje, odnosno više od 3 milijarde eura godišnje.

Istina ili bajka?

Prema Nacionalnom planu oporavka do 2026. Europska unija Hrvatskoj daje na raspolaganje ukupno 75 milijardi kuna iz Mehanizma za oporavak i otpornost.

Od ovoga je 47,5 milijardi kuna bespovratna sredstva, a ostalih 27 milijardi su povoljni zajmove. To je 9,5 milijardi godišnje u idućih 5 godina, bezpovratno, što je navodno oko 12 posto proračuna, a ostalo je posudba.

Proračun za 2021. je planiran na oko 146 milijardi kuna, a 12 posto od toga je 17,5 milijardi kuna, pa mi se čini kako su u ovih 12 posto ubrojene i te povoljne posudbe.

Pitanje je što je to povoljna posudba kada na EU tržištu privilegirana poduzeća dobivaju čak i beskamatne kredite od ECB-a u ogromnim količinama?

Ostalih 150 milijardi kuna koje će Hrvatska moći povući do 2031. odnose se na zaključke pregovora iz prošlog ljeta kojim je dodano oko 40 milijardi kuna iz okvira 2014. – 2020. godine koje smo već trebali dobiti, ali nismo dobili zato što nismo znali napraviti dovoljno "stručne" projekte za dobivanje novca. I to je znatno više nego smo iz državnog proračuna uplatili u proračun EU. A koliko smo novca od carina uplatili i u proračun EU to nam ne otkrivaju, iako to nije teško otkriti. 70 posto carine se uplaćuje u EU, a 30 posto u državni proračun, pa na osnovu uplata u državni proračun možemo doznati koliko smo uplatili u EU proračun.

A sve to što smo u prošlom razdoblju trebali dobiti, a nismo dobili,  možda bi mogli dobiti jednog dana.

Preduvjeta za dobivanje je više.

Prvo su nužne reforme kako bi nam taj novac bio odobren”. Europska komisija ima tri temeljna zahtjeva, a to je zelena tranzicija, reforme i digitalizacija.

A potrebno je izraditi i projekte. Neke projekte EU komisija će odobriti, a neke neće. Obično projekti za ceste, biciklističke staze ili muzeje u selima lako prolaze, ali projekti za izgradnju proizvodnih pogona uvijek imaju neke greške. Ako se radi o pogonu za proizvodnju dijelova za mercedese možda projekti ponekad i prođu, ali projekt za proizvodnju traktora teško da netko kod nas zna napraviti. Uvijek nešto u projektu ne valja. A kada nam se neki projekti ne odobre to znači kako će nam se ono što smo "dobili" znatno umanjiti.

A i nakon što nam projekti budu odobreni te investicije treba napraviti, pa nakon toga treba dokazati kako pri tome nisu prekršena pravila EU. Ako smo na primjer pri gradnji pogodovali domaćim izvođačima na štetu europskih tada novac za te projekte nećemo dobiti, iako već računamo kako smo ih dobili.

Vlada je u cilju dobivanja europskih sredstava već uspjela napraviti Strukturni plan u pet komponenti i jednoj inicijativi. Prva komponenta je gospodarstvo, pa pravosuđe, obrazovanje, tržište rada, zdravstvo, te obnova zgrada. Pravosuđe, obrazovanje i tržište rada se može digitalizirati i to je vjerojatno navedeno pod tom stavkom. Gospodarstvo će se vjerojatno morati prilagoditi zelenoj tranziciji, da bi dobilo sredstva, a pod time se vjerojatno vodi i obnova zgrada izolacijskim materijalom.

Od predviđenih obećanih sredstava 54 posto će ići na gospodarstvo, 10 posto na pravosuđe, 15 posto na obrazovanje i znanost, četiri posto na tržište rada, pet posto na zdravstvo, te 12 posto na obnovu zgrada od potresa.

A koliko će se tim novcem moći obnoviti ono što nam je uništeno u potresima i koroni?

Šteta od korone je oko 32 milijarde kuna, a šteta od potresa višestruko veća i to u godini dana, a kako ćemo to nadoknaditi sa tim navodno ogromnim europskim novcima?

Od obećanoga u gospodarstvo ide 26 milijardi kuna u idućih 6 godina, odnosno 20 milijardi u državne projekte poput željeznice, i cestovne obilaznice, a za privatni sektor ostaje milijardu godišnje. To znači kako u idućih 6 godina u gospodarstvo ide ukupno malo više od 4 milijarde kuna godišnje.

Nešto manje su godišnje donacije koje dobivamo od naših iseljenika.

Čini mi se kako nam je izvoz radne snage, uz turizam najsigurnija stavka za dobivanje deviza. A da bi taj izvoz radne snage mogao potrajati morali bi znatno više proizvoditi tu radnu snagu. Morali bi znatno više ulagati u sela gdje je natalitet najveći. U tom cilju naši načelnici općina bi trebali znatno pametnije praviti projekte za povlačenje EU novca. Umjesto biciklističkih staza i muzeja po selima bilo bi im puno pametnije napraviti projekte za polaganje betonskih cijevi u kanale pokraj seoskih cesta. Oko svake ceste u našim selima i prigradskim naseljima imamo odvodne kanale preko kojih svaka kuća ima mali most za ulazak sa ceste u dvorište. A kada se seljaci malo napiju mnogi udare u te mostove i poginu. Kada bi se u te kanale postavile cijevi tada bi se ti kanali mogli zatrpati i tako pretvoriti u kanalizaciju za oborinske vode. A iznad njih bi imali nekoliko mjesta za parkiranje.

U Austriji i drugim zapadnim državama kanale su čak i u poljima zatrpali i pretvorili u kanalizaciju za oborinske vode čime su povećali površinu obradive zemlje. Kopiranjem njihovih ideja mogli bi smo znatno smanjiti smrtnost u prometnim udesima, pa bi nam se i demografija mogla malo popraviti. Tada bi se i količina radne snage za izvoz mogla povećati pa bi i njihove donacije iz inozemstva mogle porasti. To bi odlično došlo našim političarima kako bi imali više novca za nova zapošljavanja u državnim institucijama i državnim poduzećima.