Franjo Tuđman, vojnik, povjesničar, političar i državnik

Franjo Tuđman, vojnik, povjesničar, političar i državnik
149
0
0

Franjo Tuđman u kraljevini Jugoslaviji bio je dijete aktivnog člana HSS-a. Njemačko - talijanskom okupacijom Jugoslavije povezuje se sa komunistima i odlazi u partizane. Kao mladi i naivni intelektualac pada pod utjecaj komunističkih parola o oslobodilačkoj borbi i borbi za novo bolje besklasno društvo. Zahvaljujući prihvaćanju takvih uvjerenja u proljeće 1941. prekinuo je školovanje i odlazi u partizane, gdje 1942. postaje član KPJ. Ratuje na području sjeverozapadne Hrvatske, te vrlo brzo postaje voditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), a 1943. postaje zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda. Već 1944. postaje zamjenik komesara Brigade Braća Radić, pa komesar 32. divizije, te ubrzo načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa. Sa njim je u partizane otišao i njegov otac, bivši HSS-ovac koji je bio vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a. U partizane je otišao i Franjin brat Stjepan koji je kao partizan poginuo u proljeće 1943. godine. U siječnju 1945. Franjo je upućen u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu. Tu je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela.

Godine 1946. otac i majka su mu ubijeni pod nerazjašnjenim okolnostima, a Franjo sumnja kako ih je ubila OZNA. Otac mu je kritizirao novu vlast, a to nisu smjeli ni oni koji su čitav rat bili u partizanima, čak i ako su bili vijećnici Zavnoha.

U toj situaciji Franjo ima dvije mogućnosti, izaći iz partije i sam postati disident i poginuti, ili pokušati sustav mijenjati iznutra. On se odlučuje za drugu opciju, te nastavlja svoj rad u JNA gdje postaje najmlađi Titov general. Tu primjećuje kako partijska priča o ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji postaje samo politička parola, dok stvarnu vlast sve više preuzimaju srpski kadrovi koji su u partizane došli iz četničkoga pokreta. Radi toga se pokušava u generalštabu povezati sa hrvatskim kadrovima, kako bi se suprotstavili jačanju srpskih kadrova. Počinje se baviti poviješću, te se na znanstvenim osnovama pokušava suprotstaviti srpskim dezinfimacijama o ratnim događanjima.

Nakon završetka lova na informbirovce sve više jača srpska struja u partiji. Počinju veliki unutarpartijski sukobi između centralista i federalista. U lipnju 1965., usred teške političke bitke u vrhu SKJ između centralističke, velikosrpske linije na čelu s Aleksandrom Rankovićem i proreformske, „republikanske“ linije koju su predvodili Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i Kiro Gligorov. U tom sukobu prilikom jednog lova 31.1. 1961. u šumi blizu Šida sačmom je ranjen Eduard Kardelj. Pogodio ga je predsjednik srbijanske narodne skupštine Jovan Veselinov. Kardelj je uspio preživjeti, a Tito se od centralista počeo okretati federalistima.

Kako bi se nametnuo kao novi vođa Ranković je najavio veliko obilježavanje 25. obljetnice početka ustanka i komunističke revolucije u Jugoslaviji. Ta obljetnica se trebala održati u Jasenovcu, zato što je po Rankovićevim tvrdnjama „tamo bilo ubijeno 700- 800, pa čak i 900 tisuća ljudi“. Tu tvrdnju je trebalo uklesati na veliki spomenik kojeg je Ranković planirao svečano otvoriti i održati glavni govor, te se tako nametnuti kao Titov nasljednik na čelu SKJ i SFRJ.

Nakon što je za ovaj plan doznao tadašnji direktor zagrebačkog Instituta za historiju radničkog pokreta, dr. Franjo Tuđman on je na jednom znanstvenom skupu izašao u javnost s do tada nepoznatim podacima, baziranim na demografskim procjenama, prema kojima je broj žrtava ustaškog logora u Jasenovcu bio barem deset puta manji od brojaka s kojima barata Ranković. Kako je Tuđman bio i član Ideološke komisije CK SKH, te mnogih drugih funkcija njegove izjave su snažno odjeknule u javnosti. Taj Tuđmanov istup zaprepastio je Zagreb, Hrvatsku i čitavu Jugoslaviju, te je ta izjava postala glavni politički incident o kome se i javno i tajno razgovaralo. Ranković je odmah intervenirao te je zaustavljeno Tuđmanovo imenovanje za člana JAZU. Odmah je počeo postupak njegovog smjenjivanje s mjesta direktora Instituta, ali je to nakon intervencije Kardelja, koji je u nazočnosti Tita, hrvatskom vodstvu rekao kako to ne treba raditi zato što je dr. Tuđman „na području povijesti nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.“

Tada je jedan od najutjecajnijih hrvatskih partijskih autoriteta Stevo Krajačić?, rekao dr. Tuđmanu: “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu da su odnosi takvi da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali poteškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih on ionako ima dosta!“

Ovaj sukob između Rankovića i Tuđmana ubrzo je iskoristio Tito za početak obračuna sa Rankovićem. Najprije je Ivana Miškovića 1963. postavio za šefa KOS-a, a njegovog brata Milana Miškovića na mjesto saveznog ministra policije. U zimu 1965. i proljeće 1966. počinje obračun sa Rankovićem. Operativni nosioci Rankovićevog smjenjivanja su bili braća Ivan i Milan Mišković. Na osnovu njihovog rada partijska komisija sastavila je izvještaj, koji je u lipnju 1966. bio prihvaćen na takozvanom „Brijunskom plenumu“, a Aleksandar Ranković je umjesto “ustoličenja“ u Jasenovcu na mjesto budućeg vođe velikosrpske Jugoslavije smijenjen i uklonjen iz političkog života. Sve ovo organizirano je uz pomoć hrvatskih i slovenskih političara i obavještajnih službenika iz Zagreba, pod optužbom da je Ranković i Tita prisluškivao kako bi ga zamijenio. Ranković je smijenjen sa mjesta potpredsjednika Jugoslavije 1. srpnja 1966. godine na četvrtoj sjednici CK SKJ na Brijunima, te je isključen iz partije.

Nakon smjene Rankovića pojedini hrvatski članovi partije su se ohrabrili, te su sastavili Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku. Dr. Tuđman se 1967. svojim potpisom pridružio sastavljačima Deklaracije, nakon čega je počeo kraj njegove političke karijere u komunističkoj Jugoslaviji. Ubrzo je isključen iz SKJ, te je smijenjen s mjesta direktora IHRP i umirovljen.

U događanjima iz 1971. i pojavom Maspoka Tuđman je taj sukob tiho podržavao, ali je kao iskusni političar i povjesničar smatrao kako taj pokret nema šanse za uspjeh i kako ga vode ljudi koji nisu sposobni voditi lukavu političku igru. Rad toga se minimalno uključuje u pokret. Unatoč tome 1972. je osuđen na dvije godine zatvora zbog nacionalizma, zato što je njegov rad na povijesti bio u suprotnosti sa službenom jugoslavenskom propagandom. Iz zatvora je pušten nakon 9 mjeseci. Radi intervjua švedskoj televiziji 1981. ponovo mu je suđeno zbog "kontrarevolucionarne djelatnosti". Proglašen je krivim radi revizije jugoslavenske propagande o sabirnom logoru Jasenovac, gdje je prema jugoslavenskoj propagandi ubijeno preko 700.000 ljudi. Taj broj je bio potreban radi demoniziranje Hrvata koji su bili najveća opasnost za opstanak komunizma i Jugoslavije. Tuđman je bio kriv zato što se usudio prezentirati podatke iz 1964. godine, na osnovu službeno provedenog popisa žrtava rata u SFRJ. Prema ovim službenim podacima u Jasenovcu je smrtno stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, na što je bilo stavljen embargo sve do kraja SFR Jugoslavije. Tuđman je osuđen na 3 godine zatvora, ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, da bi nakon četiri mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio uvjetno pušten iz zatvora.

 

Raspad jugoslavije

Pojavom Slobodana Miloševića na čelu Srbije u hrvatskoj partiji nastaje strah od pretvaranje federacije u centralističku državu u kojoj bi Srbi imali svu vlast, dok bi republički partijaši doživjeli marginalizaciju, izgubili bi sve privilegije i moć, a neki bi vjerojatno proglašeni neprijateljima države te likvidirani od strane sigurnosnih službi. Radi toga se Centralni komitet jugoslavenske partije raspada, a odmah potom i sve državne institucije.

Istovremeno pada Berlinski zid, i počinje raspad Sovjetskog saveza.

Franjo Tuđman to prepoznaje kao priliku za ostamostaljenje Hrvatske države. Odlučuje osnovati stranku u kojoj će okupiti sve koji su se spremni suprotstaviti Miloševiću, koji su se spremni boriti protiv komunizma, i sve koji su se spremni boriti za samostalnu hrvatsku državu. Shvatio je kako su mu u početku najvažniji jugoslaveni koji imaju iskustvo i pozicije u vlasti, te koje može privući među svoje suradnike na bazi straha od Miloševića.

Slično su razmišljali i velikosrpskom politikom ustrašeni hrvatski jugoslaveni. Znali su kako Račan nema snage spriječiti revanšizam pa im je odgovarao Tuđman. Znali su također kako Tuđman ima dobre kontakte s emigracijom, Katoličkom crkvom, partijskim krugovima stradalim u hrvatskom proljeću, te kako je sposoban organizirati stranku. Tuđman je prihvatio njihovu ponudu za suradnju znajući kako bez njih ne može preuzeti vlast, vjerujući kako će ih moći iskoristiti u procesu stvaranja samostalne hrvatske države. Desno orijentiranim suradnicima jednom prilikom Tuđman je rekao; “Zapamtite, bez tih ljudi ne možemo dobiti samostalnu Hrvatsku, a da ne bude krvi do koljena…”

Udbaši su njemu bili potrebni kako bi dozvolili i osigurali slobodne izbore, te čak i zbog putovnice kako bi mogao ići među iseljenike po političku i materijalnu potporu. Tuđman je putovnicu dobio od "Savezne službe državne bezbednosti" 1.4. 1987., prije pojave HDZ-a i odlaska hrvatskih delegata iz savezne skupštine. Isti dan putovnice je dobilo još šest osoba iz Hrvatske (Zvonimir Čičak, Dobroslav Paraga, Živko Kustić, Vladimir Šeks, Srećko Bijelić, Koprtla Marko) i iz Srbije – Lukić Vojin, a svi su se vodili kao neprijatelji sustava. Osobe iz Hrvatske su putovnice dobili po preporuci RSUP-a Hrvatske, a to im je mogla omogućiti samo jedna od tri frakcija hrvatske udbe, jedna koja je bila za hrvatsku neovisnost, druga za konfederativnu jugoslaviju u kojoj će oni ekonomski dominirati zahvaljujući hrvatskom turizmu i industriji, te treća povezana sa Velikosrbima. Interes za to su imale sve tri frakcije.

Rijetki zagovornici samostalne hrvatske države u partiji i udbi su u njemu vidjeli čovjeka koji može stvoriti hrvatsku državu.

Zagovornici konfederacije su vjerovali kako će pojava nacionalnih stranaka u Hrvatskoj i drugim republikama biti dovoljan poticaj za JNA na vojni udar kako bi vojska uhitila i Miloševića i Tuđmana i Izedbegovića, te tako sačuvali Jugoslaviju kao konfederaciju u kojoj će oni igrati glavnu ulogu.

Velikosrpskoj frakciji odgovaralo je da na čelo Hrvatske dođe netko koga među Srbima mogu predstaviti kao "velikog ustašu " kako bi lakše zaplašili i mobilizirali Srbe.

Zahvaljujući takvim procjenama i dogovorima sa figom u džepu jedan od osnivača HDZ-a 17. lipnja 1989. godine na zagrebačkom Jarunu među takozvanim "barakašima" bio je i Josip Manolić. Sa njime su u HDZ ušli i mnogi drugi suradnici Udbe, ali ne samo u HDZ već i u sve druge stranke kako bi Manolić i njima mogao manipulirati u svome interesu. Među 48 osnivača HDZ-a iz "barake" prema kasnijem priznanju Manolića koje je objavio u svojoj knjizi "Politika i istina" bilo je 10 suradnika udbe. Ako se zna kako je on bio pukovnik Ozne to znači kako ih je bilo jedanaest, a međusobno su se, vrlo brzo, podijelili u dvije frakcije koje su se borile za prikupljanje što većeg broja suradnika u svoju stranačku frakciju. Za te suradnike udbe se govorilo, "ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti i borbi protiv Velikosrba".

Već i prije prvih izbora Tuđman je procijenio kako je jedina šansa Hrvatske iskoristiti suprotnosti između Velikosrpske i Jugoslavenske Srbijanske frakcije u samoj Srbiji. Bio je svjestan i kako mu je problem i hrvatska projugoslavenska frakcija koja je u Hrvatskoj vlasti imala vrlo snažno uporište o kadrovima koji su stvaranju Hrvatske prišli sa figom u džepu, te su stalno raznim provokacijama nastojali natjerati JNA na brzu vojnu akciju u kojoj bi JNA zatvorila sve koji su rušili Jugoslaviju i u Beogradu, i u Zagrebu, i u BiH, i u Sloveniji. Velika većina pripadnika ove frakcije HDZ-a bili su iskusni pripadnici bivše tajne obavještajno sigurnosne službe OZN-e koja je kasnije preimenovana u UDBA-u, pa u SDS. Najvjernije suradnike pronašli su u antikomunističkim disidentima koji su željeli srušiti komunizam, ali ne i Jugoslaviju, pa su ih zapadne obavještajne službe uputile na ulazak u više desnih i lijevih političkih stranaka u kojima su često igrali ulogu političkih provokatora, liberala, te desnih, ili lijevih ekstremista koji imaju za cilj rušenje ugleda Hrvatske u svijetu. Zbog takvih spoznaja Tuđman ih je jedno vrijeme sve nastojao iskoristiti, a kada bi uvidio kako od pojedinaca više nema koristi i kako previše smetaju postupno ih je micao.

 

Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijih tehnomenadžera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj povlaštenih kapitalista. Postupak pretvorbe i privatizacije osmišljen je u vrhu SKJ već 1987. odmah nakon pojave Miloševića, kad se vidjelo kako komunizam i tzv., samoupravni socijalizam (u kojem su radnici davali podršku direktorima koji su dozvoljavali svima pomalo krasti, svatko prema svojem položaju u hijerarhiji) više ne može opstati. Smišljen je scenarij po kojem najpouzdaniji komunistički kadrovi, takozvani tehnomenadžeri trebaju postati ti novi kapitalisti u čitavoj Jugoslaviji. Jedno od najvećih poduzeća koje je prodano na ovaj način je Rovinjski TDR.

Dana 17. lipnja 1990. na sjednici Glavnog odbora HDZ-a traži se konfederalno uređenje SFRJ, što je za Tuđmana, kasnije će se vidjeti bila taktika, iako je projugoslavenska frakcija HDZ-a iskreno tražila konfederaciju kao maksimalni stupanj dozvoljene dezintegracije Jugoslavije u kojoj su oni željeli imati glavnu gospodarsku snagu. Iako je i Hrvatskoj i Sloveniji strateški cilj bio osamostaliti republike, pred međunarodnom zajednicom (osobito Velikom Britanijom) Predsjednici Tuđman i Kučan zagovarali su konfederativno uređenje, znajući kako će ga Milošević odbiti. Na taj način je on postao krivac za raspad Jugoslavije. Miloševiću je strateški cilj bila Velika Srbija, ali je zbog taktičkih razloga (podrška JNA) zagovarao centraliziranu Jugoslaviju. Znao je kako će Tuđman i Kučan odbiti njegov prijedlog unitarne Jugoslavije, što je njemu odgovaralo kako bi preuzeo kontrolu nad srbijanskim Jugoslavenima koji su željeli upravo takvu Jugoslaviju. Pojedinci u vrhu HDZ-a se ne slažu sa zahtjevima za konfederativno uređenje već odmah traže proglašenje samostalne države.

 

Za opstanak Jugoslavije snažno su lobirali SAD i Velika Britanija. Radi toga su prilikom jednog pokušaja JNA da izvrši vojni udar početkom 1991. Tuđmanu ponudili azil, te prijevoz zrakoplovom u SAD za njega i njegovih 400 najbližih suradnika. Tuđman je tu ponudu odbio. Amerikancima je vojni udar odgovarao zato što bi time srušili republičke vođe, uključujući Miloševića, koji je kao agent provokator uspješno srušio komunizam, te je postao smetnja za daljnje planove koji su uključivali koncentraciju vlasti u rukama saveznih institucija. U tom trenutku nekoliko najvažnijih položaja držali su hrvatski Jugoslaveni kao što su premijer Ante Marković, Ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, a na redu za Predsjednika Predsjedništva bio je Stipe Mesić. Ovo je Amerikancima, a i Britancima dugoročno odgovaralo zato što su željeli smanjiti utjecaj Srba u Jugoslaviji. Njima su Srbi bili dobri kao dežurni policajci Balkana dok su trebali blokirati transportni koridor Njemačka – bliski istok, ali im nisu bili povjerljivi kao čuvari koridora Rusija - Jadransko more. Iako je Rusija u tom trenutku bila u raspadu, dugoročno, zbog velikog teritorija i velike sirovinske baze ona je ostala veliki protivnik. Za blokadu Rusije pri izlasku na Jadran Amerikancima je trebala Jugoslavija u kojoj bi utjecaj Srba bio znatno manji, a utjecaj Hrvatskih Jugoslavena što veći, te su sve karte ulagali u njih.

Kako bi kupio vrijeme potrebno za naoružavanje Tuđman je u razgovorima sa Mioševićem pristajao na većinu onoga što je Milošević tražio, ali je istovremeno poticao naoružavanje i hrvatske policije, a i Alijine SDA, te prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku.

Alija Izetbegović je već tada nabavljao oružje preko Hrvatske, ali je uporno pokušavao sklopiti savezništvo s Miloševićem predlažući krnju Jugoslaviju i asimetričnu federaciju, dok je na skupovima SDA zagovarao takozvanu zelenu transverzalu (BiH, Sanđak, Kosovo i Albanija gdje bi muslimani bili većina). Iako je rado primao oružje iz Hrvatske sklapanje čvrstih obrambenih dogovora je odbijao, što je na svojim stranačkim skupovima opravdavao tvrdnjama kako su Tuđman i Milošević već u Karađorđevu podijelili BIH i kako su oni jednaka opasnost za Muslimane.

Pojedini udbaši i naivni desni radikali sredinom 1991. nezadovoljni Tuđmanovim popustljivim držanjem traže njegovu ostavku. Tuđman je kratko vrijeme i htio dati ostavku, ali se predomišlja i traži podršku oporbe nudeći im sudjelovanje u vlasti. Nakon rasprave u Saboru 1. kolovoza Tuđman 17. 7. 1991. formira ratnu Vladu nacionalnog jedinstva uz sudjelovanje oporbe i tako uklanja opasnost s desna.

 

Međunarodno priznanje Hrvatske

Nakon međunarodnog priznanja Hrvatske počele su srpske pripreme za rat u BIH. U početku su se samo Hrvati borili protiv Srba, a većina muslimana nije znala protiv koga bi se borili. Radi toga je Tuđman pokušao zaustaviti rat prihvativši primirje u Gracu. Odmah nakon sklopljenog primirja u Gracu između Hrvata i Srba sukobi su se počeli stišavati na prostoru Hercegovine, ali ne i na prostoru Posavine. Ovo je dovelo do praktičnog raspada HVO-a na Hercegovački i Posavski dio, što su vrlo brzo iskoristili Izetbegovićevi mediji pišući kako s Posavljacima Muslimani trebaju surađivati, a s Hercegovcima ne. Razlaz u stavovima Hercegovačkog i Posavskog dijela HVO-a iskoristili su i projugoslavenski dijelovi HDZ-a na čelu s Manolićem i Mesićem, koji su podržali sklapanje sporazuma, ali su ga odmah nastojali iskoristiti za što jače produbljivanje i međuhrvatskog sukoba, te su kasnije jakom medijskom kampanjom sporazum Boban - Karađić proglasili kao točku nakon koje su počeli otvoreni sukobi Hrvata i Muslimana.

I dok Muslimani protestiraju radi javnog primirja, od jeseni 1992. godine Izedbegović sa srpskom stranom vodi tajne pregovore o zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak, što je u knjizi Lukava strategija posvjedočio Sefer Halilović.

Kako bi se Muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman je nastojao od samog početka sukoba u BiH uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih muslimanskih i hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izetbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Zamjenici ministara vanjskih poslova dviju država dr. Miomir Žužul i Vlatko Kraljević potpisali su Sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između dviju država. Na tom susretu dva predsjednika postigla su i dogovor o suradnji između HVO-a i Armije BiH kako ne bi dolazilo do nerazumijevanja i sukoba. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH. Time se stavio na čelo zagovornika samostalne muslimanske države, bez Hrvata i Srba.

Početkom 1993. međunarodna zajednica je sve više gurala plan Z4. Kako su obavještajni podaci govorili da lokalni Srbi na ovaj plan neće pristati Tuđman je odobrio potpisivanje ovog plana Hrvoju Šariniću koji je značio federalizaciju Hrvatske i dugoročno moguće odcjepljenje osvojenih dijelova Hrvatske. Ovaj je plan značio kapitulaciju Hrvatske kao cjelovite države iz avnojskih granica, a sve u cilju spašavanja južne Dalmacije, područja previše plitkog za organiziranje učinkovite obrane s vlastitog teritorija. Šaljući Šarinića na potpisivanje toga sporazuma, Tuđman je izbjegao osobno potpisivanje, što mu je ostavilo mogućnost kasnijeg kršenja. Kninski vlastodršci, po Miloševićevom nalogu, nisu prihvatili ovaj plan zbog tada već neostvarive težnje da dobiju odmah sve do Šešeljeve linije.

Tada između Amerikanaca i europljana dolazi do podjela u vezi BIH krize. Europa gura plan Unije, a Amerikanci Washingtonski plan. Šušak podržava Amerikance, a Manolić europljane. Američke obavještajne službe su ocijenile kako je Josip Manolić sposoban sabotirati Washingtonski plan, te su zatražili od predsjednika Tuđmana njegovu smjenu. Dostavili su mu podatke o mnogim bivšim udbašima i kosovcima, te podatke o njihovim tadašnjim aktivnostima. Predsjednik Tuđman je uvidio kako se konačno mora riješiti svog dugogodišnjeg suradnika, te je stao na Šuškovu stranu. Smjenu je organizirao vrlo oprezno znajući kako Manolić ima dosjee većine hrvatskih političara koji bi zbog toga mogli stati na njegovu stranu, ali je znao kako to mora učiniti kako bi Amerikanci uspostavili mir u BiH.

Manolić 1994. pokušava rušiti Tuđmana. Optužuje ga za izazivanje rata sa Muslimanima, te to navodi kao razlog za razlaz sa Tuđmanom, iako je baš Manolić 17.6. 1991. u Bečkom magazinu «Profil» objavio intervju u kojem je obrazlagao kako bi bilo najbolje da općine sa Srpskom većinom u BiH pripadnu Srbiji, a one sa Hrvatskom većinom pripadnu Hrvatskoj. Pri tom je kao najveći problem naveo oko 200.000 ljudi koje bi trebalo mirno preseliti bez rata. Manolić je bio uvjeren kako ima većinu zastupnika u Saboru, te je odlučio konačno krenuti u otvoreni protunapad. Počeo se predstavljati kao njemački igrač, te je pod kontrolu stavio i političare vezane uz Njemačke službe. Imao je pod punom kontrolom MUP i SZUP, a svojim je kadrovima sudjelovao u izgrađivanju službi kao što su SIS, Vojnu policiju, IPD, PPA te je mogao ucjenjivati mnoge zastupnike HDZ-a koji su sudjelovali u ilegalnim nabavama oružja, a pri tom su obilato punili i vlastite džepove. Preko tih službi znao je sve što se događa u vojsci, dok je njegov glavni protivnik Šušak vrlo malo znao što se događa u policiji, a i nije znao kako mu je Manolić ne samo politički protivnik već i neprijatelj koji ne želi samostalnu Hrvatsku. SZUP je imao svoga tajnog doušnika u svakoj vojnoj postrojbi veličine satnije i više, dok je SIS samo djelomično znao o radu civilnih struktura i to tako što je nadzirao osobe koje su dolazile u doticaj sa pojedinim vojnim osobama i osobama povezanima s nabavom oružja. Šušak se do tada nije puno miješao u kadrovsku politiku, a kao svoj glavni zadatak vidio je ilegalno naoružavanje HV-a. Gojko Šušak je preko svojih generala izraslih u ratu imao punu zapovjednu kontrolu nad najvažnijim borbenim dijelovima vojske, te je zaprijetio kako će zbog kriminala uhititi zastupnike koji prijeđu na Manolićevu i Mesićevu stranu, te je Manolić ostao bez većine u Saboru. Tek nakon ovoga sukoba s Manolićem Šušak je počeo smjenjivati pojedine službenike iz vrha HV-a i Ministarstva obrane koje je tu postavio Manolić i Špegelj 1990. prije dolaska Šuška na čelo ovog ministarstva, a koje Šušak nije sklanjao vjerujući u iskrenost parole o nacionalnom pomirenju, ne shvaćajući kako se u dobrom djelu radi o potencijalnim saboterima. Da je to Šušak znao mogao je nakon svake jače uspješne vojne akcije činovima i položajem unaprijediti lokalne zapovjednike koji bi tako mogli u vojnoj hijerarhiji preskočiti ranije pozicionirane udbaške kadrove. Tek nakon odlaska Manolića Hrvatski zapovjednici s ratnim iskustvom iz stranih vojski dobili su značajnije zapovjedne funkcije u vrhu HV-a, ali je dobar dio Manolićevih ljudi ostao u Ministarstvu obrane.

Nakon što je Šušak umro i nakon što se saznalo za bolest Predsjednika Tuđmana počela je bitka za Tuđmanova nasljednika. U toj ulozi su se vidjeli Ivan Jarnjak, Franjo Gregurić, Mate Granić, Nikica Valentić, Ivić Pašalić, Vladimir Šeks i drugi. Tada su bivši udbaški i kosovski tehnomenadžeri počeli preuzimati kontrolu svih dijelova ekonomskog i političkog života u Hrvatskoj. Preuzimaju ključne pozicije u vlasti, premijersko i ministarska mjesta u Vladi, guvernera HNB-a, Zabu, PBZ, trgovinu duhanom, naftnim derivatima, te sve velike državne investicije od gradnje autocesta do svih važnih građevinskih projekata.

Unatoč svim problemima ukupno Hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napreduje po svim pokazateljima, od 1992. do 1999. Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna(preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto. Vlada Zlatka Mateše je od 1995.-1999. povećala dug tek na 48,4 milijarde kuna. Nakon smrti Predsjednika Tuđmana inozemni dug je u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa nula narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina koštala više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što udba ni pod koju cijenu nije mogla dozvoliti.