Gdje je danas 200 bogatih hrvatskih obitelji?

Gdje je danas 200 bogatih hrvatskih obitelji?
69
2
0

Priča o 200 bogatih obitelji prvi puta se pojavila u Francuskoj 1890. kada je francuski novinar, ekonomist i sociolog Adolphe Coste tvrdio kako je Francusko gospodarstvo u rukama dvjestotinjak predsjednika, ili direktora koji imaju zastrašujuću političku moć. Priču o "200 bogatih obitelji " prvi put je upotrijebio Edouard Daladier francuski premijer iz 1933. i član socijalno liberalne stranke koji je 1934. rekao;"Dvije stotine obitelji su gospodari francuske ekonomije i doista francuske politike. To su snage koje demokratska država ne bi smjela tolerirati, kao što Richelijeu ne bi bio toleriran u francuskom kraljevstvu. Utjecaj dvije stotine obitelji leži na poreznom sustavu, na prometu, na kreditima, Dvije stotine obitelji postavljaju na vlast svoje izaslanike. Oni utječu na javno mišljenje jer kontroliraju tisak."

Slogan o "Velikim feudalnim parazitima" je postao slogan koji su koristili komunisti socijalisti i radikali. Daladier je u svojim govorima mislio o 200 glavnih dioničara Francuske banke, a bogate se smatralo izdajnicima Francuske. Mit je širio i satirični časopis Cropoullot kroz koji su širili tezu kako su ti bogati dio velike fašističke zavjere, iako su zapravo radikani socijalisti zajedno sa britansko nizozemskom kompanijom Rojal British Shel financirali Hitlerovu predizbornu kampanju. Istovremeno su francuski fašisti tvrdili kako se radi o 200 bogatih Židova.

U 1965. počelo se tvrditi kako u francuskoj postoji grupa koja ima ključne pozicije u financijskom sustavu i koja manipulira javnim životom zemlje. Danas se tvrdi kako je u francuskoj taj broj zapravo 100.000. obitelji.

Priča o 200 bogatih obitelji pojavila se i u Hrvatskoj devedesetih godina, a i danas se ponekad pojavi u tekstovima raznih ljevičara i jugonostalgičara.

Oni i danas tvrde kako je Predsjednik Tuđman smislio plan o tome kako ‘Hrvatskom treba vladati 200 bogatih obitelji’, iako nema dokaza kako ju je Tuđman ikada izrekao.

Bivši guverner HNB-a Pero Jurković, je jednom utvrdio kako je Tuđman pri jednom posjetu Podravini, Koprivnici i Bilokalniku, spomenuo 200 hrvatskih obitelji, ali u potpuno drugačijem kontekstu. "S obzirom na vrlo pozitivnu ulogu hrvatskog plemstva, rekao je kako bi bilo dobro da u Hrvatskoj imamo 200 bogatih obitelji i tvrtki, spomenuvši pritom obitelj Drašković i druge...", ali ova rečenica u dokumentima nigdje nije zapisana, pa je pitanje jeli to Tuđman iznio kao svoj plan, ili možda kao neformalnu povijesnu usporedbu sa današnjim ekonomskim pojavama.

Priča je dobila veliki medijski prostor nakon smjene Mesića i Manolića kada su lijevi mediji počeli Tuđmana optuživati za svašta pa je lansirana i teza kako je on osmislio plan po kojem bi u Hrvatskoj trebalo stvoriti stotinjak bogatih obitelji, a puno kasnije oko 2000.-te priča je promijenjena, te se počelo govoriti kako se zalagao za 200 bogatih obitelji.

Već prilikom početka raspada komunističkog sustava pojavile su se teorije po kojima Hrvatska treba imati oko 200 velikih kompanija oko kojih će se okupljati manji kooperanti i dobavljači, te kako vlasnici tih velikih kompanija trebaju biti dosadašnji direktori, tehnomenadžeri koji jedini znaju upravljati velikim korporacijama. Ovu tezu je prva lansirala vesna Pusić, a kasnije se iz toga izrodila obavještajna dezinformacija o tom kako se predsjednik Tuđman zalagao za to da se Hrvatsko gospodarstvo preda u ruke 100 bogatih obitelji. Tvrdnja je smišljena za difamiranje predsjednika Tuđmana i njegova vođenja Republike Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata kojom se željelo istaknuti kako je predsjednik Tuđman gospodarsku moć države i državni novac podijelio među svojim podobnim ljudima.

Tvrdnja se poklapa sa onima iz grupe Opera koja je djelovala u zapovjedništvu KOS-a ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane 1991. i koja je vodila specijalni rat dezinformacijama radi destabilizacije Hrvatske i njeno proglašenje neofašističkom tvorevinom. Stipe Mesić je ponekad govorio kako se Tuđman zalagao za 100, a ponekad za 200 obitelji. Radimir Čaćić je 1997. izjavio kako je Tuđman govorio da će za nekoliko godina hrvatskom vladati stotinjak obitelji, a 2014. kako je govorio o 200 obitelji.

Problem je samo što nitko ne može nabrojati tih 200 bogatih obitelji.

Nakon što se prijeđe brojka od tridesetak na popis se počinju stavljati i pojedinci koji su vlasnici malo boljih, poznatijih i kvalitetnijih restorana.

A kriterij bogatstva kritičari Tuđmana nikad nisu razradili.

Ako bi slijedili kriterije njihovog idejnoga uzora Lenjina na popis bogatih mogli bi staviti sve seljake koji imaju stolnjak na stolu, pošto je Lenjinu u Ukrajini to bio kriterij za odabir onih "Kulaka" koje treba pobiti.

U Hrvatskoj stvarnosti situacija je bila malo drugačija od priča jugonostalgičara.

Početkom procesa privatizacije velika većina onih koji su kupovali poduzeća bili su najčešće bivši doušnici udbe, ili Kosovci koji su uz jake političke veze nastojali steći monopol za sebe, dok su oni skloni ulaganju u racionalizacije i inovacije bili potpuno nezanimljivi političarima koji su odlučivali o prodaji pojedinih poduzeća. Poduzetnici skloni racionalizacijama i inovacijama nisu imali novca za mito, nisu znali kome treba dati mito, niti su bili skloni davanju mita, te je zbog toga većina privatiziranih poduzeća završila u rukama nesposobnih "tajkuna" bliskih politici i kriminalu.

Na čitav proces najveći utjecaj je imao Gregurić i njegov oligarhijski klan iz Henesiya.

Oni su postepeno počeli sa izgradnjom gospodarskog sustava u kojem je trebalo uspostaviti 10-15 monopolskih korporacija u vlasništvu 10 do 15 bogatih obitelji.

Svi ostali poduzetnici bi trebali biti tek sitni dobavljači koje bi se moglo lako kontrolirati prijetnjom obustave isporuka sirovina, ili uskratom mjesta na policama robnih lanaca.

Unatoč svim sabotažama i zaustavljenoj stvarnoj privatizaciju u korist desetak odabranih hrvatska se ekonomski oporavljala, vrlo brzo do 1997. i Tuđmanove bolesti, a nakon toga sve sporije.

Nakon 10 slavnih godina stvaranja Hrvatske države hrvatski narod je svojom slobodnom voljom, na izborima 2000. godine vratio komuniste na vlast. Rezultat je to vrlo uspješne udbaške medijske promidžbe o ogromnoj prezaduženosti, gospodarskoj propasti i pljačkaškoj privatizaciji, iako realni podaci pokazuju potpuno drugačiju sliku.

Unatoč svim problemima ukupno hrvatsko gospodarstvo u Tuđmanovo vrijeme napredovalo je po svim pokazateljima, od 1992. do 1999.

Početkom srpske pobune, blokade prometnica i početkom rata plaće u hrvatskoj su realno pale između 80 i 90 posto, zbog čega je naglo pao uvoz, ali zahvaljujući domaćoj proizvodnji hrane nitko između 600.000 izbjeglica nije bio gladan. Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje. Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna (preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna. Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto, da bi nakon smrti Predsjednika Tuđmana u nekoliko godina porastao na preko 80 posto. Međunarodne pričuve su od 1991. sa 0 narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih gubitaških poduzeća koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina vrijedila više nego dobiveni proizvodi. U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita. Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova. Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je i te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.

Jedini negativni ekonomski pokazatelj je broj zaposlenih koji je lagano padao što je bila logična posljedica propasti mnogih poduzeća koja su imala ogroman broj tehnološkog viška radnika. Da je privatizacija vršena sustavom dokapitalizacije rezultati su mogli biti puno bolji, ali u tom slučaju većina poduzeća bi završila u rukama hrvatske emigracije, što bivši komunisti, kosovci i udbaši ni pod koju cijenu nisu mogli dozvoliti.

Dolaskom Račana i Mesića na vlast Gregorićeva gospodarska politika je postala i službena gospodarska strategija. Cilj ove strategije je stvoriti desetak velikih korporacija koje će istisnuti konkurenciju sa bivšeg Jugoslovenskog tržišta i tako postati gospodarska okosnica nove Jugoslavije pod imenom Zapadnog Balkana.

Počeo je nagli rast Agrokora, TDR-a, Atlantika i još nekoliko poduzeća sa prikrivenim monopolom koja su uz pomoć politike mogla dobiti kredita koliko su poželjeli. Agrokorov Konzum se 2000. širi izvan Zagreba, te otvara logističko - distribucijski centar u Zagrebu, najveći u ovom dijelu Europe. Konzum uz pomoć stranih kredita 2002.stječe vlasništvo nad Makarskom trgovačkom tvrtkom Primorje, Osječkim Alastorom, te od Zagrebačkog robnog lanca postaje Hrvatski robni lanac.

Glavni operator ove strategije postao je Slavko Linić.

Pošto unatoč svoj podršci velika poduzeća nisu uspijevala dobro poslovati u drugom mandatu 2012. Linić je donio i zakon o predstečajnom postupku kojim je velikim korporacijama omogućio otpis dugovanja prema malim poduzećima i obrtnicima. Kako bi uništio sitnu konkurenciju progurao je i zakon o fiskalizaciji čak i najmanjih uličnim trgovina, čime je na biro za zapošljavanje bacio oko 50.000 malih obrtnika.

Unatoč tome strategija razvoja nekoliko velikih balkanskih korporacija je propala nakon što je Hrvatska ušla u EU pa država više nije mogla otvoreno pomagati gubitaše, te Agrokor više nije imao od koga nabaviti kredite.

Propašću balkanske gospodarske strategije, to jest strategije razvoja nekoliko velikih balkanskih korporacija otvoren je prostor za izgradnju sitnog domaćeg poduzetništava koje bi na sebe trebalo preuzeti ulogu kompenzacije uvoza, te osvajanje tržišta srednje Europe. Politički preduvjet za to je ostvaren pokretanjem inicijative triju, čime je napušten koncept gospodarskog povezivanja sa Balkanom.

Propast Todorića pojedini ljevičari pokušavali su predstaviti kao propast Tuđmanove koncepcije o 200 bogatih obitelji, iako ih nikad nisu uspjeli nabrojati.

Čak se ni njihovi protivnici sa desnice nikad nisu sjetili nabrojati 1000 bogatih pojedinaca koji na štednji u bankama imaju preko milijun eura iako nikada nisu imali privatna poduzeća, niti su ikada radili u inozemstvu.

U Hrvatskoj još uvijek za bogatstvo nije važno biti poduzetnik, ili kako ih komunisti sa mržnjom nazivaju "Kapitalisti".

Puno se lakše možeš obogatit ako radiš u državnoj službi i kontroliraš mrske kapitaliste.