Gdje je tajna kineske konkurentnosti?

Kina je po broju stanovnika najveća svjetska država, ali unatoč tome ima najveće godišnje povećanje BDP-a i izvoza. Mnogi širom svijeta smatraju kako je to posljedica vrlo jeftine radne snage u Kini.

Međutim, istina je drugačija.

Kineski rast je posljedica vrlo inteligentne i vrlo agresivne kineske izvozne gospodarske politike.

Kineska gospodarska politika se temelji na snažnim preprekama uvozu svega što Kina sama proizvodi uz istovremeno vrlo snažno poticanje izvoza. Na taj način Kina ostvaruje velike vanjskotrgovinske suficite koje ulaže u kupovinu dionica njima važnih poduzeća, ili kupovinu sirovinskih nalazišta širom svijeta. Sve ono što amerikanci ostvaruju vojskom kinezi nastoje ostvariti trgovinskim suficitom. Kako bi kupili ono što ih zanima odobravaju velike devizne kredite stranim državama i kompanijama, čak i onima za koje znaju kako kredite ne mogu vratiti, te umjesto povratka kredita uzimaju dionice ili imovinu tih kompanija i država. Time su postali konkurenti svim bivšim kolonijalnim državama koji odavno na isti način upravljaju svojim bivšim kolonijama.

U sprječavanju uvoza Kina najviše kopira Švicarsku koja visokim carinama sprječava uvoz svega što sami proizvode, ali ne i onoga što ne proizvode i ne mogu proizvoditi. Na taj način štite svoju proizvodnju kojoj istovremeno osiguravaju jeftine sirovine iz uvoza koje sami ne mogu proizvesti.

Za razliku od Švicarske mnoge države kojima upravljaju nesposobni političari carinu koriste kao porez pa carine sve bez obzira jeli to mogu sami proizvesti ili ne, čime smanjuju konkurentnost svojih poduzeća kojima poskupljuju uvozne komponente.

Drugi alat koji Kinezi koriste za rast svoga vanjskotrgovinskog suficita je porezni sustav.

Porez na dobit

Stopa poreza na dobit u Kini iznosi 25%, osim za izvozne grane industrije koje imaju porezne olakšice i izuzeća. Sve kompanije čija se uprava nalazi u Kini moraju plaćati (korporativni) porez na dobit. Takve kompanije moraju plaćati porez na svu međunarodnu dobit dok kompanije koje sjedište imaju u inozemstvu plaćaju samo porez na dobit ostvarenu u Kini.

Porezne olakšice za kompanije se temelje na vrsti industrije i zemljopisnog položaja. Određene proizvodnje u određenoj provinciji mogu imati vrlo velike pogodnosti. Olakšice mogu biti potpuno izuzeće u jednom razdoblju, te 50-postotno smanjenje u slijedećem.

Osnovni infrastrukturni projekti oslobođeni su od uplate poreza tijekom prve tri godine od trenutka stvaranja dobiti, te imaju i dodatnih 50% manji porez tijekom slijedeće tri godine.

Sustav olakšica i izuzeća najviše pokriva industriju softwarea, visokih tehnologija, zelenih tehnologija, te proizvodnju integriranih sklopova i poluvodiča. Kompanije za proizvodnju poluvodiča debljine 0.25 μm (ili manje) koje su u posao uložile više od milijarde eura, uz obvezu trajanja posla dužeg od 15 godina može računati na 5 godina izuzeća i 5 godina olakšica. Također postoji i niz stalnih poreznih rasterećenja za nove i visokotehnološke kompanije. Ukoliko zadovoljavaju kriterije, takve kompanije dužne su uplaćivati svega 15% poreza. Zbog tih olakšica mnoge zapadne kompanije koje nove proizvode razvijaju u svojim državama masovnu proizvodnju organiziraju u Kini. Time olakšavaju posao kineskoj industrijskoj špijunaži i tako potpomažu brzi razvoj kineskim kompanija u kineskom vlasništvu. Nije teško pogoditi i kako će Kina vrlo brzo postati najveći proizvođač novih čipova proizvedenih ultra-ljubičastim laserima koji imaju puno manje sklopove i koji troše puno manje energije. Ove čipove zapadne optičke i elektroničke kompanije razvijaju 20 godina, a sada kad su spremi za masovnu proizvodnju najveću korist bi mogli ostvariti Kinezi, osim ako to Trump ne uspije spriječiti.

Svi transferi tehnologija iz službenih registara su dio sustava olakšica zbog kojeg dolazi do sve većih političkih sukoba između Kine i Zapada. Prodaja svega iz ovog registra a što ne prelazi nekih 650.000 eura ne oporezuje se, dok se sve ostalo oporezuje sa popustom od 50%. Time se vrlo snažno stimuliraju mala tehnološka poduzeća koja prodaju bilo krajnjim kupcima, bilo da rade kao dobavljači velikih korporacija. Mala i srednja poduzeća za istraživanje i razvoj iz ovog registra imaju i dodatne olakšice za troškove razvoja novih tehnologija, koje idu do 75% ukupnog troška tijekom poreznog razdoblja.

Porez na dohodak

Domaće fizičke osobe plaćaju porez na cjelokupan međunarodni dohodak, dok stranci samo na onaj ostvaren u Kini. Porez na dohodak je progresivan i sastoji se od sedam razreda sa stopama od 3 do 45 posto. Osobe sa plaćama koja je manja od 195 eura mjesečno plaćaju najnižu stopu. Prihodi do 590 eura oporezuju se sa 10%. Oni sa plaćom do nekih 1200 eura plaćaju 20%, do 4.500 eura sa 25%, do 7.200 eura 30%, do 10.400 eura 35%, a sve iznad toga sa stopom od 45%.

Samostalni poduzetnici i obrtnici, imaju iste stope ali je najviša 35% u slučaju godišnje dobiti preko 13 tisuća eura.

I dohodak fizičkih osoba ima složeni sustav poreznih olakšica i to na godišnjoj ili mjesečnoj razini, ali i na temelju veličine pojedine uplate. Na uplatu od 520 eura ili manje odobrava se odbitak od oko 100 eura, a ako uplata veća, odbija se 20% ukupne uplate. Autorski ugovori se oporezuju jedinstvenom stopom od 20%, ali samo na 70% oporezivog dohotka.

PDV

U Kina postoje različite stope PDV-a ovisno o kategorijama proizvoda i usluga.

Osnovna stopa kineskoga PDV-a iznosi 17%. Prodaja neophodnih dobara poput vode i plina oporezuje se sa stopom od 11%. Slično se oporezuju osnovne transportne, građevinske, poštanske i telekomunikacijske usluge, te predaja prava na korištenje zemljišta i prodaja nekretnina. Sa 11% oporezuju se i žitarice, biljna ulja, knjige, novine, časopisi i klima uređaji.

Telekomunikacijske usluge s dodanom vrijednošću, financijske usluge, te prodaja nematerijalne imovine oporezuje se sa stopom od 6%.

Sa nultom stopom poreza oporezuje se izvoz robe te usluga popravaka, servisiranja, zamjene i izvozne usluge koje se u cjelovitosti rade izvan Kine. Ovime se snažno potiče izvozna ekonomiju Kine i infrastrukturni kineski projekti u inozemstvu.

Nultom stopom PDV-a također se oporezuju usluge istraživanja i razvoja, energetske učinkovitosti, dizajna, razvoj softwarea, poluvodiča, informacijskih sustava te transfera tehnologije, koje se nalaze na popisu prioritetnih industrija.

Sva proizvodnja koja ima nultu stopu PDV-a ima pravo na povrat ulaznog poreza, koji dobivaju od države, što je direktni novčani prihod.

Osim glavnih vrsta poreza, Kina ima još 14 vrsta raznih poreza, ali svi ti porezi nastoje ne opteretiti izvoz.

Kreditna i monetarna politika

Osim poticanja izvoza poreznim olakšicama Kina izvoz snažno potiče i kreditno monetarnom politikom.

Banke su u Kini u državnom vlasništvu, a monetarna politika nastoji održati nizak tečaj kineskoga juana kako bi se povećao izvoz i smanjio uvoz. Banke imaju mogućnost uzimanja kredita od emisione banke sa vrlo niskim kamatama, pa takve kredite sa vrlo niskim kamatama prosljeđuju prioritetnim industrijama, velikim infrastrukturnim projektima, izvozu i investicijama u inozemstvu.

Zahvaljujući tako strukturiranom fiskalnom i monetarnom kineskom politikom malo je država u svijetu koje mogu konkurirati kineskim proizvodima na svjetskom tržištu. Države koje se slijepo pridržavaju pravila WTO-a i koje ne znaju donositi prikrivene uvozne barijere nemaju nikakve šanse u trgovinskom ratu sa Kinom.

Kako se suprotstaviti Kini?

Mnoge manje države poput Hrvatske ne mogu proizvoditi čipove, avione, automobile i u tim djelatnostima moraju ostaviti potpuno otvorene granice bez carine, ali ako žele ostati konkurentne na svjetskom tržišti moraju se snažno boriti za opstanak malih domaćih proizvođača koji mogu proizvoditi većinu jednostavnijih proizvoda i usluga. Za ostvarenje toga cilja Hrvatska bi morala puno pametnije i promišljenije koristiti svoju monetarnu i fiskalnu politiku.

Osnovni cilj monetarne politike ne smije biti stabilnost tečaja već puna zaposlenost.

Zbog toga monetarna politika mora niskom kamatnom stopom na kredite poticati sve one industrije koje imaju nezaposlene kapacitete i razvojne projekte. Ako HNB u tome nema podršku poslovnih banaka morala bi imati svoj investicijski fond za direktno financiranje strateških državnih interesa koji uz to imaju visoku profitabilnost, te potiču zapošljavanje u zemlji.

U području fiskalne politike carina se ne smije koristiti kao sredstvo za punjenje proračuna već isključivo kao zaštita domaće proizvodnje. Zbog toga moraju postojati i sezonske prikrivene bescarinske barijere koje se uvode u periodu kada domaći proizvođači proizvode neku robu, a ukidaju se kada ta proizvodnja ne postoji.

Najizdašniji porezni prihod hrvatske države je PDV koji je vrlo visok.

Zbog toga bi se malim domaćim poduzetnicima moglo najviše pomoći upravo kroz oslobađanje od plaćanja PDV-a, kao što to radi Kina u poticanju izvoza. Ali cilj hrvatske ne smije biti poticanje izvoza poput Kine, već cilj mora biti zaštita domaće proizvodnje. Kako bi se zaštitila domaća mala proizvodnja potrebno je suprotstaviti se interesima velikih robnih lanaca koji kupuju na veliko i najjeftinije iz svijeta, te obnoviti mrežu malih trgovina koji prodaju proizvode sitnih proizvođača.

Mali poduzetnici koji imaju godišnji promet manji od 300.000 kuna nisu u sustavu PDV-a. Kada bi se taj limit digao na 3.000.000 kuna sve male seoske i kvartovske trgovine više ne bi morale obračunavati PDV, ali ne bi mogli ni obračunavati ulazni PDV. Zbog toga bi bili puno konkurentniji, ali samo kada prodaju proizvode sitnih seljaka, obrtnika i poduzetnika koji bi također bili izvan sustava PDV-a. Nakon uvođenja ovakvih olakšica vrlo brzo bi se na tržištu pojavile tisuće malih trgovina koje bi prodavale proizvode desetaka tisuća malih novih sitnih poduzeća i obrtnika. Broj zaposlenih u malim poduzećima bi se naglo povećao te bi država od poreza na njihov dohodak nadoknadila gubitak prihoda od PDV-a.

Porezni prihodi od poreza na dobit bi se također povećao.

Domaća velika poduzeća u stranom vlasništvu plaćaju vrlo mali porez na dobit zahvaljujući tome što većinu dobiti izvače preko poreznih oaza. A to rade vrlo jednostavno. Hrvatska velika poduzeća u vlasništvu stranaca, prema statističkim podacima imaju 2,5 puta veće prihode po zaposlenom nego poduzeća u vlasništvu domaćih poduzetnika. Istovremeno poduzeća u vlasništvu stranaca imaju dobit po zaposlenom 4-5 puta manju nego poduzeća u domaćem vlasništvu. Iz toga oni koji se razumiju u statistiku lako mogu zaključiti kako poduzeća u stranom vlasništvu izvlače najmanje 90 posto dobiti u porezne oaze. A sve to rade potpuno legalno. Dovoljno je da neka njihova podružnica u državi sa minimalnim porezom na dobit svim ostalim podružnicama u drugim državama redovito isporučuje fakture za upravljanje, marketing, dizajn i slično, te je time dobit prebačena u poreznu oazu. Na ovaj način svake godine iz Hrvatske se izvuče nekoliko puta više dobiti nego Hrvatska povuče sredstava iz svih EU fondova u koje redovito uplaćujemo carine i članarine.

Pojavom više tisuća novih malih trgovina i proizvođača njihove uplate u proračun po osnovi poreza na dobit također bi se povećale, stoga što oni ne mogu prebacivati dobit u porezna oaze. Istovremeno bi se prihodi stranih trgovačkih lanaca i poduzeća u stranom vlasništvu znatno smanjili, ali oni ne bi mogli znatnije smanjiti svoj porez na dobit zato što ga već plaćaju u minimalnom iznosu.

Osim povećanja konkurentnosti uz pomoć monetarne i fiskalne politike država bi morala poticati i inovativnost domaćih proizvođača i osnivanje start-apova.

U tom cilju bi se morao poticati razvoj i proizvodnja novih inovativnih patentiranih proizvoda na vlastitom teritoriju smanjenjem troškova razvoja, istraživanja i patentiranja. Kako bi se smanjili troškovi razvoja novih proizvoda država bi morala i sama ulagati u start-apove dajući u besplatni najam prazne poslovne prostore, oslobađati inovativne projekte od plaćanja komunalnih sluga i slično.

Tek sa uvođenjem ovakvih novih gospodarskih politika Hrvatska i slične male države se mogu boriti sa konkurencijom iz Kine i sličnih industrijski razvijenijih država.