Geopolitička pozadina sukoba Bjelorusije sa Europskom Unijom.

Bjelorusija je bivša industrijski najrazvijenija sovjetska republika koja od 1994. kada je Lukašenko došao na vlast ima stopu rasta BDP-a između 7 i 9 posto. Lukašenko je zaustavio privatizaciju, te privatizirana poduzeća vratio u državne ruke. To se nije dopalo zapadnim interesnim lobijima koji su raznim neoliberalnim mjerama, nastojali obezvrijediti bijeloruska poduzeća kako bi ih jeftino kupili, ili ih kao konkurenciju uništili. Dolaskom Lukašenka ti zapadni interesni lobiji su poraženi te su oni počeli Lukašenka optuživati kao diktatora, te obilno financirati domaće medije i političku opoziciju. U obrani od takvih zapadnih interesa i optužbi Lukašenko se doista počeo sve više ponašati kao diktator, i kršiti ljudska prava. Radi toga popularnost među biračima mu pada, a on u cilju ostanka na vlasti počinje očito namještati izbore. To je bio povod Europskoj Uniji da pokuša sankcijama promijeniti političko stanje. Rezultati tih sankcija su gotovo nikakvi. Sankcije mogu uspjeti samo kada napadnute države ne povlače nikakve protusankcije, ali kada napadnuti reagiraju pametnim protumjerama tada sankcije mogu rezultirati i ubrzanjem ekonomskog rasta.

Čitavo to vrijeme Lukašenko se vrlo uspješno odupire i interesima koji dolaze sa istočne Ruske strane. Interes Rusije je Bjelorusiju sa njenih oko 10 milijuna stanovnika vratiti u sastav Rusije, a to je bilo i dogovoreno sa Jeljcinom. Lukašenko se i tome uspješno odupire, iako ga sankcije sa zapada guraju u smjeru veće ovisnosti prema Putinu. Putin to prepoznaje kao priliku za uvlačenje Bjelorusije u Rusiju te Lukašenku daje sve što ovaj traži.

Nakon najave novih sankcija Lukašenko odlučuje odgovoriti ukidanjem viza za državljane bliskoistočnih država odakle mnogi dolaze u Minsk, te odakle kreću prema država EU, Poljskoj i Litvi. Posljedica je kaos na granicama ovih država, što je očiti primjer hibridnog rata. Osim toga Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko zaprijetio je i obustavom tranzita plina prema Europi, ako uvedu nove sankcije.

U ovoj situaciji pokazalo se kako Lukašenko ima jače poteze, dok Unija nije sposobna pronaći načina za slabljenje Lukašenka, a da istovremeno oslabi Putinov uticaj na Bjelorusiju.

A takvih načina bi se moglo naći, kada bi briselski birokrati znali strateški razmišljati.

Lukašenko ima jaku podršku među svojim policajcima i vojnicima, i to su ljudi koje treba demoralizirati. To bi se najlakše moglo postići ukidanjem viza za bijeloruse, te dozvolu rada na prostoru EU. Ovakvo ukidanje viza imalo bi puno veći politički učinak nego bjelorusko ukidanje viza za zemlje bliskog istoka.

Bijelorusi su kulturno pripadnici europske civilizacije, te su industrijski vrlo razvijeni i bili bi vrlo korisni europskoj industriji. Otvaranjem granica oko pola milijuna Bjelorusa bi moglo prijeći na rad u zemlje Europske Unije. Mnogi policajci i vojnici bi se našli na zapadu, te bi preostali policajci i vojnici bili puno manje spremni slušati Lukašenka. Bjeloruski emigranti bi vrlo brzo počeli slati novac svojim obiteljima, te bi time i njihova ovisnost o radu u državnim tvornicama opala.

Dugoročno, nakon desetak godina migranti bi se sa zarađenim novcem počeli vraćati kući, te osnivati mala poduzeća. Time bi se smanjio i utjecaj državnih poduzeća na gospodarstvo, te bi postojala mogućnost da ta poduzeća kupe Bjeloruski emigranti koji su na zapadu stekli kapital naučili raditi u uvjetima tržišne konkurencije. Istovremeno bi povratnici iz EU bili kulturno i politički puno bliži EU nego Rusiji

Međutim, ovo ne odgovara ni zapadnim interesnim grupama koje se žele dokopati bjeloruskih poduzeća, a ne dozvoliti kao u Poljskoj da povratnici iz inozemstva preuzmu lokalno gospodarstvo i tako Poljsku pretvore u ekonomski doista neovisnu državu. Isto bi se moglo dogoditi jačanjem bjeloruskog privatnog poduzetništva koji bi postali puno bliži Europi, te udaljeniji od ruskog utjecaja.

To bi dovelo do šizofrene situacije među zapadnoeuropskim interesnim grupama.

Jednima ne bi odgovaralo jačanje lokalnog bjeloruskog poduzetništva, dok bi onima koji žele oslabiti Rusiju takva situacija odgovarala. A kada interesni lobiji u EU ne mogu uskladiti svoje interese onda igru vode sitni birokrati bez ikakve mogućnosti povlačenja nekakvih dugoročno ozbiljnih poteza. Gašenje trenutnih problema je jedino o čemu birokrati razmišljaju u svim visoko-birokratiziranim sustavima.