Hoće li birači predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović suditi po predizbornim riječima, ili po dijelima?

Kolinda Grabar-Kitarović ušla je u politiku početkom devedesetih učlanivši se u mladež HDZ za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Političku karijeru započinje 1992. u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, a 1993. prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, gdje 1995. postaje pročelnica Odjela za Sjevernu Ameriku. Za ovaj posao je bila vrlo kvalificirana pošto je prije toga živjela i maturirala u SAD-u. Dvije godine kasnije, 1997. odlazi u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kanadi na mjesto savjetnice, a potom i ministrice savjetnice i zamjenika šefa misije. Kao profesionalna diplomatkinja koja tečno govori engleski, španjolski i portugalski jezik, te se služi talijanskim, francuskim i njemačkim jezikom, od 2001. do 2003. obnaša dužnost ministrice savjetnice u Ministarstvu vanjskih poslova. U studenom 2003. izabrana je u Hrvatski sabor u 7. izbornoj jedinici. Iste godine postaje ministrica europskih integracija Republike Hrvatske, a potom 2005. ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske u sanaderovoj Vladi, te je tu dužnost obnašala do 2008. godine.

U to vrijeme približava se kraj drugog Mesićevog mandata, te njegovi savjetnici pripremaju teren za novog kandidata lijevice. Kako bi se iz ozbiljne utrke isključili svi desni kandidati ispituje se popularnost raznih kandidata na desnici i ljevici. Među desnim članovima HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović je prepoznata kao sposobna i popularna ministrica te se pojavljuju mišljenja kako bi nju trebalo gurnuti u utrku za Pantovčak. Kako bi ju se na vrijeme eliminiralo iz utrke Mesić se sa Sanaderom dogovara kako bi ju se poslalo za veleposlanika u SAD. Iako je za nju osobno ovo bila politička degradacija ona prihvaća kako je Sanader ne bi smjenio sa mjesta ministrice bez obrazloženja i ostavio bez bilo kakvog posla.

Nakon njenog odlaska desna struja HDZ-a za kandidata 2009. gura Andriju Hebranga. Kako bi sabotirali i Hebranga lijevica uz dogovor sa Sanaderom i Mesićem, preko posrednika nagovaraju još nekoliko desničara na kandidaturu. To su Josip Jurćević, Dragan Primorac, Nadan Vidošević, Miroslav Tuđman, a samostalno se pojavljuje povratnik iz inozemstva Boris Mikšić. Zahvaljujući velikom rasipanju glasova Hebrang je bio tek treći, iza Bandića i Josipovića.

Svoj odlazak u SAD Kolinda Grabar Kitarović je vrlo brzo iskoristila za svoje profesionalno usavršavanje i upoznavanje sa djelovanjem raznih međunarodnih organizacija u koje se učlanjuje i u kojima upoznaje brojne vrlo utjecajne ljude iz svijeta politike i biznisa.

Zahvaljujući stipendiji obitelji Lukšić usavršava se u području upravljanja u visokim strukturama vlasti na Kennedy School of Government Sveučilišta „Harvard“ u Sjedinjenim Američkim Državama 2009. godine. Zahvaljujući tom stručnom usavršavanju amerikanci prepoznaju njene kvalitete te je imenovana na dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju 2011. i na toj dužnosti ostaje do 2014., kao prva žena u povijesti NATO-a koja je obnašala dužnost pomoćnice glavnog tajnika i najviše rangirana žena u NATO-u. Zahvaljujući tome imala je priliku međunarodnu stvarnu politiku upoznati iznutra i shvatiti kako tu svatko prikriveno gleda samo interese svoje države. Na osnovu tih iskustava naučila je strateški razmišljati, te odvajati bitno od manje bitnog.

Približavanjem kraja mandata predsjednika Josipovića desna frakcija HDZ-a na čelu sa Milijanom Brkićem sjetila se Grabar Kitarević, te su u njoj prepoznali kandidata koji bi mogao pobijediti Josipovića. Iako je Karamarko od raznih lobija nagovaran na kandidiranje osječkog gradonačelnika Ivice Vrkića stranački suradnici su mu uspjeli objasniti kako kandidat HDZ-a ne može biti netko tko nije član stranke.

I tako je Kolinda Grabar-Kitarović 12. lipnja 2014. postala kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Hrvatske na predsjedničkim izborima.

Čim je postala Predsjednica izbacila je bistu maršala Tita iz svog ureda, na što su lijevi mediji i političari reagirali vrlo žestoko. Odmah potom počela je gurati inicijativu jačanja unutareuropskih diplomatskih odnosa na relacijama Jadran – Baltik - Sredozemlja, te pomoći pri stvaraju jače i kvalitetnije unutareuropske diplomatske mreže.

Svoj prvi službeni posjet dogovorila je u BIH gdje je 3. 3. 2015. doputovala u službeni posjet Sarajevu. Prilikom konferencije za novinare je izjavila: „Temelj mojeg odnosa prema BiH jest apsolutno poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti BiH, a isto tako i potpune konstitutivnosti i jednakopravnosti sva tri naroda.”

Obični Bošnjaci su je rado dočekali, ali bošnjački političari baš i nisu.

Ovim posjetom Predsjednica je pokazala koliko je ta zemlja važna hrvatskoj vanjskoj politici i njoj osobno.

Za drugi službeni posjet odabrala je Njemačku gdje u razgovor za DW objasnila kako je najveći problem Hrvatske u odnosu s njemačkom slučaj "Lex Perković" , koji je rezultat loše vođene politike premijera Zorana Milanovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, radi čega je odgođen ulazak Hrvatske u Schengensku zonu.

Nakon dolazak Trumpa u Bijelu kuću 20. siječnja 2016. Predsjednica pokušava uspostaviti dobre odnose i sa njime, ali to ne može preko našeg veleposlanika Para u SAD-u koji se u predizbornoj kampanji ismijavao sa Trumpom. Zbog toga Predsjednica pokušava do Trumpa doći preko privatnih poznanstava, ali bezuspješno. To joj uspijeva tek na sumitu NATO-a u Bruxellesu gdje je stajala tik do predsjednika SAD-a. Tu je podržala traženje Trumpa da sve članice NATO-a izdvajaju 2 posto BDP-a za obranu, te izgradnju LNG terminala na Krku, a on je podržao njenu inicijativu triju mora; Jadran – Baltik – Sredozemlje. Vizija tog udruženja bivših socijalističkih srednjoeuropskih zemalja temeljila se na zaštiti zajedničkih gospodarskih interesa, te poticanju slobodne trgovine, razvoja prometne infastrukture i suradnje na energetskom planu. U Višegradsku skupinu (Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska) smo pozvani i 2014. kada je mađarski ministar vanjskih poslova Tibor Navracsics predložio da se Višegradska skupina, popularno znana kao V4, proširi na Hrvatsku i Sloveniju, ali su Milanović i Josipović to odbili.

U odnosu na Srbiju predsjednica Kolinda je nastojala uspostaviti što bolje odnose sa svim susjedima Srbije kako bi u slučaju sukoba sa Srbijom mogli od njih dobiti pomoć u obliku pritiska na Srbiju.

Krajem 2016. obavještajni podaci govore kako su Putin i Erdogan u suradnji sa Vučićem i Izedbegovićem stvorili Srpsko-Bošnjačku koaliciju u BIH, te 31. 10.2016. u Orašju dolazi do uhićenja deset hrvatskih branitelja. Cilj ovoga je zaplašiti Hrvate i potaći njihovo iseljavanje iz BIH. Upućenima je sve jasnije kako se povećava opasnost od podjele BIH na štetu Hrvata.

Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Muslimani dobiju izlaz na otvoreno more oko Ploča, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, a i jedno i drugo se može dobiti samo malim kratkim ratom u pogodnom trenutku. Ovime bi Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi muslimani dobili državu u Europi morem spojeni sa drugim muslimanskim državama. U tom cilju Bošnjački stratezi bi bili spremni sa Srbima zamijeniti dio Tuzlanske i Bihačke regije za dolinu Neretve. Naravno, obični Srbi i Bošnjaci u BIH o ovome ne smiju znati ništa pošto ni njima ne odgovara preseljenje iz jednog dijela BIH u drugi.

U veljači istovremeno i Bošnjaci i Srbi podižu nove optužnice protiv Hrvata po zapovjednoj odgovornosti. Hrvati smetaju i jednima i drugima dok istovremenim svađanjem oko nebitnog Srbi i Bošnjaci pokušavaju izazvati predratno stanje.

Na osnovu obavještajnih analiza opasnost od Srpsko - Bošnjačke koalicije prva je primijetila predsjednica Kolinda, te je počela govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča.

U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine. Postotak bošnjaka u Mostaru i Stocu se postepeno povećava, a kada postanu većina u planovima bošnjačkih stratega na red za naseljavanje bi trebali doći Ljubuški, te Metković i Ploče.

Nakon presude hrvatskoj šestorici bivših visokih funkcionera Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću 29. studenog 2017. u Hagu po optužbi za "udruženi zločinački poduhvat" položaj hrvata u Bih se dodatno pogoršava. Bošnjaci se dodatno ohrabruju, te pojačavaju broj istraga i pritiske na Hrvate, a isto rade i Srbi. Većina ovih nastojanja dolazila je iz Srbije, ali Dodig i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti slijedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun sa Hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik rado prihvaća ruske investicije u naftnu industriju, metalsku industriju i prometnu industriju, ali odustaje od progona Hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili slijedeći na redu. Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos sa Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu sa Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vućić, Izedbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio najbolje po Izedbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova nego što je prethodno dogovoreno na sastanku Predsjedništva BiH i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Iako je prethodno Izedbegović bio spreman žrtvovati interese Kosovskih muslimana u interesu Bošnjaka, ovime se vratio na poziciju obrane Kosovara kako bi Vučiću pokazao da i on ima poneki as u rukavu. Usprkos ovom porazu u Beogradu Izedbegović ne želi promijeniti izborni zakon u federaciji BIH kako bi hrvati mogli slobodno birati svoje predstavnike u tijelima BIH i Federacije BIH.

Shvaćajući ove opasnosti za hrvate u BIH predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku marginalizaciju BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje sa Erdogan gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH. Iako je Erdogan slao pozitivne signale o dolasku Predsjednice Hrvatske u Tursku on ne želi izvršiti pritisak na Izedbegovića.

Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala sa članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornog zakona. Tada do osiguranja predsjednice dolazi informacija kako bošnjačka frakcija obavještajne službe OSA priprema atentat na predsjednicu Kolindu kako bi spriječila dogovore u Sarajevu. Ta informacija je došla do Hrvatskih službi, te je Predsjednica promijenila vrijeme dolaska u Sarajevo, a potpuno je odustala od puta u Tuzlu. Nakon sastanka s članovima Predsjedništva BiH Kolinda Grabar-Kitarović i predsjedavajući Dragan Čović dali su izjave. Dragan Čović je rekao kako je primarni cilj BiH euroatlantske integracije, te je zahvalio Predsjednici na pomoći da kandidacijski status BiH bude realnost ove godine. Osvrnuo se i na negativne kritike koje je hrvatska Predsjednica dobila zbog politike prema BiH. ''Stvorena je jedna loša klima i netko je želi graditi i kad ste vi osobno u pitanju i kad je u pitanju komunikacija između nas. Ja mislim da za nju apsolutno nema mjesta i ja vas motiviram da i dalje kao i do sada, kao pravi prijatelj BiH pomognete da mi unutarnje odnose uredimo sami, da imamo uvijek partnera u RH", istaknuo je Čović.

Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjak, a na štetu Hrvata.

Istovremeno Ruski i Bošnjački agenti nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući poticajima Srbi u UN-u organiziraju izložbu "Jasenovac-pravo na nezaborav", a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje "kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni".

Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga je najavio kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska.

Obećavajuća bošnjačko - srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću su primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije.

Nakon sastanka Bakir Izetbegović je izjavio kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio "povijesno" obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH. A o čemu se stvarno razgovaralo možemo doznati analizom reakcije Čovića i Dodika. Isti dan 29.1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizirao je trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Vučićem i Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nisu oni nezadovoljni zbog autoputa, već zbog onog što je stvarno bila tema razgovora, a to je Izedbegovićeva želja da Srbija ne podrži zahtjeve hrvata za promjenom izbornog zakona u cilju održanja hrvatske ravnopravnosti u BIH. Kako bi to spriječili Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Vućić pristaje pod uvjetom da dobije poziv od predsjednice Kolinde za posjet Hrvatskoj.

Zbog toga predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Pošto je očito kako bi dogovor Vučić - Izedbegović mogao biti štetan za BIH hrvate predsjednica Kolinda odlučuje stvar pogurati sa srpske strane, svjesna kako se na Balkanu definiraju novi odnosi u kojima bi najveće žrtve ponovno mogli biti hrvati iz federacije BIH.

Zbog dobrog odnosa sa arapima mnoge države u Europi su spremne prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u europi, a sve na štetu BiH hrvata, iako su europski sudovi dali pravo Hrvatima na izbor vlastitih predstavnika. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH.

Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desni emotivci neupućeni u stvarne razloge pozivanja Vučića u Hrvatsku. Brisel je odmah povukao poteze kako bi se taj sastanak sabotirao. U hrvatskim medijima su se pojavili zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni, s obzirom na političku situaciju u Srbiji. Svi ti hrvatski emotivci postali su nesvjesni ruski saveznici koji nastoji Srbe što više vezati za Rusiju, a ne za EU.

Poziv u Hrvatsku Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem su uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o 'Nestabilnom Zapadnom Balkanu' pri čemu slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa hrvatskom kao 'faktor nestabilnosti'. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je jačanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22.02.2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati dali je došlo do promjene usvajanjem te strategije i da li je došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH. Nakon razgovora je zaključeno kako je ekonomska suradnja Srbije i Rusije u usponu.

Nakon ove geopolitičke i geostrateške igre u BIH Predsjednica je prepoznala iseljavanje kao najveći strateški problem, te počinje snažno zagovarati rješavanje ovog problema, ali pošto na tom području nema nikakve ovlasti ništa i ne može učiniti.

Nakon razbijanja Srpsko Bošnjačke koalicije u BIH razne lijeve, probošnjačke, pročetničke i proruske lobističke skupine počinju pripreme za novu predsjedničku kampanju. Kako bi onemogućili drugi mandat predsjednici Kolindi smišljaju se planovi isti kao i 2009. kada su sa više desnih kandidata spriječili pobjedu Andrije Hebranga.

Najvažniji u ovome planu su desni emotivci kojima je osveta srbima za grijehe prošlosti važnija nego trenutni geostrateški problemi Hrvatske države, te žele srušiti predsjednicu Klindu koja se ne želi u njihovo ime osvetiti Srbima upotrebom nekog "čarobnog štapića".

Zbog toga se pojavljuje čitav niz kandidata za predsjednika države koji mašu sa desnim hrvatskim barjacima.

Svima hrvatskim emotivcima važnije je postalo srušiti Kolindu nego spriječiti dolazak Milanovića na Pantovčak, dok je igračima iz pozadine koji sve financiraju bitno srušiti Predsjednicu koja zna strateški razmišljati, te dovesti na Pantovčak nekog tko o geopolitici i geostrategiji ništa ne zna i ništa ne razumije.