Hoće li nam konačno skinuti sa leđa gubitašku brodogradnju?

Hoće li nam konačno skinuti sa leđa gubitašku brodogradnju?
50
2
3

Prema zadnjim informacijama troškovi restrukturiranja Uljanika iznosili bi nešto više od milijardu eura, a troškovi stečaja oko 557 milijuna eura.

Iako su brojke jasne neki ministri se nećkaju, pa pokušavaju druge uvjeriti kako je milijarda manja nego 557 milijuna. Nakon stečaja bi država navodno imala dugoročne gubitke zbog manjeg poreza i doprinosa na plaće u idućih desetak godina, kao da zaposlenici u tom vremenu neće naći drugi posao.

A poduzetnici u Istri i Rijeci koji ne traže državne poticaje se žale kako ne mogu naći zaposlenike ni za lijek.

Ako bi se proglasio stečaj država bi morala platiti jamstva za brodove jaružala koji nisu završena, ali ti brodivi bi se mogli završiti i nakon stečaja. Za jaružala bi država mogla platiti jamstva od 130 milijuna eura sa kamatama. Aktiviranjem jamstava oni postaju vlasništvo države, te bi država mogla i bez restrukturiranja Brodosplitu platiti 30 miljuna eura za njihov završetak, te ih prodati u svojoj režiji.

U slučaju stečaja vjerovnici bi ostali bez 490 milijuna kuna, koje bi u slučaju restrukturiranja platila država. Manji dobavljači koji sami proizvode dijelove za brodove, ili rade kao kooperanti već su se znatnim dijelom naplatili, ali ne vidim zašto bi se moj novac trošio na one koji su opremu uvozili i po duploj cijeni prodavali Uljaniku. Oni su se i do sada višestruko naplatili.

U slučaju stečaja Brodosplit bi mogao odmah unajmiti od stečajnog upravitelja navoze, hale, proizvodne pogone i opremu, dok bi se upravne zgrade mogle slobodno prodati. Proizvodne radnike bi Brodosplit mogao odmah zaposliti kod sebe, dok bi blizu tisuću administratora, sindikalista i zaposlenika u sporednim nepotrebnim djelatnostima ostalo bez posla.

Taman dobro za tržište rada.

Ti otpušteni bi mogli raditi na mjestima gdje nedostaje ljudi pa ih moramo uvoziti. Problem je samo što razne tajnice, blagajnice i referentice nisu navikle konobariti, ili čistiti sobe u hotelima.

Navika je jako nezgodna stvar. Ljudi je se drže dok im se ne zalije voda iza ušiju, i tek tada se mogu vrlo lako i brzo riješiti navika.

A najveći problem su ipak oni koji su od povlaštenih uvoznika naručivali uvoznu opremu po povlaštenoj cijeni, uz dobar postotak.

U slučaju restrukturiranju možda nastavi kapati, dok u slučaju stečaja neće dobiti ni ono što su već dogovorili.

Prava šteta, ali samo za njih!

U Osijeku je tijekom rata 30.000 radnika završilo u stečaju, i nitko zbog toga nije plakao. Danas, ne vidim zašto bi netko trebao plakati zbog nekoliko stotina administrativaca i nekoliko desetaka kriminalaca.