Hrvatska konkurentnost

Hrvatska konkurentnost
163
0
0

Konkurentnost je nečija uvećana sposobnost u odnosu na konkurente. To se može odnositi ne samo na sposobnost proizvodnje, već i na sposobnosti u svim drugim djelatnostima. Čak i u prirodi neke vrste su konkurentnije u odnosu na druge vrste, pa te druge vrste potiskuju iz pojedinih staništa.

Konkurentnost se temelji na nekakvoj prednosti kao što su znanja, vještina, resursi, tehnologija, ili nešto drugo.

Poslovna konkurentnost se može odnositi na pojedince, poduzeća, ali i države.

Poslovna konkurentnost može ovisiti o nižoj cijeni uz istu kvalitetu, ili o većoj kvaliteti uz istu cijenu.

Konkurentnost je moguće povećati rastom učinkovitosti upotrebe resursa kapitala, opreme, organizacije i radnika, a ponajviše tehničkih unapređenja i inovacija.

Na tržišti jedne države konkurentnost najviše ovisi o sposobnosti samog poduzeća u iskorištavanju vlastitih resursa, te vlastitom ulaganju u razvoj novih tehnika, tehnologija koji smanjuju troškove proizvodnje, ili razvojem novih kvalitetnijih inovativnih proizvoda.

U odnosu na stranu konkurenciju konkurentnost ne ovisi samo o naporima poduzeća za povećanje svoje konkurentnosti, već konkurentnost domaćih poduzeća ovisi i o potezima države.

U međunarodnoj konkurentnost netko tko ima istu tehnologiju ili kvalitetu može biti u prednosti ako ima niže troškove radne snage, niže cijene energije, sirovina i dijelova, ili niže porezno opterećenje.

Države najbrže podižu konkurentnost domaćih poduzeća dodjelom subvencija, poticaja ili poreznim olakšicama pojedinim privrednim granama. Plaćanjem subvencija ili poticaja povećava se trošak države, a to netko mora platiti. Ako su subvencije velike tada su mogu znatno povećati i porezni tereti svih drugih privrednih grana, čime se smanjuje njihova konkurentnost. Kod subvencija i poticaja također postoji velika mogućnost korupcije, a postoji i opasnost da druge države uvedu svoje protumjere kao odgovor na subvencije koje daju pojedine države. Subvencije i poticaji najbolje rezultate daju kada se želi postići razvoji konkretnih novih proizvoda i tehnologija kroz plaćanje dijela troškova razvoja za pojedine konkretne inovacije potrebne državnim institucijama ili državnim poduzećima. Ako se želi potaći razvoj pojedinih privrednih grana, malih poduzeća, novih poduzeća, ili mladih poduzetnika to se puno bolje postiže poreznim olakšicama.

Države mogu povećati međunarodnu konkurentnost svojih poduzeća maksimalnim smanjenjem taksi i koncesija, osobito na osnovne sirovine koje koristi domaća prerađivačka industrija. Sirovine trebaju biti što jeftinije, ali samo ako se prerađuju u domaćim tvornicama. Kako proizvođači sirovina te sirovine ne bi jeftino izvozili to im treba otežati, bilo izvoznim taksama, bilo sanitarnim preprekama, ili ograničenjem transporta na udaljenost koja treba biti određena ovisno o najbližoj lokaciji gdje se mogu postaviti postrojenja za preradu.

Kvaliteta javnih institucija važna je za razvoj novih projekata, ostvarenje dobiti, te osiguranje kvalitetnih radnika. Dobar pravni sustav, nepristrani sudovi, i nepotkupljivi državni službenici su preduvjet za visoku konkurentnost.

Ulaganjem u infrastrukturu neke zemlje poput cesta, pruga, morskih i zračnih luka ubrzava se promet, čime se smanjuju troškovi transporta, što znatno povećava konkurentnost domaćih poduzeća i čitave države.

Stabilan financijski sustav važan je za lakše planiranje prihoda, rashoda i dobiti, što je bitno za poticanje ulaganja u nove investicije i razvoj.

Razvijeno zdravstvo koje jamči dobro zdravlje radnika bitno je radi smanjenja troškova zamjene bolesnih ili ozlijeđenih radnika, te osiguranje visoke produktivnosti rada.

Kvalitetno financijsko tržište je bitno radi smanjenje troškova financiranja novih projekata ili proširenje proizvodnje.

A najvažniji faktor konkurentnosti je sposobnost razvoja i primjene novih tehnika, tehnologija i novih inovativnih proizvoda. Novi proizvodi koji uspiju privući nove kupce jedini su faktor koji osigurava dugoročni opstanak.

Sve ozbiljne države nastoje podići svoju konkurentnost potezima koji podižu konkurentnost domaćih poduzeća. A u tome najbolje prolaze one države koje shvaćaju kako je tržišno gospodarstvo rat u kojem pobijeđuju najbolji. U tom ratu konkurenti su neprijatelji, vlastiti dobavljači su saveznici, a kupci su ratni plijen. Države kojima upravljaju političari koji misle kako se konkurentnost povećava političkim dogovorima i pregovorima vrlo brzo padaju na listi konkurentnosti.

Velike korporacije koje žele povećati svoji izvoz u neku manju državu čest znaju preko svojih lobista podmićivati političare kako bi prihvatili njihove "stručne savjete" koji imaju za cilj smanjiti konkurentnost lokalnih konkurentskih proizvođača. A kada unište lokalne proizvođače ponekad požele tu osnovati svoje podružnice, te lokalnim političarima šalju nove "stručne savjete" koji su dobri za njihove lokalne podružnice.

U razvoju hrvatske konkurentnosti država često svojim potezima znatno ugrožava konkurentnost.

Znatno ugrožavanje domaće konkurentnosti posljedica je prevelikoga broja zaposlenih u državnim službama i javnim poduzećima. Više zaposlenih u državnoj upravi znači veće poreze koje trebaju platit poduzeća, pa im se tako smanjuje konkurentnost. Višak zaposlenih u javnim poduzećima koji najčešće imaju monopolski položaj znači i višu cijenu proizvoda i usluga koji su za tržišna poduzeća veći trošak proizvodnje u odnosu na stranu konkurenciju, pa im se smanjuje konkurentnost u odnosu na stranu konkurenciju.

U državnim i komunalnim, najčešće monopolskim poduzećima, glavnu riječ imaju političari i sindikati koji stalno traže veća prava i više zaposlenih i na najjednostavnijim poslovima. Posao koji može obaviti jedan zaposlenik često obavlja nekoliko ljudi kojima je potreban i poseban šef. A te nove troškove je najlaše pokriti većom cijenom, što nije problem kada nemaš konkurenciju. A kad već imaš višak novca onda je najlakše zaposliti i vlastitu rodbinu i prijatelje na poslove koje puno jeftinije mogu obaviti vanjski dobavljači. Tako većina monopolskih poduzeća ima vlastito čišćenje, održavanje, građenje, servisiranje, informatičare, psihologe, masere, frizere, odmarališta, dječje vrtiće i slično. Ponekad, ti sporedni nemonopolski odjeli znaju svoje usluge nuditi i na tržištu po cijeni manjoj od troška, koje je lako pokriti prihodima od monopolskih djelatnosti. Tako na tržištu snižavaju cijene ispod realnih troškova i uništavaju konkurente koji ovise isključivo o zaradi na tržištu. I sve to podržavaju političari koji ne shvaćaju kako se na taj način uništavaju tržišna poduzeća kojima se tako smanjuje konkurentnost na međunarodnom tržištu, ali i na domaćem tržištu u tržišnoj bitci protiv strane uvoze konkurencije. A kada ta poduzeća propadnu smanjuju se i državni prihodi od poreza, ali i BDP, te dolazi do pada standarda u državi i rasta nezaposlenosti. Radi povećanja konkurentnosti bilo bi nužno iz svih monopolskih poduzeća izdvojiti sve nemonopolske djelatnosti u nova poduzeća, kako bi se ta nova poduzeća ravnopravno takmičila sa tržišnim poduzećima. Pa tko je sposobniji neka opstane na tržištu.

Ovakva monopolistička ponašanja su najočitija kod dizanja cijena komunalija, struje, cestarina, koncesija, smećarina i ostalih nameta. Država često, iz demagoških razloga, neke usluge poput električne energije građanstvu prodaje jeftinije, a gubitke nadoknađuje većom cijenom poduzećima, čime se dodatno snižava njihova konkurentnost. I koncesije na osnovne sirovine su često vrlo viske, umjesto da budu minimalne, kako bi se povećala konkurentnost prerađivačke industrije. Porezno opterećenje bi trebalo maksimalno prebaciti na krajnje proizvode koje kupuju građani, kako bi se mogli smanjiti porezni pritisci koji opterećuju proizvodnju, a samim time i smanjuju konkurentnost, i na domaćem, a i na međunarodnom tržištu.

Potezi države koji godinama smanjuju konkurentnost domaćeg tržišnoga gospodarstva imaju i svoje posljedice. Nema znatnijih osnivanja novih poduzeća, plaće stagniraju u odnosu na druge europske države, pa mladi masovno odlaze tamo gdje su više plaćeni. U tome političari koji gledaju samo na svoj mandat vide dobro za sebe. Što više mladih ode van bit će veće i donacije iz inozemstva, te manje nezaposlenih.

Baš kao kod Tita od pedesetih godina prošlog stoljeća pa nadalje, dok mu se država nije raspala.