Hrvatska obrambena infrastruktura

Hrvatska obrambena infrastruktura
201
2
0

Svaka država ima svoju infrastrukturu bez koje država ne može opstati kao samostalna država. Dio te infrastrukture je i vojna obrambena infrastruktura.

Od sveukupne kritične infrastrukture najvažnija je energentska infrastruktura, prehrambena infrastruktura, informacijska infrastruktura, te vojna infrastruktura.

Najvažniji dio vojne infrastrukture su vojni obrambeni objekti, te pristupne ceste do vojnih objekata i obrambenih položaja.

Obrambeni vojni objekti su borbeni položaji, rovovi, zemunice, bunkeri, aerodromi i vojarne, luke. Obrambeni položaji su lokacije koje su najpogodniji za postavljanje obrambenih objekata za pješadiju, minobacače, topništvo, raketno oruđe i haubičko topništvo.

Obrambeni vojni objekti se grade na lokacijama gdje je obrana najlakša, ili gdje je neprijatelju najlakše napraviti prodor.

Za obranu je najvažnije obrambene položaje postaviti na uzvišenja, obale rijeka, pored mostova, te na rubovima naseljenih mjesta. Haubice i minobacači se postavljaju iza povišenih položaja.

Kako bi se na obrambene lokacije vojnici mogli brzo dovesti, te kako bi im se i u uvjetima borbe mogla dostavljati oprema i streljivo, potrebne su dobre ceste koje mogu podnijeti težinu i najtežih samohodnih haubica. To je osobito važno kod projektiranja malih mostova koji često ne mogu podnijeti teške terete.

Poželjno je kada do svakog položaja vodi više cesta od kojih su neka važnije, a neke rezervne. Također je poželjno da ceste budu zaklonjene od neprijateljskoga pogleda i neprijateljske vatre.

Zbog toga se obrambene ceste planiraju tako da budu na padinama, nekoliko stotina metara iza prvih obrambenih linija, te više stotina metara iza strateških rezervnih položaja.

Ceste također trebaju povezivati prve borbene linije sa višim zapovjednim centrima.

Ceste trebaju povezivati i jače obrambene objekte sa susjednim obrambenim punktovima.

U Jugoslaviji JNA je imala svoje kadrove u svom institucijama za planiranje cestogradnje, te su ceste građene na mikro - lokacijama koje su odgovarali obrani Jugoslavije i Velike Srbije. Kada se pogledaju lokacije obrambenih objekata i obrambenih cesta na teritoriju Hrvatske vidljivo je kako su bunkeri i ceste građeni pod pretpostavkom obrane iz pravca zapada i juga. To se može objasniti kao priprema za obranu od Nato saveza.

Međutim, na lokacijama sa velikim postotkom srpskog stanovništva obrambeni položaji i ceste su napravljeni kao kružna obrana iz svih pravaca gdje Srbi nisu većina.

Iz toga se može zaključiti kako su ceste građene pod utjecanjem planova za stvaranja Velike Srbije.

Nakon raspada Jugoslavije nikakve nove obrambene ceste nisu građene, te je na mnogim lokacijama obrambena infrastruktura nezadovoljavajuća i krivo postavljena.

Ako krenemo od Batinskog mosta u Baranji najvažnija obrambena lokacija je Baranjska kosa, uzvisina koji je 50 do 100 metara viša od sjevernih polja. Ova uzvisina se proteže od Batinskog mosta do grada Bijelog Manastira.

Da je na ovoj lokaciji postavljena obrana sa sjevera gdje je granica prema Vojvodini i Mađarskoj obrambeni topovski i tenkovski položaji bi bili postavljeni na vrhu ove uzvisine, a nekoliko stotina metara južno od vrha uzvisine bi bila izgrađena cesta od Bijelog Manastira do Zmajevca i Batinskog mosta. Međutim, cesta je izgrađena sjeverno uz samu uzvisinu, od Batinskog mosta, ali ne ide do Bijelog manastira, već tek do sela Branjine, gdje skreće na sjever kako bi sa sjeverne strane obišla većinski srpsko selo Popovac. Iz toga je logično zaključiti kako je tu postavljena kao obrambena linija za obranu Batinskog mosta sa strane jugozapada. I upravo uz ovu cestu, nekoliko stotina metara južno, na sjevernim padinama Baranjske kose su za vrijeme domovinskoga rata bile postavljene dalekometne haubice kojima je granatiran Osijek.

Da je obrana postavljena prema granici cesta je trebala ići vrhom Baranjske kose, nekoliko stotima metara iza vrha prema jugu, te bi se mogla vidjeti sa najviših zgrada u Osijeku.

Kada bi se tu izgradila cesta uz nju bi se izgradile vikendice u koje bi se u ratnim uvjetima mogli smjestiti vojnici. Te bi se vikendice vrlo brzo mogle pretvoriti u obrambene položaje, osobito ako bi imale podrume, a ne bi bile vidljive sa mađarske strane.

Zapadno od Bijelog Manastira do Našica je ravnica gdje je za obranu najvažnija rijeka Drava, te močvarni tereni do Donjeg Miholjca. Od Našica, preko Virovitice i Koprivnice do Varaždina proteže se brdski masiv Krndije, Papuka i Bilogore. Sa ovih planina moguće je ravničarski teren prema Mađarskoj pokrivati dalekometnim topništvom. Uz ovaj brdski masiv proteže se cesta uz sami sjeverni rub masiva, te je promet cestom vidljiv sa mađarske strane.

Za obranu iz pravca Mađarske bilo bi logično pri vrhu ovog masiva napraviti cestu, južno od najviših vrhova, od Voćina preko Koprivnice do Varaždina.

Obrana od Varaždina do Slovenske granice prema Mađarskoj olakšana je rijekom Murom i Dravom. Na ovom području dalekometno topništvo je moguće staviti na brežuljke koristeći postojeću prometnu infrastrukturu. Topove i raketna oruđa je potrebno postaviti na najviše lokacije, dok je haubice potrebno staviti u udoline iza najviših vrhova na kojima bi se trebali nalaziti promatrački položaji za haubice.

Obrana iz pravca Slovenije se također može postaviti na brežuljcima od mađarske granice do Drave. Uz Dravu iz pravca Maribora postoji uski tenkoprohodni pravac koji se može zapriječiti minskim preprekama. Dalje prema zapadu obrana se može temeljiti na putu od Varaždina prema Krapini, a postoje i ceste na same uzvisine za potrebe obrane. Od Krapine do Zagreba postoji dosta cesta za dalekometnu topnički vatru desetak kilometara od granice, a postoje i ceste do povišenih brežunjaka za pješačku i protuoklopnu topničku obranu.

Od Samobora prema jugozapadu preko Žumberačkog gorja prometna infrastrukrura je vrlo slaba. Postoje ceste koje vode prema Sloveniji, ali je potrebno izgraditi cestu koja je paralelna sa Slovenskom granicom.

Novi cestovni pravac bi trebao povezivati sva pogranična sela i najviše lokalne uzvisine za istočne strane kako se ne bi vidjeli sa Slovenske strane. Jedna nova cesta bi trebala ići od Samobora preko Sošica do Ozlja kako bi se povezala postojeće ceste. Od Ozlja bi također trebalo napraviti novu cestu preko planina prema Ribniku, za potrebe topništva koja ne bi išla uz samu granicu.

Dalje prema jugozapadu postoje ceste blizu granice sve do Gerova i Čabra.

Od Gerova bi preko planinskog masiva Risnjak trebalo probiti novu cestu do graničnog prijelaza Rupe.

Danje prema Savudrijskoj vali ima dovoljno cesta u blizini granice.

Uz Jadransku obalu dalekometnu protubrodsku obranu je potrebno postaviti na vrhovima planinskih masiva sa kojih se vidi more, a prilazne ceste tim položajima bi morali biti postavljeni sa sjeverne strane najviših vrhova.

Na jadranskom pravcu trebalo bi spojiti cestu od Fužina sjevernom stranom Velebitskog masiva sa cestom prema Žutoj Lokvi.

Dalje prema jugu potrebno je probiti cestu od Senjske Drage, preko Stolca, prema Krasnom, što bliže planinskim vrhovima. Idući prema jugu potrebno je probiti široki makadamski, šumski, ili protupožarni put prema jugu na visokim sjevernim padinama Velebita, do Baških Oštarija. Od Brušana potrebno je probiti novu makadamsku cestu prema Svetom Roku. Dio ovih cesta koji povezuju naselja bi trebalo i asfaltirati.

Dalje prema jugoistoku postoji dosta cesta paralelnih sa morem, skroz do Dubrovnika i Crne Gore, ali je potrebno od postojećih cesta sa sjeverne strane probiti što više šumskih, ili protupožarnih cesta prema planinskim vrhovima.

Od Crne gore uz Granicu BIH na Hrvatskoj strani potrebno je postaviti obranu iz pravca Crne Gore i BIH. Dalekometnu topničku obranu potrebo je postaviti na vrhove brda koji su uz granicu BIH, a prilazne ceste do tih položaja trebaju ići južnom stranom pograničnih planina. Pješačka obrana se ovdije mora temeljiti na hrvatima koji žive sa druge strane granice, a kako bi njih na tom području ostalo što više treba im osigurati ekonomski opstanak. U tom cilju hrvati sa druge strane granice, u pograničnoj zoni od 30 km bi morali imati povlašten položaj pri prodaji svojih proizvoda u Hrvatskoj. Također bi Hrvatska trebala u toj zoni pomoći u izgradnji cesta i vodovoda kako bi se u svakom zaseoku moglo živjeti normalnim standardom. U Dubrovačkom zaleđu trebalo bi izgraditi brzu cestu prema Trebinju, kako bi Dubrovčani ljeti mogli raditi u Dubrovniku, a stanovati u kućama na pravcu od Dubrovnika do Trebinja. Time bi Dubrovčani ljeti svoje kuće mogli iznajmljivati, a živjeti u ljetnikovcima na području BIH. Ekonomska snaga im je dovoljna za otkup ili izgradnju velikog broja kuća.

U cilju opstanka hrvata na području šireg Dubrovačkog zaleđa također je potrebno kod EU lobirati za izgradnju autoputa od Metkovića Popovim poljem, južno od Trebinja prema Crnoj Gori. Ova autocesta bi omogućila mnoga radna mjesta za stanovnike toga kraja, pa bi se i obrana Hrvatske iz sjevernog pravca mogla temeljiti na njima.

Od Vrgorca prema sjeverozapadu potrebno je probiti nove makadamske i šumske ceste što bliže granici, ali na južnim stranama pograničnih planina, preko Dinare, pa sve do Bosanskog Grahova. Te ceste bi u miru trebale služiti za kontrolu ilegalnih migrantskih prolaza, a u možebitnom ratu za obranu. Tamo gdje ti novi putevi povezuju lokalne zaseoke trebalo bi ih i asfaltirati.

Sjeverno od Bosanskog Grahova sa druge strane granice je većinski srpsko sranovništvo, te je dalje prema sjeveru uz granicu potrebno predvidjeti ne samo topničke već i jače pješačke položaje na uzvisinama i planiskim prijevojima. Zbog toga je potrebno uz graničnu zonu od 3 kilometra svuda probiti nove makadamske i šumske ceste gdje oni ne postoje. Sve te nove makadamske ceste trebaju biti na što više mjesta povezane sa postojećim cestama.

Sve do rijeke Save postoji malo tenkoprohodnih pravaca, te bi se ovdje obrana trebala temeljiti na sprječavanju pješačkih napada u ratu i sprječavanju ilegalnih migracija u miru. U slučaju rata, ovdje najveća opasnost prijeti od diverzantskih upada iz Republike Srpske pa je potrebno obranu postaviti za kontrolu takvih upada. Uz nove pogranične ceste trebalo bi posjeći šumu i napraviti pašnjake koji bi se održavali slobodnom i besplatnom ispašom stoke.

Obrana uz rijeku Savu do granice prema Srbiji temelji se na sprječavanju desanta preko Save. Haubički položaji se mogu postaviti uz sam Autoput, a dalekometno protuoklopno i raketno topništva na brdima, sjeverno od Save. Zbog toga bi na sjevernim padinama najbližih uzvisina trebala postojati dobra cestovna mreža, a tamo gdje ona ne postoji treba je izgraditi. Sve planinske vrhove sjeverno od autoceste je potrebno makadamskim i šumskim cestama povezati sa postojećom cestovnom infrastrukturom. Sa druge strane Save u BiH u mnogim pograničnim selima hrvati su bili većina. Kako bi se oni mogli tamo vratiti potrebno im je pružiti pomoć u obnovi kuća i u ekonomskom opstanku, slobodnom prodajom njihovih proizvoda u Hrvatskoj.

Istočno od Slavonskog Broda nema većih uzvisina, i tu je najvažniji faktor obrane rijeka Sava i močvarne šume. Kroz šume je potrebno probiti šumske prolaze kako bi u slučaju potrebe vojska mogla brzo doći na granicu, te kako bi u miru policija mogla kontrolirati ilegalne migracije.

Uz granicu sa Srbijom do Dunava nema većih uzvisina, ali ima močvara i šuma. Na tom području potrebno je probiti nove šumske putove između postojećih sela, što bliže granici, kako bi se lakše kontrolirala granica, skroz do Iloka. Uz te šumske ceste bi se, u slučaju potrebe vojska mogla brzo rasporediti i postaviti minske prepreke. Na ovom području bi također trebalo uz granicu prema Srbiji iskopati duboke melioracijske kanale postavljene u pravcu sjever jug kao dio obrambene infrastrukture.

Od Iloka sjeverno do Osijeka obrana se temelji na rijekama Dunavu i Dravi, te je tu potrebno, u slučaju rata jaču obranu uspostaviti samo oko mosta kod Erduta, te zapovjedništva smjestiti u okolnom selima sa većinskim srpskim stanovništvom, kako se diverzanti ne bi mogli ubacivati u ta sela.

Erdutski most preko Dunava nalazi se kilometar istočno od malog sela Erduta, a uz cestu prema mostu smiješteno je većinski srpsko selo Dalj, a nekoliko kilometara dalje prema Vukovaru i čisto srpsko selo Borovo Selo. U Jugoslaviji, ova dva sela su ekonomski razvijana kao zapadni mostobran za Erdutski most, dok se u hrvatskom selu Erdutu broj stanovnika smanjivao ekonomskim metodama. Posao u poduzećima Borovo, Vupik i IPK puno su lakše dobivali Srbi nego Hrvati. Iako je Erdut vrlo blizu Erdutskom mostu, most se iz sela ne vidi. Između se nalaze vinogradi koji su na povišenom položaju. Na ovoj lokaciji trebali bi lokalnim braniteljima, na uzvisini uz sami most dodijeliti lokacije za izgradnju kuća ili vikendica, kako bi u slučaju potrebe mogle poslužiti kao obrambeni punktovi.

Sjeverno od Osijeka u Baranji, kroz Kopčki rit mogu prodirati samo manje diverzantske postrojbe, a veći stupanj obrane potrebno je postaviti tek od Zmajevca prema Batinskom Mostu i Mađarskoj granici izgradnjom ceste od Zmajevca preko Baranjske kose do Bijelog Manastira.

Radi što manjih troškova obrane uz sve novoizgrađene ceste, kao i uz postojeće pogranične ceste potrebno je naseliti stanovništvo. U tom cilju potrebno je uz takve ceste poklanjati šumske zemljišne parcele hrvatskim vojnicima, umirovljenim vojnicima i braniteljima. Parcele bi trebale biti najmanje 50x50 metara, a oni koji ih dobiju morali bi na njima sagraditi kuće ili vikendice koje ispod čitavog tlocrta imaju podrum i koje su najmanje 15 metara udaljene od drugih kuća i vikendica. Tek kada sagrade takve objekte zemljište bi trebalo prijeći u njihovo vlasništvo.

U slučaju rata svi takvi objekti bi se mogli pretvoriti u obrambene punktove, ili u objekte za smještaj vojske, opreme i oružja.