Hrvatska porezna politika

Porezna politika je dio fiskalne politike koja ima ulogu pribaviti dovoljno novca za financiranje državnih rashoda, te vođenje ekonomske politike o kojoj ovisi rast, zaposlenost, stabilnost, cijene i drugo. Poreza politika uzima jednima i daje drugima, u cilju gospodarskog rasta, sigurnosti, socijalnih transfera i slično.

Najveći dio prihoda država ostvaruje porezima, koji osim punjenja proračuna imaju snažno ekonomsko, socijalno, a time i političko djelovanje. Razne države imaju različite porezne sustave. Razvijene zemlje imaju više dohodovno orijentirane poreze, dok siromašnije zemlje više oporezuju potrošnju (PDV). PDV je najlakše pribaviti, ali u krizama kada potrošnja pada i porezni prihodi mogu vrlo brzo pasti.

Liberalni ekonomisti smatraju kako bi porezna politika u što većoj mjeri trebala služiti financiraju što manje države, dok drugi u prvi plan stavljaju poreznu politiku kao instrument za preraspodjelu bogatstva, uzimanjem bogatijih da bi se dala siromašnijima. I jedni i drugi zastupaju nečije interese, a čiji su to interesi može se vidjeti po pozitivnim i negativnim posljedicama jedne ili druge porezne politike.

Neoliberalna politika

Današnje neoliberalne teorije zastupaju stavove kako porezna politika treba biti potpuno neutralna na ekonomske procese, to jest svi sudionici tržišne utakmice trebaju imati ista prava i iste obveze. U praksi to znači kako za velike i male, te za domaće i strane moraju vrijediti ista pravila. Takvu politiku zadnjih 50 godina velike zapadne države nameću manjim državama, pod izgovorom kako će tako olakšati strana ulaganja i potaknuti gospodarski razvoj. A koji je stvarni cilj zagovornika neoliberalne ekonomske teorije vidi se po rezultatima. Politika jednakopravnosti nije politika jednakih šansi koju su zagovarali stari lezesfair liberali. Neoliberalizam je liberalno društvo jednakih šansi pretvara u u društvo jednakih uvjeta, a uvjete određuju oni koji imaju mogućnosti snažno lobirati za zakone koji njima odgovaraju, te utjecati na rejtinge, standarde, certifikate i slično. U neoliberalnim ekonomijama kompanije iz razvijenijih država snagom kapitala vrlo lako preuzimaju ili uništavaju konkurente iz manje razvijenijih država. U neoliberalnim ekonomijama velike multinacionalne kompanije imaju tri vrste prednosti;

• stvarne ekonomske prednosti,

• nepoštene prednosti i

• sposobnost izazivanja masovnih imigracija u cilju snižavanja cijena radne snage.

Ekonomske prednosti su manji troškovi opreme, prostora i radnika po jedinici proizvodnje zahvaljujući proizvodnji u masi. Velikim narudžbama dobivaju jeftiniju cijenu, troškovi raznih certifikata su im sitnica, a i opći troškovi uprave su im manji po jedinici proizvoda.

Nepoštene prednosti su mogućnosti da u jednoj državi mogu pribavljati povoljne stimulacije i kredite sa niskim kamatama, u drugim državama zapošljavaju jeftinu radnu snagu, a u trećima plaćaju male poreze. Velike multinacionalne kompanije mogu smanjiti svoje poreze tako što dobit prebacuju u države sa malim porezima. U tom postupku njene filijale iz država sa niskim porezima šalju račune za troškove upravljanja, savjeta ili marketing, mogu vršiti povrat izmišljenih ulaganja i slično, te se tako dobit iz država sa većim porezom prebacuje u države sa nižim porezom. Pri tome u državama sa velikim porezima ostvaruju gubitke na koje se ponekad čak mogu ostvariti određene olakšice.

Velike međunarodne korporacije mogu ucjenjivati proizvođače sirovina i dijelova kako bi dobili bolje uvjete nabave, ili prodaje nego mali proizvođači. I veliki međunarodni robni lanci mogu ucjenjivati dobavljače kako bi dobili bolje uvjete nabave i niže cijene.

Mali poduzetnici koji razvijaju inovativne proizvode teško mogu prikupiti kapital potreban za zaštitu autorskih prava, a još teže za početak serijske proizvodnje za krajnjeg kupca.

Zahvaljujući ovim prednostima velike korporacije su uništile konkurenciju u novim državama, a i u vlastitim državama su uništili male konkurente, dok su opstali samo mali dobavljači velikih korporacija. Neoliberalna politika ima svoje prednosti u vidu naglog jačanja gospodarstva širom svijeta, ali i negativnih posljedica poput ogromne koncentracije bogatstva u rukama malog broja velikih multinacionalnih kompanija.

Intervencionistička porezna politika

Intervencionistička politika zagovara uzimanje jednima kako bi se dalo drugima, a to se najčešće provodi povećanjem poreza i povećanjem socijalnih transfera. A može se provoditi i smanjenjem poreza onima koje se želi potaknuti na razvoj. Ovaj drugi način intervencije je kvalitetniji, ali se manje koristi zato što je mogućnost zloupotrebe u korist političara i državnih službenika puno manja.

U praksi i intervencionistička porezna politika ima svoje prednosti i mane.

Ako političari imaju za cilj povećati standard siromašnima to može povećati standard najugroženijima, ali kada se u tome pretjera može doći do toga da se uzimaju onima koji žele raditi, te davati onima koji ne žele raditi.

Ako političari žele pomoći domaćim proizvođačima smanjenjem uvoza, to mogu uvođenjem carina na uvoz svega što se proizvodi u vlastitoj državi, kao što se radi u Švicarskoj. Švicarska visokim carinama sprječava uvoz svega što sami proizvode, ali ne i onoga što ne proizvode i ne mogu proizvoditi. Na taj način štite svoju proizvodnju kojoj istovremeno osiguravaju jeftine sirovine iz uvoza koje sami ne mogu proizvesti. Međutim, Hrvatska je dio EU i time je carinsku politiku prepustila europskoj komisiji. Isti cilj bi se mogao postići i poreznom politikom, ali dosadašnji hrvatski ministri financija do sada nisu pokazali nikakvu sposobnost, ali ni interes za to.

Ako političari žele povećati izvoz to mogu snažim poreznim olakšicama izvoznicima kao što to rade Kinezi.

Kineski rast je posljedica vrlo inteligentne i vrlo agresivne kineske izvozne gospodarske politike. Kineska gospodarska politika se temelji na snažnim poreznim olakšicama, te na preprekama uvozu svega što Kina sama proizvodi uz istovremeno vrlo snažno poticanje izvoza. Na taj način Kina ostvaruje velike vanjskotrgovinske suficite koje ulaže u kupovinu dionica njima važnih poduzeća, ili kupovinu sirovinskih nalazišta širom svijeta. Sve ono što amerikanci ostvaruju vojskom kinezi nastoje ostvariti trgovinskim suficitom. Kako bi kupili ono što ih zanima odobravaju velike devizne kredite stranim državama i kompanijama, čak i onima za koje znaju kako kredite ne mogu vratiti, te umjesto povratka kredita uzimaju dionice ili imovinu tih kompanija i država. Time su postali konkurenti svim bivšim kolonijalnim državama koji odavno na isti način upravljaju svojim bivšim kolonijama.

Zahvaljujući snažnom rastu Kine zapadne države zadnjih nekoliko godina napuštaju neoliberalnu politiku, te sve više zastupaju intervencionističku politiku pod opravdanjem borbe za sigurnost opskrbe i skraćivanja robnih lanaca.

Mogućnosti hrvatske porezne politike

Hrvatska porezna politika u posljednjih 23 godine najviše podsjeća na državni reket. Cilj porezne politike je bi prikupiti što više novaca kako bi ministri mogli što više trošiti, a kakve će to posljedice imati na proizvodnju i zaposlenost, te bijeg mladih na zapad nikoga nije briga. Takva politika je državu pretvorila u najvećeg investitora i najvećeg naručitelja gotovo svih proizvoda i usluga. A kada je država najveći investitor onda puno novca završi u džepovima pojedinaca koji naručuju. Pri tome su najveći dobitnici strani robni lanci i kompanije koje štite njihove države, pa ih se naši razni inspektori ne usude kontrolirati, na štetu domaćih proizvođača i trgovaca koje bilo kakav inspektor može kontrolirati kada poželi.

Ako političari žele pomoći nekim odabranim hrvatskim privrednim granama to mogu na dva načina. Jedan način je da toj privrednoj grani smanje porezno opterećene, a drugi način je da povećaju stare, ili uvedu nove subvencije. EU dozvoljava subvencije poljoprivredi i za razvoj inovacija, i to odgovara odabranim proizvođačima i trgovcima iz državama koje imaju više novca za subvencije.

Kako bi hrvatska država postala bogatija, snažnija i sigurnija ona ne bi smjela samo slijediti upute koje dolaze iz Brisela. Europska unija je područje snažnog tržišnoga gospodarstva, a tržišno gospodarstvo je rat protiv konkurencije. U tom ratu sposobniji napreduju a nesposobniji propadaju. Kako hrvatsko gospodarstvo ne bi bio potpuno prepušteno stranim kompanijama, bankama i robnim lancima hrvatski političari bi morali puno aktivnije koristiti poreznu politiku, zato što je to posljednji instrument ekonomske politike koji je još ostao u rukama hrvatske Vlade.

Cilj hrvatske porezne politike bi morao biti reindustrijalizacija, kako bi se povećala zaposlenost, kako bi se vratili kući hrvatske ekonomske izbjeglice, te kako bi se smanjio uvoz i povećao izvoz. Kako bi se reindustrijalizacija mogla provesti potrebno je promijeniti i čitav niz zakona, osobito zakona koji smanjuju konkurentnost. A najjednostavnije i najbrže se na to može utjecati izmjenama poreznih zakona.

Porezi, koncesije i takse na bazne djelatnosti trebaju biti minimalni kako ne bi opterećivali konkurentnost viših faza proizvodnje koji zapošljavaju više ljudi i stvaraju veću dodanu vrijednost.

Kako se nepošteni poduzetnici ne bi mogli razvijati na račun svojih dobavljača PDV sa ulaznih računa se ne bi smio obračunavati kao predporaz dok se račun ne plati.

Iz sustava PDV-a bi trebalo isključiti sve poduzetnike kojima je godišnji promet manji od 300.000. eura, kako bi mali proizvođači koji svoje proizvode prodaju u malim trgovinama bili konkurentniji. Ovime bi se naglo povećao broj malih kvartovskih i seoskih trgovima, na štetu velikih stranih robnih lanaca. Male seoske i kvartovske trgovine više ne bi morale obračunavati PDV, ali ne bi mogli ni obračunavati ulazni PDV. Zbog toga bi bili puno konkurentniji, ali samo kada prodaju proizvode sitnih seljaka, obrtnika i poduzetnika koji bi također bili izvan sustava PDV-a. Kada prodaju uvozne proizvode, ili proizvode većih poduzeća (čiji PDV ne mogu obračunati kao predporez) tu im konkurentnost ne bi porasla, te bi se u takvim trgovinama prodavala uglavnom roba domaćih proizvođača.

Ovakvom izmjenom u obračunu PDV-a povećao bi se i porezni prihodi od poreza na dobit.

Domaća velika poduzeća u stranom vlasništvu plaćaju vrlo mali porez na dobit zahvaljujući tome što većinu dobiti izvače preko poreznih oaza. A to rade vrlo jednostavno. Hrvatska velika poduzeća u vlasništvu stranaca, prema statističkim podacima imaju 2,5 puta veće prihode po zaposlenom nego poduzeća u vlasništvu domaćih poduzetnika. Istovremeno, poduzeća u vlasništvu stranaca imaju dobit po zaposlenom 4-5 puta manju nego poduzeća u domaćem vlasništvu. Iz toga je lako zaključiti kako poduzeća u stranom vlasništvu izvlače najmanje 90 posto dobiti u porezne oaze. A sve to rade potpuno legalno. Dovoljno je da neka njihova podružnica u državi sa minimalnim porezom na dobit svim ostalim podružnicama u drugim državama redovito isporučuje fakture za upravljanje, marketing, dizajn i slično, te je time dobit prebačena u poreznu oazu. Na ovaj način svake godine iz Hrvatske se izvuče nekoliko puta više dobiti nego Hrvatska povuče sredstava iz svih EU fondova u koje redovito uplaćujemo carine i članarine.

Pojavom više tisuća novih malih trgovina i proizvođača njihove uplate u proračun po osnovi poreza na dobit također bi se povećale, stoga što oni ne mogu prebacivati dobit u porezna oaze. Istovremeno bi se prihodi stranih trgovačkih lanaca i poduzeća u stranom vlasništvu znatno smanjili, ali oni ne bi mogli znatnije smanjiti svoj porez na dobit zato što ga već plaćaju u minimalnom iznosu.

A za ovakvu poreznu politiku nije dovoljno samo znanje. Potrebno je i htijenje i hrabrost, osobito hrabrost za sukobljavanje sa svim medijskim i državnim strukturama i pojedincima koji su na platnom popisu raznih stranih lobističkih korporacijskih, trgovačkih i bankarskih skupina.