Hrvatska povijest ne počinje sa ustašama i partizanima!

Dokaz za tu moju tvrdnju ja cijela preambula Ustava RH!
Kada se manipulira povijesnim činjenicama onda se selektivno citira samo onaj dio preambule, koji u datom momentu služi kao pokriće za taj stav ili to mišljenje.
Stoga citiram Izvorišne osnove u cijelosti:

I. IZVORIŠNE OSNOVE
Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)
Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.

Naglašavam da Hrvatska nije nastala "na tekovinama antifašizma", jer je isto tako po preambuli mogla nastati na Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću; nego „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“ Što znači na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine na kojem su građani odlučivali o budućnosti Hrvatske odgovarajući na dva ponuđena pitanja.
Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. „Za“ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.
Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. „Za“ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.
Znači da "Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske" ali u cijelosti, a ne selektivno.
Dalje što je prvo kokoš ili jaje, lako je odgovoriti povijesnim činjenicama i početi ipak ab ovo ( od jaja ), a ne od „ustaša i partizana“
Na povijest hrvatske državotvornosti u 19-tom i 20-tom stoljeću uveliko je utjecala velikosrpska ideologija, negiranja Hrvata kao naroda i njegovo pravo na svoju državu, naravno potpomognuta geopolitičkim utjecajem velikih sila Engleske sa zapada i Rusije sa Istoka.
Hrvati su žrtve velikosrpske svetosavske politike do dan danas
Prve hrvatske žrtve velikosrpske politike pale su za vrijeme 1.svjestskog rata u Odesi, kada se Hrvati unovačeni u KUK vojsku nisu htjeli pridružiti srpskoj vojsci. Točan broj ubijenih Hrvata ne može se utvrditi, ali se pretpostavlja da su Srbi ubili do 10-tak tisuća Hrvata, među njima i Slovenaca.
O tom događaju je Miroslav Krleža napisao:
“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici…”
Kako bi potaknuo glavno zakonodavno tijelo da upozna javnost s nesretnom sudbinom Hrvata, dr. Aleksandar Horvat uputio je interpelaciju pod nazivom Grozote u Odesi na sjednici Hrvatskog sabora 6. srpnja 1918. godine.
Istranin župnik Don D. Hlača napisao je dopis… gdje veli, da se vojnici iz njegove župe vraćaju iz zarobljeništva i pripovijedaju strahote (čita): „…Lomili su im prste na rukama, vukli ih po zemlji, držali po više sati u studenoj vodi, morili ih gladom na način, da bi ih strpali vezane u tamnicu, a onda oko njih i povrh njih vješali mirisave friške hljebove kruha, ne bi li tako na njih djelovali, da se prijave kao „dobrovoljci“ u srpsku vojsku. Neki od njih izbjegli su tim kušnjama jedino tako, jer su se znajući nešto talijanski, izdali za Talijane.“
Starina župnik Stjepan Kropek iz Starog Pazina u Istri piše nam: (čita): „…Srbi, koji su na sve moguće načine mamili naše Hrvate, da se iznevjere svom kralju. (…) Za tu svrhu služili su se najprije novcem i laskavim obećanjima i različitim prijetnjama, a kad to sve nije koristilo, tad su dotičnike mučili, te im ruke i noge odsjekli, pa ih ovako nakažene posprdno bacili u Crno more! (…) Nevina krv ovih naših mučenika neka nam isprosi milost, da divna naša majka Hrvatska, koja takove mučenike ima, bude jednom slobodna i slavna nad svim neprijateljima svojim! (…) ( Odobravanje i poklici kod Stranke prava….
Ulaskom „kao guske u magli“ u zajedničku državu sa Srbima i srpskom kraljevskom kućom Karađorđevića, Hrvati su nastavili biti meta zlostavljanja i zločina:
Prve žrtve centralističkog, unitarističkog i velikosrpskog jugoslavenskog režima
Prosinačke žrtve- 1918. Među dijelom hrvatske javnosti nezadovoljstvo novom državom iskazalo se na samom početku zajedničke države, pa 5. prosinca 1918. godine, građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države, što je ugušeno u krvi. Poznate prosinačke žrtve .Na Trgu bana Jelačića ležala su tijela 15 domoljuba. Pali su kao prve žrtve surovosti režima velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.”
Atentat u Beogradskoj skupštini 1928. godine. Znači već u prvim danima nakon završetka rata, pale su prve žrtve , a pasti će još i u samoj skupštini u Beogradu 21. lipnja 1928. ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Na mjestu su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro 8.kolovoza 1928.godine.Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni, ali ostali su živi. Puniša Račić je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora omogućio mu je luksuzan život sa čak 3 kažnjenika kao osobnu poslugu. 1944 godine otišao je u Beograd gdje su ga partizani uhvatili i ubili.
Sibinjske žrtve 1935. Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.
Jugoslavenski režim se nije tu zaustavio, već je i dalje progonio i ubijao hrvatske seljake i domoljube diljem čitave zemlje, što je stvaralo ogorčenost kod Hrvata.
U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). Župnik Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Srpski žandari maltretirali su sutradan stanovnike zbog toga, uhićivali i seljaci su se pobunili. Žandari su pucali na nenaoružane seljake i to dum, dum mecima te osmoricu ubili.
Senjske žrtve. Ni to nije kraj sa popisa žrtava jugoslavenskog velikosrpskog režima,9. svibnja 1937. u Senju se u organizaciji HSS-a održao narodni zbor u spomen Matiji Gupcu i braći Radić, a okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Političari su držali govore protiv tadašnjeg protuhrvatskog režima, a u povorci se među mnogima našao i kamion sa 33 mlada Gospićana i Gospićanke. Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme, a u jednom trenutku, po naredbi zapovjednika žandara, kaplar Besedić počeo je pucati, a za njim se povelo nekoliko desetaka žandara.
Mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana poginulo je. Taj tragični događaj ostao je zabilježen u povijesti kao “Senjske žrtve”, žrtve državnog terora Kraljevine Jugoslavije. Nitko nikada nije osuđen za smrt nedužnih i nenaoružanih ljudi.
Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 1. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala navijestiti što će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – klaonica i mjesto zatiranja. Tako je i bilo, sa kraljevskom i socijalističkom Jugoslavijom, do njenog raspada u krvi 1990. kada je njena vojska JNA potpomognuta velikosrbima napala Hrvatsku.
Četništvo je bilo oslonac velikosrpskog režima i kao takvo direktno podržavano od njega.
Prvi četnički odred koji stoji u vezi sa suvremenim četničkim pokretom nastaje u Beogradu 1903. godine pod okriljem generala Jovana Atanackovića, tadašnjeg ministra obrane Kraljevine Srbije i jednog od glavnih aktera zavjere koja je 1903. svrgnula dinastiju Obrenović (uz ekstremno brutalno ubojstvo kralja i kraljice) i dovela Karađorđeviće na vlast u Srbiji. Vodstvo četnika poslije ulazi u tajnu revolucionarnu organizaciju ” Ujedinjenje ili smrt”- Crna ruka, osnovanu 1908. godine iz redova urotnika iz 1903. godine. Tijekom I. svjetskog rata, četnički odredi djeluju kao dio kraljevske vojske, i predstavljaju oslonac “Crne ruke” – koja dolazi u sukob s krugom prijestolonasljednika Aleksandra i potom gubi dotadašnji utjecaj.
Godine 1921. četnički su veterani u Beogradu osnovali »Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine«. Glavni utjecaj na organizaciju imala je Demokratska stranka, ali je to osporavala Radikalna stranka. 1924..godine, osnovali su dvije nove organizacije: »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu« i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«. U svibnju 1925. godine, ove su se dvije organizacije stopile u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Stvarni voda tog udruženja sve do 1928. godine, bio je Puniša Račić. ( Atentator na Stjepan Radića) Listopada 1924. u Osijeku pokrenut je“Glas srpskih četnika”, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije.
Na godišnjoj skupštini Mjesne organizacije ORJUNE Osijek u rujnu 1924. Nazočio je vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin, predsjednik Narodne obrane, a od 1929. do 1932. predsjednik četničkog udruženja. Samo nekoliko dana potom, 5. listopada 1924., članovi osječke ORJUNE (civilna i vojna lica) ubili su Stjepana Veselića, vođu HANAO.
Glavni odbor udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić” iz Beograda osnovao je u kolovozu 1924. godine, poseban četnički odbor za Osječku oblast i Baranju te je 8. rujna održana oblasna konferencija na kojoj je donijeta rezolucija sa sloganom “Na okup za Kralja i Otadžbinu”.
Tisuće Hrvata u četnicima
Hrvati iz Dalmacije koji su bili pristalice jugoslavenstva, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).
U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi.
Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike!
Dakle, četničke organizacije organizirane su i postojale su duboko u hrvatskom etničkom prostoru, davno prije pojave ustaša.
Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika. u Beogradskoj skupštini, te na nastavljen teror i progone Hrvata pod velikosrpskom diktaturom kralja Aleksandra.
Ustaški pokret
Ustaški pokret osnovan je 7.siječnja 1929.godine pod nazivom Hrvatska revolucionarna organizacija, a bio je hrvatski separatistički i nacionalistički, totalitaristički pokret koji se borio protiv velikosrpskog centralizma i hegemonije u Jugoslaviji. Cilj pokreta je bio uspostaviti neovisnu Hrvatsku svim sredstvima, uključujući i primjenom terora i nasilja Pokret se priklonio Mussoliniju i Hitleru, kao i kvislinška, fašistička Srbija Milana Nedića, „oca Srbije“. Čak je Nedićeva Srbija prednjačila u progonu Židova i neistomišljenika, jer je već u kolovozu 1942.proglasila Judenfrei-slobodnu od Židova
Između Pavelićeve NDH i Nedićeve Srbije nema prevelike razlike. Obje su otvarale koncentracijske logore, obje su imale rasne zakone, obje su surađivale sa Nijemcima i Talijanima, obje su imale vojske koje su počinile zločine nad civilima, Židovima i komunistima.
Partizanski pokret
Nije bio samo pokret protiv fašizma i nacizma, nego i socijalistička revolucija, koja je od početka planirala likvidaciju ne komunista. Dokaz zato je Deklaracija Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije od 14. rujna 1941. sa uputama koga sve treba likvidirati.
Znači nije to bila antifašistička borba, nego je od početka imala fašistički program likvidacije svih koji je nisu na partijskoj crti KP.
Ne radi se samo o odmazdi nakon rata, već o planu i programu; likvidirati, likvidirat, likvidirati….
Primjer je Dubrovnik, otočić Daksa u listopadu 1944.znači prije Bleiburga i Križnog puta, što ukazuje na zločinački karakter NOB-a.
Riječ je poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su jugo-komunisti pobili nakon "oslobođenja" 1944. godine; međutim kao pojedinačno je najveće stratište i grobište Daksa, koja je postala simbol komunističkog terora nad stanovništvom dubrovačkog kraja.
Veća grupa uhićenih je prevežena na otok u noći s 23. na 24. listopada 1944. godine, i smještena u staroj samostanskoj crkvi. Potom su jedan po jedan izvođeni "u šetnju", svlačeni, mučeni i ubijani. Pretežni dio pobijenih ubijen je hicima iz oružja kalibra 9 mm (pištoljski kalibar) u potiljak; svi su bili bosi i bez odjeće.
I oni su bili nečiji sinovi, očevi i braća. Među ubijenima je 11 svećenika, a najpoznatiji je isusovac Petar Perica, autor poznate pjesme Rajska djevo, Kraljice Hrvata. Partizanski zločinci su ga mučili, čupali mu bradu, skinuli do gola i ubili puškom za podvodni ribolov, in odium fidei -iz mržnje prema vjeri. Ukupno je ubijeno od strane partizanskih zločinaca 663 svećenika i 31 časna sestra. Ali partizani nisu zločinci?
Za sve komunističke zločine od ukupno 536 833 ubijenih nitko nije odgovarao, baš nitko! Komunisti i njihovi nasljednici Titovi pioniri ne priznaju ni EU Rezolucije i Deklaracije o osudi komunizma, jer nitko nije kažnjen pa misle da mogu ubijati i dalje, da posao završe do kraja!
E nema im više, jer komunizam=fašizam=nacizam, koliko god se oni koprcali mrtvi ih prozivaju iz jama, rudnika i fojbi!
Lili Benčik/hrvatskepravice