Hrvatski isključivi gospodarski pojas i moguće koristi od njega

Prema međunarodnim pomorskim propisima teritorijalno more koje pripada obalnim državama proteže se 12 nautičkih milja od obale kopna, ili otoka. Prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982. obalne države imaju pravo i more izvan teritorijalnih voda proglasiti za svoj isključivi gospodarski pojas do daljnjih 200 nautičkih milja od teritorijalnoga mora.

U gospodarskom pojasu obalna država ima prava istraživanja i iskorištavanja, te očuvanja živih i neživih prirodnih bogatstava mora i podmorja. Sa svim tim ima pravo gospodariti, istraživati i iskorištavanja toga pojasa u svrhu proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova. Na tom području također ima pravo podizati i koristiti umjetne otoke, uređaje i naprave, te vršiti znanstvena istraživanja i zaštitu morskog okoliša. Ako se više zemalja nalazi na udaljenosti od 200 milja tada se taj pojas dijeli na više dijelova, ovisno od udaljenosti pojedine točke do ruba teritorijalnoga mora.

Sve ostale države imaju u tuđim gospodarskom pojasu imaju pravo slobodne plovidbe, prelijetanja, polaganja podmorskih kabela i cjevovoda, te druge međunarodnopravno dopuštene upotrebe mora, kao i na otvorenom moru.

Unutar Europske unije Isključivi gospodarski pojas pojedinih zemalja članica naziva se "europskim vodama". Zemlje EU koje izlaze na Atlantik i Sjeverno more sve su redom proglasile isključivi gospodarski pojas, a i veći dio država članica EU na Mediteranu.

Hrvatska je 2003. godine proglasila Zaštićeni ekološko ribolovni pojas, kojim se na područje do linije razgraničenja s Italijom proširuju prava hrvatske države koja su po sadržaju bliska isključivom gospodarskom pojasu. Hrvatska nije proglasila isključivi gospodarski pojas zbog protivljenja Slovenije i Italije koja ima veliku ribarsku flotu u vodama ispred Albanije, Crne Gore, Hrvatske i Grčke. Nakon Hrvatske i italija je 2006. godine proglasila svoju "Zonu zaštite okoliša", gdje se ograničava samo na zaštitu prirode.

Nakon pregovora sa EU Hrvatska je pristala da se od 15. ožujka 2008. ZERP privremeno neće primjenjivati na države članice Europske unije do zajedničkog dogovora u EU duhu. Zahvaljujući tome u hrvatskom ZERP-u najviše ribari talijanska ribarska flota, a u maloj mjeri i slovenski ribari zbog slabih kapaciteta.

Osim ribarenja Hrvatska je 2015. godine n apodručju teritorijalnog mora i ZERP-a dodjeljivala koncesije za istraživanje nafte i plina. Koncesionari su proveli prvu fazu istraživanja, ali na drugu fazu pokusnih bušenja nisu išli, pa Hrvatska od tih koncesija nema nikakve koristi. Koristi imamo jedino od ranijih plinskih polja Sjeverni Jadran i Marica gdje se nalazi 46 proizvodnih bušotina, te mreža podvodnih plinovoda i drugih cjevovoda duljine 620 kilometara. Potencijalne nove bušotine bi se nalazile u dubljim vodama, te bi i vađenje bilo manje ekonomično. Zbog toga su od daljnjih istraživanja odustali konzorcij američkog Marathon Oila i austrijskog OMV-a, te američki Exxon Mobil.

Tek kada bi se cijena nafte i plina na svjetskom tržištu znatno povećala možda bi ovi ili drugi koncesionari nastavili sa svojim istraživanjima.

Osim nafte i plina neke države na svome Isključivom gospodarskom pojasu ostvaruju i druge koristi, a što mi u ZERP-u ne možemo.

Kinezi su u svome gospodarskom pojasu na više mjesta napravili umjetne otoke na koje su smjestili vojne aerodrome. To su napravili na mjestima gdje je dubina mora 3-4 metra. Velikim pumpama pumpaju pijesak i sitno kamenje, te ga dugačkim cijevima odlažu na najplićim mjestima.

Hrvatski potencijalni isključivi gospodarski pojas ima prosječnu dubinu veću od 200 metara na kojima se ne mogu praviti umjetni otoci, te tu možebitnu korist ne možemo ostvariti. Ovakve otoke bi Italija mogla praviti u blizini svoje obale gdje je more vrlo plitko, ali to ne rade pošto se to ne ekonomski ne isplati za civilne svrhe.

Neke su države na svom gospodarskom pojasu izgradili velika polja plovećih takozvanih ofshore vjetroturbina. Ovakve turbine moraju biti dobro usidrene kako bi stup turbine uvijek imao okomiti položaj bez obzira na smjer i brzinu vjetra. Zbog troškova sidrenja i polaganja kablova za isporuku energije ekonomičnost ovakvih vjetroturbina je manja od onih koje su postavljene na kopnu, ali se ipak grade zato što imaju stabilniji električni napon i ostvaruju veći broj radnih sati tijekom godine. To je posljedica toga što na moru nema prepreka koji izazivaju zračna vrtloženja i ometaju kretanje vjetra. Najviše ovakvih plovećih ofshor vjetroturbina se nalazi na sjevernom moru na lokacijama gdje je dubina mora oko 14 metara i gdje postoje gotovo stalni jaki vjetrovi. Sidrenje na većim dubinama bi bilo previše skupo te se na prostoru potencijalnoga hrvatskog isključivog gospodarskog pojasa ovakve vjetrenjače ne mogu graditi zbog velike dubine mora.

Stoga Hrvatska u svome potencijalnom gospodarskom pojasu ni ovu mogućnost ne može iskoristiti.

Iz navedenoga je vidljivo kako Hrvatska na području ZERP-a može efikasno jedino ribariti.

Talijani u Jadranskom moru imaju skoro tri puta više koćarica od Hrvata, koje su veće, novije i bolje opremljene nego naše, te koja eksploatiraju, ne samo talijansko teritorijalno more, nego i međunarodne vode te naš ZERP. Talijani u „gornjem“ dijelu Jadrana do linije povučene između Barija u Italiji i Bara u Crnoj gori, imaju nešto više od 3000 ribarskih brodova svih vrsta. Zbog toga u posljednjih dvadesetak godina u prosjeku godišnje love i do četiri puta više koćarske ribe nego mi.

Hrvatska flota plivarica za ulov male plave ribe ima oko 200 plovila kojima se godišnje ulovi preko 60 tisuća tona ribe, što čini 90 posto ukupne količine ulova i oko 56 posto vrijednosti ukupnog hrvatskog ulova. Koćarska flota ima 350 plovila, ali se njome ostvari tek 6 posto ukupnog ulova, ali zbog većih cijena vrijednost ulova je oko 15 milijuna eura, to jest oko 25 posto ukupne vrijednosti ulova. Iako imamo puno lošiju flotu hrvatski ribari imaju dobar ulov prije svega zahvaljujući tome što u našem razvedenom teritorijalnom moru ima dvostruko više ribe na jedinicu površine nego u ostatku Jadrana. U prelovu su najvažnije su dvije vrste male plave ribe, sardina i inćun, o kojima u Hrvatskoj ovisi cjelokupna industrija prerade ribe koja zapošljava 3300 ljudi, kao i uzgoj tuna.

Kako bi hrvatski ribari postali konkurentniji u odnosu na talijanske morali bi kao i talijanski imati vrlo povoljne beskamatne kredite i poticaje za nabavku velikih modernih ribarskih brodova, te razvijenu mrežu za otkup i prodaju ribe. Dok to ne dobiju naši ribari svoju ribu mogu kao i do sada na otvorenom moru prodavati talijanskim ribarima, pošto im oni plaćaju više nego naši kupci.

Usprkos ekonomski nesređenoj i zaostaloj ribarskoj floti pojedini hrvatski političari suverenističke orijenatacije najveći problem vide u tome što nismo proglasili isključivi gospodarski pojasa, umjesto ZERP-a. Time bi se pojačao nacionalni ponos, ali time Hrvatska ne bi mogla puno više ribe uloviti pošto za to nemamo dovoljno kapaciteta, ni za ulov ni za preradu.

Za samostalno istraživanje nafte i plina nemamo dovoljno rizičnog kapitala, kao ni za povećanje ribarske flote, iako sve to možemo raditi i u ZERP-u. I tako će biti sve dok se većina privrede ne privatizira u cilju povećanja njihove efikasnosti, čime bi se mogli smanjiti porezi, kako bi i naši ribari postali konkurentni talijanskima.