Hrvatski strateški ciljevi

Hrvatski strateški ciljevi
82
0
0

U Hrvatskoj se o strategijama, strateškim planovima i strateškim ciljevima govori obično u predizbornim kampanjama, iako većina ne zna ništa ni o strategijama, ni o strateškom planiranju.

Planiranje je osobina kreativnog predviđanja problema i pronalaženja rješenja za te probleme koji se mogu pojaviti na putu do ostvarenja strateškog cilja, to jest cilja o kojem ovisi opstanak u realnom okruženju.

Oni koji izrađuju strateške planove obično na početku napišu kratke vizije, misije i ciljeve. Vizija je ono što najvažnije što želimo postići, misija je ono što bi izvršitelji plana trebali raditi, a ciljevi su ono do čega treba doći. Da bi se to sve moglo napraviti potrebno je dobro poznavati okruženje i veze sa okruženjem, kao i sam sustav.

Za određivanje hrvatskih strateških ciljeva potrebno je najprije odrediti koji su naši najvažniji interesi i problemi, te interesi drugih iz vanjskog okruženja koji se odražavaju na nas i naše interese. Tek kada se to spozna moguće je odrediti naše strateške ciljeve u odnosu na naše unutrašnje probleme i interese, te u odnosu na naše međunarodne probleme.

Unutrašnje probleme i ciljeve moramo analizirati i rješavati strategijom unutrašnje politike, dok za međunarodne probleme moramo imati razrađene geostrateške planove prema svakom pojedinom stranom entitetu koji imaju svoje interese u Hrvatskoj ili njenoj blizini i koji su suprotni hrvatskim interesima.

Da bi strategija bila uspješna ona se mora temeljiti na realnim podacima o vlastitim bilancama, o okolini i o prednostima u usporedbi sa protivnikom. Kako bi se strategija ostvarila svaki sustav mora svoje resurse i sposobnosti usmjeriti tamo gdje je vjerojatnost uspjeha najveća. Svaki sustav može odabrati različite strategije opstanka, a one mogu biti ofenzivne, defanzivne, konzervativna, oportunistička itd.

Trenutni najveći problem koji ima Hrvatska je masovno iseljavanje mladih obitelji, što kao posljedicu ima masovno demografsko slabljenje države.

Zbog toga bi naš najvažniji strateški cilj morao biti povratak iseljenih što se može postići samo masovnim osnivanjem novih radnih mjesta u realnom tržišnom sektoru koji se financira iz vlastite zarade.

Iseljavanje je u prvom redu posljedica nesposobnosti domaće gospodarske politike, te istovremenog djelovanja razvijenih zemalja koje znaju kako svojom ekonomskom politikom osvajati strana tržišta. U Europi postoje dvije grupe država, razvijene države stare Europe koje nastoje svu industrijsku proizvodnju koncentrirati na svom teritoriju, dok u novim članicama vide izvor jeftinih sirovina i jeftine radne snage. To je strategija njihovog daljnjeg gospodarskog rasta, dok se mlađe države tome ne znaju suprotstaviti ponajviše stoga što u njima političari, pa i obrazovani ekonomisti o tržišnom gospodarstvu najčešće ne znaju ništa. U tim državama mnogi obrazovani na zabludama marksističke ekonomske teorije na europsku uniju gledaju kao na humanitarnu organizaciju koja ima za cilj pomoći slabijima kako bi dostigli standard razvijenijih. Ovakav naivni, dječji pogled na međunarodnu politiku posljedica je toga što oni ne shvaćaju kako je tržišna privreda rat protiv konkurencije, a u tome ratu pobjeđuju najsposobniji. A da bi domaći proizvođači mogli pobijediti strane na međunarodnom tržištu najprije moraju unutar zemlje biti izloženi žestokoj konkurentskoj bitci iz koje će samo najsposobniji moći ući u bitku sa međunarodnom konkurencijom. Ta bitka iziskuje snažnu selekciju između sposobnih i nesposobnih, a svi naši problemi u zadnjih 25 godina proizlaze upravo iz toga što politika ne dozvoljava selekciju prema sposobnosti.

Od stvaranja države politika uporno pomaže odabranima a nesposobnima koji su se uspjeli dokopati poduzeća iz bivšeg sustava, dok nova poduzeća uporno guše zakonskim preprekama, pristupnosti kreditima, veličinom kapitala, certifikatima, te poreznim i drugim kontrolama. Zahvaljujući tome, na svakom tržišnom segmentu formirao se prikriveni monopol ili oligopol, osim na području trgovine i bankarstva gdje su oligopol stvorili strani ulagači. I svi oni ostvaruju ekstraprofit koji pomoću fiktivnih usluga prebacuju u porezne oaze gdje je porez za dobit puno manji. Bivša komunistička eliti najčešće regrutirana između bivših agenata KOS-a ili njihove djece drži većinu velikih poduzeća u svojim rukama, a kako ih mehanizmi tržišne selekcije ne bi uklonili sa tržišta progurali su čitav niz zakona, među kojima je najgori onaj o predstečajnoj nagodbi. Na taj način su uspjeli sačuvati svoja poduzeća od propasti, a usput su stotine tisuća zaposlenika iz malih poduzeća i obrta poslali na zapad.

A da bi se trendovi iseljavanja promijenili potrebno je raditi obrnuto od onoga što se radi zadnjih 25 godina.

Kako bi se negativni demografski trendovi promijenili prvi zadatak hrvatske strateške politike bi morao biti osposobljavanje unutrašnjih mehanizama tržišne selekcije prema sposobnosti. Za to je potrebno promijeniti zakon o stečaju kako bi svako poduzeće koje ne može plaćati svoje obveze moglo brzo promijeniti nesposobnog vlasnika. Stečaj u prvom redu mora biti postupak oduzimanja vlasništva iz ruku nesposobnih, te brzu predaju vlasništva u ruke vjerovnika. Tek ako oni nisu zainteresirani za preuzimanje poduzeće treba ići u prodaju poduzeća, a ako ga nitko ne želi kupiti treba ići na brzu prodaju imovine po sustavu jeftinbe. To znači prodaju svega na jednoj licitaciji na kojoj cijena svega ide prema gore, ako postoji interes, a dolje ako ne postoji interes. Ono što se ne proda ni za jednu kunu pripada državi. Tek ovakvim zakonom o stečaju moguća je selekcija prema sposobnosti.

Drugi najvažniji zadatak hrvatske strategije bi morao biti jačanje konkurentnosti malih poduzetnika kako bi se potakao povratak iseljenih mladih obitelji koje bi vratile tek spoznajom kako mogu i kod kuće uspjeti u poduzetništvu. Za to su potrebni snažni poticaji malim poduzećima u obliku poreznih olakšica. Trenutno, mala poduzeća koja imaju godišnji prihod manji od 300.000 kuna nisu u sustavu PDV-a, a ovaj limit bi se morao dići na 3.000.000 kuna. Ovakvom izmjenom zakona o PDV-u konkurentnost malih poduzeća i malih trgovaca bi se znatno povećala, na račun velikih poduzeća i stranih korporacija. U roku od godinu dana svaki gradski kvart i svako selo bi imali svoju malu trgovinu u kojima bi mali proizvođači mogli prodavati svoje proizvode. Trenutno, mali proizvođači ne mogu doći do polica velikih robnih lanaca zbog male količine proizvodnje, pa ne mogu ni opstati, zato su male trgovine vrlo rijetke. Zahvaljujući tome, u godinu dana nakon izmjene zakona o PDV-u otvorilo bi se više tisuća malih trgovina i preko 50.000 novih malih obrta i poduzeća, a većinu bi otvorili upravo povratnici iz inozemstva. Naglim jačanjem sitne konkurencije postojećim prikrivenim monopolima i oligopolima smanjio bi se njihov ekstraprofit. Kako oni, zahvaljujući prebacivanju dobiti u porezne oaze i sada taj porez prikazuju u minimalnim iznosima porezni prihodi koje država dobiva od njih ne bi se mogli bitno smanjiti, ali bi se porez na dobit i dohodak od malih poduzeća znatno povećao stoga što mali poduzetnici nemaju mehanizme za prebacivanje dobiti u porezne oaze. A povećani prihodi od poreza na dohodak, dobit i dividendu bi državi nadoknadili gubitak poreza od PDV-a.

Sa ovime bi najveći hrvatski problem, a to je demografsko izumiranje bio riješen.

Na području geostrateških problema Hrvatska geopolitika bi morala odrediti ciljeve koji bi morali biti razrađeni za svaku susjednu državu posebno, kao i za svaku veliku međunarodnu silu koja ima svoje interese na našem području koji su suprotni našim interesima. Sa svima njima Hrvatska mora nastojati proširiti suradnju na područnima na kojima ima iste interese, ali se istovremeno mora snažno suprotstaviti tamo gdje su nam interesi suprotstavljeni. A za to je potrebno spoznati njihove strateške interese i definirati naše interes u odnosu na njih.

Više o našim geostrateškim problemima može se pročitati u knjizi; "Hrvatski geostreteški problemi i geopolitičke mogućnosti".