Ima li Europa nedostatak radne snage, ili višak poslova?

Većina europskih političara tvrdi kako je potrebno uvoziti radnu snagu i Afrike i Azije kako bi dobili nedostatnu ranu snagu. Gospodarske komore mnogih industrijskih grana tvrde kako je za opstanak poduzeća i povećanje izvoza nužno povećati konkurentnost, da bi se mogli suprotstaviti jeftinom izvozu iz Kine. To je djelomično točno kada se radi o djelatnostima koje su izložene izvozu, ali mnoge djelatnosti nemaju stranu konkurenciju. Proizvodnja obuće i odjeće, namještaja, automobila, hrane i slično su doista izloženi stranom uvozu, ali graditelji kuća i stanova nemaju stranu konkurenciju. Zabranom zapošljavanja stranih radnika u građevinarstvu poduzeća bi kratkotrajno ostala bez radnika, pa bi vrlo brzo porasle plaće zidara. I problem nedostatka radne snage bi bio riješen. Stanove i kuće bi poskupili, ali bi i plaće porasle pa bi stanovi bili i dalje dostupni.

Problem nedostatka radne snage bi se mogao riješiti i u drugim djelatnostima ograničenjem strane konkurencije. Da bi neki proizvod došao na tržište on mora imati određenu zakonom propisanu kvalitetu. Kupci kod kupovine nastoje kupiti kvalitetan proizvod koji je jeftiniji od proizvoda jednake kvalitete. Velika većina kupaca nije sposobna da procjeni kvalitetu pa zato najčešće kupuju određene robne marke i brendove, što izjednačavaju s kvalitetom.

Proizvođači sa svoje strane ne mogu puno povećati kvalitetu ako njihovi konkurentni proizvode manje kvalitetno, a to znači i jeftinije. Jeftinije se bolje prodaje pa kvalitetniji na tržištu brzo propadaju ako ne snize troškove. Mnogi maloumni ljevičarski aktivisti i političari rado tvrde kako pokvareni kapitalisti prodaju nekvalitetno kako bi povećali svoje profite, ali ne radi se o pokvarenosti. Problem je u tržišnoj nužnosti. Ako jedan proizvođač prodaje kvalitetno i skupo on će propasti, dok će njegov konkurent napredovati.

Taj problem može riješiti jedino država, dizanjem kriterija kvalitete. A kad su ti kriteriji viši tada si ni domaći ni uvozni nekvalitetni proizvodi ne mogu prodavati.

Dizanjem propisanih kriterija kvalitete proizvodi bi postali skuplji, ali bi puno duže trajali i na njih bi se trošilo manje. Namještaj, perilice, sušilice, hladnjaci, televizori slino bi mogli trajati puno duže, a ne se mijenjati svakih nekoliko godina. Odjeća i odjeća bi mogla trajati više godina, a ne nekoliko mjeseci. Smanjila bi se potrošnja sirovina, količina otpada, a i zagađenje okoline. Zabranom uvoza radna snage broj radnika u proizvodnji bi se smanjio, pa bi se smanjila i proizvodnja, ali i potražnja za kvalitetnijom robom. Bez uvoza stranih radnika plaće bi porasle pa bi radnici mogli kupovati skuplje kvalitetnije proizvode.

Ekonomisti sve ovo znaju, ali problem su proizvođači koji imaju nekakav monopol, pa taj monopol žele proširiti na druga tržišta. U postupku uništenja konkurencije grade tvornice u državama gdje je radna snaga najjeftinija, a u matičnim državama lobiraju kod političara labavljenje propisa o kvaliteti kako bi mogli u svoje matične države uvoziti iz svojih tvornica koje su izgradili drugim državama. Monoploli, ili monopoli prikriveni u obliku oligopola su problem koji je doveo do proizvodnje nekvalitetnih jeftinih proizvoda, ali i do uvoza strane radne snage.

Ovome se pokušavaju suprotstaviti suverenistički orijentirani političari koje mediji pod kontrolom veliki monopolista nazivaju nazadnim, ekstremističkim, rigidnim, fašističkim populistima.

Ovakvi političari najčešće problem vide u zabrani radne snage, ali to nije dovoljno da bi se riješio problem.

Da bi se riješio problem uvoza stranih radnika nužno je istovremeno dići minimalne kriterije kvalitete, ali i smanjiti privlačnost dolaska stranih radnika.

Kada bi socijala prava onih koji ne žele raditi bila manja privlačnost doseljavanja iz inozemstva bi se smanjio.

Sa dizanjem kriterija kvalitete i stručnost radnika bi morila biti manja, te bi nekvalicifirana uvozna radna snaga teže nalazila posao i manje bi dolazili u Europu.

Kada bi sve u Europi bilo skuplje strani državljani bi manje hrlili u Europu.

Istovremeno bi došlo do promjena i u državama gdje postoji višak jeftine radne snage. Tamo bi se smanjila prodaja kvalitetnih i skupih europskih proizvoda pa bi lokalna poduzeća koja proizvode za lokalne proizvodnja za domaće tržište ojačala. U tim poduzećima bi se zapošljavali lokali radnici pa bi sve manje u Europi vidjeli cilj za kojeg vrijedi žrtvovati život.

Ako bi se proizvodnjom kvalitetnije robe potreban broj radne snage previše smanji problem nezaposlenih je lako riješiti izmjenom zakonskih propisa.

Produljenjem trudničkog bolovanja za žene na tri godine bi se riješio dio nezaposlenih, a proizvodnja bi ostala ista.

Smanjenjem radnog vremena sa 8 sati na 6 sati za starije od 50 godina i na 4 sata za starije od 60 godina smanjio bi se dio nezaposlenih, a istovremeno bi se smanjila i potražnja za vrtićima. Dio brige za djecu mogli bi preuzeti babe i djedovi kojima bi smanjeno radno vrijeme omogućilo veću brigu za unuke.

Moglo bi se i smanjiti radni tjedan na 4 dana.

Ovakvim reguliranjem nezaposenosti proizvodnja bi ostala ista, pa bi i opći standard ostao isti. A ako u nekoj djelatnosti dođe do nedostatka radne snage radni dan se u svakom trenutku ponovnom izmjenom propisa može ponovno povećati.

A ovakve zakonske izmjene mogu donijeti samo političari, politički pokreti, mediji i razni aktivisti koji nisu kupljeni od strane velikih međunarodnih korporacija koji najveća protivnike vide u malim lokalnim poduzećima koje nastoje kupiti potpomognuti državnim monetarnim i kreditinim poticajima, ili uništiti svim metodama prikrivenog dampinaga.