Jad hrvatske političke opozicije

Nakon dugog razdoblja apatije svjetsko nogometno prvenstvo nam je, nakratko, diglo raspoloženje nacije. Mnogi koji više nisu sigurni što su opet su počeli pjevati hrvatske pjesme.

Nakratko.

To je rezultat „uspješnog” rada naše političke i sveukupne intelektualne elite.

Apatija.

Mnogi uzroke apatije traže u nerazumnom narodu koji, eto, stalno na izborima bira pogrešne, jugonostalgičare, rusofile, ili rodno „uključive” europejce.

Malo je onih, osobito u političkoj opoziciji koji traže grešku u sebi. Krivce vide u vladajućima koji im ne dozvoljavaju da pobijede i ne prihvaćaju njihove „genijalne” prijedloge iznesene u Saboru ili na feysu. Kao da je posao vladajućih braniti interese svojih političkih protivnika.

Našim političkim opozicionarima nije jasno ni kako hrvatski narod ne uspijeva prepoznati njihove predizborne programe, pa uporno glasuju za one koji Hrvatsku vode u „krivom smjeru”. Pozivaju se na demokraciju, ali u demokraciju očito je, ne vjeruju.

Da doista vjeruju u demokraciju uveli bi ju najprije među sobom, u svojim strankama.

U uspješnim državama poput SAD-a, ili Velike Britanije predsjednici i premijeri imaju čvrstu izvršnu vlast u svojoj Vladi, ali nemaju odlučujuću moć ni u parlamentu ni u svojoj stranci.

Nemaju čak ni moć na izborima određivati tko će biti kandidat njihove stranke na pojedinim izbornim jedinicama.

Nemaju ni moć odlučivati u kojem će ideološkom smjeru ići njihova stranka.

Na hrvatskoj političkoj sceni ne postoji ni jedna, pa čak ni najmanja liberalna opozicijska stranka u kojoj bi se Predsjednik dobrovoljno odrekao prava da on, uz suradnju nekolicine najbližih „uvlakača” kreira liste koje će stranka ponuditi biračima za izbore. I tako je to na svim razinama, od biranja za mjesne odbore do biranja za Sabor.

Predizborni unutarstranački izbori im ne padaju ni na pamet. Na njima bi mogli pobijediti neki kandidati koji im se ne ulizuju, pa bi mogli ugroziti njihovu poziciju najpametnijeg u stranci, čije se prijedloge u skupštinama općina, gradova, županija i u Saboru bezpogovorno podržava. Čak i kada se radi o očitim budalaštinama.

A kada sa budalaštinama pretjeraju dogodi im se neočekivano čudo. Najvjernije ulizice im odjednom okrenu leđa, te na prvoj skupštini neočekivano vlast preuzima novi Predsjednik, koji kao i stari, odmah odlučuje sve uzde uzeti u svoje ruke, kako bi on postao idući doživotno najpametniji u stranci.

A kada tako izabrani „najpametniji” dožive poraz na prvim slijedećim izborima kriv je narod koji nije prepoznao njihove „genijalne” programe, koje su im najčešće pisali najveći donatori novcem sumnjivog porijekla. Od prevelike pameti postaju prepametni, pa ni ne vide kako njihovi programi nisu nikakva znanstvena dijela, već ipak samo politička propaganda puna demagogije za koju misle kako bi se mogla dopasti njihovom biračkom tijelu. A to ne mogu ni shvatiti zahvaljujući svojoj uskoj formalnoj naobrazbi, najčešće bez ikakvoga životnog iskustva i mudrosti. Psiholozi i filozofi sve gledaju kroz svoju struku, a ekonomske zakonitosti su im nekakve masonske zamke. Pravnicima je sve u formi, a ne shvaćaju kako forma koja se ne provodi može dati suprotno od očekivanoga. Medicinari vjeruju kako sve znaju, posebno u ekonomiji, a svi ostali su bezveznjaci. A inženjerima sve izvan tehnike je obična tlapnja, prevara i nesposobnost.

Svi prepametni, a bez mudrosti.

Kada na jednim izborima, kao nova mlada nada zabljesnu, već nakon slijedećih izbora plaču kako su ih njihovi birači izdali. A kada se malo smire i razmisle, zaključak je samo jedan. Trebaju se što bolje prodati onima koji su pobijedili, te tako preko noći prelete u novi tabor, i tako postaju nečiji žetončići. Oni koji na to ne pristanu vrlo brzo ostaju zaboravljeni i od medija i od birača.

A kada bi ti prepametni „opozicionari” imali bar malo mudrosti tada bi u trenutku kada postanu predsjednici svojih malih stranaka počeli misliti; „Što ću ja raditi kada više ne budem predsjednik stranke?” Kada bi neki od njih to pomislio vrlo lako bi došao do zaključka kako treba mijenjati statut, a ne program što oni najčešće rade.

Sve naše stranke imaju statut koji su prepisali od HDZ-a. A HDZ ga je 1989. prepisao od SKJ. Kao što ga je taj SKJ puno ranije prepisao od Lenjina, koji ga je prepisao od britanske obavještajne službe MI6.

Kada bi Predsjednik bilo koje naše stranke mislio o vremenu kada više neće biti „šef” prepisao bi statut od američkih ili britanskih političkih stranaka, u kojima se na svakoj izbornoj jedinici najprije bira osoba unutar stranke, da bi potom išli na državne izbore u kojima svaki glasač zna osobu za koju je glasovao. Tu se ne moraš ulizivati predsjedniku stranke da bi postao kandidat. Oni imaju statute koji osiguravaju samim članovima stranaka da unutar sebe biraju svoje kandidate, pa se i oni koji su jednom propali, i nakon toga postali malo mudriji, ponovno mogu natjecati. Takvi nemaju potrebu očajavati po društvenim mrežama i uzaludno komentirati poteze vladajućih. U takvim zemljama popularni mogu biti i političari koji nisu na vlasti. U takvim zemljama sa većinskim izbornim sustavom na vlast dolaze najsposobniji za vladanje, a ne najsposobniji za ulizivanje.

Takvim političarima i državama nitko ne može manipulirati.

Oni su ti koji manipuliraju drugima. Glupljima.