Jasenovac, činjenice i laži

Koncentracijski logor Jasenovac osnovan je koncem 1941. kao mjesto za smještaj osoba koje su optužene ili osuđene za neprijateljsku djelatnost protiv države, te Židova i Roma. Zarobljenici su za vrijeme boravka imali radne zadatke, te je to ujedno bila velika bolnica u kojoj su glavni liječnici bili Židovi, ali i velika tvornica oružja.

Podatke o proizvodnji oružja, kao i električne energije za šire okolno područje u logoru Jasenovac doznali su i zapadni saveznici, te su ga bombardirali tijekom veljače, ožujka i travnja 1945. tako da je u najvećem dijelu bio uništen prije dolaska partizana. To bombardiranje su iskoristili zarobljeni komunisti kako bi se domogli oružja i organizirali pobunu 22. travnja 1945. Prema zapisanim sjećanjima ustaškog poručnika Bože Jelića koji je ranjen oko Mostara, pa je u Jasenovac došao zato što je tu bila smještena vojna bolnica i Glavno zapovjedništvo 9. stajaćeg ustaškog zdruga. Među liječnicima su bila i dvojica vrlo dobrih Židovskih liječnika, te se tu liječio oko mjesec dana. Nakon liječenja je ostao u logoru pošto je imao gelere u tijelu. Prema njegovom svjedočenju dio logoraša je 22. travnja u jutro organiziralo pobunu uz pomoć strojnica "maks". Ove strojnice su se proizvodile u logoru, a pojedi logoraši su uspjeli dio njih sakriti i organizirati pobunu. Pobili su stražu na jednom ulazu u logor, te su pobjegli. Logorska straža je uspjela uhvatiti većinu, dok se manji dio uspio pridružiti partizanima oko Novske.

Nakon rata strojevi za proizvodnju oružja su preneseni u Kragujevac gdje je komunistička Jugoslavija započela svoju proizvodnju oružja. Na taj način su logorske zgrade u kojima se proizvodilo oružje postale slobodne, te je tako znatno povećan kapacitet logora za držanje novih zatočenika, zarobljenih ustaša i domobrana, a kasnije i informbirovaca. Nakon osvajanja logora od strane partizana tisuće civila i zarobljenih vojnika je ubijano u Jasenovcu do 1946., nakon čega su tu ubijani folksdojčeri do 1950, a nakon toga Informbirovci do 1953. kada je logor zatvoren.

Osim što su otvarali vlastite logore komunisti su počeli istraživati žrtve logora koji su tijekom rata djelovali na području Jugoslavije, te su osnovali Zemaljske komisije za taj posao. Zemaljska komisija za Hrvatsku je u svome izvješću iz 1946. utvrdila poimenično kako je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno 576 ljudi, te ih je umrlo zbog bolesti ili gladi 1078.

Nekoliko godina kasnije kada su komunisti počeli tražiti ratnu odštetu od Njemačke počeli su uvećavati broj žrtava, te su vrlo brzo broj žrtava Jasenovca povećali na preko 700.000 ljudi. Kasnije su to neki neupućeni pokušali i dokazati, te su Jasenovac za vrijeme komunizma tri puta istraživali forenzičari koji su uspjeli naći ukupno725 žrtava, ali u izvještaju nisu upisali radi li se o civilima ili vojnicima, te nisu upisali ni dali se radi o ubijenima ili umrlima. Tek je početkom 2018. istraživač Roman Leljak u Vojnome arhivu u Beogradu otkrio dokument Zemaljske komisije hrvatske na kojem se nalazi popis ubijenih i umrlih. Isti istraživač otkrio je i u Jevrejskom historijskom muzeju u Beogradu popis svih Židova koji su prošli kroz logor Jasenovac od 1941. do 1945. godine. Prema tom dokumentu, vidi se kako je u logor ušlo 1454. Židova, ali se ne vidi njihova sudbina, koliko ih je pušteno, prebačeno u druge logore, umrlo, ili ubijeno.

Kada je počeo sukob sa Informbiroom KOS je bio zadužen za obračun sa oficirima koji su se priklonili Staljinu, te su ih većinu likvidirali, prema izjavama nekih svjedoka najviše u Jasenovcu. Na osnovu jugoslavenskih podataka od 468.175 članova KPJ i 51.612 kandidata za člana KPJ, za Rezoluciju Informbiroa izjasnilo se 55.000 komunista. Svi "informbirovci" su bili isključeni iz partije, a njih 16.312 su bili zatvoreni u specijalne koncentracione logore na Goli otok i Grgur. Prema izvješću jugoslavenske policije iz 1963. godine bilo je ukupno 30.113. informbirovaca.

Nakon rata i zapadne obavještajne službe su počele prikupljati podatke o logorima u Jugoslaviji. Prema izvještaju CIA-e br. 00-B- 34987 od 20. lipnja 1951, država: Jugoslavija, predmet: koncentracijski logori/lokacije/broj kažnjenika: “Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncentracijskih logora pa se spominje “Nova Gradiška”: logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30.000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kaznu od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika. U logoru “Jasenovac” je 3000 kažnjenika. U logoru “Mostar” je 2200 kažnjenika. U “Smederevskoj Palanci” je 3000 kažnjenika...

U početku broj žrtava Jasenovca je povećavan radi što veće ratne odštete, ali su uskoro velikosrbi među komunistima u tome vidjeli priliku za daljnje potčinajvanje Hrvata. Radi toga su počeli uvećavati brojeve žrtava koristeći su četničkom politikom lažiranja podataka koje je srpska pravoslavna crkva počela izmišljati odmah nakon raspada Jugoslavije 1941, (prije nego su Nijemci napali SSSR) sa Valerijanovim memorandumom, u cilju prikazivanja Srba kao najvećih žrtava i Hrvata kao najvećih zločinaca, kako bi na taj način mobilizirala Srbe za što žešću borbu protiv Hrvata. Psihološka priprema za širenje mržnje i što žešćeg rata je počela tiskanjem “Valerijanova memoranduma“ SPC koji su talijanski fašisti, a i Jugoslavenska kraljevska vlada odmah proširila po svijetu. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC koji je predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom je širen kao optužnica protiv Hrvata svuda po svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 23. lipnja 1941. godine, dan nakon napada Njemačke na SSSR, oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano.

U to vrijeme uistinu je oko 300.000 vojnih zarobljenika, uglavnom Srba odpremljeno u Njemačku na prisilni rad, dok su vojnici jugoslavenske vojske ostalih nacionalnosti pušteni kućama. A ovi zarobljeni i deportirani Srbi mjesto Jasenovac vjerojatno vidjeli samo iz vagona kojim su prolazili kroz željezničku postaju. Iako klevete nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni, iako se gotovo ništa od toga nije dogodilo. SPC tvrdi kako su u kotaru Lapac istrijebljeni Srbi, dok je istina izravno suprotna, Srbi su tu gotovo potpuno istrijebili Hrvate. Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade, te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske.

Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH. Već 25. lipnja između Nevesinja i Gackog ubijeno je 55 Hrvata, a 28. lipnja na "srpski Vidovdan" pobijeni su svi Hrvati u selu Avtovac, što je bio prvi genocid na području NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Širom NDH po hrvatskim selima se počinju organizirati "divlje ustaše", ili "seoske ustaše" kao lokalne samoinicijativno naoružane grupe za obranu od srpskog genocida.

Žrtve rata

Zahvljujući ratu između Hrvata i Srba koje je potaknula Srpska Pravoslavna crkva, a prihvatili komunisti i Talijani, u ratu na području Jugoslavije, prema popisu koji je napravila komunistička savezna komisija bilo 597.323 ljudi koji su umrli u ratu i logorima. Samo u Hrvatskoj ih je ubijeno ili umrlo 185.685. U istom popisu piše kako u popis nije uračunato nešto više od 500.000 ubijenih ratnih zarobljenika nakon rata. Kada se tome pridodaju civili koji širom zemlje ubijeni u dva mjeseca nakon rata komunisti su ubili više ljudi nego je ubijeno tijekom 4 godine ratovanja, na svim zaraćenim stranama. Iz popisa nije jasno jesu li se u ubijene uračunali i 300.000 zarobljenih jugoslavenskih vojnika, koje su Nijemci nakon kapitulacije Jugoslavije poslali u Njemačku na prisilni rad, a radilo se uglavnom o Srbima, dok su ostale pustili kućama. Iz poisa također nije vidljivo jeli na popisu i 60.000 Srba koji su zarobljeni u operaciji Kozara i poslani na rad u Njemačku. Naime, nakon operacije Kozara Nijemci su uspjeli zarobiti 60.000 muškaraca i žena za rad u Njemačkoj, a i oni su vjerojatno mjesto Jasenovac vidjeli dok su u vagonima prolazili kroz željezničku postaju. Oko 20.000 starih i bolesnih ljudi Nijemci su predali vlastima NDH koji su ih poslali u Slavonska sela kao pomoćnu radnu snagu. Iza njih je ostalo oko 10.000 male djece ostavljene na brigu ustaškoj vlasti koja je brigu o njima prepustila katoličkoj crkvi i civilnim aktivistima. Djeca su zbrinjavana u prihvatnim centrima odakle su slana udomiteljima. Centri su se nalazili u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu, a povremeno i drugdje. Centri su osnovani po zapovijedi Pavelića i Eugena Katernika već 1942., puno prije operacije Kozara i u njima su zbrinjavana sva djeca koja su ostala bez roditelja i staratelja. Zbrinjavanje izbjeglica i djece do 14 godina vršilo je Ministarstvo udružbe uz suradnju sa Crvenim križom, Caritasom, časnim sestrama, Ženskom lozom ustaškog pokreta, te pojedinim dragovoljcima poput srpkinje iz Beča Dijane Budisavljević koja je bila vrlo uspješna oko vođenja kartoteke, te prikupljanja novca i odjeće. Najveću ulogu u pronalaženju udomiteljskih obitelji imao je Caritas.

Osim partizanskih dokumenata o poginulima i umrlima postoje i dokumenti iz NDH po kojima su na području NDH četnici ubili oko 150.000 ljudi, a deseci tisuća su ubijeni i od strane partizana, ili u sukobu sa njima. A najveći broj od ukupno poginulih je bio sa područja BIH.

Godine 1948. održan je popis stanovnika Jugoslavije, prvi nakon 1931. Po ovom popisu u Jugoslaviji je živjelo 5.199.770 katolika, odnosno 884.712 manje nego 1931. iako te godine nisu ubrojeni stanovnici koji su živjeli u Istri i drugim dijelovima obale i otoka koji su bili pod Italijom, a velikom većinom su bili hrvati katolici. Istovremeno, broj pravoslavaca je od 1931. do 1948. porastao sa 6.785.499 na 7.783.046 što je za gotovo milijun više.

Jasenovac – alat za centralizaciju Jugoslavije

Nakon prvog vala napuhavanja žrtava Jasenovca počela je unutarpartijska bitka za daljnju marginalizaciju Hrvata i cilju potpune centralizacije Jugoslavije. Nakon završetka lova na informbirovce sve više jača srpska struja u partiji. Počinju veliki unutarpartijski sukobi između centralista i federalista. U lipnju 1965., usred teške političke bitke u vrhu SKJ između centralističke, velikosrpske linije na čelu s Aleksandrom Rankovićem i proreformske „republikanske“ linije koju su predvodili Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i Kiro Gligorov. U tom sukobu prilikom jednog lova 31.1. 1961. u šumi blizu Šida sačmom je ranjen Eduard Kardelj. Pogodio ga je predsjednik srbijanske narodne skupštine Jovan Veselinov. Kardelj je uspio preživjeti, a Tito se od centralista počeo okretati federalistima.

Kako bi se nametnuo kao novi vođa Ranković je najavio veliko obilježavanje 25. obljetnice početka ustanka i komunističke revolucije u Jugoslaviji. Ta obljetnica se trebala održati u Jasenovcu, zato što je po Rankovićevim tvrdnjama „tamo bilo ubijeno 700-800, pa čak i 900 tisuća ljudi“. Tu tvrdnju je trebalo uklesati na veliki spomenik kojeg je Ranković planirao svečano otvoriti i održati glavni govor, te se tako nametnuti kao Titov nasljednik na čelu SKJ i SFRJ.

Nakon što je za ovaj plan doznao direktor zagrebačkog Instituta za historiju radničkog pokreta, dr. Franjo Tuđman on je na jednom znanstvenom skupu izašao u javnost s do tada nepoznatim podacima, baziranim na demografskim procjenama, prema kojima je broj žrtava ustaškog logora u Jasenovcu bio barem deset puta manji od brojaka s kojima barata Ranković. Kako je Tuđman bio i član Ideološke komisije CK SKH, te mnogih drugih funkcija njegove izjave su snažno odjeknule u javnosti. Taj Tuđmanov istup zaprepastio je Zagreb, Hrvatsku i čitavu Jugoslaviju, te postao glavni politički incident o kome se i javno i tajno razgovaralo. Ranković je odmah intervenirao te je zaustavljeno Tuđmanovo imenovanje za člana JAZU. Odmah je počeo postupak njegovog smjenjivanje s mjesta direktora Instituta, ali je to nakon intervencije Kardelja, koji je u nazočnosti Tita, hrvatskom vodstvu rekao kako to ne treba raditi zato što je dr. Tuđman „na području povijesti nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama.“

Tada je jedan od najutjecajnijih hrvatskih partijskih autoriteta Stevo Krajačić?, rekao dr. Tuđmanu: “Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu da su odnosi takvi da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali poteškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih on ionako ima dosta!“

Ovaj sukob između Rankovića i Tuđmana ubrzo je iskoristio Tito za početak obračuna sa Rankovićem. Najprije je Ivana Miškovića 1963. postavio za šefa KOS-a, a njegovog brata Milana Miškovića na mjesto saveznog ministra policije. U zimu 1965. i proljeće 1966. počinje obračun sa Rankovićem. Operativni nosioci Rankovićevog smjenjivanja su bili braća Ivan i Milan Mišković. Na osnovu njihovog rada partijska komisija sastavila je izvještaj, koji je u lipnju 1966. bio prihvaćen na takozvanom „Brijunskom plenumu“, a Aleksandar Ranković je umjesto “ustoličenja“ u Jasenovcu na mjesto budućeg vođe velikosrpske Jugoslavije smijenjen i uklonjen iz političkog života. Sve ovo organizirano je uz pomoć hrvatskih i slovenskih političara i obavještajnih službenika iz Zagreba, pod optužbom da je Ranković i Tita prisluškivao kako bi ga zamijenio. Ranković je smijenjen sa mjesta potpredsjednika Jugoslavije 1. srpnja 1966. godine na četvrtoj sjednici CK SKJ na Brijunima, te je isključen iz partije.

Nakon smjene Rankovića pojedini hrvatski članovi partije su se ohrabrili te su sastavili Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku. Dr. Tuđman se 1967. svojim potpisom pridružio sastavljačima Deklaracije, nakon čega je počeo kraj njegove političke karijere u komunističkoj Jugoslaviji. Ubrzo je isključen iz SKJ, te je smijenjen s mjesta direktora IHRP i umirovljen.

U događanjima iz 1971. i pojavom Maspoka Tuđman je taj sukob tiho podržavao, ali je kao iskusni političar i povjesničar smatrao kako taj pokret nema šanse za uspjeh i kako ga vode ljudi koji nisu sposobni voditi lukavu političku igru. Rad toga se minimalno uključuje u pokret. Unatoč tome 1972. je osuđen na dvije godine zatvora zbog nacionalizma,radi toga što je njegov znanstveni rad došao u koliziju sa službenom propagandom. Pušten je nakon 9 mjeseci. Nakon intervjua švedskoj televiziji 1981. ponovo mu je suđeno zbog "kontrarevolucionarne djelatnosti"; u čemu je osobito bio "kriv" zbog revizije jugoslavenske propagande o Sabirnom logoru Jasenovac. Tuđman je u svom radu prezentirao podatke iz 1964. godine o provedenom popisa žrtava rata u SFRJ, prema kojima je u Jasenovcu smrtno stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Tuđman je osuđen na 3 godine zatvora, ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, da bi nakon četiri mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio uvjetno pušten iz zatvora.