Jeli demokracija u Afganistanu mogla opstati?

Afganistan je država od preko 28 milijuna stanovnika u kojoj postoji preko 70 etničkih skupina koji najčešće govore različitim jezicima. Vjerom su većinom muslimani, ali u manjoj mjeri ima i svih drugih religija. Dolaskom Amerikanaca ova mješavina naroda je dobila formano demokratski izabranu vlast, ali ne i vlast koja bi se mogla stvarno suprotstaviti islamističkoj ideologiji koju većinski prihvaća najbrojniji narod Paštuna.

Ako se pogleda povijesno, sve imperijalne sile su nastojale od svojih kolonija stvoriti nestabilne višenacionalne države u kojima je vrlo lako izazvati sukobe kako bi se kolonijalisti mogli pojaviti kao miritelji. Stara metoda vladanja po sustavu "zavadi pa vladaj".

Nakon iznenađujuće brzog pada Afganistanske vojske i vlade, čim su se Amerikanci povukli jasno je kako taj pad nije slučajan, već je tajno planiran. A planiran je zato što Amerikancima odgovara nestabilan Afganistan, a ne stabilan. Stabilan Afganistan bi mogao izgraditi naftovode i plinovode od Irana do Kine, a Americi to ne odgovara.

Da su Amerikanci i Britanci doista htjeli stabilan Afganistan to su mogli postići primjenom modela Švicarske. To je jedina stabilna višenacionalna država na svijetu. Stabilna je zato što četiri etničke skupine sa četiri jezika žive u 26 kantona u kojima je skoncentrirana najveća moć. Čak je i vojska organizirana na kantonalnom principu, iako je formalno jedinstvena. A ako se kantoni o nečemu ne mogu dogovoriti tu je uvijek mogućnost referenduma na svim nivoima na kojima narod odlučuje o onom što je većini važno.

Na sličan način se mogla organizirati i Afganistanska država. U toj državi postoje dva jaka kohezijska identiteta. Jedan je islamska vjera kao jedan kohezijski faktor, a drugi je jezik kao poveznica pojedinih plemena u pojedinu etničku skupinu. Kako bi se oslabio vjerski identitet mogao se ojačati etnički identitet. To bi se najlakše postiglo dodjelom svakoj većoj etničkoj skupini jednog kantona, dok je najjačim Paštunima trebalo dodijeliti nekoliko kantona. Svaki kanton je trebao dobiti svoju vojsku i svoju policiju, dok bi savezna vlada pod svojom vlašću trebala dobiti tek zrakoplovstvo i pojedine visoko specijalizirane postrojbe vojske, policije i obavještajnih službi. Na taj način većina vojnika bi branila teritorij svoje etničke skupine, pa bi i spremnost tih vojnika na borbu bio puno veći. A i korupcija unutar jedne etničke skupine je puno manja nego kada zajedno žive različite skupine u kojima svatko pomaže "svojima" a odmaže drugima. Tada bi plemenski i etnički identitet postao puno važniji nego vjerski identitet, te bi vjerski učenici Talibani imali puno manje pristalica.

Ali, tada bi u Afganistanu zavladao mir.

U miru bi vrlo brzo Kinezi mogli sagraditi plinovod i željeznicu između Kine i Irana.

Problem za Amerikance, Britance i ostale zapadnjake koji drže većinu velikih angloameričkih naftnih kompanija.

Kako bi se zaštitili njihovi interesi cijenu će morati plaćati Afganistanci, a i manje europske države koje će morati primiti milijune afganistanskih izbjeglica.

Koliko će tih izbjeglica biti ponajprije ovisi o Talibanima.

Prije dvadeset godina su 5 godina vladali Afganistanom kao glupi radikalni vjerski revolucionari. U 20 godina progonstva imali su vremena nešto naučiti i pretvoriti se u lukave političare. Koliko su u tome uspjeli vidjet će se vrlo brzo. Prvi potezi pokazuju kako su naučili pregovarati i trgovati. Prije ofenzive na vladine snage razgovarali su sa Rusima i Kinezima. Pri tome su vjerojatno postigli i određene trgovinske i gospodarske sporazume. Čim su ušli u Kabul stavili su Rusku i Kinesku ambasadu pod svoju zaštitu. Iz toga je vidljivo kako su shvatili način funkcioniranja obavještajnih službi. Da nisu zaštitili rusku i kinesku ambasadu agenti američke CIA-e (ili njihovi lokalni suradnici) bi mogli napasti ove ambasade u odjeći kakvu nose Talibani, u cilju izazivanja neprijateljstva između Talibana sa ovim državama. A tada bi bilo puno teže sklopiti sporazum o izgradnji plinovoda između Irana i Kine, te transportnih putova od Rusije prema Indijskom moru i Perzijskom zaljevu. Ako nastave na ovakav način Talibani bi mogli izgraditi teokratsku demokraciju po uzoru na Iran. Vrhovnu vjersku vlast bi mogli zadržati za sebe dok bi politiku mogli prepustiti parlamentu koji bi se birao na demokratskim izborima. Na ovaj način bi mogli pridobili i pojedine manjine koje se oružano još uvijek štite u svojim plemenskim uporištima.

Ako se Talibani odluče za potpuno teokratsku vlast bez ikakvoga utjecaja manjinskih naroda otpor tih naroda bi mogao vrlo brzo znatno porasti. Ovo drugo bi najviše odgovaralo Amerikancima. Tada se ne bi mogao graditi ni Iranski plinovod prema Kini, a ni putovi rema Rusiji. I zato će Amerikanci nastavljati pomagati manjinskim plemenskim vođama i novčano, i oružano, i obavještajno.

Rusi i Kinezi će sa svoje strane raditi suprotno. Učinit će sve kako bi manjinske plemenski vođe prihvatili talibansku vlast sa parlamentom u kojem će sva plemena imati svoje predstavnike izabrane po većinskom izbornom sustavu. Kako bi spriječili smirivanje, Amerikanci i Britanci će uporno predlagati manjinski izborni sustav u kojem se glasa za političke stranke i koji je vrlo podložan korupciji.

Manjim europskim državama bi više odgovaralo smirivanje nego nestabilnost, ali su problem elite. Europske elite imaju svoje dionice u naftnim korporacijama, te su im interesi suprotni interesima običnih vlastitih birača. Interes europskih birača je stabilan Afganistan kako bi što manje izbjeglica dolazio u Europu gdje kao i svi migranti izazivaju rušenje cijene radne snage, narušavaju lokalne običaje i kulturu, te jačaju kriminal.

Koja će opcija pobijediti najviše ovisi o Talibanima i o tome koliko su naučili u proteklih 20 godina dok su boravili po okolnim državama odakle su svoje ratnike slali u manje ratne akcije.