Jugoslavenski pokušaji vojnog udara 1991.

Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji Jugoslavija se počela raspadati. Na slobodnim izborima u svim republikama pobijedili su pristalice nacionalnih država, a Jugoslaveni su ostali bez države. Ovi Jugoslaveni su imali većinu u vrhu JNA i mogli su uhititi sve koji su se zalagali za raspad Jugoslavije, osim Slobodana Miloševića. Koji je pred JNA glumio kako brani Jugoslaviju, radi toga su se i Jugosloveni u pojedinim republikama pridružili nacionalistima kako bi ih odgurali u ekstremne akcije i tako provokacijama natjerali JNA na vojni udar. Unutar same JNA je također postojala podjela na Jugoslavene i velikosrbe.

Jugoslaveni su razradili plan ŠTIT kojim su namjeravali sačuvati Jugoslaviju naglim zauzimanjem glavnih republičkih centara i političara.

Velikosrbi razradili svoj plan RAM (rama, okvir) kojim su željeli postupno osvajati selo po selo, te uz etničko čišćenje svih nesrba osvojiti sve do zamišljene linije Virovitica, Karlovac, Karlobag stvoriti Veliku Srbiju. Ovaj plan koji je želio ostvariti etničko čišćenje morao je pronaći i dovoljno motivirane izvršioce tog čišćenja, a našao ih je u kriminalnim skupinama koje su dobile pravo pljačkanje svih osvojenim mjesta, te odvoz i prodaju opljačkanog u Srbiju.

O planu ŠTIT je više puta govorio zapovjednik Kosa generala Aleksandar Vasiljević, ali se o planu RAM znalo puno manje. Beogradski tjednik Vreme je 30. rujna 1991. objavilo neke detalje velikosrpskog plana «RAM», a mogli su ga dobiti samo od projugoslavenske frakcije KOS-a, kad su ovi zaključili da njihov plan «ŠTIT» više nema šanse za uspjeh. U to vrijeme razni generali su imali različito mišljenje, a mišljenje generala Svete Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu očuvanja Jugoslavije Miloševića treba rušiti svim sredstvima”.

Pristalicama plana ŠTIT problem su bili mlađi oficiri koji su većinom bili Velikosrbi.

Kadijević je procijenio kako Milošević među Srbima i nižim oficirskim kadrom JNA ima toliku podršku te ga vojska ne bi mogla uhititi, a ako pokuša moglo bi doći do raspada same JNA. Zbog toga se odustalo od najradikalnijeg koraka, a u SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim narodima “koji je žele” kao svoju. Zahvaljujući neslozi između srpskih Jugoslavena koji su za novog velikog Jugoslavenskog vođu željeli admirala Branka Mamulu, te hrvatskih Jugoslavena koji su gurali Antu Markovića, sve veći dio Generalštaba se priklanjao Miloševiću. Najveći zagovornik Admirala Mamule bio je predsjednik stranke SK pokret za Jugoslaviju i načelnik Generalštaba Blagoje Adžić, ali mu Kadijević nije pružio podršku kakvu je očekivao. Kadijević je vidio kako Ante Marković ima podršku zapada, te da vjerojatno ne bi podržali Branka Mamulu, pa je zbog toga paralelno igrao i na kartu Miloševića.

I Milošević je bio svjestan ovih nesuglasica u generalštabu pa je i sam ispipavao tko je od generala za njega, a tko bi bio spreman na vojni udar protiv njega. To je činio čak i na takav način da je pojedinim generalima nasamo predlagao izvođenje vojnog udara i promatrao reakciju sugovornika i njihovu spremnost na takav korak.

Za opstanak Jugoslavije su bili i mnogi u vrhu HDZ-a koji su tu ušli samo zato što su se bojali četnika. Ali kada bi JNA uklonila Miloševića i četnike odmah bi se vratili obnovi Jugoslavije. Tajno su se organizirali u klanove koji su počeli zagovarati vojni udar, te su nastojali stvoriti provokacije koji bi JNA mogla iskoristiti za vojni udar.

Prvi pokušaj vojnog udara

Prvi pokušaj vojnog udara je bio u siječnju 1991. kada je povod za udar trebao biti film o naoružavanju hrvatske.

Dana 24. siječnja 1991. sazvana je sjednica Saveznog savjeta. Kako nije bilo kvoruma, sjednica službeno nije održana. Međutim, nazočni su održali razgovor o aktualnoj temi “razoružanja paravojnih formacija u Hrvatskoj”, nakon čega je Bogić Bogićević otišao. Ostali su se zadržali na neslužbenom razgovoru. Adžić je rekao da se problem s Hrvatskom treba riješiti oružanom akcijom JNA i da će biti žrtava, izrazio je mišljenje da će možda biti oko tisuću mrtvih. Mustač kao šef SSDB-a (savezne udbe) je nekoliko dana poslije, 30. siječnja, o planovima JNA napisao informaciju i proslijedio je Anti Markoviću, ali je primjerak te bilješke dostavio i u Ured predsjednika Tuđmana.

Tijekom veljače projugoslavenska frakcija JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar iz plana «ŠTIT». Istovremeno su suradnici na vojnom planu «RAM» radili svoj posao, te su svakog dana postajali sve jači. Sve više su naoružavali srpska sela i općine u Hrvatskoj i BiH. Na području BiH glavnu ulogu u naoružavanja Srba imao je general Nikola Uzelac, zapovjednik banjalučkog korpusa, koji je bio zadužen i za zapadnu Slavoniju. Načelnik SDB-a Srbije Jovica Stanišić i šef KOS-a Aleksandar Vasiljević (koji više nije bio siguran kom se prikloniti) dobili su zadatak naoružavanja Srba na području Hrvatske.

Dana 22. 2. 1991. pripadnici »SAO Krajine« preuzeli su policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a oslobodile 1. ožujka 1991. godine. Međutim i nakon svih ovih pokušaja JNA se nije odlučivala na vojni udar.

 

Drugi pokušaj vojnog udara

Drugi pokušaj vojnog udara je bio u ožujku kad je projugoslavenski dio KOS-a na ulice Beograda.

Beogradski dio projugoslavenske frakcija KOS-a, na čije neformalno čelo se probio Vuk Drašković, 9. 3. 1991.organizirali su demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Na ulice je izašlo 150.000 studenata, pa je vojska izašla na ulice. Tu se trebao dogodit masakr za koji bi optužili Miloševića i uklonili ga, a nakon toga i sve ostale u drugim republikama.

Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Stvarni plan bio je: dati vojsci razlog za izlazak na ulice, a kad se Vojska na to navikne postati će politički faktor. Nakon uhićenja studenata vojsku treba navesti na drugi korak, a to su oni protiv kojih su studenti protestirali, kao sukrivce za nerede u glavnom gradu SFRJ Beogradu. Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, uhapšeno 108 građana, a dvoje je poginulo. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Uhićen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije.

Predsjednik Tuđman, u strahu kako bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko televizije pružio podršku legalno i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao kako bi se u slučaju rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom vojnih snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA bi pohvatala 10.000. hrvatskih aktivnih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca iz pričuvne policije na noćnim stražama, te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne, ili likvidirala po raznim »Jazovkama«.

Idućeg dana, 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića.

Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, Milošević, uplašen od mogućeg vlastitog uhićenja odlučuje ispitati raspoloženje generala, te ih zavarati. Odmah preko Jovića poziva Kadijevića na sastanak i Kadijeviću predlaže da vojska izvrši vojni udar i ukloni one koji ruše Jugoslaviju. Kadijević shvaća kako time Milošević pokušava zaštititi sebe, pa pred njim negira mogućnost da vojska prekrši ustav, ali zapovjednik vojske Blagoje Adžić nastavlja vući poteze koji imaju za cilj ukloniti sve predsjednike republika, uključujući i Miloševića.

Milošević shvaća kako njegova varka verbalne obrane Jugoslavije više ne pali pa slijedećeg dana 11. 3. 1991. organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente. Okupilo se blizu milijun ljudi, a Kadijević se javno svrstava na stranu Miloševića, te predlaže da demonstranti sa «Ušća» krenu na Studente i obračunaju se s njima, što neki govornici predlažu i sa govornice. Ovime je Kadijević želio izazvati krvoproliće među Srbima čime bi među srpskim stanovništvom, a i među nižim oficirskim kadrom naglo opala popularnost Miloševića. Tada bi vojska stekla mogućnost uhićenja i samog Miloševića čime bi vojni udar protiv svih ostalih Predsjednika Republika postao lagan. Nakon toga bi generalštab na čelu sa Kadijevićem proglasio admirala Mamulu za vođu, a ako bi popularnost Kadijevića zbog uklanjanja anarhije u samoj Srbiji dovoljno porasla velika je moguće da bi i Kadijević poželio biti novi Tito. Njega bi i Hrvatski Jugoslaveni radije prihvatili od Branka Mamule zato što je Kadijević imao ženu Hrvaticu, te je time u očima hrvatskih Jugoslavena bio veći Jugoslaven. Milošević je naslutio opasnost od ovoga te je spriječio obračun demonstranata sa studentima, i time mu je popularnost među Srbima još više porasla. Vojni vrh, vidjevši koliko mnoštvo Srba slijedi Miloševića, uzmiče od samostalne akcije i traži rješenje u okviru Jugoslavenskog ustava, tj., traži odluku Predsjedništva SFRJ za uvođenje izvanrednog stanja.

I tako je i drugi pokušaj vojnog udara propao. Idućeg dana, 12. ožujka 1991. Jović je nakon demonstracija protiv Miloševića sazvao izvanredno zasjedanje Saveznog Predsjedništva u Beogradu s temom o neizvršavanju naredbe Predsjedništva od 25. siječnja, te o razoružanju paravojnih formacija u Hrvatskoj i Sloveniji. Kasno navečer putem Televizije dao je izjavu, pozivajući na taj način članove Predsjedništva na sjednicu. JNA je tražila suglasnost Predsjedništva za izvanredno stanje, ali su dijelovi vojske još uvijek bili spremni djelovati i bez te odluke. Kadijević i Jović su na sjednici Predsjedništva, koja se održavala u podzemnim objektima JNA, u Užićkoj 15. u Beogradu, tražili uvođenje izvanrednog stanja. Slijedećeg dana 13. 3.1991. Kadijević je obrazložio ciljeve vojnog udara B. Joviću i S. Miloševiću. Prema knjizi B. Jovića «Poslednji dani SFRJ» Kadijević je rekao: «Smjenjivanje Vlade i predsjedništva. Skupštinu neću dirati, ali neću dozvoliti ni sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo neću dirati ukoliko podržavaju vojni udar. U protivnom skinuću i njih. Cilj: odrediti rok od 6 mjeseci, ili kraće, za sporazum o budućnosti zemlje, a dotle prekinuti haotični raspad zemlje.» Odluka Predsjedništva je ovisila o Bogiću Bogićeviću. Razapet između Velikosrba i Jugoslavena on je odbio glasovati, a nakon duže stanke je rekao: “Ne mogu da glasam.” Razjaren, Kadijević je rekao: “JNA je rešena da uzme stvar u svoje ruke, bez obzira kakva se odluka ovde donese, kako bi zaustavila građanski rat. Mi ćemo svoj zadatak završiti.”

Kao vrhovni zapovjednik, Jović je te noći poslao Kadijevića u Moskvu na susret s tvrdokornim sovjetskim ministrom odbrane Dimitrijem Jazovim od kojeg je tražio garanciju da NATO neće intervenirati u slučaju vojnog udara. Iako su to negirali, vrlo dobro su znali kako bi NATO vojni udar podržao, ali u korist Ante Markovića, kojeg oni kao Hrvata nisu željeli. Jović je tada varirao između srbijanskih Jugoslavena i Velikosrba, te je nastojao biti dobar savjetnik Miloševiću, ali je dobre odnose održavao i s Adžićem kao i Kadijevićem. Kadijeviću Jazov nije mogao dati podršku jer se Jeljcin nije htio miješati u Jogoslavenske prilike. U tom je trenutku Milošević bio slab, ali je uspio preko svojih ruskih veza oko Jeljcina onemogućiti Rusku podršku za uvođenje izvanrednog stanja.

Dana 15. 3.1991. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović podnosi ostavku zato što poslije trodnevnog zasjedanja predsjedništvo nije donijelo «Odluku o izvođenju izvanrednog stanja» koju je pripremio Vrhovni štab oružanih snaga. O svojoj ostavci Jović je najprije obavijestio Kadijevića i Miloševića koji su pripadali različitim političkim strujama.

Idućeg dana, kako bi smanjili legitimnost saveznih organa ostavku podnose miloševićevi kadrovi, članovi Predsjedništva Kostić i Bućin iz Vojvodine i Crne Gore. Iz kasnijih izjava Ante Markovića vidljivo je kao je u to vrijeme on pokušavao preuzeti ulogu glavnog igrača. Shvativši Markovićeve poteze Milošević je zaprijetio neposluhom saveznim organima, te su se njegovi kadrovi počeli povlačiti iz saveznih organa.

Marković se tada dogovorio sa Vasilom Tupurkovskim da sazove sjednicu Predsjedništva onih koji nisu pripadali Miloševiću. Održana je sjednica na kojoj su bili Bogić Bogićević, Janez Drnovšek, Mesić, Tupurkovski i Marković, nakon čega je Jović povukao ostavku. Milošević je u ovim manevrima Markovića i JNA prepoznao pripremu za njegovo smjenjivanje, te je odlučio prihvatiti sastanak sa Tuđmanom, što je Mesić već ranije nastojao organizirati u svrhu njihove diskreditacije, unaprijed pripremljenom pričom kako se njih dvojica dogovaraju na račun Bosne.

Iako je Kadijević uvjeravao Miloševića kako nema ništa protiv njega, Milošević je shvatio kako igru vodi projugoslovenska frakcija KOS-a i Ante Marković, te koji su pravi ciljevi demonstracija protiv njega od prije nekoliko dana. Milošević je zbog tog 16. 3. 1991. izjavio kako ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ i naređuje mobilizaciju pričuvnog sastava MUP-a Srbije. Ovime je jasno poručio pripadnicima projugoslavenske frakcije u KOS-u i Generalštabu kako je spreman i na građanski rat u Srbiji ako mu se ne pokore, čime je praktično Milošević izvršio odcjepljenje Srbije iz Jugoslavije, iako se javno zalagao za opstanak Jugoslavije. Istog dana, na skupu u prostorijama Beogradskog sveučilišta Milošević izjavljuje kako će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, te da će poštovati savezne organe, ukoliko oni dozvole JNA da štiti ustavni poredak SFRJ. Time se javno stavljao na stranu JNA, a konkretnim potezima je sve činio kako bi tu JNA podčinio sebi.

Četrnaest dana nakon izlaska tenkova na beogradske ulice 24. 3. 1991. Predsjednik Tuđman je od Alije Izetbegovića dobio faksirano pismo u kojem mu piše kako zna da će mu Milošević idući dan na sastanku u Karađorđevu ponuditi podjelu Bosne, te ga moli da na to ne pristane. Ovu priču kreiranu u redovima projugoslavenske frakcije KOS-a Izetbegović je mogao dobiti samo od nekog tko je želio diskreditirati Miloševića i Tuđmana u očima projugoslavena, te uz put zavaditi Tuđmana i Aliju, a to su bili svi srpski, hrvatski i muslimanski političari koji su željeli zavaditi Hrvate i Muslimane u cilju očuvanja Jugoslavije. Po informacijama koje su se kasnije pojavile u raznim intervjuima ovu informaciju Alija Izedbegović je dobio od Kire Glogorova, uvjerenog Jugoslovena i jednog od vjernijih istomišljenika Ante Markovića.

Dan nakon dobivanja tog pisma, 25. 3. 1991. održan je sastanak Tuđman – Milošević u Karađorđevu. Ovaj razgovor Predsjednik Tuđman je inicirao još od jeseni 1990. preko Mesića i Jovića. Jović je to prenosio Miloševiću, ali ga je istovremeno, prema priznanju u vlastitim kasnije izdanim knjigama odgovarao od toga. Smatrao je kako bi time ojačali položaj Tuđmana, a njima je bilo bitno ojačati pobunjene Srbe i raspored JNA po pobunjenim područjima. Tek kad je shvatio koliko su još uvijek jaki projugoslavenski orijentirani generali, koji pokušavaju skinuti i njega, Milošević je pristao na osobne razgovore s Tuđmanom. On je kao i Tuđman u tom trenutku znao kako bi taj susret mogao ispasti zamka za oboje. Ako ga odbiju projugoslavenska frakcija KOS-a ih može optužiti kako su ratnohučkaši koji žele rat, a ako pristanu na sastanak može ih se optužiti za dogovaranje na račun Muslimana. Obojici je u tom trenutku više stalo do tog da se neupućenim oficirima JNA dokažu kao mirotvorci, nego što ih je brinulo savezništvo sa tada zbunjenim Muslimanima koji u većini nisu bili svjesni neizbježnosti raspada Jugoslavije.

Većim djelom sastanak je održan između dviju delegacija koje su razgovarali o tome kako treba olabaviti vrlo restriktivnu monetarnu politiku savezne Vlade Ante Markovića. Na kraju sastanka Predsjednici Tuđman i Milošević su se odvojili i neko vrijeme razgovarali nasamo, šetajući između drveća kako ih prisutni KOS-ovci ni najmodernijim prislušnim uređajima ne bi mogli prisluškivati. Jedino o čemu su mogli razgovarati bilo je otvoreno razmijeniti mišljenje o problemu koji ih je mučio, a to nije Markovićeva monetarna politika, već sam Marković i kako njega marginalizirati, kako on ne bi pomoću vojske njih uklonio.

Kasniji dobitnik francuske legije časti i bivši suradnik Udbe (kodnog imena Jupiter) Hrvoje Šarinić je bio iznenađen i uvrijeđen što su se odvojili od ostalih dok su šetali šumicom. Na svim je njihovim sastancima, kojih je bilo preko četrdeset, bio uz Tuđmana i pred njim nikada nisu razgovarali o podjeli Bosne. Kada su krajem 1992. počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, počeo je pričati kako su samo tada mogli tajno razgovarati o Bosni, pa je time obnovio priču koja je plasirana i prije samog sastanka.

 

A što je u Karađorđevu stvarno dogovoreno u četiri oka može se odgovoriti samo analizom konkretnih poteza i trenutnih interesa.

Petnaest dana nakon izlaska tenkova na Beogradske ulice jedina tema o kojoj su mogli razgovarati je kako oslabiti utjecaj projugoslavenski orijentiranih generala, kao i SIV-a (Savezno izvršno vijeće- vlada) s Antom Markovićem koji je imao podršku zapada. Kadijević je govorio kako želi skinuti SIV, ali protiv Ante Markovića ništa nije govorio, zato što je Marković jedini imao javnu podršku zapada. Stoga je u njemu vidio prijelazno rješenje, dok je veći dio srpskih projugoslavenskih generala želio na mjestu novog Tita vidjeti admirala Branka Mamulu. Zbog toga su Milošević i Tuđman morali naći način kako smiriti Kadijeviću, Adžića i Mamuli naklonjene jugoslavenski orijentirane generale, a i pristalice Ante Markovića, te sve ostale zagovornike vojnog udara, tj. prevariti njihove špijune iz vlastita okruženja.

Jedini logičan tajni dogovor koji su oni tada mogli postići je: «Ti svojima reci ono što žele čuti, a ja ću svojima reći ono što oni žele čuti, a one suradnike koji nas žele rušiti trebamo postupno smijeniti. Ja ću tebi javiti o tvojim suradnicima koji surađuju sa mojim Jugoslovenima o kojima doznam, a ti meni javi o mojima za koje doznaš.»

Obojica su se odmah nakon sastanka pohvalili generalima i članovima SIV-a, jedinoj instituciji koja je još formalno funkcionirala na Saveznoj razini, te Anti Markoviću kako su se o svim spornim pitanjima dogovorili, te rata neće biti. Dogovorena priča je upalila i generali su se primirili. Kako bi bili uvjerljivi čak su formirali i posebnu komisiju zaduženu za detaljnu raščlambu spornih pitanja. Predsjednik Tuđman je iz Izetbegovićeva faksiranog pisma, koje je dobio dan prije sastanka u Karađorđevu znao kako netko širi priče o tom kako on s Miloševićem dijeli BiH, pa je ciljano, kako bi onemogućio takve glasine s hrvatske ljevice, u ovaj pregovarački tim imenovao četvoricu uglednih ljevičarskih intelektualaca za koje je znao kako su protivnici podjele BIH, te kako oni takvu podjelu mogu samo odbiti, ako je Miloševićevi pregovarači budu zagovarali. Hrvatskim pregovaračima: Šentiji, Bilandžiću, Lerotiću i Sokolu dao je mogućnost kontroliranja ovih pregovore, i time je u HDZ–ovoj projugoslavenskoj frakciji stvoren dojam kako će oni moći kontrolirati proces po svome nahođenju.

U BIH Izedbegović je imao problem s muslimanima koji su se smatrali Hrvatima muslimanske vjere i njemu je odgovaralo širiti priču o podjeli BIH kako bi homogenizirao muslimana oko sebe. Da bi to mogao morao je i one muslimane koji su se smatrali Hrvatima muslimanske vjere uvjeriti kako su Hrvati prema muslimanima jednaki vragovi kao i Srbi, ako ne i veći. U poželjnoj homogenizaciji Muslimana morao je igrati vrlo pažljivo kako bi krivnja za kvarenje odnosa pala na Hrvate, ali je morao stalno držati otvorena vrata suradnji sa Hrvatskom kako bi preko Hrvatske dobivao oružje i opremu, te kako bi Hrvatska zbrinjavala Muslimanske izbjeglice i ranjenike. Veliku pomoć Izetbegović je imao i od Manolićeve projugoslavenske frakcije HDZ-a koja je od Karađorđeva na dalje činila sve kako bi raspirila nepovjerenje između Hrvata i Muslimana, te tako umanjili šanse i jednima i drugima na ostvarenje svojih ciljeva.

U širenje dezinformacija o "dogovoru iz Karađorđeva" uključile su se i strane obavještajne službe u svome interesu. U to se uključio i Ivo Banac kao američki propagandist koji je u to vrijeme zagovarao rušenje komunizma, ali i opstanak Jugoslavije. Priču je također širio i Martin Špegelj kao suradnik projugoslavenske frakcije KOS-a. Projugoslavenski novinari u Hrvatskoj počeli su pisali o mogućnosti podjele BiH i tako povećavali nepovjerenje Muslimana prema Hrvatskoj, a i sam Manolić je 17.6. 1991. u Bečkom magazinu «Profil» objavio intervju u kojem je obrazlagao kako bi bilo najbolje da općine sa srpskom većinom u BiH pripadnu Srbiji, a one sa hrvatskom većinom pripadnu Hrvatskoj. Pri tom je kao najveći problem naveo oko 200.000 ljudi koje bi trebalo mirno preseliti bez rata. Slijedećega dana ovaj intervju je prenesen i u Glasu Slavonije.

Veliku pomoć Izetbegović je imao i od Britanaca, a i Srpskih «Jugoslavena» koji su vjerovali kako će nakon međusobnog iscrpljivanja i Hrvati i Muslimani morati priznati poraz i tako omogućiti JNA obnovu Jugoslavije. Na širenju glasina o podijeli BIH uključio se i tjednik Globus koji je 1991. izradio čak i karte podjele BIH prema analizi njegovog "ekspertnog tima", a koje su kasnije prikazane kao "karte sa pregovaračkih stolova hrvatskih i srpskih timova o mogućnostima podijele BIH".

Nakon sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu u Srbiji je počelo naglo umirovljenje generala i obavještajaca koji su bili izvan Miloševićeve kontrole, te naoružavanje paravojnih srpskih postrojbi. Počeo je podzemni sukob za vlast u svim Saveznim službama između Velikosrba i Jugoslovena, pri čemu je i srbijanski MUP počeo smjenjivati projugoslavenske kadrove. Mnogi Hrvati u tim službama počeli su bježati iz Beograda procijenivši kako se odavde više ne mogu boriti za opstanak Jugoslavije. Među njima je bio i načelnih "Savezne službe državne bezbednosti" (SSDB) Zdravko Mustač koji je, kada mu je Arkan¹ zaprijetio ubojstvom, sa velikom količinom povjerljivih dokumenata na mikrofilmu u ljeto 1991. pobjegao u Zagreb i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vlasti vjerujući kako se u Hrvatskoj kao Manolićev obavještajni suradnik može uspješnije boriti za opstanak Jugoslavije. Imenovan je zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) koji je vodio Josip Manolić.

U to vrijeme Milošević je pod svaku cijenu nastojao u Saveznu vladu postaviti svog čovjeka za ministra MUP-a, ali je Predsjednik SIV-a Ante Marković sve njegove kandidate odbijao. A tada je Milošević kao kompromis predložio Petra Gračanina, Titovog prvoborca i generala kojeg je Marković prihvatio. Gračanin je u to vrijeme bio predsjednik Predsjedništva Srbije. Ovime je Milošević mislio kako dobiva svog čovjeka na mjestu ministra saveznog MUP-a, ali je u stvari ojačao Markovića. Gračanin je već tada tajno u suradnji sa suprugom svoje sestre, hrvatskim ministrom MUP-a Boljkovcem počeo krojiti planove kako ukloniti i Miloševića i Tuđmana. Nakon što je ojačao dolaskom Gračanina Ante Marković je pokrenuo tajne pregovore oko smjenjivanja Veljka Kadijevića, u kojeg nije imao povjerenja, kako bi na njegovo mjesto doveo Generala Antuna Tusa i tako spasio Jugoslaviju.

Krajem ožujka 1991. godine, Slobodan Milošević je rekao: "Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše republike, a bogami i interese srpskog naroda izvan Srbije". U tom cilju Milošević je formirao tajnu policijsku jedinicu na čelu sa Jovicom Stanišićem. Stanišić je otputovao u Hrvatsku pomoći lokalnim Srbima u formiranju vojnih postrojbi. Prva njihova aktivna jedinica su bile "Knindže", pa "Škorpioni", a zatim i Arkanovi "Tigrovi". Skoro svi pripadnici ovih jedinica nosili su crvene beretke, koja je kasnije postala simbol jedine jedinice koju je SDBS priznala kao svoju postrojbu "Jedinice specijalne policije, JSO".
 

U to vrijeme, umjesto podjele BiH Tuđman je odobrio i poticao naoružavanje Alijine SDA, i prijem muslimanskih dragovoljaca u hrvatske centre za obuku. Tuđman je poticao suradnju s Muslimanima na svim nivoima kako bi ih pridobio za buduće ratne saveznike u ratu koji se sve brže približavao. Razgovarajući s Miloševićem shvatio je njegov stvarni cilj, a to je ratom etnički očistiti i Srbiji priključiti sve teritorije do granica Šešeljeve velike Srbije, uključujući čitavu BiH koja se nalazila unutar tih granica. Kako bi to spriječio Tuđman je morao na bilo koji način kupiti što više vremena za nabavu oružja i što više ojačati Hrvate. Sve to morao je učiniti tako da ga ne pročitaju najbliži suradnici iz lijeve frakcije HDZ-a koji su sve činili kako bi JNA isprovocirali na vojni udar. Istovremeno je s druge strane morao smirivati vojno nepismene pripadnike nacionalno desne frakcije HDZ-a koji su iskreno vjerovali kako hrvatske postrojbe s 25.000 kalašnjikova i dva borbena kompleta streljiva mogu zauzeti vojarne JNA unutar kojih su se nalazila dobro obučena vojska od oko 90.000 vojnika s tisućama tenkova, transportera i topova.

 

Treći pokušaj izazivanja vojnog udara

Šest dana nakon sastanka u Karađorđevu, 31. ožujka 1991, četnici koje je naoružala »služba državne bezbednosti Srbije« (SDBS), oružjem su zaposjeli hotele u turističkom naselju Plitvice. Ovo je organizirala Srpska služba sigurnosti uz podršku velikosrpska frakcije JNA. U policijskoj akciji Tigrovi iz Rakitja, predvođeni Josipom Lucićem, oslobodili su Plitvice. Tom je prigodom jedan terorist poginuo, nekolicina je ranjena, a mnogi su zarobljeni. Među zarobljenim teroristima nalazila su se i dva člana najužega vodstva Srpske demokratske stranke, Goran Hadžić i Borivoj Savić. U akciji je poginuo i mladi policajac Josip Jović, a četiri su hrvatska redarstvenika bila teže ranjena. Tadašnji ministar MUP-a, Josip Boljkovac, poslao je policajce u napad autobusom. Na svu sreću, četnici nisu znali da se s tromblona trebaju skinuti osigurači, jer bi u suprotnom svi u autobusu koji je pogođen tromblonom izginuli.

Prije operacije Boljkovac je o operaciji obavijestio Saveznog sekretara (ministra) za unutrašnje poslove generala Petra Gračanina. Za vrijeme operacije ministar Boljkovac napustio je Zagreb, zato što je računao kako će ovo biti dovoljan razlog za vojni udar i kako ne bi osobno došao u opasnost. Odlazak iz Zagreba mu je trebao i u slučaju da akcija ne uspije, kako bi mogao tvrditi da o akciji ne zna ništa i kako ne bi mogao biti optužen za eventualni neuspjeh operacije. Na vojni udar je računao stoga što nije znao kako su se Tuđman i Milošević već dogovorili kako sabotirati sve one koji priželjkuju vojni udar. Ubrzo nakon operacije Boljkovac je, uz suradnju sa Josipom Manolićem i Slavkom Degoricijom, zarobljenog vođu pobune Gorana Hadžića, bez znanja Tuđmana, pustio na slobodu zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji je ranije, u studenom 1990. zarobljen na Banovini. To je puštanje dogovorio sa saveznim sekretarom MUP-a generalom Gračaninom. Pri ovom je Degoricija Arkanu poklonio i pištolj, kao ispriku što je uhićen i zalog daljnje suradnje. Ovom prilikom dogovorena je i kupovina 12 šlepera oružja (10.000 kalašnjikova) iz skladišta JNA u Batajnici. Arkanovim šefovima koji su radili prema planu RAM je odgovaralo Hrvate naoružati sa malo pješačkog oružja kako bi imali izgovor za otvoreni napad na njih. Kako projugoslavenska frakcija koja je radila prema planu ŠTIT za plan RAM nije znala, vjerovali su kako bi i ova nabavka oružja mogla biti dobra provokacija za organizaciju još jednog pokušaja vojnog udara.

 

Osim projugoslavenskoj frakciji HDZ-a navedeni oružani sukobi su trebali i Miloševiću kako bi radikalizirao i one hrvatske lokalne Srbe koji nisu željeli ratovati, a usput je i postupno etnički čistio osvojeni prostor, te testirao lojalnost terenskih oficira JNA ideji velike Srbije. U sve otvorenije vojne sukobe je mogao ići zato što se sve manje plašio vojnog udara i zato što je većinu oficira JNA već pridobio na svoju stranu. Kako bi što uspješnije radikalizirao Srbe i naveo ih na pobunu, pripadnici njegove frakcija KOS-a i SDBS-a poduzimali su širom Hrvatske tajne napade na istaknute Srbe, čime su među njima izazivali strah i povećavali otpor prema legalnoj vlasti u Hrvatskoj. Ti su se potezi podudarali s onima projugoslavenske frakcije KOS-a infiltrirane u HDZ i SZUP, koja je željela sukobima isprovocirati vojni udar JNA.

 

Dana 5. travnja 11 srbijanskih stranaka formiraju paravojne jedinice i upućuju ih u Hrvatsku na liniju »zapadnih granica Srbije« pod nadzorom SDBS. Istog dana srpska tajna služba je osnovala svoj prvi srpski teroristički centar za uvježbavanje u selu Golubiću kod Knina. Naoružavani su po planu "Proboj-1" kojim je počelo potajno naoružavanje pripadnika srpske manjine na jugu i zapadu Hrvatske. Ova operacija je vođena iz zračne luke Željava kod Bihaća, iz skladišta "Lovačka kuća" koji je bio pod kontrolom KOS-a. Otud su svakodnevno 3-4 kamiona natovarena oružjem odvozili oružje u srpska sela u Hrvatskoj. Vozili su ih redovni vojnici u JNA, a pratnja im je bila vojna policija JNA. Nakon što su istovarili oružje, podijelili su ga stanovnicima. Istovremeno je na isti način vođena i operacija "Proboj-2", kojom je oružje dostavljano direktno iz Srbije na istok Hrvatske.

 

Dana 8. 4. 1991. u Zagrebu su održane masovne demonstracije pred zgradom Vojnog suda JNA. Vojska je zarobljenim Hrvatima sudila zbog uvoza oružja iako je oružje uvezeno s odobrenjem legalnih hrvatskih vlasti. Time su željeli hrvatsku vlast prikazati kao agresivnu i militarističku iako je JNA imala više tenkova i topova nego Hrvatska pušaka. Demonstracije je organizirala projugoslavenska frakcija iz vrha HDZ-a s namjerom izazivanja JNA na ulice Zagreba, te uvođenja izvanrednog stanja. General Adžić naredio je izlazak vojske na ulice iz vojarne »Maršal Tito« u kojoj se nalazila mehanizirana brigada s tisućama vojnika. Zapovjednik vojarne, general Konrad Kolšek, nazvao je predsjednika RH Franju Tuđmana i objasnio mu situaciju, te je on obustavio demonstracije pred Vojnim sudom shvativši kako je to samo psihološka zamka.

 

Dana 9. travnja 1991. osnovano je Vrhovno državno vijeće, a predsjednik, dr. Franjo Tuđman, donio je odluku o prerastanju redarstvenih snaga MUP-a u oružane formacije ZNG-a.

 

Četvrti pokušaj vojnog udara

Novi prilika za izazivanje vojnog udara dogodio se u Borovu Selu. Četvorica osječkih mladih policajaca je u Borovu Selu koje su lokalni četnici blokirali sa svih strana željeli skinuti srpsku zastavu, pri čemu su dvojica zarobljena. U selu se osim lokalnih četnika nalazilo i preko 2000 četnika iz Srbije kuji su se tu prebacivali noću preko Dunava. Zarobljavanje dvojice policajaca Boljkovac i Degoricija su vidjeli kao odličnu priliku za izazivanje još jedne provokacije koja bi mogla poslužiti kao povod za izazivanje vojnog udara. Zapovijedili su načelniku osječke policije Josipu Rajhl Kiru da organizira napad na Borovo selo i oslobodi dvojicu zarobljenih policajaca koji su u tom trenutku već bili prebačeni u Srbiju. Kir je organizirao napad na Borovo sela sa strane Vukovara i Osijeka. U osječkom HDZ-u su ga uvjeravali kako ne može sa nekoliko stotina poluobučenih „specijalaca” ne može napast selo u kojem se nalazi preko 2000 dobro naoružanih četnika. Međuti, Kir je slušao zapovijedi Boljkovca i poslao je policajce u napad autobusima. Poginulo je 12 policajaca koji su krenuli iz pravca Vukovara, a 23 je ranjeno. Broj mrtvih je mogao biti puno veći da specijalna policija iz Erduta nije na vrijeme stala prije ulaska u Borovo selo.

Uprkos 12 poginulih policajaca za JNA ni to nije bio dovoljan povod za vojni udar. Pročetnički oficiri JNA su postali većina i njima nije odgovarao udar. Njima je trebao puzajući rat u kojem će polagano etnički očistiti selo po selo, do linije Virovitica-Karlovac/ Karlobag.

U ovo vrijeme dok se Kadijević predomišljao i Ante Marković je vukao svoje poteze u cilju spašavanja Jugoslavije. Kako su ga u Beogradu pratili, tajno je, šetajući po zagrebačkom Tuškancu nagovarao generala Antuna Tusa da preuzme mjesto saveznog sekretara za obranu kako bi sa njim, Gračaninom, te Mesićem kao sljedećim predsjednikom Predsjedništva² mogao neutralizirati Miloševićeve kadrove u Beogradu, te ukloniti Miloševića, Marković se sastao i s Boljkovac u svibnju 1991. te je Boljkovcu rekao: "kad bi se slovenski i hrvatski predstavnici pojavili samo na jedan dan, taj dan bih mogao zatražiti Kadijevićevu smjenu i izglasavanje novog čovjeka za ministra Narodne obrane". Boljkovcu je također rekao: "Kada bi me podržao Tuđman, otišao bih Kučanu i zacijelo dobio podršku." Boljkovac je ugovorio sastanak sa Tuđmanom, te je Tuđman rekao kako će razmisliti. Kad je Tus pristao na Markovićeve prijedloge Marković je pokušao i predsjednika Tuđmana nagovoriti da podrži Tusa za mjesto sekretara SSNO Jugoslavije. Predsjednik Tuđman to je odmah prepoznao kao pokušaj projugoslavenske frakcije za spašavanje Jugoslavije, te je u cilju razbijanja i te urote Tusa, bez njegovog potvrđenog pristanka, javno preko televizije imenovao za načelnika Glavnog stožera u Hrvatskoj, čime ga je diskreditirao u Beogradu i onemogućio njegov odlazak u saveznu vladu.

 

Jugoslavenski policijski pokušaj državnog udara u Hrvatskoj

Nakon što su propali svi pokušaji za izazivanje vojnog udara Savezni ministar MUP-a Petar Gračanin i Hrvatski ministar MUP-a Boljkovac dogovaraju policijski udar. Plan je jednostavan, izazvati incident koji će Boljkovcu poslužiti kao povod za uhićenje Šuška, Vukojevića i Glavaša, a u toj zbrci bi zapovjednik Tuđmanove straže Mišo Deverić likvidirao Tiđmana. Tad bi vlast preuzeo predsjednik vlade Manolić koji bi odmah pozvao JNA na uklanjanje Miloševića u zamjenu za hrvatsko odustajanje od neovisnosti. I juga bi opstala. Za to je trebao povod pa je Boljkovac naivnog Kira slao da se voza vamo tamo preko srpskih barikada u Tenju dok neko slabih živaca ne napravi potreban incident.

Na prilazima prigradskom osječkom naselju Tenji 1. srpnja 1991., oko 13.30, ubijen je zapovjednik osječke policije Josip Rajhl Kir. Poginuo je na putu prema Tenji, nakon što je bez zaustavljanja prošao pokraj kontrolnog punkta. U automobilu je preživio jedino čelnik lokalnoga SDS-a koji je organizirao pobunu u Tenju. Napad je izvršio pričuvni policajac Gudelj iz Starog Tenja koji je pobjegao preko vrtova par dana ranije, ali su mu roditelji ostali u kući. Osim što je bio pričuvni policajac Gudelj je bio i predsjednik HDZ-a u selu, te je bio meta svih Srba u selu. Na dan pogibije Kira, Zabunđije i lokalnog četnika Tubića, Kir je vršio političke pregovore sa pobunjenim Srbima iako je to bio posao političara. Dok je bio na punktu kod ulaza u Tenje lokalni četnici su ga, na dojavu preko sredstava veze JNA optužili kako njegove «Ustaše» napadaju Tenje dok ih on zavlači pregovorima. Kako bi to opovrgnuo pozvao ih je da sa njim sjednu u auto i to provjere. U Staro Tenje je došao policijskim vozilom, pa je prijetila opasnost da ga upuca neki četnik. Radi toga su svi sjeli u Tubićev auto, ne računajući da bi mogao pucati i neki hrvat slabih živaca. Mogli su ići okolo putem prema Klisi i Osijeku gdje nije bilo barikada, ali Kir je odlučio ići najkraćim putem preko barikada, možda po osobnoj prosudbi, ali vjerojatnije prema savjetima Josipa Boljkovca. Odvezli su se do punkta pričuvne policije gdje je u blizini bio Gudelj, te su se zaustavili, nakon čega su nastavili do Poljoprivrednog fakulteta. Četnici su imali dojavu kako se tu nalazi 2000 „ustaša” koji se spremaju za napad na Tenje. Nakon toga se istim putem vraćaju u Tenje. U međuvremenu su policajci na punktu kod ulaza u Tenje preko sredstava veze čuli kako se četnici hvale da su Gudeljevog oca objesili na crkvu, a majku silovali. Te provokacije čuo je i Gudelj, te je u duševnom rastrojstvu, čim je vidio kako se približava Tubićev auto izašao na cestu i u šofer šajbu auta koji je samo malo usporio ispalio čitavi spremnik od 30 zrna. Većina je završila u Kneževiću, a samo dva u Kiru. Unatoč tome, projugoslavenska Boljkovićeva i Manolićeva struja u vrhu vlasti je ovo iskoristila za medijski napada na Šuška, Vukojevića, Glavaša i Šeksa pričom kako su oni naručili likvidaciju Kira.

Ovu vrlo lukavu udbaški osmišljenu operaciju likvidacije Kira isplanirali su ministar MUP-a hrvatske Boljkovac i savezni Ministar SSUP-a Petar Gračanin, u sklopu operacije uhićenja HDZ-ove desnice; Šuška, Vukojevića, Šeksa i Glavaša, nakon čega bi i predsjednik Tuđman bio ubijen. Gračanin je tada na terenu u Tenji tada imao svoje Savezne inspektore na čelu sa Jovanom Vučkovićem, a njihov posao je bio prisustvovati svim razgovorima i pregovorima, te su se redovito sastajali sa lokalnim četnicima. Stvarni zadatak im je bio „paliti vatru” to jest Srbima su govorili kako se na obližnjem poljoprivrednom fakultetu nalazi 2000 ustaša spremnih da upadnu u Tenje i pokolju Srbe, a istovremen su motorolama širili dezinformacije prema hrvatskim policajcima.

Za realizaciju plana im je nedostajala samo Kirova pogibija kao povod za uhićenja, a pogibiju nije bilo teško organizirati. Dovoljno je bilo neiskusnog i ne osobito pametnog mladog milicajca Kira tjerati da što češće ulazi u rizične situacije prelaska linije razdvajanja, dok nekom ne pukne film i počne pucati. Zanimljivo je kako mnogo inteligentniji gradonačelnik Osijeka Kramarić, (iako političar koji treba voditi pregovore, umjesto jednog policajca) nije pokazivao želju da se preko prvih linija vozika u autu nekog četnika, te je sve takve zahtjeve izbjegavao, znajući kako ljudi slabih živaca ima i među hrvatskim neobučenim i neiskusnim pričuvnim policajcima, a ne samo među četnicima.

Istovremeno sa kreiranjem ovog novog plana urote, Boljkovac je pustio priču kako su Šušak, Šeks i Glavaš naručili ubojstvo Kira, što se moglo čuti danima ranije. Ta je glasina došla do Kira te je on otišao u Zagreb i zatražio premještaj, ali ga je Boljkovac vratio u Osijek i uputio u nove pregovore sa četnicima, kako bi se povećale šanse za njegovu pogibiju.

Čim je do Zagreba došla vijest o Kirovoj pogibiji Boljkovac je za idući dan pripremio javnu optužbu za naručivanje Kirova ubojstva, (što je on i priznao u svojoj knjizi "Istina mora izaći van") te uhićenje Šuška, Vukojevića, Šeksa i Glavaša. Čim bi oni bili uhićeni predsjednik Tuđman bi bio ubijen, a to bi najvjerojatnije učinio zapovjednik njegove osobne straže Mišo Deverić, pripadnik udbe i čovjek od osobitog povjerenja Josipa Boljkovca. Odmah potom Boljkovac bi objavio kako su Tuđmana ubili Šuškovi ekstremisti zato što je odobrio uhićenje Šuška.

Za ovaj plan je Predsjednik Tuđman doznao kasno te večeri, te je istog trenutka, tijekom noći sazvao sjednicu VONS-a na kojoj je donio odluku o smjeni Ministra MUP-a Josipa Boljkovca. Slijedeći dan Predsjednik Tuđman je objavio smjenu Ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca ocijenivši kako njegovom krivicom u redovima policije sve više raste anarhija. Na sastanku državnog vrha je izašlo na vidjelo kako je on pustio uhvaćene teroriste Arkana i Gorana Hadžića, kako je prije akcije oslobađanja Plitvica on o tom obavijestio generala Petra Gračanina, te kako je odbio Kira premjestiti u Zagreb, iako je ovaj sam procijenio kako nije sposoban upravljati Osječkom policijom, pa ga je molio za premještaj.

Tjelesnu zaštitu od MUP-a preuzeo je ZNG, a Mišo Deverić je kasnije razotkriven kao pripadnik obavještajne mreže "Labrador 2".

Da je ubojstvo Tuđmana uspjelo odmah potom i Petar Gračanin bi u Beogradu ponovio isti scenarij sa Miloševićem.

 

Sve ove akcije projugoslavenskih političara u Hrvatskoj i Beogradu podržavala je i posebna mreža

u vrhu Kontraoperativne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA. Ova grupa je djelomično razbijena kada su otkrivene operacije Opera i Labrador. Kontraobavještajnom operacijom "Labrador" iz Zemuna upravljao pukovnik Slobodan Rakočević, a u Zagrebu su operaciju vodili potpukovnik Ivan Sabolović i major Čedo Knežević.

"Opera" (odjeljenje za propagandni rat) je osnovana ukazom zapovjednika RV i PVO JNA projugoslovenki orjentiranog generala Hrvata Zvonka Jurjevića, kao nezavisna novinska agencija. Plasirali su niz laži kao što je informacija o ubojstvu 41 srpskog djeteta u Borovu Naselju i niz poluistina, sa ciljem poticanja sukoba među Hrvatima, te regionalizam i defetizam.

Jedan od pripadnika grupe Mustafa Čandić je radio u zemunskoj centrali Kontraoperativne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, a JNA je napustio u veljači 1992 godine, te je kasnije postao važan svjedok u Hagu. On je kasnije priznao kako je kontraobavještajna služba imala jaku doušničku mrežu u SDB-u Hrvatske, kao i među dužnosnicima HDZ-a.

Nakon razotkrivanja pripadnici grupe su pobjegli u Beograd, gdje je Milošević shvatio kako su radili na planu spašavanja Jugoslavije ŠTIT, a protiv njegovog plana RAM. Kada su Slobodan Rakočević i Radenko Radojčić³ iz grupe "Opera" u Srbiji osuđeni na višegodišnje kaznu zatvora hrvatskim medijima i obavještajcima nije ni palo na pamet da se zapitaju za koga su oni zapravo radili, ako ih Miloševićev režim šalje u zatvor.

1 Željko Ražnatović Arkan srpski kriminalac iz Beograda i ubojica srbijanske SDB-a, a otac mu je bio zrakoplovni oficir. U ratu je postao vođa srpaske paravojne skupine Srpska dobrovoljačka garda, u kojoj je djelovao kao ratni zločinac i ratni profiter. Izvor; Wikipedija

2Svaka republika i autonomna pokrajina je imala svog člana predsjedništva, a mandat predsjednika je trajao 1. godinu.

3Radenko Radeojčić, https://hrcak.srce.hr/file/119825