Kako i zašto je srušen Tomislav Karamarko?

Kako i zašto  je srušen Tomislav Karamarko?
122
2
0

Kći bivše ministrice Ljerke Mintas Hodak i poznatog zagrebačkog odvjetnika Zvonimira Hodaka, Ivana Hodak, ubijena je 6. 10. 2008. na stubištu svoje zgrade.

Zvonimir Hodak je branio generala Vladimira Zagorca od optužbi koje je najviše gurao predsjednik Mesić.

Odvjetnik Hodak je izjavio; “Pogodite tko ju je ubio!” čime je potvrdio kako smatra da je ubojstvo njegove kćeri povezano sa slučajem Zagorec. Odmah potom u Austriji policija je osigurala fizičku zaštitu za Zagorčevu obitelj, suprugu Klerisu i troje djece u Beču.

Ubojstvo Ivane Hodak izazvalo je političku krizu, te je premijer Ivo Sanader smijenio ravnatelja policije, ministra pravosuđa i ministra unutarnjih poslova. Prvi čovjek policije postao je Tomislav Karamarko, bivši Mesićev savjetnik. Ne sjećam se jesam li prije toga čuo za njega!

Zbog ovog atentata Milanović je u saboru pokušao rušiti Sanaderovu vladu.

Dva tjedna nakon ubojstva mlade Ivane ubijeni su Pukanić i Franić. Ubijeni su dok su hodali parkiralištem prema Pukanićevom automobilu kada je eksplodirala bomba na motociklu ostavljenom pokraj automobila. Sada više Milanović nije želio rušiti Sanadera, već je iste noći nazvao Ivu Sanadera i ponudio mu političku ruku pomirenja. Predložio mu je politički mir dok se Hrvatska ne obračuna s mafijom.

Političari se počeli bojati i zbog sebe.

Pokrenuta je velika policijska akcija kodnog imena Balkan Express, u kojoj su uz hrvatske sudjelovale i srpske službe, a uhićeni su Robert Matanić, koji je označen kao organizator skupine, Luka Matanić, Bojan Gudurić, Amir Mafalani, Slobodan Đurović i Željko Milovanović. Na suđenju su dobili ukupno 155 godina zatvora, ali naručitelji i motiv nisu otkriveni. Hrvatski sud je kasnije, kao naručitelja osudilo u odsustvu Sretena Jocića, poznatiji kao Joca Amsterdam, ali je on na istodobnom suđenju u Beogradu oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Postojale su mnoge teorije o tome tko je naručio ubojstvo, a u hrvatskim medijima i u policiji najviše su sumnjali na duhansku mafiju koja se navodno željela osvetiti za ono što je o njima Pukanić pisao 5 godina ranije.

Postojala je i teorija kako su se i u TDR-u pobojali kako bi se Pukanić mogao okrenuti i protiv njih, te bi mogao surađivati sa američkim službama koje su tada istraživali njihovu poslovnu suradnju s Iranian Tobacco Company sa kojom su ušli u partnerstvo i zajedničko vlasništvo tvornice u Iranu. Međutim ova teorija je još manje vjerojatna pošto su oni Pukanića koristili za medijske napade na konkurenciju, ali mu zasigurno nisu otkrivali svoje planove i poteze koje su vukli.

Također se pojavila i teorija kako je ubojstvo naručio premijer Crne Gore Milo Đukanović, a to su potvrđivali neki lokalni kriminalci koji su sa njime bili u sukobu poput Ratka Kneževića. Knežević ga je povezivao sa srpskim tajkunom Stankom Subotićem Canteom, ali bez ikakvih dokaza.

Međutim, sve navedene teorije su vrlo slabe pošto mafijaši rijetko ubijaju za ono što je bilo, ali često ubijaju kako bi spriječili nešto što bi moglo biti.

Ponekad iz osvete znaju ubiti svoje bivše suradnike kako ne bi mogli pričati o onom što znaju o njima, ali novinare ubijaju samo kada procijene da bi o njima mogli objaviti nešto novo. Sve što je Pukanić znao o duhanskoj mafiji objavio je do 2003. ali i to selektivno pošto nije pisao o švercu cigareta iz Rovinja preko Srbije u Hrvatsku.

A postojala je i teorija koja je krivca vidjela u onom što bi se moglo dogoditi u budućnosti.

Ivo Pukanić je bio novinar preko kojeg je devedesetih Ivić Pašalić plasirao informacije u javnost i bili su u vrlo dobrim odnosima. Ali kada je Pašalić počeo politički padati Pukanić je postao najveći medijski napadač na njega, te je postao najbolji sa Mesićem. Mesiću se približavao kraj drugog mandata te je postojala opasnost da se nakon toga Pukanić i prema njemu počne odnositi kako je to već napravio prema Pašaliću. Zbog toga je Pukanić postao potencijalna opasnost za Mesića, ali Pukanić to nje prepoznao, te je o svojoj zaštiti razgovarao najviše baš sa Mesićem.

Nije shvaćao kako njegove običaje promjene savezništva ima i Mesić koji se bez ikakvoga problema znao pretvoriti od komunista u "ustašu" pa ponovno u "antifašista".

Nakon odlaska Vlade Jadranke Kosor u HDZ-u su se na saboru borili tri kandidata; Kosorica, Tomislav Karamarko i Milan Kujundžić. U prvi trenutak mi se više svidio Kujundžić, dok sam prema Karamarku bio sumnjičav pošto je na mjesto ministra došao iz mesićevog ureda. Nakon Kujunđićevog unutarstranačkog nastupa u Osječkom hotelu Mursa procijenio sam kako je nesposoban organizirati ekipu koja bi mogla pobijediti i nešto napraviti. Stoga sam se odlučio aktivirati u osječkom HDZ-u i priključiti ekipi koja podržava Karamarka.

Dolaskom na vlast Karamarko je ukinuo politiku detuđmanizacije, te pokrenuo procese povratka na politiku vođenja nacionalnih interesa.

Uspio je u Sabor i vrh vlasti dovesti nekolicinu ljudi koji nisu prethodno obrađeni od bivših udbaša, iako su oni od trenutka njegovog dolaska na vrh HDZ-a pokušavala u njegov krug ubaciti što više svojih ljudi. Po županijama širom hrvatske pokušavali su mu ubaciti što više "donatora" iz krim miljea koji su imali veze sa udbašima. Ti donatori su obećavali financirati kampanju u zamjenu za stavljanje svojih ljudi na mjesta lokalnih čelnika, ili na listu za Sabor. One pojedinci koji su pokazali interes probiti se na vrh lokalnih odbora, a udba nije imala ništa kompromitirajuće o njima odmah su stavljani pod nadzor. Nastojalo se o njima iskopati bilo što čime bi ih se moglo oblatiti, a ako to nije nađeno odmah je počela proizvodnja kompromitirajućeg materijala. Inspekcije su počele obilaziti one koji su se bavili poduzetništvom, ili slobodnom djelatnošću kako bi se pronašla, izmislila, ili podmetnula bilo kakva sitnica. Direktore, doktore, profesore, ili znanstvenike izabrani policajci su počeli zaustavljati čim bi nakon posjeta nekoj gostionice sjeli za volan, čemu sam i osobno svjedočio. Uprkos tome više poštenih nekompromitiranih domoljubno orijentiranih pojedinaca uspjela je ući u Sabor prije svega zato što ih je Karamarko osobno poznavao pa nikakvi izmišljeni podaci mu nisu mogli biti podmetnuti kako bi se takvi pojedinci sa terena skinuli sa stranačkih lista. Jedan od takvih je i Zlatko Hasanbegović koji je postao Ministar kulture. Odmah je počeo oduzimati novčane potpore udrugama i medijima koji su se istakli u provođenju detuđmanizacije i u području kulture, te je pokrenuo pitanje lustracije bivših udbaša. Na to su se odmah digli svi udbaši iz svih struktura, uključujući i one iz HDZ-a.

Iako je Karamarko imao dobre namjere mnogi potezi su mu bili nedovoljno primišljeni. Stranka se ideološki vraća na desnicu, ali organizacijski su ojačali politički i ideološki neizgrađeni pojedinci. Do ovoga je došlo ponajprije zahvaljujući uvođenju pravila po kojem unutar stranke glasati mogu samo oni koji su platili članarinu, a to su upravo oni koji žive od stranke, ili se žele zaposliti preko stranke. Radi se o državnim službenicima koji svoj položaj ne zaslužuju po svojim sposobnostima pa se moraju probijati kroz stranku. Njima su se kao prirodni saveznici pridružili i nezaposleni članovi mladeži koji su se u stranku učlanili isključivo kako bi se zaposlili, a postali su brojni zato što ne moraju plaćati članarinu.

Čim je došao na vlast i pokazao kako misli ozbiljno sa lustracijom počeli su napadi sa svih strane, uključujući i iz same vlade.

Karamarko je po savjetu svojih pravnih stručnjaka za međunarodno pravo procijenio kako tužba protiv MOL- a nema formalno pravno uporište i čvrste dokaze, te je tražio prekid obiju arbitraža, te ide u dogovor s Mađarima, jer postoji realna opasnost od gubitka spora i plaćanja velike odštete. Po savjetima nekih nepoznatih pravnih stručnjaka upitne stručnosti, ali dobrim vezama sa stranom diplomacijom, Most je Karamarka proglasio izdajnikom hrvatskih nacionalnih interesa, iako se godinu dana kasnije pokazalo kako je bio u pravu, ali tada politički, diplomatski, pravno i ekonomski nepismenim Mostovcima nije palo ni na pamet kako i oni snose dio odgovornosti za novac izgubljen u arbitraži.

Karamarkova politika stvarne, a ne samo formalne podrške lustraciji uplašila je udbaše u svim strankama, te su zajednički krenuli u njegovo rušenje. Počela se širiti parola kako treba više voditi brigu o gospodarstvu, a manje o ideologiji koja nas samo vraća u prošlost, što je potpuno pogrešno.

Političari o gospodarstvu u velikoj većini slučajeva ne znaju ništa, te se najčešće oslanjaju na savjete bankarskih lobista koji najčešće na gospodarstvo djeluju kao paraziti.

Oslanjaju se i na savjeta menadžera monopolskih državnih poduzeća koji su najčešće nesposobni.

Oslanjaju se i na savjete sveučilišnih profesora bez ikakvoga iskustva u realnom gospodarstvu koji su najčešće obični štreberi koji vjeruju kako sve znaju, a doista ništa ne razumiju.

Zahvaljujući takvim savjetnicima političari u hrvatskoj najčešće ometaju gospodarstvo, te je Hrvatska gospodarski pala skoro na samo dno država Europske unije.

Posao politike je u prvom redu bavljenje ideologijom, dok gospodarstvo treba prepustiti gospodarstvenicima koje treba što manje ometati.

I upravo zato što je počeo zadirati u ideološka pitanja koja ne odgovaraju udbašima iz svih stranaka počelo je rušenje Karamarka, pri čemu su angažirane i strane sile koje imaju svoje interese na Balkanu i kojima odgovara nefunkcionalna Hrvatska država.

Do Karamarkova pada došlo je i zbog toga što je kao bivši obavještajac imao kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom i kriminalom. To se nije svidjelo Amerikancima koji su se pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i Hrvatskih poduzeća. Plašila ih je i mogućnost kako bi povlačenjem iz spora sa Mađarima u slučaju INA mogao prodati i ostale dionice INA-e na burzi, te bi ih tako mogli otkupiti Mađari, nakon čega bi Rusi mogli kupiti MOL, te tako preuzeti cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu.

Jedan od razloga za rušenje Karamarka je i to što je premijer Orešković počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljače, te bi samim izgradnjom terminala Rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni. Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.

Kako bi skinuli Oreškovića Rusi i pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih veza počeli tražiti način za skidanje Karamarka.

Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, što nigdje na svijetu nije sukob interesa.

Sukob interesa u ozbiljnim državama nije kada netko iz privatnog sektora dolazi u državnu službu, već kad netko iz državne službe prelazi u privatni sektor i tako dolazi u mogućnost iskoristiti privilegirane informacije u privatnom interesu. Nečiji sukob interesa pri dolasku iz privatnog poduzeća u državnu službu može se dogoditi tek ako i nakon odlaska iz tog poduzeća zadrži veću količinu dionica toga poduzeća. Samo poznanstvo ili osobno prijateljstvo sa nekim direktorima iz nekog poduzeća nije sukob interesa.

Povjerenstvo za sukob interesa na kojem se nalazila snaja poznatog intelektualca iz doba komunizma, Slavena Letice presudio je kako je Karamarko u sukobu interesa.

U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvatske udbaše i kriminalce o kojima su imali dosjee i na taj način su sa njima mogli manipulirati. Ohrabreni američkom podrškom oni su zadatak vrlo rado prihvatili ponajviše stoga što je Karamarko najavljivao proces lustracije i što je njegov ministar kulture Zlatko Hasnbegović odmah počeo financijsku lustraciju obustavom financiranja raznih parazitskih i antihrvatskih udruga.

Tada je preko raznih medija počela "baražna vatra" na Karamarka čemu su se pridružili udbaši i naivci iz svih stranaka, te velika većina jugoboljševičkih antifa udruga. Svim tim napadima Karamarko se nije uspio emocionalno suprotstaviti, te je počeo donositi iracionalne odluke. Povjerovao je u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu". Da se znao emocionalno dignuti iznad baražne vatre sa svih strana kojoj je bio izložen mogao se povući iz vlade, te preuzeti funkciju predsjednika Sabora. Odatle je mogao dugoročno kroz Sabor progurati zakone o lustraciji, kroz proračun ukinuti donacije lijevo liberalnim antihrvatskim udrugama i progurati gospodarske zakone koji će pogodovati malim hrvatskim tvrtkama, a ne velikim međunarodnim korporacijama.

Time bi Sabor postao doista najvažnije političko tijelo u Hrvatskoj, a ne samo Vladin instrument za dizanje ruku.

Zajedno sa Karamarkom otišla je i Vlada Tihomira Oreškovića nakon samo jedne godine vladanja, iako se u tom kratkom vremenu pokazala kao najuspješnija vlada od 2000 godine. Zahvaljujući smanjenom zaduživanju i prestanku nerealnog povećanja državnih troškova gospodarstvo se počelo oporavljati. Porasli su svi ekonomski parametri, BDP, potrošnja, i industrijska proizvodnja. Planirano trošenje novca na razne parazitske potrebe i udruge je umanjeno, te je rast proračuna planiran za samo 2 posto, dok su sve prethodne vlade nastojale proračun što više povećati kako bi država i dalje ostala glavni investitor u sve. Planiran je i povijesno niski deficit od 7,5 milijardi kuna. U ovoj jednoj godini Tihomir Orešković je nastojao što više smanjiti javni dug i deficit kako bi nam pala visina kamate na strane kredite, a u tom cilju je počeo i sa prodajom udjela u dijelu državnih tvrtki, te stavljanjem u funkciju neiskorištene državne imovine. Za razliku od Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koji su se zadužili za 95,1 milijardu kuna u osam godina, te Milanovića, koji nas je zadužio za 73 milijarde kuna u četiri godine, Orešković je pokušavao smanjiti dug prodajom udjela u državnim poduzećima uključujući udio u Končaru.

Prodajom se nije nastojalo samo smanjiti dug države već je i povećana efikasnost poduzeća izlaskom države iz vlasništva. Hrvatska ima u oko 1600 poduzeća manjinske udjela do 25 posto, te u tim poduzećima ne može utjecati na upravu, ali ima pravo na svog člana u nadzornom odboru. Na taj način država, odnosno vrh vladajućih stranaka imaju mogućnost osigurati minimalne prihode za najmanje 1600 svojih povjerljivih članova koji najčešće nemaju nikakve kvalifikacije za nadziranje kvalitete rada poduzeća koja nadziru. Orešković za te stranačke interese nije mario i pokušavao je nešto prodati, ali zbog kratkoće vladanja nije uspio po tom pitanju puno napraviti.

Za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića državna ulaganja su povećana samo u hotelske kapacitete što je u idućoj godini za vrijeme vlade Andreja Plenkovića dovelo do najvećeg prihoda od turizma.

Komentiraj


Za komentiranje na NoveNews morate biti prijavljeni. Prijavi se i komentiraj!

Komentari


Trenutno nema komentara! Budi prvi i komentiraj!