Kako je njemačka zamka za Putina postala zamka u zamci?

U borbi za svjetsku dominaciju sve veće države u svijetu vode se svojim interesima, u prvom redu ekonomskim, geostrateškim ili ideološkim interesima. One druge koje samo slijede tuđe upute su prikrivene kolonije, iako su naoko samostalne i često demokratske države.

A ciljeve međunarodne politike koji ovise o interesima u svakoj ozbiljnoj državi određuju ponajviše lobističke organizacije koje financiraju velike domaće jkorporacije.

Međutim, kako doći do realizacije postavljenih ciljeva? O tome postoje bitne razlike između pojedinih država.

U diktatorskim i autokratskim državama putove do ostvarenja ciljeva određuje politički vrh.

U europskim kontinentalnim državama, osobito u Njemačkoj i ciljeve i putove do ostvarenja cilja određuju ponajviše poslovne elite.

U SAD-u i Velikoj Britaniji putove do realizacije ciljeva definiraju profesionalci iz CIA-e i MI6.

Kada putove biraju obavještajni profesionalci oni vrlo pažljivo prikupljaju informacije o interesima i ciljevima drugih država, te o sredstvima i kadrovima koji tim državama stoje na raspolaganju. Pri tome su im osobito važni psihološki profili ključnih osoba koje vode politiku, gospodarstvo i vojske drugih država. Zahvaljujući ovakvom načinu donošenja geostrateških odluka Američke i Britanske službe su vrlo dobro procijenile Putina, te su znale kako ga navući u zamku iz koje se neće moći izvući. Shvatili su kako je njemu najveći problem gubitak teritorija koje je imao Sovjetski Savez i kako on želi te teritorije vratiti pod otkrije Rusije, na bilo koji način. Ekonomski interesi Rusije su mu potpuno sporedni, te je stoga zanemario pretvaranje Rusije u snažnu poduzetničku državu sa snažnim mehanizmima selekcije koji kapital oduzimaju nesposobnima i predaju ga u ruke sposobnijima. Umjesto toga izgradio je državu u kojoj su sve velike korporacije, kao nekad u Mussolinijevoj fašističkoj Italiji u rukama nesposobnih, ali poslušnih odabranih oligarha. Oni su formalno privatni vlasnici, ali samo dok slušaju politiku, a ako se pobune vrlo brzo izvrše "samoubojstvo" ili padnu kroz prozor sa četvrtog kata. Rezultat takve Putinove ekonomske politike je izostanak bilo kakvog poduzetničkog tehnološkoga razvoja i potpune ovisnosti o izvozu sirovina. Rezultat je pozicioniranje najveće države na svijetu u ekonomskog patuljka koji ima  BDP poput Italije, ili polovicu onoga što zaradi jedan Apple.

Sve to su američki i britanski obavještajci dobro shvatili, te su na osnovu toga razvili plan uvlačenja Putina u rat koji on mora izgubiti. Američki i britanski obavještajci su dobro znali tko u ukrajinskim obavještajnim službama radi za Ruse, te su takvima podmetali "dokaze" kako Ukrajinska vojska sa svojim radikalnim dobrovoljcima planira napasti pokrajine koje su Rusi okupirali 2014., te kako je većina Ukrajinaca potpuno nezainteresirana za obranu od Rusije. Amerikanci i Britanci su istovremeno hrabrili Ukrajince na radikalne političke izjave, ali im nisu slali nikakvo ozbiljno protu-zračno i protu-oklopno oružje.

Putin je na osnovu prikupljenih izmišljenih dokaza odlučio presjeći višegodišnju trakavicu sa Ukrajinom, te ju potpuno osvojiti i postaviti svoju vlast. Ali mu njegovi obavještajci nisu rekli kako je od 2014. snažno porasla ukrajinska nacionalna svijest i spremnost običnog naroda za obranu. Ili mu se to možda nisu usudili reći. Dok se Putin godinu dana pripremao za napad Amerikanci su o tome govorili svim europskim političarima kako bi se ovi okrenuli protiv Putina i tako prekinuli Njemačko-ruski energetski savez. Ali Europljani su se Amerkancima smijali kao nekim paranoicima. Amerikanci su znali kako je uzaludno uvjeravati europljane, a posebno Nijemce, ali ni sami nisu ništa poduzimali kako bi naoružali Ukrajince. Kada bi ih naoružali Putin bi mogao odustati od napada, ali tada bi opstao njemačko-ruski energetski savez.

Da su ih naoružali dobro isplanirana zamka za Putina bi propala. Zamka na koju je Putin dobro psihološki obrađen i navučen u nju kao naivno dijete.

Za razliku od Amerike i Britanije Njemačka kao predvodnica EU imala je drugačije interese i drugačije procijene. Njemački osnovni interes u svjetskoj geopolitici je osigurati jeftine ruske energente i što više podići konkurentnost njemačke industrije, te tako opstati u konkurenciji sa SAD-om i Kinom. Drugi interes im je bio što više ruskog plina prodati drugim susjednim državama te i na tome zaraditi. Dodatni interes im je bio što više Rusiju učiniti ovisnim o izvozu sirovina u Europu, te tako Rusiju učiniti ovisnom o Njemačkoj kupovini njihovih energenata. Kako bi što više Rusiju vezali za Njemačku njemački ekonomski stratezi su nastojali na brzinu zatvoriti što više njemačkih nuklearnih centrala i termocentrala na ugalj, kako bi mogli što više plina i nafte uvoziti iz Rusije. Njemačka kancelarka Merkel je takve savjete rado prihvatila i hitno provodila u djelo, možda čak i zbog osobnih interesa. U tom cilju su ona i njeni savjetnici su nagovorili Ruse na izgradnju dodatne druge cijevi plinovoda Sjeverni tok 2. Putin je to jedva dočekao vidjevši u tome priliku za sigurnosno zarobljavanje Njemačke, dok su Nijemci to vidjeli kao navlačenje Rusa u zamku ekonomske ovisnosti o Europi. Ali nije im palo ni na pamet napraviti procjenu Putinovog psihološkog profila kako bi shvatili njegove interese i ciljeve, iako su ih Poljaci uvjeravali kako je Putinu važnija velika ruska imperija nego ekonomski interesi.

I tako su Nijemci izgradili zamku u zamci.

Mislili su Putina uvući u svoju zamku, a sami su upali u nju.

Kada je Putin 24. veljače 2022. godine krenuo u opći napad na Ukrajinu Nijemci su bili u šoku. U tom šoku, u prvom trenutku su odbili bilo kakvu pomoć Ukrajini, osim humanitarne pomoći izbjeglicama. Gotovo sve ostale države su preko noći shvatili kako Putin neće stati ako uspije osvojiti čitavu Ukrajinu. Kao i svaki agresivac i Putin bi zasigurno izostanak pomoći Ukrajini shvatio kao slabost Europe, te bi odmah nastavio dalje. Preko noći Europu je zahvatio strah i gotovo svi su se odmah okrenuli Americi kao jedinom zaštitniku. A tada ni Njemačkoj nije preostalo ništa drugo nego se pridružiti pomaganju Ukrajini.

Ubrzo su se pojedini analitičari počeli pitati zašto Ukrajina ne zatvori svoje plinovode i naftovode prema Europi dok traje rat. Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan. Plinovodi i naftovodi prolaze ispod mostova preko Dnjepra pa tako sprječavaju Ruse da poruše te mostove. To ne shvaćaju ni mnogi ruski jastrebovi koji stalno od Putina traže rušenje mostova koji spajaju zapad i istok Ukrajine. A Putin to ne može zato što bi tada potpuno prestao izvoz nafte i plina u Mađarsku i pojedine okolne države. Pali bi mu prihodi, a i Mađarska bi se morala okrenule protiv njega. Putinu bi najviše odgovaralo da Ukrajinci prekinu dotok plina i nafte prema zapadu, pa bi tada bijes Mađarske pao na Ukrajinu. Ukrajinci su svjesni toga kako plinske cijevi štite njihove mostove, te im stoga ne pada ni na pamet prekinuti transport ruske nafte i plina na zapad.

Ovih dana se u Njemačkoj javljaju veliki protesti na kojima se traži prekih sankcija prema Rusiji, kako bi se mogli grijati preko zime i kako im ne bi propadala industrija. Međutim, Nijemci to ne mogu učiniti. Ako bi ukinuli sankcije plin preko Sjevernog toka 1. i 2. ne mogu dobiti, zato što su cijevi razbijene eksplozijama. Ako bi ga pokušali na brzinu popraviti podvodne eksplozije bi se opet mogle dogoditi. Ako bi plin pokušali uvoziti preko Poljske ona to ne bi dozvolila.

I tako se Njemačka našla u situaciji da može sanjati o dugoročnom prelasku na obnovljive izvore, te kratkoročnog grijanja debelom odjećom. Njezini industrijalci su sanjali o beskonačnom produžetku njemačkoga gospodarskog čuda na temelju jeftine ruske nafte, a upali su u vlastitu zamku.

Jedini izlaz za njemačke industrijalce bi mogao biti iz ladica izvući neke stare projekte koje je naftna industrija davno blokirala radi njihove prevelike cjenovne konkurentnosti nafti. Ako takve projekte brzo ne pronađu Njemačka bi do kraja rata mogla postati veći gubitnik nego Rusija. Mogla bi po svojoj proizvodnji i izvozu pasti daleko ispod nekih država BRICS-a koje su dugo čekale svoju priliku i nije im padalo na pamet kreirati naivne ekonomske zamke u koje bi mogli sami upasti.