Kako političke bogove pretvoriti u obične ljude?

Nakon niza političkih neuspjeha u devetnaestom stoljeću komunisti dolaze do zaključka kako izborima ne mogu doći na vlast, te se odlučuju na nasilno svrgavanje postojećih monarhija, ili republika. Oko toga pitanja dolazi do podijela na socijaliste i komuniste.

Socijalisti u europi prihvaćaju pravo većine na izborima kroz sustav političkih stranaka, te na stranke gledaju kao na zajednice ljudi koji imaju slična poitička gledišta.

Nasuproti njima, komunisti na svoje stranke počinju gledati kao na organizacije koje putem terora moraju srušiti stare režime i uspostaviti svoj režim.

Po njima, radnička klasa koja je u manjini mora preuzeti vlast nad većinom koja živi na njihovim leđima, a partija je avangarda radničke klase koja treba preuzeti zapovijednu ulogu u ime radništva. Unutar same partije mora vladati princip demokratskog centralizma, što zmači kako vrh partije donosi sve važnije odluke, a ostali članovi partiej te odluke moraju provoditi.

U skladu sa tim načelima komunisti se počinju organizirati kao tajne terorističke organizacije. Tada mladi Lenjin u u boljševičkoj «Iskri» 1901. piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan.»

Zahvaljujući takvim stavovima komuniste zabranjuju i progone u većini država kontinetalne Europe, ali oni nalaze utočište u Britaniji gdje im podršku daju britanski obavještajni krugovi kao bi preko njih oslabili konkurentske europske države.

Lenjin je prepoznat kao vrlo koristan terorist u cilju rušenja kontinentalnih konkurenata, te su 1903. u Londonu osigurali organizaciju svijetskog kongresa komunista na kojem je vođa komunista postao Lenjin.

Lenjin od tada organizira svjetske komuniste na načelima rada tajnih službi i terorističkih organizacija, te partijskim statutom osigurava sebi apsolutnu vlast u svom uskom krugu. Dolaskom na vlast u Rusiji 1917. partija boljševika je postala moćno oružje u njegovim rukama preko koje je imao apsolutnu vlast nad svim državnim institucijama. Nakon atentata na Lenjina i njegove bolesti tu moć preuzima Staljin koji se ubrzo obračunava sa svim starim boljševičkim ideolozima i postavlja svoje ljude na čelo partije. Taj princip vladanja je uveden i u međunarodnu organizaciju komunista, takozvanu Kominternu, a preko ne i u sve komunističke partije svijeta.

Raspadom komunističkog carstva 1990. komunizam u Europi je nestao, pa tako i u Jugoslaviji.

Pri raspadu Jugoslavije raspala se i partija na više raznih stranaka, ali sve nove partije i stranke svoje statute pišu na osnovu statuta komunističke partije.

Sva vlast u svim strankama koncentrira se u rukama velikih vođa koji o svemu odlučuju.

Formalno, najviše tijelo je skupština, ali tko će doći na skupštinu odlučuje vođa. Izabrani zastupnici su formalno samostalni u vršenju svoga mandata, ali tko će doći na stranačku listu prije izbora odlučuje veliki vođa. On se o tome formalno obično savjetuje sa stranačkim suradnicima, ali konačna odluka je njegova.

Zahvaljujući tome politički život u svim republikama bivše jugoslavije postao je rezervat u koji su mogli pristupiti samo bivši politički disidenti podržani od bivših obavještajnih struktura, te je uveden princip nasljeđivanja prema poslušnosti.

Svi koji imaju običaj misliti svojom glavom i slobodno izražavati svoje stavove postali su poželjni za privlačenje glasova na nivou sela ili gradskih kvartova. Ali tko će doći na više institucije moći odlučuje se na stranačkim najužim krugovima od 3 do 5 ljudi. Da bi netko došao na listu za parlament mora biti vrlo odan stranačkome šefu, ili mora za kampanju tajno donijeti velike količine novca. Na skupštinama svih stranaka formalno članovi odlučuju o izboru svoga vodstva, ali kako će oni odlučiti diktira se šalabahterima koje stranački vrh sastavlja i dijeli svojim najpouzdanijim članovima koji taj šalabehter dijele ostalima. Ako dođe do frakcijskih podijela onda se pojave dva šalabahtera, te izbore dobivaju oni koji su pridobili više članova za poslušnost svom šalabahteru.

Ovaj način političke promocije u Hrvatskoj je eskalirao nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana kada je promjenjen izborni zakon.

Za Tuđmanovog vremena pola zastupnika se biralo sa stranačkih lista, dok se pola biralo na izbornim jedinicama gdje se po većinskom sustavu birao jedan kandidat. Zahvaljujući tome pola sabora su činili ljudi koji su se osobno promovirali pred biračima, te je njihov osobni ugled i sposobnost imao veliku ulogu u pobjedi na izborima. Donošenjem novog Račanovog izbornog zakona za ulazak u sabor bitno je samo dolazak na listu i mjesto na listi, te ugled same partije ili stranke. Pošto je za to zaslužan samo predsjednik partije saborski zastupnici su postali ovisnici partijskog šefa, te je osjećaj odgovornosti prema biračima potpuno nestao. Ovakav način izbora političara na svim nivoima doveo je do potpune redikularizcije politike, carevanja nesposobnosti i prosječnosti, masovnog zbrinjavanja poslušnika u državnim službama i državnim poduzećima, te gospodarskoh propadanja države i ogromnog zaduživanja.

Zahvaljujući tome Hrvastka država je po proizvodnim sposobnostima pala na samo dno Europe, a jedina privredna grana koja je osiguravala opstanak države je turizam baziran na prirodnome položaju uz jadransko more.

A druga najvažnija grana je kao i u komunizmu postao izvoz radne snage koja šalje donacije rodbini u zemlji.

Prevladavanje ovakvog stanja nije moguće bez korjenite promjene u temeljima politike, a to su stranački statuti.

Potrebno je uvesti princip predizbora unutar stranaka, ali i promjeniti izborni zakon za izbore na svim nivoima.

Svi političari koji doista žele dobro svojoj zemlji morali bi shvatiti kako moraju ograničiti moć svojim budućim predsjednicima.

Predsjednik stranke kada dođe na mjesto predsjednika vlade mora imati moć kontrole nad vladom i ministrima.

Kako bi vlada bila stabilna on je taj koji predlaže ministre i smjenjuje ih ako ne valjaju.

Ali, predsjenik vlade u pravnoj državi ne smije imati nikavu moć nad saborom ili sudstvom.

U pravno uređenoj državi vlast mora biti podjeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.

Ta podjela mora biti stvarana a ne samo formalna.

Zastupnici u saboru se ne smiju u nijednom tenutku bojati mogućnosti da ih predsjednik njihove stranke neće staviti na listu za slijedeće izbore. Ako se oni boje te mogućnosti onda je samor samo transmisija predsjenika vlade.

Kako bi se ta moć predsjednika stranaka nad saborom ukinula predsjenici ne smiju biti ti koji sastavljaju liste.

Kako bi se politikom bavili najsposobniji, a ne najposlušniji izborne liste bi se morali sastavljati svi članovi pojedine straneke, a ne politčki vrh.

Svi članovi pojedine stranke, ili koalicija stranaka bi morali imati pravo kandidirati se na svim unutarstvnačkim izborima prije izbora za gradske kotare, općine, gradove, županije i sabor. Na nivou svake izborne jedinice bi trebalo organizirati skupštinu na koju bi trebalo pozvati sve članove stranke ili koalicija. Svi koji skupe najmanje 5 posto potpisa članova stranke, ili stranaka u koaliciji, a koji žive na području izborne jedinice morali bi imatie pravo kandidirati se. Svi članovi skupštine bi trebali imati mogućnost glasati za najviše 30 posto kandidata na listi. Ako bi se glasalo samo za jednog kandidata tada bi svi glasali za svoje predsjednike ogranaka. Ako bi se moglo glasovati za onoliko ljudi koliko se bira većina bi glasovala za ljude koje uopće ne poznaju, pa bi većina glasovala prema šalabahterima. Kako bi se to spriječilo najbolje je broj glasova ograničiti na 30 posto od broja koji se bira. Velika je vjerojatnost da većina članova skupštine poznaje toliki broj kandidata, pa bi izbor bio puno kvalitetniji.

Tko na ovakvim predizborima dobije najviše bio bi prvi na listi, tko dobije malo manje bio bi drugi i tako redom.

A kako bi na kraju ipak odluku donosili birči na izborima potrbno je uvesti barem 3 preferencijala glasa, čime bi poredak na izbornoj listi postao nevažan.

Na isti način bi se trebalo birati za županije, gradove i općine, pa čak i gradske kotare.

A kada bi se u saboru izabrali političari na ovakav način postojala bi i mogućnost donošenja potpuno novog izbornog zakona koji na vlast dovodi najsposobnije, a to je većinski izborni zakon. Većinski izborni zakon gdje birači na svakoj izbornoj jedinici biraju jednu osobu imenom i prezimenom dovodi na vlast lbnim kredibilitetom. Države koje imaju ovakav izborni zakon najčešće ratuju na tuđem teritoriju, dok države gdej se biraju stranačke liste najčešće ratuju na svom teritoriju.

Pošto velika većina hrvatskih političara nema povjerenje u svoju popularnost unutarstranačke predizbore ne predviđaju čak ni najmanje marginalne stranke. Svi predsjednici se snažno drže uzrečice, "Bolje prvi na selu nego drugi u gradu."

I dok god nam političari budu takvi Hrvatska neće moći napredovati, niti će se moći zaustaviti za državu najopasnija pojava, a to je tendencije iseljavanja.