Kako se obraniti od Rusije u vrijeme nestanka povjerenja u nuklearnu odmazdu

Kako se obraniti od Rusije u vrijeme nestanka povjerenja u nuklearnu odmazdu
95
0
0

Zadnjih 75 godina obrambena strategija Europe temeljila se na obostranom strahu od nuklearne odmazde. Vjerovalo se kako bi u slučaju rata između istoka i zapada obavezno došlo do upotrebe nuklearnog oružja, što bi izazvalo trenutni nuklearni odgovor druge strane. Ali nakon napada Rusije na Ukrajinu to vjerovanje u većini europskih država više nije sigurno, osobito u državama istočne Eerope. U državama koje su do prije 35 godina bile na suprotnoj strani još se vrlo dobro sjećaju s kime su bili u zajednici.

Kako borbe u Ukrajini slabe tako se sve više pojavljuju i analize "tko bi mogao biti slijedeći na redu" Ukrajinci nemaju snage da vrate svoje, oružja im sve manje pristiže, te će se morati ograničiti na odsudnu obranu i zaboraviti na napade. Napadi bez premoći u zraku pokazali su se nemogući.

 

U nedavnom izvješću, utjecajni njemački think tank German Council on Foreign Relations tvrdi kako NATO vojni savez mora biti spreman obraniti se od ruske ofenzive u roku od šest do deset godina. Ali, šef poljskog Ureda za nacionalnu sigurnost Jacek Siewieri tvrdi kako se u tom izvješću podcjenjuje hitnost situacije. Prema njemu, sve bivše komunističke države bi se mogle naći u ukrajinskom scenariju već za tri godine. Ruska vojna industrija radi u tri smjene, te oružja i streljiva, unatoč ratu u Ukrajini imanju sve više, a ne sve manje. Ukrajinski protunapadi će potpuno izgubiti snagu već do kraja ove godine, a nakon toga Rusi mogu krenuti u restrukturiranje vlastite vojske. Za to im je potrebno 2 godine, a nakon toga mogu birati; Estonija, Letonija, Latvija, Finska, Poljska ili Rumunija.

Više ni Nijemci nisu sigurni dali bi Amerikanci krenuli u nuklearnu odmazdu, ako bi ih napali Rusi, a istočne države na tu odmazdu više i ne računaju. NATO savez je sve više sličan onom savezu na koji su se Čehoslovaci oslonili 1938. kada su im zapadni saveznici savjetovali predaju.

Za brzo naoružavanje zapad nema volje.

A bez volje nije moguće brzo pokrenuti masovnu vojnu proizvodnju i oružja i streljiva svih kalibara.

Osim volje, za to nema ni novca. Novac se troši na stambeno i socijalno zbrinjavanje ilegalnih migranata.

Slično stanje je bilo u Britaniji i Francuskoj nakon što je Hitler napao Poljsku. Mislili su kako će se oko Poljske potući Hitler i Staljin, a šokirala ih je spoznaja kako su oni plijen pravedno i dogovorno podijelili. U tom šoku su objavili Hitleru rat, ali su zaboravili čak i objaviti mobilizaciju. Nisu shvatili ni kako moraju sve vojne tvornice ubaciti u maksimalnu brzinu, te uvesti pravila ratnoga gospodarstvo. Kada je Hitler napao i njih Francuzi su zabezeknuto razmišljali što učiniti, a Britanci su se uspjeli obraniti zahvaljujući svom otočnom položaju.

Slično je i danas.

Nikome ne pada na pamet hitno pokrenuti masovnu vojnu proizvodnu. Svi misle; "Valjda neće biti rata". To im je najjača genijalna obrambena strategija.

 

Ali još uvijek bi se moglo nešto učiniti korištenjem monetarne politike, te čak i na trošak građana, a ne država.

Ne ratuje se samo oružjem, vrlo važna je i infrastruktura, osobito stambena.

Devedesetih sam gledao kako nakon granatiranja najviše poginulih i ranjenih ima u dijelovima Osijeka gdje se stanuje u neboderima, ili u gusto postavljenim kućama bez podruma.

U naseljima poput Retvale, Josipovca ili Višnjevca, gdje su samostojeće kuće imale dobre podrume i široke vrtove, vjerojatnost pogibije bila je puno manja. Velika većina granata je pala u vrt gdje su iskopale duboku rupu, bez ikakvih drugih šteta.

U današnjim izraelskim napadima na Gazu vidimo kako je lako srušiti visoke nebodere kada avionska bomba, ili raketa pogodi temelje nebodera. Do tih snimaka mnogu stanovnici velikih gradova su zasigurno bili sigurni kako je u takvim velikim zgradama i sigurnost veća, ali sada znaju kako je to bila uzaludna nada.

Stanovnici Estonije, Letonije, Latvije, Finske, Poljske ili Rumunije više nemaju vremena izgraditi svoju vojnu industriju, ali mogli bi promijeniti barem zakone o gradnji, te kreditnu politiku. Mogli bi donijeti zakon o slobodnoj gradnji kuća površine do 350 kvadrat izvan građevinske zone bez vađenja građevinskih dozvola, pod uvjetom da je kuća najmanje 5 metara od međe, te najmanje 15 metara od susjedne kuće ili zgrade. U kvadraturu kuće se ne bi trebalo računati podrumske prostorije, kako bi se graditelje naveli da što više grade podrume.

Nakon takve izmjene zakona o gradnji Vlade bi mogle preko državnih banaka građanima ponuditi građevinske kredite bez kamata i sa rokom vraćanja od 40 godina svima koji imaju teren za kuću koja je udaljena od drugih kuća barem 15 metara, pod uvjetom da ispod čitave kuće izgrade podrum. Svaka ovakva kuća bi odlično štitila stanare od bombi i granata, a u nekima od njih bi se mogla smjestiti i vojska. Na taj način bi svaka ovakva kuća postala potencijalni vojni bunker, pokraj kojih neprijateljski tenkovi ne bi mogli proći bez potencijalne borbe.

Na najvažnijim tenkoprohodnim pravcima bi se mogle zainteresiranima ponuditi i parcele 50 x 50 metra, pod uvjetom da u roku od godine dana izgrade barem podrum.

Gradnja ovakvih kuća bi bili vrlo jeftina zato što obiteljske kuće mogu graditi i vlasnici sa članovima obitelji i prijateljima u slobodno vrijeme, pa nitko ne može reći kako bi i zato trebalo uvoziti jeftinu migrantsku radnu snagu.

Ugrožene države bi, bez troškova u proračunu, u slijedeće 3 godine mogle sagraditi milijune ovakvih kuća blago povećanim tiskanjem novca.

Korisne bi bile i one kuće koje ne bi u tom roku bile završene.

Dovoljno je dovršiti podrumske prostorije.