Kako smanjiti opasnosti od migranata?

Migracije su oduvijek postojale i često su značili okupaciju područja na koje su došli. Migrirajući narodi poput Varvara i Avara su razorili Rimsko carstvo. Za njima su slijedili Tatari, Mongoli, Arapi i Turci.

U novije vrijeme manje migracije su postale poželjne kao izvor radne snage za razvijene države, ali problem je eskalirao nakon "Arapskog proljeća".

Ovo je počelo nakon što je dobitnik nobelove nagrade za mir Barack Obama uz Britansku i Francusku suradnju organizirao pobunu u mnogim arapskim državama, kako bi stvorili kaos u kojem će preuzeti i preostala naftna i plinska polja koja su do tada bila ispod njihove kontrole.

"Arapsko proljeće" počinje prosvjedima 18. 12. 2010. u Tunisu, odakle se naglo širi u razne arapske države. Iskru “Arapskog proljeća”, zapalile su posebno obučene “brigade cyber-kolaboracionista” koje je obučila CIA i koje su odradile najvažniji dio posla. Nekoliko stotina mladih plaćenika obučenih od strane američkog veleposlanstva, a organiziranih preko nevladinih udruga, pokrenuli su lavinu prosvjeda koji su srušili “diktatorske režime” u Tunisu, Egiptu, Siriji i Libiji.

Pokušalo se i s Alžirom, ali je u toj zemlji predsjednik Abdelaziz Bouteflika preko Pariza poručio Zapadu kako je ta zemlja 2002. izašla iz krvavog građanskog rata koji je trajao deset godina i kako će na svaki pokušaj izazivanja kaosa intervenirati “uporabom sile bez milosti”. Zato se u Alžiru ništa nije dogodilo, iako je u Tunisu, na samoj alžirskoj granici bilo spremno preko stotinu “cyber-kolaboracionista”, kojima je zadaća bila rasplamsati požar pobune u sjeveroistoku Alžira. Sve ovo su opisali aktivni sudionici ove operacije, koji su kasnije vidjeli kako od “slobode, demokracije i ekonomskog napretka” neće biti ništa i kako su bili korisni idioti koji su put do uspona na vlast iskrčili islamistima Muslimanskog bratstva. Kasnije su o tome opširno i detaljno pisali na portalima Tunisie Secret i Nawat.

Prije "Arapskog proljeća" Gadafi je odlučio ograničiti stranim kompanijama pristup naftnim terminalima, nadzor i eksploataciju nafte, te istovremeno uspostaviti pan-afričku valutu na temelju libijskog zlatnog dinara, koja bi snažno konkurirala euru i dolaru, te time dovesti Sjevernu Afriku na visok stupanj ekonomske samostalnosti.

Prvi je reagirala Francuska koja je u NATO-paktu zadužena za frankofonske države Afrike. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, uz pomoć saveznika, napao je Libiju. Pukovnik Gadafi, uz pomoć NATO-a i pobunjenika je likvidiran, a Libija je međunarodnom intervencijom 2011. uništena do temelja. Progoni i kršenja ljudskih prava Libijaca odvijali su se pod patronatom „međunarodne zajednice“ usmjereni osobito prema crnom stanovništvu Libije, te radnicima iz podsaharske Afrike koji su optuživani za bliskost s režimom Muamera Al Gadafija. Obuku i naoružavanje libijskih militanata vršile su francuske i britanske tajne službe duž granice s Egiptom i u predgrađu Bengazija.

Nakon pada Gadafija mnogi militanti su upućeni preko Iraka u Siriju kako bi i tamo napravili "Američki red", odnosno "kontrolirani kaos". Dok su Amerikanci kontrolirali nastanak kaosa u Iraku i Siriji, Francuzi su nastavili uredovati u Africi.

Francuska je 2013.g. izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama, Maliju i Srednjoafričkoj Republici, pod izlikom sigurnosne i humanitarne akcije. Stvarni razlog je eliminiranje suparništva Kine i Indije koje prijete francuskim gospodarskim interesima u Sahelu, a koji se zasnivaju na kontroli zaliha urana, zlata, vodnog potencijala i šumskog bogatstva. A za intervenciju bilo je potrebno najprije tamo instalirati islamiste kako bi imali izgovor za intervenciju.

Sve ovo je dovelo do milijunske mase izbjeglica koji su bježali od rata, a njima su se pridružile i mase ekonomskih izbjeglica iz Afrije i Azije.

Većina ekonomskih izbjeglica dolazi iz zemalja koji su gospodarski uništene djelovanjem velikih zapadnih korporacija koje su u cilju osvajanja tržišta uništile lokalna gospodarstva i time te države pretvorile u izvor sirovina i tržište za svoje robe. Ovo su postigle uz pomoć korupcije, raznih vrsta dampinga, te pranjem novca preko raznih poreznih oaza, kako u ekonomski porobljenim državama ne bi plaćali realan porez. Oni koji su ostali bez posla krenuli su na put tražeći posao. Neki su ga našli u prvom većem gradu, neki su ga našli u susjednoj državi, a neki su ga našli u naftom bogatim arapskim državama. Međutim, problem je što u najbogatijim arapskim državama ne postoji socijalna pomoć pa su te države ostale pošteđene masovnog priljeva migranata. A većina migranata je na put krenula baš zato kako bi došle u "Raj" gdje se bolje živi od socijalne pomoći nego od rada u njihovim državama.

I tako su legende o europskom raju pokrenule masovnu migraciju.

Prve europske države koje su postale žrtve ovog masovnog migracijskog vala su južne države koje nisu krive ni za gospodarsku propast Afričkih i Azijskih zemalja, niti su pokretale arapska proljeća.

Kako bi se zaštitile sve južne europske države moraju braniti svoje interese, a to je što prije migrante propustiti tamo gdje oni žele stići.

Kako se migranti ne bi zadržavali i u Hrvatskoj nužno je promijeniti čitav niz zakona.

Većina migranata ne želi raditi, već se nada socijalnoj pomoći, a kako bi što prije otišli dalje socijalnu pomoć je potrebno ukinuti za sve osim za one koji imaju najmanje 3 godine radnog staža, te onima koji ne žele prihvatiti ponuđeni posao. Također je potrebno ukinuti dječji doplatak pošto ga mnogi nesavjesni roditelji koriste za svoje ovisnosti. Umjesto dječjeg doplatka potrebno je izgraditi dječje vrtiće za svu djecu u kojima bi djeca mogla boraviti čitavi dan i u kojima bi morali imati osiguranu prehranu. Osiguranu prehranu bi trebala imati i sva djeca u osnovnim i srednjim školama. Sve ovo bi se moglo financirati iz ukinutih dječjih doplataka, a time bi se povećala i motiviranost siromašne djece za školovanje gdje se najbrže odvija integracija djece migranata u društvo gdje su došli.

Na ovaj način bi Hrvatska mogla znatno poboljšati život siromašnoj djeci kao i djeci migranata koji su došli kod nas i koji su spremni raditi, dok bi oni drugi nastavili put prema bajkovitim zemljama u kojima se može dobro živjeti i od socijalne pomoći.

Žilet žica i ograde

U Hrvatskoj ima dosta onih koji traže zaštitu od migranata izgradnjom ograda od žilet žice po uzoru na Mađarsku. Izgradnjom ograde migrantski put preko Mađarske je znatno otežan, te su se migranti okrenuli na put preko Hrvatske. Mađari su lako napravili ogradu pošto im je čitava granica ravna, te je lako postaviti ogradu i probiti putove za patroliranje uz samu ogradu.

Ali, ako bi i Hrvatska napravili svoju ogradu dobar dio migranata bi se ponovno okrenuo prema Mađarskoj, te bi i oni morali svakodnevno krpati probijene ograde.

Hrvatska ima 1011. kilometara granica sa BiH, 317. kilometara granice sa Srbijom i 22 kilometra sa Crnom Gorom. To je ukupno 1350 kilometara granica sa kojih dolaze migranti.

Ako bi smo htjeli kvalitetno zaštititi granice morali bi napraviti kvalitetnu fizičku zaštitu.

Najniži stupanj zaštite su povremene patrole po putovima koji se nalaze uz granicu. Ovakva zaštita omogućuje uočavanje manjeg dijela migranata koji se kreću uz ceste, te njihovo vraćanje tamo odakle su došli.

Viši stupanj zaštite bi bio postavljanje žilet žice uz čitavu granicu. Žilet žicu migranti mogu savladati na više načina. Mogu je prerezati škarama za armaturu, mogu preko žice prebaciti ljestve, mogu prebaciti daske, a mogu prebaciti i deblju deku ili stari tepih. Zahvaljujući tome žilet žica sama po sebi nije nikakva zaštita ako ne postoji i dodatna zaštita ljudima koji promatraju žicu. Promatranje i sprječavanje prelaska žice se može vršiti povremenim patrolama, ili postavljanjem osmatračkih mjesta.

Kako bi se moglo patrolirati uz žicu bilo bi potrebno uz čitavu granicu, uz samu žicu probiti makadamski put. Ukupna dužina ovog puta bi trebala biti 1350 kilometara kolika je i granica. Ako bi na svakih 20 kilometara postavili jedno patrolno vozilo sa dva policajca morali bi imati najmanje 70 patrolnih terenskih vozila i najmanje 135 ljudi koji bi patrolirali uz granicu u svakoj smjeni. U četiri smjene trebali bi imati najmanje 540 ljudi, a kada se uračunaju godišnji odmori i bolovanja trebalo bi imati najmanje 700 ljudi samo za patroliranje. Kvaliteta ovakve zaštite bi i dalje bila vrlo niska pošto jedna patrola na svakih 20 kilometara samo slučajno može zamijetiti prijelaz preko žice ili rijeke, osobito noću.

Za kvalitetno čuvanje granice bilo bi potrebno napraviti osmatračnice uz samu ogradu na svakih 500 metara. To znači kako bi za kvalitetno čuvanje granica morali imati ukupno 2.700 povišenih osmatračnica sa zaštitom od kiše i snijega. Pošto po vojnim iskustvima jedan osmatrač može kvalitetno promatrati prostor ispred i oko sebe najviše pola sata bez odmora to znači kako na svakoj osmatračnici moraju istovremeno boraviti najmanje dva osmatrača koji će naizmjenično promatrati prostor ispred i oko sebe, odnosno u jednoj smijeni bi morali imati najmanje 5.400. osmatrača. Ako to pomnožimo sa 4 smjene i dodamo godišnje odmore i bolovanja dobijemo broj od najmanje 27.000. potrebnih graničnih policajaca samo za pokrivanje graničnih osmatračnica. Ti osmatrači bi samo motrili granicu, a ako nešto primijete morali bi pozvati patrolu sa vozilima koja će loviti one koji ilegalno prelaze granicu. Ako bi sami osmatrači išli u lov na njih morali bi napustiti osmatračnicu, a tada bi se druga puno veća grupa koja je u vezi sa prvom grupom, mogla provući baš ispod osmatračnice koju su oni napustili. A dok patrola stigne migranti bi mogli proći više kilometara u šumu. To znači kako ni 27.700 ljudi nije garancija kako nitko neće proći granicu. Po noći i kiši stanje je i gore. Termovizijske kamere koje koštaju oko 50.000 kuna mogu i po noći vidjeti tople objekte i bića koja se kreću, ali na udaljenosti većoj od 100 metar teško mogu razlikovati radi li se o čovjeku ili životinji, i to ako se kreću na otvorenom prostoru. Čim zađu u šumu od drveća i lišća nije moguće ništa vidjeti. Za vrijeme kiše i vozila se vrlo teško kreću po šumskim planinskim putovima, te nije preporučljivo njihovo patroliranje izvan asfaltiranih putova.

Iz ove analize vidljivo je kako angažiranje čitave hrvatske policije i vojske nije garancija kako migranti neće prolaziti granicu.

A kako bi se vojska i policija mogli i dalje baviti svojim osnovnim poslom u pograničnu policiju bi morali mobilizirati po 30.000 ljudi, te ih mijenjati svakih 15 dana.

To bi za Hrvatsku bio previše veliki trošak, a rezultat bi bio gomilanje migranata u BiH koja bi postala "Hot-spot". Svi ti migranti bi se nastojali smjestiti u većim gradovima BIH, a lokalni Bošnjaci bi nastojali pobjeći u manja mjesta sa Srpskom i Hrvatskom većinom gdje lokalne vlasti ne bi primali migrante, ali bi morale primati građane BIH koji imaju državljanstvo. Za nekoliko godina broj muslimana bi se mogao udvostručiti, te bi Bih postala velika islamska država.

Takav razvoj događaja nije u hrvatskom interesu te bi stoga Hrvatska morala voditi istu licemjernu "diplomatsku" politiku kakvu vode i ostale države EU.

Trebali bi čuvati hrvatska sela na rutama gdje se kreću migranti, dok na one koji se kreću kroz šume ne bi trebali obraćati pažnju. Uz takve šumske staze bi trebalo postaviti veći broj željeznih kontejnera u kojima bi se migranti mogli skloniti za vrijeme kiše. Kontejneri bi morali biti međusobno udaljeni najmanje 50 metara kako se ne bi pretvorili u izbjeglička naselja. Na tim migrantskim šumskim stazama bi trebalo dozvoliti raznim udrugama ostavljanje hrane i vode kako se migranti ne bi spuštali u sela i vikend naselja u pljačku. To je jedini način kojim se problem migranata može prebaciti na one koji su probleme i izazvali. A sve te aktivnosti oko postavljanja hrane i kontejnera bi trebalo prikazivati kao posljedicu rada raznih nevladinih udruga.