Kako spriječiti novi feudalizam?

Kako spriječiti novi feudalizam?
36
0
0

Kroz čitavi srednji vijek većina poljoprivrednoga i šumskoga zemljišta bila je u vlasništvu vrlo maloga broja ljudi koji su tu zemlju dobili kao ratni zapovjednici, ili kao nasljednici. Zemlja je bila izvor vojne i ekonomske moći. Onaj tko je imao puno zemlje mogao je uzgajati konje koji su bili potrebni za izdržavanje konjičkih vojnih postrojbi. A kako bi te privatne postrojbe mogle biti na službi kraljevima oni su se zakonima pobrinuli da se zemlja ne dijeli na više djece. Najstarije muško dijete je nasljeđivalo zemlju, a sa time i vojne zapovjedne funkcije.

Ti feudalci su se rijetko trudili povećati proizvodnju na svojoj zemlji. Važnije im je bilo baviti se lovom. Kako bi nešto ipak proizveli na zemlji posao obrade zemlje su obavljali njihovi robovi servi, ili su je iznajmljivali kmetovima. Kada je robova ponestalo često su se trudili kmetove trajno vezati za zemlju i tako ih pretvoriti u serve, radi čega je dolazilo do seljačkih buna.

Kada duže vremena nije bilo ratova feudalci i ostalo plemstvo su vrijeme najčešće provodili u lovu, pri čemu su kmetovi i servi morali goniti divljač prema njima. Kako bi što više zemlje pretvorili u lovišta u mnogim grofovijama vrijedilo je pravilo po kojem se zemlja oduzima od onih iznajmljivača koji su dozvolili da trava naraste do visine nogu jahača, za što je bilo dovoljno da se seljak nekoliko mjeseci razboli. Na takvoj zemlji daljnja obada je zabranjena, te se ona postepeno pretvarala u šumu.

A seljaci koji su ostali bez zemlje mogli su samo otići u gradove, postati vojnici, ili umrijeti od gladi.

Danas se na svjetskom nivou provodi slična velika koncentracija zemljišta u rukama sve manjeg broja poljoprivrednih kompanija i bogatih investitora.

Poljoprivredne kompanije se trude ostvariti što viši profit, dok je drugim investitorima to često sporedni cilj. Špekulanti zemljište često kupuju zato da bi je skuplje prodali, ili da bi zemlju koristili za neke druge namjene kao što je rudarstvo, izgradnja, ili privatno lovstvo baš kao u srednjem vijeku.

Mali poljoprivrednici najčešće propadaju zahvaljujući većoj cijeni sjemena, gnojiva ili obrade, skupljim kreditima, te nemogućnosti dobivanja statusa dobavljača u velikim trgovačkim lancima.

Velike poljoprivredne korporacije imaju mogućnost lobirati za zakone koji njima odgovaraju, postižu bolje uvijete kod nabave sjemena, gnojiva, zaštitnih sredstava, mehanizacije, te im je puno lakše sklopiti ugovore sa velikim robnim lancima.

Okrupnjavanje zemljišta u rukama velikih korporacija se čak i potiče, čak i monetarnom politikom. Monetarna politika u posljednjih 50 godina pogoduje velikima koji uzimaju kredite sa vrlo malim kamatama, te njima kupuju konkurentske manje kompanije, ili zemljište od manjih seljaka.

Zahvaljujujući takvim politikama sve više sitnih seljaka širom svijeta mora bježati u gradove, dok pojedinci postaju sve veći zemljoposjednici. Najveći zemljoposjednik u SAD-u je Gill Gates koji se bavi informatikom, a slično je i u drugim državama.

U hrvatskoj u svakom selu imamo 2-3 krupnija seljaka koji imaju većinu zemlje, dok svi ostali djecu moraju slati na rad u zapadne razvijenije države. Zahvaljujući tome ruralni krajevi države postaju gotovo nenastanjeni. A preostali krupnije seljaci često služe samo kao posrednici u okrupnjavanju zemljinih parcela. A kada taj posao obave strani robni lanci ih počinju ucjenjivati kod preuzimanja njihovih proizvoda nakon čega oni moraju uzimati kredite sa hipotekom na zemlju, a kada se previše zaduže vlasnici tih većih zemljinih parcela postaju strane korporacije. I tako su najveći vlasnici zemlje postali neke kompanije iz Rusije i Srbije.

Da bi se promijenili ovakvi katastrofalni trendovi seljaci bi morali na izborima birati političare koji obećavaju porezno privilegiranje sitnih seljaka, sitnih trgovaca i sitnih poduzetnika. Sitni seljak svoje proizvode može prodavati samo sitnim poduzetnicima direktno, ili preko malih trgovina. Da bi njihov proizvod bio konkurentniji bilo bi dobro sitne seljake i poduzetnike koji godišnje imaju prihode manje od 3 milijuna kuna izuzeti iz sustav PDV-a. Seljaci bi također trebali birati one koji obećavaju dodjelu poticaja sitnim seljacima, a ne velikim poljoprivrednim poduzećima. Većina poticaja u poljoprivredi završava na računima velikih poduzećima, do u mnogim zapadnim državama koje brinu o opstanku ruralnih krajeva postoji ograničenje za dodjelu poticaja od 300.000 eura po jednom poljoprivrednom imanju (po jednom OIB-u).

Promjena porezne politike u poljoprivredi bi morala za cilj imati pomoći malim seljacima, ali i spriječiti uzimanje zemlje onima koji ju nemaju namjeru obrađivati.

Na zemljište bi trebalo plaćati porez po površini, bez obzira jeli zemlja kategorizirana kao poljoprivredna, šumska, ili građevinska. Porez bi trebao imati dva dijela, fiksni koji bi trebao biti svuda isti, te varijabilni koji bi trebalo plaćati ovisno o procijenjenoj tržišnoj cijeni pojedine parcele.

Od ovog poreza bi trebao osloboditi samo one parcele na kojoj vlasnik zemlje ima kuću u kojoj stanuje, ali tek do površine od 3 ha, plus 1 ha po članu obitelji. Na ovaj način mali seljaci koji obrađuju svoje male površine bi postali konkurentniji, ali samo ako kuću imaju na zemlji koju obrađuju, a ne u centru sela ili u gradu.

Uvođenjem ovakvog poreza zemlju bi vrlo brzo počeli prodavati oni koji je drže neobrađenu, kao nekakvo ulaganje u budućnost. Time bi oni koji zemlju obrađuju dobili mogućnost povećati svoje male parcele na kojima žive. Mnoge male parcele zemljišta se nalaze u vlasništvu ljudi koji žive širom svijeta i ne znaju kako su vlasnici nekakve zemlje, zajedno sa više suvlasnika. Njihove poreze obveze bi trebale zbrajati dok ne dostignu visinu procijenjene tržišne cijene te zemlje, a nakon toga bi država trebala drugim suvlasnicima koji plaćaju svoj dio poreza ponuditi otkup tog zemljišta. Ako suvlasnici ne žele otkupiti takve dijelove zemlje, ti dijelovi zemlje bi trebali pripasti državi.

Ali i država može biti loš vlasnik.

Kako zemlja u vlasništvu države ne bi postala mrtvi kapital svaku stečenu novu parcelu bi trebalo dodijeliti nekoj državnoj instituciji kojoj je ta parcela potrebna. Izuzetak od ovoga bi mogle biti samo parcele na kojima je predviđena izgradnja cesta, ili druge infrastrukture. Ako neka parcela nije potrebna ni jednoj državnoj instituciji nju treba pokušati prodati na javnoj internetskoj licitaciji, s tim što bi vlasnici susjednih parcela trebai imati pravo prvokupa. Ako nema zainteresiranih tada tu zemlju treba dati nacionalnim parkovima ili Hrvatskim šumama.

Ali i Hrvatske šume mogu zemljom upravljati neracionalno.

Hrvatske šume u sjevernijim dijelovima zemlje rade produktivno, ali većina šuma u dinarskom sustavu više troše nego što proizvode. Često se više brige vodi o lovu nego o drvetu, a i puno drveta se ilegalno siječe i prodaje.

Radi opstanka ruralnih krajeva seljaci bi morali na izborima glasati za one političare koji obećavaju slobodnu i vrlo jeftinu ispašu stoke u državnim šumama, svuda osim na parcelama gdje su posađeni, ili posijani mladi šumski nasadi. Na taj način bi hrvatski uzgajivači stoke na otvorenom postali konkurentni Argentinskim ili Australskim uzgajivačima mesa koji stoku uzgajaju na otvorenim terenima. Istovremeno bi se ispašom stoke znatno smanjila opasnost od šumskih požara na obali Jadrana i njegovom zaleđu.

Ništa ne mijenjati u poreznom sustavu znači omogućiti koncentraciju zemljišta u bilancama sve manjeg broju poduzeća u stranom vlasništvu. A to znači omogućiti pojavu novih grofova i markgrofova čudnih stranih prezimena.