Kako spriječiti pojavu obojenih revolucija?

Mnogi suvremeni ratovi vode se posredno kroz takozvane obojene revolucije. To je organizacijska tehnologija za stvaranje puča i uspostava kontrolirane političke situacije u nekoj drugoj zemlji. Da bi ovakva obojene revolucija uspjela potrebno je imati povoljnu političku situaciju, a to je situacija političke nestabilnosti. U takvoj situaciji vrlo lako je mladež potaknuti na proteste protiv aktualne vlasti. Cilj svake takve revolucije je osvojiti vlast silom, a emocionalno i iskustveno nezreli mladi ljudi služe kao sredstvo.

Ako politička nestabilnost u nekoj državi ne postoji potrebno ju je stvoriti.

Postupak se odvija u nekoliko faza. Prvo se stvara politička nestabilnost. Nakon toga se tajno organizira prosvjednički pokret. Nakon što pokret dovoljno ojača on izlazi u javnost te se nakon nekog incidenta pretvara u političku gomilu. Tu gomilu se nakon toga usmjerava u bunt protiv postojeće vlade.

Politička nestabilnost se najlakše stvara nakon izbora koje se proglašava za nevažeće radi velikih izbornih prijevara. Ista situacija se može stvoriti i radi lošeg gospodarskog stanja, nezadovoljstva određenih skupina koje kontroliraju jaki nezadovoljni sindikati, radi nezadovoljstva studenata zbog previsokih školarina, lošeg stanja u menzama, nedostupnih i prenapučenih studentskih domova i slično.

Na ovaj način najčešće jače države napadaju slabije države koje imaju neki resurs koji treba napadačima, radi teritorija i granica, ili radi geografskog položaja napadnute države.

U ovakve revolucije narod se rado uključuje kada ga se uvjeri kako su postojeći vladari zli ili nesposobni diktatori koji ne poštuju demokraciji i slično.

Kada počne otvorena pobuna cilj je diskreditirati ili pridobiti na svoju stranu obrambene i sigurnosne službe kroz štrajkove, građansku neposlušnost, pobune i sabotaže.

U takvoj situaciji vlast ima dva izbora: uzvratiti silom ili prihvatiti zahtjeve.

Ako vlast reagira jakom silom mediji ju odmah optužuju za zločine i ubijanje mirnih prosviednika, a ako pristane na ustupke prosvjednici jačaju pritisak do pada vlasti.

Nakon revolucije nove vlasti često vladaju na još gori način i često su još nesposobnije.

Države koje se žele zaštititi od ovakvih obojenih revolucija mogu to učiniti na više načina, a najlakši način je blokada pristupa novcu.

Oni koji organiziraju revoluciju za to moraju imati puno novca. Kako bi ih se onemogućilo u radu najlakše je to učiniti oduzimanjem prilike da dođu do novca. Manji dio najvažnijih prosvjednika financiraju države koje organiziraju napad, ali većina se financira preko raznih udruga i donatora, često i iz same napadnute države.

Kako bi se prosvjednicima oduzeo novac potrebno je donijeti zakone kojima se organizacijama i pojedincima u izvanrednim situacijama može blokirati novac na bankovnim računima. Pri tome je posebno važno blokirati novčane uplate koje stižu izvana. Kako se prosvjednici ne bi mogli financirati preko domaćih poduzeća u stranom vlasništvu moguće je ukinuti pravo poduzećima da dio svoje dobiti koriste za financiranje udruga, te to knjiže kao porezne olakšice. Kako bi smanjile snagu velikih kompanija, osobito kompanija u većinski stranom vlasništvu koje najčešće financiraju prosvjednike po naputcima izvana država bi trebala poreznim olakšicama snažno pomagati sitnim poduzetnicima.

Razne udruge ponekad imaju i korisnu ulogu u društvu te im treba osigurati financiranje, ali to treba sa poduzeća prebaciti na obične mnogobrojne građane. Poduzeća treba porezno destimulirati od davanje donacija, a građane treba za to stimulirati. Građani plaćaju porez na svoj dohodak, a država bi se mogla odreći dijela tog poreza, ako ga građani žele uplatiti na račun neke udruge, crkve, sportskog društva, humanitarne organizacije, znanstvene institucije i slično. Oni koji to ne žele taj postotak svoga poreza na dohodak bi i nadalje morali plaćati državi.

Nakon ovakve izmjene poreznog zakona država bi mogla smanjiti svoje uplate takvim organizacijama, i time bi izgubila kontrolu nad njima, ali ni druge države ne bi mogle imati kontrolu nad njima, zato što bi ih bilo jako puno i svi bi bili financirani od strane različitih mnogobrojnih pojedinaca. Sve takve udruge bi snažno međusobno konkurirale u borbi za novac i ne bi se mogle o ničemu dogovoriti, pa čak ni o prosvjedima protiv vlasti. Samim time sposobnost stranih agresora za rušenje vlasti u napadnutoj državi obojenim revolucijama bi se bitno smanjila.