Kako srušiti autoritarne diktatorske režime?

Kroz povijest mnoge države su napadale druge države kako bi ih okupirale, natjerali na plaćanje poreza, ili ostvarili neki drugi svoj interes. Neke države su to radile otvoreno, a neke su svoje stvarne ciljeve nastojale pokazati kao pomoć drugim ugroženim narodima.

Kolonijalne države su svoja osvajanja prikazivali kao širenje kulture, ideološki osvajači su svoje agresije na druge nastojali prikazati kao širenje "napredne" ideologije, dok su demokratske države svoje ratove nastojali prikazati kao širenje demokracije.

Komunističke države poput SSSR-a i Kine su druge države najčešće podređivali sebi instaliranjem svojih ideoloških lokalnih obavještajno političkih suradnika, a to su postizali velikim novčanim poticajima za život političko obavještajnih suradnika u ilegali, kulturnom i medijskim podrškom, slanjem velike količine oružja, te medijskim ili fizičkim likvidacijama protivnika. A kada takvi ideološki saveznici dođu na vlast onda bi u te države slale i svoju vojsku tamo gdje je to potrebno.

U napadu na druge države pod izgovorom širenja demokracije najviše su se istakli Amerikanci.

Američke intervencije po svijetu su počele vrlo brzo nakon stjecanja neovisnosti, pod izgovorom borbe protiv pomorskog gusarenja. Američke ekspedicijske snage su 1801. godine sa dva ratna broda doplovile do libijske obale gdje su gusari stoljećima napadali trgovačke brodove i tražili otkupninu za posade i brodove. Gusari su zauzeli jedan brod i tražili 60.000 dolara otkupnine. Američki predsjednik Thomas Jefferson je odlučio prekinuti dotadašnju praksu plaćanja otkupnine, te je poslao flotu brodova koji su zapalili oteti brod, nakon čega je započeo prvi berberski rat u kojem su Amerikanci pokazali kako mogu ratovati daleko od svog teritorija. Četrnaest godina kasnije u sukobu s berberskim plemenima američka flota je okončala sva plaćanja bilo kakvih američkih danaka bilo kome.

Dvanaest godina kasnije američka flota ratuje oko grčkih otoka protiv Turaka u Smirni i Levantu protiv Osmanskog Carstva.

Krajem 19. stoljeća američki brodovi nastavljaju štititi svoje prekomorske interese tijekom britansko-egipatskog rata 1882. godine. Time je započelo njihovo otimanje kolonija od ranijih kolonijalnih osvajača.

Od 1899. do 1902. u Američko-filipinskom ratu okupirano je ovo otočje čime je to postalo njihova kolonija, umjesto Španjolska.

Američke ekspedicijske snage 1904. oslobađanju američkog državljanina u Maroku za kojeg se kasnije utvrdilo kako nije bio američki državljanin, ali im je to bio izgovor pred domaćom javnošću za ulazak u rat. Amerikanci također sudjeluju i u Bokserskom ustanku u Kini u kojem su se Kinezi pokušali osloboditi britanske tiranije. Nakon toga ratuju u tzv. Banana ratovima koji su se vodili na Kubi, Nikaragvi, Dominikanskoj Republici i Haitiju koje su bile previše ekonomski vezane za Španjolsku, ili Francusku.

Kako bi zaštitili svoju imovinu amerikanci interveniraju u Turskoj tijekom balkanskih ratova.

Kada su europljani započeli Prvi svjetski rat američke snage su tijekom Meksičke revolucije nakratko okupirali meksički grad Veracruz.

U Prvi svjetski rat koji je počeo radi zauzimanja naftnih polja u arapskom svijetu i putova preko Balkana prema njima Amerikanci se uključuje pred njegov završetak 1917. iskrcavanjem u Francuskoj kako bi pomogao Antanti poraziti sile Osovine. Time se i Američke naftne kompanije uključuju u podjelu arapskih naftnih polja.

Nakon revolucije u Rusiji Amerikanci u rubnim dijelovima Rusije pomažu ostacima carskih snaga u borbi protiv komunista, ali kratkotrajno, sa vrlo malim snagama i malim ulaganjima. Tada još nisu bili svjesni vrijednosti naftnih polja u Bakuu, pa nisu bili ni spremni puno ulagati u rušenje komunista.

Tijekom Drugog svjetskog rata američke snage ratuju na tri kontinenta - u Europi, Aziji i Africi. Čim je Japan napao Pearl Harborg Amerikanci su se počeli organizirati za iskrcavanje u Saharu. Time zauzimaju većinu svjetskih naftnih polja što su platili životima 416.000 američkih vojnika u ovome ratu.

Dvije godine kasnije američka ratna mornarica plovi ispred Atene kako bi podržala obnovu monarhije i u ratu protiv grčkih komunista. Time započinje njihova borba protiv širenja komunizma.

U lipnju 1950. Sjeverna Koreja, uz pomoć Kine pokreće iznenadni rat protiv Južne Koreje. Amerikanci traži povlačenje agresora, ali to se ne događa, nakon čega se Američke snage uključuju u rat. Nakon tri godine teških sukoba sa Korjcima i kineskim "dragovoljcima" dolazi do potpisivanjem primirja, te je uspostavljena demilitarizirana zona kao granica između dviju Koreja.

U Sueskoj krizi 1956. koja je započela nacionalizacijom Sueskog kanala od strane Egipta, te završila kao rat između Egita protiv Izraele, Britanije i Francuske američke snage evakuiraju svoje građane iz Aleksandrije, čime se uključuju u zbivanjima na ovom području. Dvije godine kasnije ratuju u Libanon zbog sukoba muslimana i maronitskih kršćana, ali se nakon tri mjeseca povlače.

Godine 1961. neuspješno pokušavaju pomoću kubanskih izbjeglica srušiti komunistički režim na Kubi.

Tijekom 1964. godine američke snage sudjeluju u gušenju pobune Simba, koje su podržavali Rusi, Kinezi i Kubanci, za vrijeme ratova u Kongu i susjednoj Ugandi.

Kako bi spriječili širenje komunizma uključuju se u Vjetnamski rat koji se od 1. studenog 1955. proširio i na Laos i Kambođu, a završen je 30. travnja 1975.

Tijekom 50-ih i 60-ih godina pod okriljem CIA-e američka vojska ima manje akcije u Tajlandu, Dominikanskoj Republici i Boliviji, a 70-ih i u Zairu.

Tijekom 1983. amerikanci vrše invaziju na karipski otok Grenadu kako bi smanjili utjecaj Kube na ovu državu.

Godine 1989. Amerika vojno intervenira u Panami kako bi zbacila predsjednika Manuela Noriegu, koji je bio dugogodišnji CIA-in pouzdanik, ali je počeo organizirati trgovinu drogom prema Americi.

Nakon što je Irak napao Kuvajt Amerikanci 17. siječnja 1991. započinju zračno bombardiranje ciljeva u Iraku i okupiranom Kuvajtu, nakon čega iz Saudijske Arabije 24. veljače kreće kopnena ofenziva koja je za četiri dana izbacila iračku vojsku iz Kuvajta, pod savezničku kontrolu stavila velik dio iračkog teritorija. Tme je Američka vojska ušla u Saudijsku Arabiju i postala zaštitnik lokalnih kraljeva.

Nakon islamističkih napada na poslovne tornjeve WTC-a u Newyorku kreće okupacija na Afganstan i Irak.

U svim ovim intervencijama Amerikanci su branili neke svoje interese, što su nastojali prikazati kao obranu demokracije i slobode. Radi toga su ponekad doživjele neuspjeh, ponajprije zato što im interes nije bi širenje demokracije, već je u pitanju bio neki drugi interes. U Afganostanu i Iraku su mogli stvoriti stabilne države da im je to bio interes. Mogli su ih organizirali kao konfederativne države sa većinskim izbornim sustavom u kojem parlament čine jaki sposobni pojedinci. Međutim, njihov interes je bi održati nestabilno stanje kako se ne bi mogli graditi naftovodi i plinovodi iz Irana prema Kini i Europi, te su stoga namjerno stvarali nestabilne države na tom putu.

I danas postoje diktatorske autoritarne države koje svojim ponašanjem zaslužuju da netko izvana dođe i uvede red. Međutim, Amerikanci, kao i druge velike sile to ne rade ako u tome ne vide svoj interes. Takve države je vrlo lako prepoznati po tome što iz njih njihovi državljani masovno bježe u druge države čim dobiju i najmanju priliku za bijeg. Po tome se najviše ističu Sjeverna Koreja, Kuba, Venecuela, Bjelorusija, Mijanmar, Laos i Vijetnam, ali i neke formalno demokratske države sa nesposobnom korumpiranom političkom elitom.

Amerikanci u ove države ne žele vojno intervenirati zato što bi imale velike gubitke.

Međutim, ti bi se režimi mogli srušiti i bez otvorene intervencije.

U takvim državama vlast ima potpuni monopol nad politikom, oružjem i gospodarstvom. Da bi ih se promijenilo potrebno im je oduzeti monopol barem nad oružjem.

Mnoge države su kroz povijest propale kada su djelovale kao vrlo stabilne, a u stvarnosti su imali indiferentnu administraciju koja daje privid stabilnosti. U takvim državama često su promjene pokretale male hajdučke, kriminalne, ili pobunjeničke skupine. Stvaranje takvih skupina nije teško.

Dovoljno bi bilo u plastičnu burad staviti do 40 malih pištolja sa dobrim prigušivačima i puno streljiva. Uz to bi se moglo u bure staviti desetak malih prijenosnih motorola i jedan satelitski telefon. Nekoliko tisuća ovakvih buradi bi se moglo noću, iz velike visine padobranima izbaciti u predgrađa velikih gradova diktatorskih država.

Moglo bi ih se noću slati balonima kada puše povoljan vjetar.

Moglo bi ih i puštati niz rijeke na mjestima gdje rijeke teku prema takvim državama.

Ako bi vojska i policija pronašla 90 posto poslanih buradi sa preostalih nekoliko stotina buradi moglo bi se naoružati nekoliko stotina malih kriminalnih skupina koje bi te pištolje mogli dobro iskoristiti u noćnim malim sukobima sa policijom. Takve kriminalne skupine bi se vrlo brzo počele baviti švercom strane robe, te bi tako narušile i ekonomski monopol diktatorskih režima. Tada bi počelo i korumpiranje državnih službenika što je prvi korak na putu pretvaranje bilo koje stabilne države u indiferentnu državu. A kada režim postane indiferentan tada i male političke pobune mogu dovesti do velikih društvenih reformi.