Kako su mljekari izgubili bitku protiv svjetske konkurencije?

Kako su mljekari izgubili bitku protiv svjetske konkurencije?
68
0
1

Račan je 2001. godine promijenio i zakon o Hrvatskim šumama, čime su javno poduzeće preoblikovali u trgovačko društvo Hrvatske šume d.o.o. Time je cilj Hrvatskih šuma postao ostvarenje profita, umjesto briga za javni interes.

U tom trenutku 2001. drvna industrija je prema izjavi ministra Fižulića zapošljavala 11.000 ljudi, a 1989. godine zapošljavala je 35.000 ljudi. Kroz to razdoblje smanjen je i izvoz namještaja iz Hrvatske, ponajviše zbog rata i gubitka područja pod šumama, te nedostatka obrtnih sredstava. Pod šumama je 48 posto teritorija Hrvatske čime upravlja jedno poduzeće. Pretvaranjem HŠ u trgovačko poduzeće porasla je sjeća drva, te njegov izvoz pošto su izvoznici na natječajima mogli platiti višu cijenu, zahvaljujući lakšem pristupu kreditima.

Iako čak i prosječni ekonomisti znaju kako prerađivačka industrija zapošljava desetak puta više ljudi nego sirovinska industrija, Hrvatske šume su počele zarađivati na drvetu i tako osiguravati samo svoj interes ne brineći o interesima čitavog društva.

Ali nije izgubila samo drvna industrija.

Izgubile su i mnoge druge industrije, a ponajviše stočarstvo.

Stoka može slobodno pasti u šumi svuda gdje je drveće veće od 4-5 metara, pri čemu stočari mogu ostvariti puno veću dobit, a osim toga stoka čisti šumu od grmlja, što je dobro za zaštitu od požara, te održavanje malih šumskih livada koje su važne za održanje bioraznolikosti. Zabrana ispaše ima opravdanje samo na površinama sa mladim šumskim sadnicama nižim od 4-5 metara. Međutim, ukidanjem zabrane ispaše dovelo bi do učestalog kretanja pastira šumom, pa bi mogli kao svjedoci primijetiti ilegalne sječe drveća koju šumari kontroliraju u svom interesu i interesu svojih nadređenih. Zbog interesa ove drvne udbaške mafije kojoj je najlakše zaraditi milijarde izvozom ilegalno posjećenog sirovog drveta, od svega navedenog ništa nije učinjeno na obrani općih interesa u šumarskoj djelatnosti.

A zabrana pašarenja je bio samo prvi korak u uništavanju mlijekarske industrije.

U tom postupku tri najjača poduzeća za preradu milijeka, uz podršku državnih institucija počeli kupovati mlijeko od malih proizvođača, kooperanata, po cijeni koju 16 malih mljekara nije moglo platiti. Velika poduzeća su to mogla raditi pošto su imali novčanu podršku od svojih stranih matičnih kuća, od banaka i od državnih regulatornih tijela.

Ovaj postupak obrnutog dampinga događa se kad jače kompanije svojim lokalnim dobavljačima nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, ili usluga. Pri tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, ili na drugim tržištima. Strani vlasnici ovakvih poduzeća gubitke pokrivaju kreditima s niskim kamatama, ili dokapitalizacijama.

Kad u prvoj fazi ove vrste dampinag mali lokalni konkurenti propadnu ovakva najčešće duopolna, ili oligopolna poduzeća prelaze u drugu fazu u kojoj spuštaju cijenu dobavljačima koji više nemaju izbora, te moraju prodati svoju robu onima koji su preostali na tržištu. Pri ovome obično veći broj malih dobavljača propadne, pošto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga.

Zaštita od ovakve vrste dampinga je moguća u prvoj fazi pomažući slabijim domaćim konkurentima da "zamrznu" svoju proizvodnju na neko vrijeme, ili kapitalnim povezivanjem malih dobavljača sa napadnutim prerađivačima osnivanjem zajedničkih zadruga, ili zamjenom dionica, kako bi se gubitci u jednoj djelatnosti pokriti zaradom u drugoj djelatnosti. U drugoj fazi kad dobavljačima padaju cijene zaštita je puno teža, ali su ponekad mogući poticaji dobavljačima u nabavci opreme koja im omogućuje "preskakanje" njihovih kupaca prerađivača, kako bi sami mogli doći do krajnjih kupaca, ali kod složenijih proizvoda to često nije moguće.

Sve ovo dogodilo se na hrvatskom mlijekarskom tržištu pa smo umjesto više mali lokalnih prerađivača dobili tri velika mlijekarska prerađivača. Oni su vrlo brzo spustili cijenu otkupa mlijeka i tako su uništili farme na kojima se proizvodi mlijeko, a umjesto domaćeg mlijeka počeli su praviti konzumno mlijeko od uvoznog mlijeka u prahu. Zbog toga su mnogi mladi seljaci počeli samo čekati ulazak u EU kako bi otišli na rad u europske države.

Sve ovo se vrlo svidjelo raznim političarima koji imaju propisivati razne poreze i namete. Došli su do zaključka kako je puno lakše zajašiti nekoliko velikih nego puno malih. A ti veliki su to počeli prihvaćati dok su mogli. Iako su se oslobodili malih lokalnih konkurenata, na međunarodnom tržištu i oni su mali. Sve teža fiskalna politika počela ih je tjerati na razmišljanje kako dodatno sniziti tržište. Prvi je reagirao njemački Meggle koji je izračunao kako bi im se puno više isplatilo proizvodnju preseliti u susjedne države; Srbiju i BIH.

Meggle grupa sa sjedištem u Njemačkoj kupila je staru Osječku mljekaru, ali su nakon više godina rada došli do zaključka kako je najbolje otpustiti 160. jeftinije im je isplatiti otpremnine, nego plaćati nepotrebne troškove.
Osnovni krivac za ovaj potez Megglea je fiskalna politika, a ministar financija nije ni primijetio kako bi on mogao biti nekakav krivac.

Jedini političar koji je primijetio kako nešto ne valja je lokalni Župan, Ivan Anušić. Problem je što on nema ama baš nikakav utjecaj na fiskalnu politiku. Fiskalna politika se drži načela međunarodne jednakopravnosti, a u takvim uvjetima neoliberalnih priča o slobodnoj konkurenciji stvarne slobodne konkurencije jednakih šansi nema. Nema jednakih šansi u sukobu između velikih koji naručuju zakone i malih koji zakone moraju samo poštivati.
U Irskoj koja ima nešto više stanovnika postoji stotinjak malih mljekara. I to je jedini način kojim bi se i hrvatsko mljekarstvo moglo oporaviti. U tom cilju Anušić može osigurati beskamatne kredite koji bi se mogli ponuditi inicijatorima osnivanja novim malim mljekarima. Ti mali mljekari bi morali biti mali uzgajivači mliječnih krava koji bi postali i prerađivači, čime bi postali proizvođači krajnjeg proizvoda koji prodaju krajnjem kupcu bez posrednika. Oni su jedini zainteresirani za opstanak mliječne industrije i pomoć njima je jedini mliječni projekt koji može dugoročno opstati na ekonomski održivim osnovama.