Kako zaustaviti razvoj Kineske imperije?

Prije nekih 300 godina prosječni standard ljudi u Europi bio je oko dva puta veći nego u Africi, ili Aziji. Danas deset najbogatijih zemalja svijeta imaju 140 puta veće bogatstvo od deset najsiromašnijih zemalja, ako gledamo dohodak po stanovniku.

U to vrijeme u Europi su se pojavile liberalne ideje koje su se u gospodarstvu zalagale za slobodno tržište na kojem će svatko u državi moći slobodno proizvoditi i trgovati, pri čemu svatko treba imati jednaku šansu. Zahvaljujući tome pojedini poduzetni proizvođači spremni na veći rizik su se počeli naglo bogatiti, ali su mnogi u tom pokušaju i propadali. Ekonomski liberali su objašnjavali kako je to selekcija prema sposobnostima. U toj selekciji mnogi koji su propali počeli su se zalagati za društvo u kojem će svi raditi koliko žele i uzimati koliko im treba. Ovi socijalisti utopisti su tvrdili kako su svi ljudi jednako sposobni u jednakim uvjetima i kako tržišna konkurencija samo uništava resurse koji su u rukama onih koji su propali.

Istovremeno sa ovim ekonomskim prijeporima vodila se i filozofska rasprava između onih koji su tvrdili kako je vrijednost u ideji, dok su drugi tvrdili kako je samo rad izvor svih vrijednost. Hegel je tvrdi kako samo ideja daje vrijednost, dok je Marx tvrdio kako samo rad stvara vrijednost.

Marxs je zastupao teoriju kako je vrijednost konstantna i ovisi o tome koliko je živog i minulog rada utrošeno u proizvodnju nekog proizvoda. Po njemu, cijena je tržišna mjera vrijednosti koja je u periodima inflacije malo veća od vrijednosti, dok je u periodima deflacije malo niža od vrijednosti. Marxs od ove teorije nije odustajao ni kada je David Rikardo matematički dokazao kako su vrijednost i cijena dva različita fenomena. Cijena je tržišni fenomen koji ovisi o ponudi i potražnji dok vrijednost ovisi o korisnikovim potrebama i stupnju zadovoljenja tih potreba. Zrak i voda su besplatni pa su po Marxsu bezvrijedni, ali svatko zna koliko vrijede kada ih ponestane. Čovjek bez vode izgubljen pustinji dat će sve za vrč vode, ali za drugi vrč će dati puno manje.

I tako je na temelju ove dvije ekonomske teorije i dvije filozofske teorije došlo do velikih ideoloških sukoba koji je trajao više stotina godina.

Protivnici slobodnog tržišta bi povremeno ponegdje uspijevali uzeti lokalnu vlas, ali bi vrlo brzo propadali radi ekonomske nesposobnosti. Istovremeno, države sa slobodnim liberalnim tržištem su naglo ekonomski napredovale. Ali oni su slobodno tržište podupirali samo unutar svoje države, ali ne i u trgovini između zemalja. Tvrdili su kako konkurenciju iz drugih država treba spriječiti zato što pri tome može biti narušen princip jednakih šansi. Strani konkurenti mogu tajno dobivati podršku od svojih država, te tako na nepošten način pobijediti u tržišnoj utakmici.

Sjedinjene Američke Države se oko 130 godina snažno štitile carinama i do 200%, te su ekonomski napredovale. I sve druge danas razvijene države su se snažno štitile od konkurencije izvana. Sve su one razvile svoje velike kompanije na visokim carinskim i drugim zaštitama, te na sprečavanju stranih investicija. Da bi dobile odobrenje za rad strane kompanije su u SAD-u morale donositi visoke tehnologije, i snabdijevati se iz lokalnih izvora, te izvoziti. SAD nije dozvoljavala strano vlasništvo u bankama iznad 30%. Strani vlasnici dionica u njima nisu imali pravo glasa, te su samo američki državljani mogli biti direktori banaka. Strani investitori također nisu imali pristup djelatnostima od strateškog značaja, osobito u korištenju prirodnih bogatstava. Kompanije u kojima je učešće stranog kapitala bilo veće od 20% nisu mogle kupovati zemlju. To se počelo mijenjati tek pred Drugi svjetski rat kad su SAD postali prva industrijska sila, pa su počele stvarati svoju imperiju trgovinom, dolarom i oružjem.

U Velikoj Britaniji još 1981. godine kad je ,,Nissan,, otvorio tvornicu automobila morao je preuzeti obavezu nabavke od lokalnih proizvođača u iznosu od čak 80%.

U Japanu su u mnogim "vitalnim" privrednim granama strane investicije bile zabranjene.

A kada je velikim kompanijama iz razvijenih država njihovo državno tržište postalo premalo počeli su se zalagati za širenje liberalnih ideja na čitavi svijet. Tvrdili su kako će otvaranjem granica i ukidanjem zapreka slobodnoj svjetskoj razmijeni svima biti bolje. Te ideje njihovi ekonomski teoretičari su nazvali "neoliberalizam". Međutim, taj neoliberalizam je bio znatno drugačiji od starog liberalizma "jednakih šansi". Umjesto jednakih šansi uveden je princip jednako-pravnosti. A kada svi imaju jednaka prava onda mali poduzetnici nemaju nikakvu šansu u sukobu sa velikim kompanijama koje posredstvom svojih lobista zakone naručuju prema svojim potrebama.

Zahvaljujući neoliberalizmu kompanije iz razvijenih država su vrlo brzo uspjele uništiti lokalne poduzetnike u svim malim državama koje nisu znale, ili mogle zaštititi svoje kompanije. Međutim, to im u Kini nije uspjelo. Nakon perioda velike gladi u Kini kineski komunisti su shvatili kako Marxsova ekonomska teorija ne funkcionira, te su se odrekli marxsističkih ekonomskih zabluda, ali se nisu odrekli Lenjinovih političkih teorija.

Naime, početkom 20-og stoljeća komunisti su shvatili kako su radnici manjina i kako nikada ne mogu na slobodnim izborima osvojiti vlast. Zato "radnička klasa" kao manjina mora uvesti teror i diktaturu nad većinom "kapitalista" i drugih "parazita". U ime te "radničke klase" tu diktaturu mora provoditi "avangarda radničke klase", a to je komunistička partija. Već 1901. u boljševičkoj «Iskri» mladi Lenjin piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nužan.» Zahvaljujući takvim stavovima na kongresu komunista u Londonu 1903. vođa komunista postao je Lenjin.

Kada su Kineski komunisti odlučili napustiti marksističke ekonomske teorije nije im palo ni na pamet napustiti i Lenjinovo načelo održanja vlasti terorom. I tako je nastao spoj političkog komunizma i ekonomskog liberalizma. Kina se otvorila za strana ulaganja, što su strane korporacije jedva dočekale. Njihov osnovni motiv za ulaganje je bila potreba za sniženjem troškova proizvodnje, što je nužno za održavanje svoje konkurentnosti na svjetskom tržištu. Oni koji su prvi počeli ulagati vrlo brzo su počeli napredovati u odnosu na konkurenciju. A najvažniji faktor konkurentnosti je bila jeftina radna snaga u Kini.

Međutim, kineskoj politici nije padalo na pamet da sviju moć prepuste stranim korporacijama. Kad god bi neka strana korporacija, najčešće iz Njemačke osnovala poduzeće u Kini, tada bi Kina nekom svom odabranom privatnom poduzetniku dala poticaje za osnivanje iste takve kompanije. Radnici koji su u prvoj smijeni radili u stranoj tvornici popodne bi isti taj posao radili i u kineskoj tvornici.

I tako se Kina počela naglo razvijati. A brzina razvoja je iznenadila sve zapadne sile. Najprije su reagirale SAD. Mislili su Kineski razvoj kontrolirati kontrolom naftnih putova iz perzijskog zaljeva. Kada su vidjeli kako Kina i Iran planiraju izgraditi naftovod i plinovod preko Afganistana pokrenuli su proces koji je završio okupacijom Afganistana. Kinezi su reagirali izgradnjom transportnih putova prema Rusiji pa su i taj problem riješili. I tako je Kina postala druga najrazvijenija država na svijetu koji ima stopu razvoja oko 10 posto godišnje.

Po tržišnih ekonomskim zakonitostima ovaj nagli razvoj bi morao usporiti zato što sa rastom dolazi do pune zaposlenosti, a sa punom zaposlenošću bi i plaća radnika u Kini morala porasti. A kada plaće porastu i kineska konkurentnost bi morala opasti. Međutim, Kineski ekonomisti su vrlo dobro shvatili ekonomske zakonitosti i pobrinuli su se za ograničavanju rasta standarda u Kini, kako bi zadržali visoki rast izvoza kojim kupuju sirovine širom svijeta i ulažu u ono što je njima potrebno. Rast standarda su ograničili vrlo jednostavno. Sve izvoznike su maksimalno oslobodili svih poreza, dok su domaću potrošnju visoko oporezovali. Na taj način drže pod kontrolom domaću potražnju, uvoz i sektor usluga namijenjen domaćim kupcima. I to im je u potpunosti uspjelo. Standard je znatnije porastao samo poduzetnicima koji mogu putovati po svijetu, dok obični radnici jeftino mogu kupiti samo stan u velikim novim industrijskim gradovima, a sve ostale robe i usluge su im i dalje skupe.

Ako danas zapad želi zaustaviti kineski rast i pretvaranje Kine u najjaču svjetsku silu potrebno je promijeniti strategiju, a ne taktiku.

Moraju promijeniti ekonomsku ideologiju koja je dovela da naglog kineskoga rasta.

Politiku poticaja svojih kompanija novčanim donacijama moraju napustiti što je više moguće. Da bi se jednom sektoru dalo nekom drugom sektoru treba uzeti, a tada taj drugi sektor postaje nekonkurentan u odnosu na kinesku robu. Osim toga, kod davanja poticaja uvijek postoji velika mogućnost korumpiranja birokrata koji odlučuju koji projekt je dobar a koji loš. Poticaje treba davati samo kao porezne olakšice, baš kao što to čini i Kina. Ali poticaje u obliku poreznih olakšica ne treba davati izvoznicima, zato što se time ne može pobijediti Kina koja ima jeftiniju radnu snagu. Porezne olakšice treba davati samo u supstituciju uvoza. Tek puno većom proizvodnjom vlastitih roba koji se sada uvoze moguće je zaustaviti Kinu. Ovakvi poticaji ne odgovaraju ni velikim zapadnim korporacijama koje su na međunarodnom tržištu osvojili mnoge manje države, pa pomažu političarima koji će raditi za njih. Ali političari zapadnih država se moraju odlučiti jesu li im važniji interesi korporacija u kojima oni često imaju dionice, ili im je važnije zaustaviti Kinu koja će sadašnjom politikom na kraju tržišne bitke ipak, nešto kasnije uništiti i kompanije u kojima ti zapadni političari oni imaju dionice.

Snažnom i brzom supstitucijom uvoza smanjila bi se međunarodna razmjena, skratili bi se lanci dobave, povećala bi se sigurnost dostave u slučaju velikih kriza ili pandemija. Supstitucija uvoza bi dovela do pojave velikog broja novih malih poduzeća koja bi proizvodili za lokalno tržište. To bi dovelo i do porasta broja malih trgovina. Na gubitku bi bili velike domaće kompanije i veliki robni lanci i uvoznici. Mnoge velike kompanije imaju stotine tvornica na različitim lokacijama u kojima proizvode iste proizvode. Robni lanci imaju stotine velikih trgovina u kojim prodaju istu robu. Poticanjem supstitucije u njima bi se broj zaposlenih smanjio, ali bi se broj zaposlenih naglo povećao u malim poduzećima.

Potezi kojima bi se mogao pokrenuti ova proces su u prvom redu u području fiskalne i monetarne politike.

Za rast malih poduzeća koja upotrebom robota mogu proizvoditi mnoge složene proizvode najbolji poticaj bi bio oslobađanje od obračunavanja PDV-a. Ovime bi mala poduzeća koja svoju robu prodaju direktno krajnjim korisnicima postala konkurentnija za iznos PDV-a. Međutim, mala poduzeća koja svoje proizvode prodaju preko robnih lanaca ne bi od ovoga imala velike koristi zato što robni lanci sa njihovih računa ne bi mogli obračunavati predporez, te bi njihovi iznosi PDV-a bili veći. Mali proizvođači koji rade kao dobavljači dijelova za veće kompanije također od ovakvog smanjenja PDV-a također ne bi imali velike koristi.

Kako bi porastao broj malih poduzeća koji bi imali interes od ukidanja PDV-a trebao bi znatno porast i broj malih trgovina koje bi također bile izvan sustava PDV-a. Jedna mala trgovina koja zapošljava do 4 trgovca godišnji promet je najčešće manji od 3 milijuna kuna. Kako bi broj ovakvih trgovina bio što veći bilo bi potrebno sva poduzeća koja imaju promet manji od ta 3.000.000 kuna osloboditi obveze obračuna PDV-a. Oni ne bi obračunavali PDV-a, ali ne bi ni obračunavali ne predporez na svoje sirovine koje su kupili od velikih dobavljača. Kada bi mali proizvođači svoje proizvode prodavali preko malih trgovina koje su također izvan sustava PDV-a tada bi krajnji kupci dobivali proizvod u koji nije uračunat PDV-a pa bi ti proizvodi mogli biti jeftiniji nego u velikim trgovinama. Ta razlika u krajnjoj cijeni bi se dijelila na potrošače, male trgovce i male proizvođače. Veliki proizvođači i veliki trgovci imaju brojne ekonomske i neekonomske prednosti u odnosu na male, te bi se ovim poreznim izmjenama ta neravnopravnost smanjila. Veliki dobivaju puno veće rabate kod nabave i prodaje, imanju manje troškove transporta i radne snage po jedinici proizvoda, manje troškove najmova po jedinici proizvoda, manje troškove izrade projekata i certifikata po jedinici proizvoda i slično. Osim toga, veliki imaju mogućnost prebacivanja dobiti u porezne oaze raznim fiktivnim računima što mali ne mogu. Ukidanjem PDV-a za male dobar dio ovih prednosti koje imaju veliki bi se poništio.

Druga porezna izmjena kojom bi se pomoglo malim trgovinama, a time i malim poduzećima je poseban porez na maloprodaju nedjelom, blagdanom ili noću. Od ovog poreza bi trebali biti izuzeti samo nužni proizvodi kao što su motorna goriva, komunalne usluge, tisak, lijekovi, suveniri, svježa hrana i slično. Zahvaljujući većem porezu veliki robni lanci se ne bi otvarali nedjeljom, blagdanom i noću. Male trgovine koje češće prodaju nužnu robu koja bi bila oslobođena ovakvog poreza promet u malim trgovinama bi bio veći pa bi takve male trgovine dobile dodatnu prednost u odnosu na velike. Njihov broj bi time dodatno porastao pa bi od toga imali koristi i mali proizvođači oslobođeni obračunavanja PDV-a.

U mnogim državama poljoprivrednici dobivaju poljoprivredne poticaje, a te poticaje ni jedna država sama ne može ukinuti dok to ne učine i konkurentske države. Država koja bi to učinila morala bi istovremeno uvesti vrlo visoku zaštitnu carinu za sve poljoprivredne proizvode koje se proizvode, ili se mogu proizvoditi unutar države, što radi Švicarska. Kako bi se i ovim poticajima ojačao položaj malih poljoprivrednih proizvođača iznos tih poticaja bi se morao ograničiti na 300.000 eura što su mnoge države u Europi već uvele. Time bi se konkurentnost malih poljoprivrednika znatno povećao u odnosu na velike domaće proizvođače, a i u odnosu na uvoznike. Veliki proizvođači i uvoznici svoj robu prodaju preko velikih trgovačkih lanaca, dok bi mali svoju mogli prodavati preko malih trgovina izvan sustava PDV-a pa bi se i konkurentnost malih seljaka dodatno poboljšala.

Osim promjena u fiskalnoj politici supstituiranje uvoza bi se moglo potaknuti i promjenama u monetarnoj politici.

Monetarna politika bi ponekad morala zaobići velike banke u kreditiranju tržišta. Komercijalne banke svojim velikim komitenata puno lakše odobravaju kredite i sa manjim kamatama u odnosu na male vjerovnike. Kako bi se to promijenilo državne monetarne banke bi ponekad morale otvoriti posebne linije za direktno kredite krajnjim korisnicima. Mogli bi se odobriti posebni beskamatni krediti za izgradnju obiteljskih kuša za mlade bračne parove po strogim uvjetima. Od toga bi koristi imala mala građevinska poduzeća na štetu velikih, često stranih poduzeća koja konkuriraju u izgradnji velikih zgrada i drugih objekata. Monetarne vlasti bi ponekad mogle odobravati posebne kredite za izgradnju proizvodnih kapaciteta u djelatnostima koje država odredi kao strateške, čiji bi nedostatak u slučaju velikih kriza ili mađunarodnih sukoba mogao ugroziti državu ili stanovništvo.

Sa ovakvim izmjenama u fiskalnoj i monetarnoj politici znatno bi se povećao broj zaposlenih u malim poduzećima, porastao bi broj stanovnika u manjim mjestima i gradovima. Međunarodna razmjena bi se znatno smanjila, te bi se uvozili samo proizvodi koje mogu proizvoditi samo velike korporacije kao što su čipovi, kompjutori, elektronika, automobili, avioni i slični skuplji i složeniji proizvodi. Sve ostalo kupci bi kupovali u malim kvartovskim i seoskim trgovinama koje bi većinu dobavljača tražili među lokalnim poduzećima.

Najveću štetu od ovakvih poteza imala bi Kina, ali i Njemačka koja je na tržištu EU zauzela slične pozicije kakve u svijetu ima Kina.

Velike koristi bi imala i ekologija. Transport bi se znatno smanjio pa bi se i zagađenje zemlje smanjilo. Sve države bi postale puno samodostatnije pa bi se i razlika u standardu između razvijenih i manje razvijenih smanjio. Broj superbogataša bi se smanjio, a povećao bi se postotak srednje bogatih u većini država. Time bi se smanjili i sukobi među državama, a štetu od toga bi imali samo veliki proizvođači oružja.