Kakve nam zakone o elektroničkim medijima pripremaju infantilni stručnjaci?

U Hrvatskoj napreduje jedino informatička industrija. Neki dobri informatičari uspjeli su osnovati svoja poduzeća i nakon nekoliko godina dobro ih prodati. Puno više imamo onih koji sjede kod kuće i za dobru plaću virtualno rade za strane kompanije.

Uspjeli su zahvaljujući tome što u državnim službama imamo puno reketaša koji znaju svojim zakonima, pravilnicima i kontrolnim inspekcijama ugasiti bilo kakvu proizvodnju, ali im kod informatike to ne ide. Ne znaju kako bi ucijenili proizvođače nečega što se ne vidi, ne može se izvagati i ne može se nekim instrumentom provjeriti kvaliteta.

Kvalitetu određuju samo krajni potrošači.

I takvi državni reketaši bez osnovnog znanja o informatici odlučili staviti pod svoju kontrolu internetske portale.

Ne sviđaju im se komentari koji ispod pojedinih novinarskih tekstova ostavljaju čitatelji. Pa će kažnjavati urednike portala koji u roku odmah ne obrišu takve politički nepoželjne komentare. Kazne za one koji ne bi uspješno i na vrijeme brisali politički nekorektne sadržaje, ili govor mržnje bit će drastične. Pravna osoba će biti kažnjena od 100.000 pa do milijun kuna. A odgovorna osoba, direktor ili urednik sa 10.000 pa do 50.000 kuna.

Kada bi se ovo provelo u djelo medijske hrvatske kuće koje imaju svoje portale mogu izabrati između više opcija.

Prva je ukinuti mogućnost komentara. Rezultat će biti nagli pad čitanosti, što donosi i pad prihoda od reklama, pa će takve medije država morati sufinancirati sa još višim iznosima nego što to sada radi.

Druga mogućnost je zaposliti stotine novih kontrolora koji će čitati komentare i brisati politički nepodobne. Rezultat će biti naglo povećanje troškova za plaće pa će država takve medijske kuće morati sufinancirati sa još višim iznosima nego to sada radi, ako ne želi propast medijskih kuća koje barem donekle ima pod kontrolom.

Treća mogućnost je da poduzeća koja imaju medijske portale prebace svoja sjedišta u SAD, Kanadu, Australiju, Argentinu, Njemačku ili BiH. Zaposlenici bi virtualno bili zaposleni tamo, a sve bi mogli raditi od kuće. Smanjili bi im se i troškovi uredskoga prostora. I svima njima hrvatski državni reketaši bi mogli staviti soli na rep.

Najveću korist od ovakvog zakona mogle bi ostvariti velike društvene mreže poput feysbuka ili Twitera koji se na naše zakone puno ne obaziru. Na njih bi se prebacila većina čitatelja. Mnogi čitatelji bi se prebacili i na informiranje preko zatvorenih grupa na Viberu ili WhotsAappu, što je sve popularnije i bez ikakve kontrole.

A nije isključeno kako je ovaj novi zakon o medijima naručen upravo od lobista koji se brinu za interese onih kojima upravo odgovara propast domaćih medija.

A kad nešto odgovara Marku Zuckerbergu i drugim vlasnicima društvenih mreža poznato je kako su oni to spremni dobro i platiti. Platiš onima koji pišu zakone, a oni koji dižu ruke i onako ne znaju o čemu glasaju. Da bi stranačka stega dobro funkcionirala najvažnije je mozak pustiti na pašu. A još bolje je kada one bez mozga staviš na listu, pa se o lojalnosti i stabilnosti ne moraš brinuti. I tajni račun na djevičanskim otocima ti sve više raste kako predlažeš sve više zakona dobrih za neke izvan Hrvatske.