Koliko je opravdan strah od migranata ?

Koliko je opravdan strah od migranata ?
707
2
3

Sa naglim povećanjem broja migranata koji nelegalnim putovima dolaze u Europu širom kontinenta povećao se i strah od njihovog dolaska, osobito strah od muslimanskih migranata. Zahvaljujući tim strahovima pojavili su se nacionalni obrambeni pokreti koje je europska politička elita nazvala "Populistički pokreti".

Naglo doseljavanje muslimanskih migranata počelo je nakon završetka hladnog rata. U periodu od 1989. do 1998. broj muslimana u Europi se povećao za 142,35%, a u Sjevernoj Americi za 25%. Muslimani u SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj time su postali druga vjerska grupa. Osnovni razlog njihovog dolaska je želja za boljim životom, te političkog i vjerskog terora u vlastitim državama. Većina ih je smještena u prigradska naselja gdje su se stvorila geta u kojima migranti čine veliku većinu, a lokalno stanovništvo je prisiljeno iz takvih geta pobjeći ili se prilagoditi. Velikim kompanijama dotok migranata je dobro došao za sniženje cijene rada, osobito na najjednostavnijim poslovima. Lokalno bogatije stanovništvo počelo se seliti u cente gradova, dok su se siromašniji i srednji sloj morali preseliti u manje gradove udaljenijih oko velikih industrijskih gradova i administrativnih centara. Zbog toga su sve više vremena morali trošiti na putu do posla i natrag, t eim je standard sve više padao. Istovremeno, mladi u muslimanskim getima su se teško prilagođavali, slabo su se školovali, te su se počeli okretati vrijednostima od kojih su njihovi roditelji i djedovi pobjegli. Zbog takvih trendova mladi muslimani su sve više prezirali društvo u koje su njihovi roditelji došli, dok su se starosjedioci sve više počeli plašiti mladih agresivnih muslimana.

Strah od islama nije novog datuma.

Od same pojave Islama osnovno sredstvo njegovog širenja je strah od mača. Od samog starta širili su se mačem, ali kada su bili slabiji postajali su vrlo miroljubivi prema jačima. Strahom su vladali i u unutar svoje zajednice kao i unutar obitelji.

Strah su uspjeli proširiti na čitavi svijet, čak i na umjetničku i filmsku djelatnost. O Abrahamu, Mojsiju i Isusu snimljeno je stotinu filmova, često i u negativnim prikazima, dok o Muhamedu nitko nije napravio ni jedan film u strahu od islamske fetve (smrtne osude koju mora izvršiti svaki pravovjerni musliman koji dobije priliku.)

Osnivač Islama je jedan arapski trgovac koji je površno poznavao judaizam i kršćanstvo, te je na osnovu toga i starih arapskih običaja izgradio svoju religiju kojom je želio ujediniti razjedinjena arapska plemena. Pošto je površno poznavao judaizam i kršćanstvo ta vjerovanja je nastojao ugraditi u svoju religiju, te je anđela Gabrijela nazvao Džibril, Adama Adem, Nou Nuhu, Agrahama Ibrahim, Mojsija Musau, a Isusa Isau.

U to vrijeme Arapi bili nomadski i ratnički narod, koji su se pri susretu sa drugima nastupali kao trgovci ako su procijenili kako su slabiji, dok su prema slabijima nastupali kao pljačkaši. Živjeli su uglavnom od trgovine začinima, svilom i drugim robama od Indije i Kine prema Europi i Africi. Isto tako živio je i Muhammed koji je rođen u Mekki 570. godine. Oko 610. godine počeo je objavljivati "ashabe" koje je prikazivao kao objave koje je primao od Allaha posredstvom meleka Đebraila. Sve te objave kasnije je objedinio u knjigu koju je nazvao Kuran. Ujedinivši veći broj nomada oko svoje nove religije počeo se širiti, pa se sjedilačko stanovništvo gradova pobunilo protiv njega. Zbog toga 622. bježi iz Mekke u Medinu i od te godinu muslimani broje godine. Odatle počinje graditi svoju državu kao savez plemena i rodovskih klanova, a ubrzo njegova moć sve više jača. U osvajanju novih teritorija nastupao je trgovački, mirno i tolerantno kada je bio slabiji, a kada je bio jači silom je sve prevodio na svoju vjeru. Isto tako su nastupali i svi njegovi nasljednici. U dvanaest godina nakon Muhammedove smrti osvojena su područja današnjih država Sirije, Iraka, Libije i Irana, da bi se kasnije konstantno nastavilo širenje silom ili trgovinom. Da bi neko postao musliman dovoljno je izgovoriti: "Ja vjerujem u Allaha i meleke i Knjige i poslanike i Sudnji dan i vjerujem da sve što biva, biva sa Allahovom voljom i određenjem."

Pripadnici drugih religija koji se nisu željeli preobratiti najčešće su ubijani, a ponekad im je dozvoljen opstanak, ali su morali plaćati poseban porez "harač", kako bi mogli ostati živjeti na osvojenom području. I prema svojim vlastitim pripadnicima Muslimani su vrlo strogi. Tko prijeđe na drugo vjeru može očekivati nasilnu smrt, a izvršioci su najčešće članovi obitelji koji moraju branit čast obitelji i vjere. U većinski muslimanskim državama kada musliman oženi djevojku druge vjere ona postaje muslimanka, a kada se dogodi obrnuto tada muškarac mora postati musliman. Pošto se islam gotovo robovski odnosu prema vlastitim ženama bilo bi logično da mnoge promjene religiju, ali ne mogu od straha, pošto su izvršioci smrtne kazne najčešće očevi i braća. Ipak, kada se nađu sami u okruženju pripadnika drugih religija rado jedu svinjetinu i piju alkohol kako bi se prilagodili okolini, ali čim se vrate među svoje uvreda im je kada ih netko to ponudi za jelo i piće.

Ipak, danas u Europi godišnje oko 50.000 muslimana, najčešće djevojaka prelazi na kršćanstvo, a kako bi takvih slučajeva bilo što manje muslimani nastoje živjeti samo u gradskim kvartovima gdje su muslimani većina. Na taj način čuvaju svoje običaje, a često i neformalo šerijatsko pravo.

Prema islamističkom shvaćanju vjerska i svjetovna vlast čine jednu i jedinstvenu cjelinu. Njihov vjerski zakon zove se šerijat i on je prema njihovom vjerovanju Božja objava koja je izvedena iz 4 izvora. Glavni izvor je Kur'an, drugi je sunna - knjiga predaja o Muhammedu i njegovom životu, treći je idžma - suglasnost zajednice, te četvrti kijas - zaključivanje iz prva tri izvora. Osnova svih tih izvora je u predislamskom arapskom običajnom pravu. Pojam šerijata puno je širi od zapadnog poimanja prava, jer pokriva sva područja života.

Kako se oduprijeti?

Kako bi se spriječilo širenje šerijata na čitavu Europu potrebno je poduzimati poteze suprotno od onog što muslimanske vođe žele.

Potrebna je snažna integracijska politika.

Za provođenje integracijske politike nužno je plansko djelovanje na nivou svake pojedine države.

U prvom redu potrebno je spriječiti stvaranje geta u stanovanju, školama i na radnom mjestu.

Muslimanske djevojke treba što više školovati za kućne pomoćnice i slične djelatnosti kako bi dolazile u dodir sa ljudima lokalne kulture.

Muškarce treba obrazovati za radnike u tvornicama kako bi dolazili u doticaj sa lokalnim ljudima. Sitni obrt među samim muslimanima treba kočiti pošto pri tome stvaraju zatvoreno gospodarstvo u kojem oni jedni drugima prodaju svoje proizvode i usluge bez dodira sa drugima.

Kod samog dolaska muslimanskih migranata u Europu trebalo bi razdvajati migrante na skupine koje bi se trebalo smještati u različite centre za učenje jezika i osnovnih vještina.

Djecu bez roditelja, samohrane majke i mlade djevojke trebalo bi smjestiti u centre gdje bi učile jezik i osnovne poljoprivredne poslove. Nakon toga bi ih trebalo smjestiti u prazne kuće po selima, a takve kuće za migrante bi morale biti udaljene najmanje kilometar jedna od druge. Tu bi im trebalo davati socijalnu pomoć ako ne napuste tu kuću. Ako ju napuste trebali bi ostati i bez socijalne pomoći. Kako bi se kontroliralo jesu li kod kuće socijalnu pomoć im s ene bi smjela uplaćivati na bankarske račune, već bi ju trebali donositi poštari.

Obitelji koje se sastoje od muža i žene, te djece trebalo bi smještati po subvencioniranim stanovima u manjim gradovima gdje lokalno stanovništvo živi u velikoj većini, a takvi stanovi za migrante bi morali biti udaljeni najmanje 500 metara jedan o drugih. Također bi im jedno vrijeme trebalo davati subvenciju bez koje ostaju ako odbiju posao, ili ako napuste stan. Kako bi se kontroliralo jesu li kod kuće socijalnu pomoć im s ene bi smjela uplaćivati na bankarske račune, već bi ju trebali donositi poštari.

Neoženjene muškarce bi trebalo smještati u subvencionirane stanove koji bi morali biti udaljeni najmanje 100 metara međusobno, te im jedno vrijeme davati subvenciju bez koje ostaju ako odbiju posao ili ako napuste stan. Kako bi se kontroliralo jesu li kod kuće socijalnu pomoć im s ene bi smjela uplaćivati na bankarske račune, već bi ju trebali donositi poštari. Svi ti stanovi bi trebali biti izvan postojećih geta u kojima muslimani imaju većinu.

Ovakvom snažnom integracijskom politikom spriječila bi se mogućnost djelovanja lokalnih muslimanskih vođa koji u getima funkcioniraju kao stvarna vlast. Broj mješanih brakova bi se povećao, a djeca iz takvih brakova bi se puno lakše uklopila u lokalno društvo, te bi bila otporna na djelovanje radikalnih islamskih propovjednika koji propovijedaju rat protiv kršćanstva, demokracije, zapadnog prava i zapadnih vrijednosnih sustava.