Kome je i koliko koristan uvoz jeftine radne snage?

Nakon drugog svjetskog rata industrija se u Europi počela naglo oporavljati, te su industrijalci postali veliki izvoznici. Nakon uvođenja poljoprivrednih poticaja i poljoprivreda je počela naglo rasti, te je i prehrambena industrija postala veliki izvoznik. Najveća prepreka daljnjem povećanju profita postali su sindikati koji su tražili da se i radnicima dižu plaće sukladno rastu zarada. To su mogli zato što je u mnogim privrednim granama nedostajali radnici, a kada nečeg nema na tržištu tada se tome diže cijena. Posljedica dizanja nadnica je da se i cijene proizvoda i usluga moraju povećati, a to dovodi do smanjenja potražnje. Posljedica smanjene potražnje je da najlošiji poduzetnici u ugroženoj privrednoj grani propadaju, a njihovi radnici, pa i oni sami moraju ići radit kod onih poduzetnika koji su opstali. Međutim, radi dizanja cijena profiti se nešto malo smanjuju i najboljim poduzetnicima. Radi toga svi oni priželjkuju uvoz jeftine radne snage koju ne treba previše obučavati za posao.

Ovakve interese poslodavaca su prihvatili političari pod njihovim prevelikim utjecajem, te je počeo uvoz jeftinu radnu snagu iz manje razvijenih država sa istoka i juga Europe, te iz bivših europskih kolonija. Od ovoga su najviše štete imali domaći radnici, te sindikati koji su trebali štititi interese tih radnika. Međutim, oni su zakazali, ponajviše radi osobnih interesa sindikalni vođa. Čak su postali i suradnici zagovornika uvoza radnika objašnjavajući svome članstvu kako će uvozni radnici raditi samo poslove koje domaći radnici ne žele raditi, te će se tako i domaćim radnicima povećati standard radom na bolje plaćenim radnim mjestima.

Rezultati su se pokazali vrlo brzo.

Povećanjem profita velikih kompanija plaće su nastavile rasti ponajviše menadžmentu, te visokim državnim službenicima. Običnim radnicima plaće su rasle puno sporije. One doista jesu rasle kada se nominalno uspoređuju sa plaćama u manje razvijeni državama, ali kada se u obzir uzmu cijene kuća, stanova i komunalnih usluga razlike u standardu i nisu osobito velike. Mnogi privremeni strani radnici su zarađenim novcem uspjeli sagraditi kuće u svojim državama, dok su njihove radne kolege u razvijenim državama i dalje plaćali najam skupih stanova.

Najgore su prošli strani radnici koji su se doselili na zapad za stalno. Postali su najniži društveni sloj u državama gdje ih svi tretiraju kao strance, pa čak i ako su rođeni u tim državama.

Loše su prošli i domaći radnici kojima je standard života rastao puno sporije nego u slično razvijenim državama koje su vrlo oprezno uvozile radnu snagu, ponajviše visoko kvalificiranu sa rijetkim znanjima i vještinama. U tome su se najopreznije pokazale, Švicarska, Singapur, Novi Zeland, Australija, Japan, Južna Koreja ili Tajvan. Zahvaljujući tome, standard u tim državama je rastao puno više nego u Zapadnoj Europi. Ove države su shvaćale kako je jeftina radna snaga korisna samo kod djelatnosti koje uglavnom proizvode za izvoz, kako bi zadržale konkurentnost. Uvoz jeftine radne snage u djelatnostima koja radi za domaću potražnju je štetan radi ugrožavanja domaćeg standarda. Bez jeftinih stranih radnika plaće i cijene u takvim djelatnostima su veće, pa je i potražnja manja, ali je i zarada radnika veća. S time je manja i opasnost da će domaći radnik otići negdje drugdje.

Zahvaljujući takvim opreznim politikama u uvozu strane radne snage standard u tim državama je rastao puno više nego u Zapadnoj Europi.

Nakon što je došlo do pojave masovnih migracija iz Afrike i Azije realni životni standard lokalnih radnika je počeo čak i padati u mnogim državama EU, pa čak i u SAD-u nakon masovnih migracija sa juga. A zarade velikih korporacija i njihovih dioničara je počeo ubrzano rasti, te je došlo do sve veće koncentracije bogatstva u rukama sve manjeg broja ljudi.