Korist i šteta od Trumpovih carina

Ako neka druga država potiče neku svoju proizvodnju od toga imaju interes domaći uvoznici i domaći kupci. Ako ne postoje domaći proizvođači koji proizvode iste proizvode tada država nema razlog za intervenciju, ali ako postoje tada je država dužna zaštititi domaće proizvođače istih proizvoda.

Zaštitit ih može ili carinama, ili poreznim olakšicama, ili novčanim poticajima, ili raznim certifikatima koji strancima otežavaju plasiranje proizvoad na domaćem tržištu.

Kad neka država snažno potiče i štiti svoje domaće izvoznike tada često dolazi do vanjskotrgovinske neravnoteže, to jest do situacije u kojoj je izvoz proizvoda i usluga puno veći nego uvozi proizvoda i usluga. Države to rade zato da bi višak novca koristile za kupovinu trajne imovine ili vlasničkih paketa dionica u drugim državama, kako bi na taj način povećali svoju moć, međunarodni uticaj i rezerve vlastite države.

Trump cijelom svijetu prijeti radi trgovinske neravnoteže u međunarodnim odnosima. Tu neravnotežu on želi promijeniti carinama, iako je to upitno kada i drugi mogu svoju proizvodnju štititi na isti način.

Postići uravnoteženu trgovinsku razmjenu je legitimni cilj svake suverene države, a to se može postići na više načina.

Carinama na uvoz strana roba postaje skuplja i time se uvoz doista može smanjiti. Time konkurentnost domaćih proizvođača raste te oni mogu povećati svoju proizvodnju. To je dobro za domaće proizvođače, ali je loše za uvozna poduzeća, a može biti loše i za izvoznike ako druge države uvedu svoje protucarine.

Ako se carine uvedu na nešto što je sirovina za domaću industriju takve carine mogu i smanjiti domaću proizvodnju. Ako se uvedu carine na nešto što u vlastitoj državi nitko ne proizvodi neće se postići nikakav uticaj na domaću proizvodnju, ali će se krajnjim potrošačima poskupiti ono što im treba. Kako bi se smanjili negativni efekti carina najbolje je postupati kao Švicarska koja ima visoke carine na ono što sama proizvodi, ali nema carine na ono što ne proizvodi. Čak i kod voća i povrća ima visoke sezonske carine na ono što rađa u određenim periodima u godini, a kada sezona prođe carina nema.

Drugi način za sprječavanje trgovinske neravnoteže je manipulacija tečajem domaće valute. Ako država želi povećati svoj izvoz i smanjiti uvoz može tiskati novac i njime kupovat stranu valutu. Na taj način tečaj domaće valute pada, pa se uvoz smanjuje, a izvoz raste. To se ne događa samo kod američkog dolara zato što on kod ulagača širom svijeta vrijedi kao sigurno utočište u kriznim situacijama. Dok oni tiskaju svoj dolar i prodaju ga širom svijeta u manjim količinama tečaj dolara neće padati zato što kupci tim novcem ne kupuju robe, već ga kupuju da bi u njemu štedjeli, ili kupovali dionice američkih poduzeća. Tek kada Amerika "tiska" ogromne količine dolara dolazi do pada njegovog tečaja.

Priblem kod smanjenja trgovinske neravnoteže za većinu država je što tiskanjem novca izazivaju inflaciju. Dok je ta inflacija ispod 5 posto to može biti pozitivno za rast proizvodnje i jačanje konkurentnosti. Ali ako inflacija prijeđe 5 posto tada se svi nastoje što prije riješiti takve valute pa inflacija naglo raste, a tada više nije moguće efikasno kalkulirati troškove proizvodnje. Radi toga efikasnost proizvodnje pada, a konkurentnost domaće proizvodnje se smanjuje i država polako počinje kliziti niz padinu kao lavina koju je teško zaustaviti dok ne dođe do propasti domaćih proizvođača i trgovaca.

Treći način za jačanje vanjskotrgovinske neravnoteže u pojedinim gospodarskim sektorima su poticaji i porezne olakšice.

Poticaji se daju određenim privrednim granama kako bi postali konkurentniji, te tako povećali svoj izvoz ili smanjili uvoz proizvoda koji proizvodi vanjska konkurencija. Ovakvi poticaji mogu brzo dovesti do rasta proizvodnje u poticanom sektoru gospodarstva, ali to ide na teret svih ostalih privrednih grana koje preko poreza financiraju takve poticaje. Najbolji primjer su europski poljoprivredni poticaji koji europskim proizvođačima omogućuju da ono što ne mogu prodati u Europi, po vrlo niskim cijenama prodaju u Africi, a rezultat je propast afričkih seljaka i masovne migracije prema Europi. Istovremeno, to je plaćala Europska industrija koja je počela brzo zaostajati za konkurencijom iz Kine, Indije i drugih azijskih država. Kako bi se takvi negativni efekti poticaja izbjegli njih bi trebalo davati samo za nove inovativne proizvode i tehnologije, te start-apove koje treba pomoći dok se ne razviju dovoljno da sami mogu konkurirati na tržištu.

Druga vrsta poticaja su porezne olakšice za pojedine sektore gospodarstva. Porezne olakšice su znatno bolje od davanja novca. Da bi se nekom dao novac nekom drugom ga treba uzeti, a tu nastaju gubitci i kod uzimanja i kod raspodjele. Kod poreznih olakšica gubitci kod uzimanja i davanja su izbjegnuti, a korist imaju samo oni koji proizvode, a ne i oni koji fiktivnim dokumentima uzimaju novčane poticaje.

Kako bi od poreznih olakšica imali koristi samo domaći proizvođači u vlasništvu vlastitih građana poticat je potrebno samo male lokalne proizvođače i male trgovce na malo koji prodaju domaće proizvode. Poticaje velikim proizvođačima, bilo davanjem novca, bilo poreznim olakšicama potrebno je izbjegavati zato što velike kompanije koje imaju strane podružnice puno lakše manipuliraju svojim dokumentima, te tako dobit prebacuju u porezne oaze, dok istovremeno proizvodnju prebacuju u države sa jeftinijom radnom snagom, na štetu domaćih stanovnika. Mnoge od njih lobiraju za slobodan uvoz strane radne snage, što dovodi do velikih kulturoloških problema kad je uvoz radne snage previše velik. Radi toga uvoz radne snage je potrebno ograničiti samo na one sektore koji su izloženi stranoj konkurenciji, dok proizvođačima raznih usluga koji nemaju stranu konkurenciju nije potrebno dozvoliti zapošljavanje strane radne snage. Ako nemaju dovoljno radnika mogu povećati plaće radnicima. Pri tome svi njihovi domaći konkurenti moraju isto to napraviti pa radi toga ne može doći do nelojalne domaće konkurencije. Ako radi velikih troškova moraju povećati i cijene može doći do pada potražnje, svima jednako pa se radi toga neće smanjiti ili povećati njihova pozicija na tržištu. Može se samo smanjiti količina prodaje, svim konkurentima jednako. A to je bitno za održavanje stabilne tržišne konkurencije koja u zdravoj tržišnoj privredi ima ulogu mehanizma za selekciju koji odvaja sposobne od nesposobnih.