Kosovska geostrategija

Slabljenjem Bizantskog Carstva formirane su razne nove države. Jedna od njih, Raška počela je zauzimati prostor Kosova u 12. stoljeću kako bi kontrolirali raskrižje karavanskih putova na Balkanskom poluotoku. Stefan Nemanja je 1170. potukao bizantsku vojsku i priključio Kosovo Raškoj. Jedno vrijeme je Prizren bio prijestolnica srpskih vladara Dušana i Uroša, a u Peći je bilo sjedište patrijaršije Srpske pravoslavne crkve od 1346–1457., te od 1557–1766. Osim kontrole putova Raškoj je Kosovo bilo važno radi rudnika olova i srebra u Trepči, te olova, srebra u zlata u Novome Brdu.

U sukobu sa Osmanskim Carstvom Srbi 1389. gube bitku na Gazimnstanu, te se srpska država raspada na manje države pod vlašću lokalnih zemljoposjednika, što je trajalo do 1455., kada su Osmanlije preuzele vlast. Radi toga dolazi do seobe srpskog i albanskog stanovništva prema zapadu i sjeveru, te izbijanje ustanka pod Skenderbegom (1403–68). Osmanlije poreznim stimulacijama vrše islamizaciju, te većina Albanaca postaju muslimani, a dijelom i Srbi. Na islam najprije prelaze plemstvo i građanstvo, a kasnije i seosko stanovništvo.

Nakon osmanskog poraza pod Bečom (1683), na Kosovu Srbi dižu ustanak, te se 1689. pridružuju austrijskoj vojsci koja preko Kosova prodire prema Skoplju. Nakon poraza austrijske vojske kraj Kačanika 1690., ustanici su se pod vodstvom patrijarha Crnojevića povukli pred Osmanlijama u Vojvodinu.

U novom Austro-turskom ratu 1737–39. ponovno je izbio neuspjeli ustanak Srba protiv Osmanskoga Carstva, nakon čega slijedi nova seoba srpskog stanovništva u Habsburšku Monarhiju. Na ispražnjeni prostor se naseljavaju islamizirani Albanci koji postaju većina skroz do Leskovca.

Slabljenjem Osmanskog carstva dolazi do pobuna pobunjenih naroda na čitavom Balkanu, te se obnavlja srpska država. Radi toga nakon rata 1877–78. dolazi do velikih progona i ubojstava Albanaca s područja Toplice, Niša i Leskovca, te raste njihova koncentracije na Kosovu. Tek nakon toga i Albanci se počinu buniti protiv Osmanlija. Osniva Prizrenska liga koja od Porte traži autonomiju za krajeve u kojima su živjeli Albanci, te njihovo ujedinjenje u jedan vilajet. Kada je Porta odbila zahtjeve lige, izbio je ustanak 1879–81. te niz manjih kasnijih pobuna. Tek u svibnju 1912. izbio je veliki ustanak, koji je zahvatio cijelo Kosovo te dio Albanije i Makedonije. Ustanici traže albansku autonomiju, ali ne uspijevaju ponajprije zato što su se nakasnije pobunili i nisu bili povezani sa Albancima u susjednim novostvorenim državama.

U Prvom balkanskom ratu 1912., srpska vojska je zauzela i Srbiji pripojila Kosovo i Prizren, a crnogorska vojska zauzela i Crnoj Gori pripojila dio Metohije, Peć i Đakovicu. U sastavu Srbije i Crne Gore Kosovo je bilo do 1915., kada je austrougarska vojska osvojila sjeverni dio, a bugarska vojska južni dio.

Nakon I. svjetskog rata Kosovo je uključeno u novoosnovanu Kraljevinu SHS, a na zemlju oduzetu od veleposjednika naseljavaju se Srbi i Crnogorci. To dovodi do novih pobuna albanskog stanovništva, represije i masovnih ubojstava Albanaca.

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941., Kosovo su okupirale talijanske, njemačke i bugarske postrojbe. Talijani su svoj dio pripojili Albaniji, a Nijemci su na svom dijelu osnovali Albanski nacionalni savez čiji predstavnik je bio i ministar u kvislinškoj vladi Srbije.

U bugarskom dijelu Kosova svi su službenici bili Bugari.

Kako bi pridobili Albance za sebe partizanski komunisti na zasjedanju AVNOJ-a 1943. Kosovo priznaju kao zasebnu pokrajinu nove države, ali bez većeg uspjeha.

U komunističkoj Jugoslaviji, nakon masovnih komunističkih zločina, Kosovo je 1945. dobilo ograničenu autonomiju u sastavu republike Srbije. Kako Albanci time nisu zadovoljni raste komunistička represija, a od 1963. nastaje Autonona Pokrajina Kosovo i Metohija.

God. 1971. i 1974. Kosovo je dobilo veće autonomne ovlasti, praktički na razini republike, što je izazvalo otpor u dijelu srbijanske političke javnosti. Rezultat tih sukoba je taj da je Kosovo ostalo ekonomski najzaostaliji dio Jugoslavije iako je bilo najveći proizvođač olova i cinka u Europi, te bogato drugim rudama.

Nakon smrti Josipa Broza-Tita 1980. dolazi do novih nemira u kojima je poginulo više od 100 Albanaca i oko 7000 uhićenih.

Polovicom 1990. albanski zastupnici napustili su pokrajinsku skupštinu, zahtijevajući izdvajanje Kosova iz Srbije i stvaranje republike u sastavu Jugoslavije. Raste mržnja Srba prema Albancima, te na tom valu nezadovoljstva na vlast dolazi Slobodan Milošević. Početkom 1989. uvedeno je izvanredno stanje, te je znatno ograničena autonomija Kosova.

S raspadom Jugoslavije Albanci donose Odluku o neovisnosti i suverenitetu Kosova 22.9. 991., te su proglasili neovisnu Republiku Kosovo 19. 10. 1991. U svibnju 1992. kosovski Albanci proveli su izbore na kojima je pobijedi I. Rugova. Srbi to ne priznaju te se srbijanska represija nastavlja, a početkom 1990-ih se pojavljuju i albanske naoružane skupine. Polovicom 1990-ih sukobi jačaju te nastaje Oslobodilačka vojska Kosova (UÇK). Srbi vrše masovne likvidacije te su potkraj travnja 1998. Srbiji i Crnoj Gori bile nametnute ograničene međuarodne sankcije. Do listopada 1998. s Kosova je izbjeglo oko 98.000 Albanaca, uz približno 200.000 raseljenih. Nakon neuspjela primirja, nametnutog uz pritisak SAD-a u listopadu 1998., Srbija odbija Kosovu dopusti veću autonomiju, te srpske snage kreću u novo masovno etničko čišćenje albanskog stanovništvom. Od ožujka do lipnja 1999. protjerano između 860.000 i 1,5 milijuna Albanaca, uglavnom civila, a ubijeno je između 5000 i 11.000. Albanaca. Radi tih progona NATO je 24. 3. 1999., bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, počeo napade na vojne i strateške ciljeve u SRJ.

Nakon masovnog bombardiranja Srbije dogovorom iz Kumanova od 9. 6. 1999., SRJ je pristala na povlačenja svojih snaga s Kosova.

Vijeće sigurnosti UN-a je uspostavilo privremenu uprava UN-a na Kosovu, te je ozakonjen ulazak snaga NATO-a.

Uz podršku SAD-a i većine zemalja EU-a proglašena je neovisnost Kosova 17. 2. 2008. koju Srbija nije priznala. Srbi na sjevernom Kosovu, njih oko 58.000 odbijaju prihvatiti novu vlast i uz pomoć Srbije pokušavaju održati svoju upravu, najčešće prosvjedima i blokadama cesta. Srpski prosvjedi događaju se gotovo isključivo na području najvećeg grada sa srpskom većinom, Kosovskoj Mitrovici. U blizini Mitrovice nalazi se rudnik rijetkih metala Trepča koji ima strateški gospodarski značaj. Sjeverno, uz granicu sa Srbijom nalazi se velika hidrocentrala Gazivode koja također ima veliki strateški interes. Ta dva objekta su osnovni razlog zašto se sve Srpske provokacije događaju na području oko Kosovske Mitrovice, dok je u drugim srpskim enklavama stanje mirno.

Geostrateški promatrano situacije je vrlo jednostna. Srbi koriste svaku priliku da naprave incident, a Albanci pokušavaju silom suzbiti prosvjede kako bi dokazali svoju sposobnost održavanja pravne države. U toj igri međunarodna zajednica sve češće staje na stranu Srba, kako bi se smirila situacija i tako Srbiju navelo na približavanje zapadu. Pojedine zapadne države poput Francuske imaju i svoje ekonomske interese u rudniku Trepča, te radi toga pokušavaju braniti srpske interese.

U ovoj situaciji kosovske vlasti bi, geostrateški gledano, morale manje energije trošiti u provođenje zakona, a više pažnje usmjeriti u zaštitu svojih geostrateških interesa.

Kako bi se marginalizirale srpske provokacije u Kosovskoj Mitrovici taj grad je potrebno prometno izolirati izgradnjom novih cestovnih obilaznica oko njega, a i oko svih većih mjesta sa srpskom većinom i to na udaljenosti od najmanje desetak kilometara udaljeno od prigradskih kuća. Ta obilaznica oko Kosovske Mitrovice bi trebala novim pravcem povezati jug Kosova sa rudnikom Trepča, a obilaznica oko Zubin Potoka bi trebala novim pravcem povezati jug Kosova sa jezerom i hidrocentralom Gazivode. Na taj način bi blokade prometnica na ulasku u Mitrovicu ili Zubin Potok bile nevažne, a od njih bi štete imali samo stanovnici tih mjesta. Kako Srbi dugoročno ne bi mogli i ove nove prometnice staviti pod svoju kontrolu zemljište uz te nove obilaznice bi trebalo podijeliti na parcele veličine najmanje 50 x 30 metara, te ih dodijeliti kosovskim vojnicima, vojnim veteranima i policajcima. Nakon toga bi im trebalo osigurati povoljne beskamatne kredite za izgradnju obiteljskih kuća na tim parcelama, pod uvjetom da svaka kuća bude najmanje 20 metara udaljena od drugih kuća i da se ispod cijele kuće izgradi podrum. Na taj način bi kuće postale lako branjive u nekom novom ratu. Na ovaj način bi se dugoročno strateški prometni pravci zaštitili od srpskih blokada. Parcele se ne bi smjela davati na zemljištu koje je u gruntovnom vlasništvu Srba, što međunarodna zajednica ne bi prihvatila, već samo na šumskom zemljištu koje je u vlasništvu države i koje je na povišenom terenu odakle bi se stanovnici, u slučaju nekakvih sukoba mogli lakše braniti.

Izgradnjom novih naselja pokraj srpskih enklava ta srpska mjesta bi postala ekonomski manje važna. Tada bi se i njihove mogućnosti ucjenjivanja znatno smanjile, a iseljavanje mladih prema Beogradu bi se znatno povećalo.