Dan Istarske županije je podsjećanje na povijesne takozvane [1]Pazinske odluke iz rujna 1943., kojima je Istra vraćena pod okrilje Hrvatske, odnosno pripojena matici zemlji.
Ma koje odluke ZAVNOH-a, koje Pazinske odluke? Potpuno nevažne!
To je povijesna laž. Istra je pripojena Hrvatskoj Mirovnim ugovorom sa Italijom sklopljenim na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946-1947.
Istarski župan Boris Miletić ustvrdio je kako je Istra kroz povijest bila simbol otpora i slobode.
"Prije 82 godine Istarski sabor donio je povijesne odluke koje su zauvijek promijenile tijek naše povijesti. Spominjući te herojske trenutke, vraćamo se ne samo u prošlost, nego i u samu srž naših opredjeljenja za slobodu, mir, socijalnu pravdu, antifašizam i dostojanstvo svakog čovjeka".
Te povijesne odluke nisu ništa značile u međunarodnim odnosima. Odluke Istarskog sabora i ZAVNOHA o pripojenju Istre Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji uopće nisu imale nikakav utjecaj na rad Pariške mirovne konferencije (19. srpnja 1946.- 16. listopada 1946.[2]) Teme konferencije bile su razgraničenje Italije s Jugoslavijom i nacrt statuta Slobodnog Teritorija Trsta (STT-a).
Zapadni saveznici nisu bili naklonjeni Jugoslaviji, odbojan dojam ostavljale su surove poslijeratne likvidacije „narodnih neprijatelja“ , „kolone smrti nakon Bleiburga “, ukidanje političkih stranaka, namješteni izbori u jednostranačkoj „partijskoj državi“, netolerantnost prema Katoličkoj crkvi i suđenje kardinalu Stepincu u listopadu 1946. Englezi su bili revoltirani pogubljenjem četničkoga vođe generala Draže Mihajlovića, Amerikanci zbog rušenja dvaju američkih zrakoplova iznad Jugoslavije koji su letjeli iz Beča u Udine u kolovozu 1946., a svi zajedno zbog obilnog pomaganja oružjem partizanskog pokreta u Grčkoj i dr.
Etnički sastav stanovništva bio je kriterij za određivanje granice.
Još na Konferenciji u Londonu, u rujnu 1945., bilo je dogovoreno da se granica između Jugoslavije i Italije povuče na osnovi etničkoga načela, pa je imenovana komisija stručnjaka iz SAD-a, Sovjetskoga Saveza, Velike Britanije i Francuske sa zadatkom da obiđe Istru i Julijsku Krajinu.
Crkveni statistički podatci, iz matičnih knjiga, bili su presudni, kao dokaz da je hrvatsko i slovensko pučanstva većinsko u Istri. Božo Milanović se kao neprijeporni autoritet među istarskim svećenicima, osjetio pozvanim da još 1938. uputi istarsko svećenstvo na prikupljanje podataka iz matičnih knjiga, jer je pretpostavljao da će pitanje opstanka hrvatskoga naroda u Istri, rješavati diplomacija, a ne ratna osvajanja.
Pored istarskog svećenstva, skupina hrvatskih intelektualaca priredila je na francuskome jeziku zbirku dokumenata Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), prema kojima je u Istri (osim u gradu Puli) živjelo 62,22% obitelji hrvatskoga i slovenskog podrijetla (26,28% talijanskog podrijetla). Zbirku su priredili hrvatski intelektualci u Jadranskome institutu u Sušaku Josip Roglić (koordinator), R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i M. Deanović.
Saveznička komisija zatražila je sastanak sa istarskim svećenstvom koji se održao 19.ožujka 1946. Citiram izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže, prvo poglavlje;
“Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru“
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52
Tada su svećenici iznijeli podatke da je u Istri od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.
Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik „Jadranskog instituta“, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: „Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja“
Obilazak Savezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana kraj Pule, Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.
Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Slovenskog primorja, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).
Ugovor o miru s Italijom potpisan je 10. veljače 1947. u Parizu. U ime Jugoslavije Ugovor je potpisao ministar vanjskih poslova Stanoje Simić. Uz potpis je priložio izjavu da se Jugoslavija ne odriče svojih prava na etničku granicu. Na temelju toga Ugovora Italija je vratila Jugoslaviji (gotovo čitavu Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, dio slovenskoga primorja, Zadar, Lastovo, Palagružu), Grčkoj (otoke Dodekanez) i odrekla se svojih afričkih posjeda.
I gle za „divno čudo“ svi međunarodni ugovori, nalaze se na službenim stranicama Istarske županije[3] , pa tako i Ugovor o miru s Italijom (Treaty of Peace with Italy), potpisan u Parizu 10. veljače 1947. godine, stupio na snagu 15. rujna 1947. godine.
Ukaz o ratifikaciji Ugovora o miru s Italijom (“Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije” broj 74. od 29.08.1947.).
a župan Boris Miletić ih očito nije pročitao!
U svom obraćanju župan Boris Miletić nije ni spomenuo Parišku mirovnu konferenciju, ni istarsko svećenstvo, već samo svoje ideološke floskule ( odluka ZAVNOH-a)
Izaslanica hrvatskog predsjednika Melita Mulić ustvrdila je kako su pazinske odluke među najvažnijim političkim i državnopravnim dokumentima hrvatske povijesti.
Izaslanica predsjednika Melita Mulić treba učiti povijest. I za nju vrijedi obrazloženje upućeno županu Miletiću.
Najvažniji dokument je Pariški mirovni ugovor s Italijom potpisan 10.veljače 1947., ratificiran i deponiran u UN 15.rujna 1947. godine.
Winston Churchill je u svom brzojavu generalu Haroldu Alexanderu, povodom Titova zauzimanja Trsta u svibnju 1945. posebno naglasio;
„Ne dolazi u obzir da pravite s njime ikakav sporazum o prisadinjenju Istre ili bilo kojega dijela predratne Italije njegovoj ‘Novoj Jugoslaviji’. O sudbini toga dijela svijeta rješavat će se za mirovnim stolom, i Vi svakako treba da mu to stavite do znanja.“ Identično gledište imao je i američki predsjednik Harry Truman.
Prema tome Melita Mulić, pazinske odluke su u međunarodnom pravu bezvrijedan dokument!
Ada Damjanac, potpredsjednica Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i predsjednica Saveza udruga antifašista Istarske županije, podsjetila je na povijesna događanja. Naglasila je da je Istra u Drugom svjetskom ratu dala 17.000 žrtava. Stradalo je mnogo civila, staraca, žena i djece. Čak 21.500 ljudi poslano je u koncentracijske logore, a više od 8.000 nije se vratilo. Istra je dala i deset narodnih heroja.
Mi smo htjeli svoju državu koju smo i dobili zahvaljujući Titu i partizanima, a koju su naši branitelji sačuvali…
Nažalost herojsku borbu istarskih težaka i radnika KPJ je oblatila i poništila neselektivnim i masovnim likvidacijama njima nepodobnih, nakon završetka 2.svjetskog rata, među kojima su likvidirani mnogi istarski narodnjaci. Kao primjer navodim Antuna Milovana, iz sela Režanci (30. ožujka 1907. – 22. ožujka 1945.), naprednog seljaka, istarskog narodnjaka kršćanskog usmjerenja, suradnika i prijatelja istarskog svećenstva, naročito mons. Bože Milanovića, kojeg je često posjećivao u Trstu i donosio u Istru kalendare i tisak na hrvatskom jeziku, antifašist i antikomunist, mučenik i žrtva komunizma Bio je izrazito hrvatski orijentiran i kao vjernik nije podupirao komunističku ideologiju, te je zbog povezanosti sa svećenstvom bio likvidiran i bačen u jamu.
Protuustavna retorika po kojoj se Tito i partizani trpaju u temelje države Hrvatske, potpuno pogrešno i zlonamjerno tumačenje Domovinskog rata u kojem su se Hrvatska i Istra oslobodili od Titove Jugoslavije.
Ne miješajte NOB i Domovinski rat, jer su sasvim različitog karaktera i ciljeva.
NOB je bio rat za Jugoslaviju! Socijalistička revolucija za socijalističku državu, sa jednom partijom na vlasti i totalitarnom diktaturom, kultom ličnosti J.B.Tita.
Domovinski rat je Hrvatska vodila protiv JNA, protiv Jugoslavije i Srbije za samostalnu demokratsku Hrvatsku.
Degutantno je zastupati mrtav jugoslavenski sustav vrijednosti koji je propao skupa sa Jugoslavijom! Jugoslavije više nema, nema je na nijednoj karti svijeta. Skupa s njom nestale su i tekovine NOB-a, nestao je lik i djelo „druga Tita“ a pobijeđena je i njegova JNA!
Sramotnom i podlom demagogijom ponižavaju hrvatske branitelje i postavljaju se iznad njih.“ Tito i partizani su donijeli slobodu, a hrvatski branitelji su je sačuvali.“ Sramotno krivotvorenje povijesti!
Kakvu su to slobodu donijeli, klanjem svećenika i punjenjem fojbi istarskim Hrvatima?
Hrvatski narod se referendumom izjasnio da ne želi živjeti u Titovoj Jugoslaviji sa masovnim odazivom od 83,56 % birača, njih 94,17 % izjasnilo se za slobodnu Hrvatsku. O čemu dakle govori Ada Damjanac?
I ne samo to, Ustavnom odlukom od 8.listopada 1991.NN 53/1991. Hrvatska je prekinula sve državno- pravne sveze sa SFRJ, pa je SABA RH, kao sljednik SUBNOR-a osnovanog 16. svibnja 1948. protuustavna udruga.
Da u Hrvatskoj funkcionira Pravosuđe, koje bi trebalo štititi ustavni poredak RH , SABA RH bi bila u ropotarnici povijesti skupa sa Titom i partizanima.
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://radio.hrt.hr/radio-pula/vijesti/obiljezava-se-dan-istarske-zupanije-12351332
[2] https://core.ac.uk/download/pdf/33255888.pdf
[3] https://web.archive.org/web/20180825212535/https://www.istra-istria.hr/index.php?id=2885
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Željka Žeki
Tihomir Čuljak
