Kronologija sukoba Crnogoraca i Srba

Kronologija sukoba Crnogoraca i  Srba
58
0
0

Prvi poznati naziv za Crnogorce je Dukljani, a prva njihova država zvala se Dukljansko kraljevstvo.

To kraljevstvo je vremenom mijenjalo ime kao; Zeta, Bašlića država, Crnojevića država, Kraljevina Crna Gora, republika Crna Gora, da bi 2006. postali samostalna država.

Duklja je koncem 12. stoljeća okupirana od strane Srba koji su je popravoslavili, da bi se pod Balšićima u 14. stoljeću osamostalila i vratila pod katoličku crkvu.

Okupacijom od Osmanlija ponovno prelaze na pravoslavlje ili islam, te povremeno dižu bune. Osmanlije 1766. ukidaju Pećku Patrijaršiju i od tada Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je de fakto i de iure samostalna crkva. Crkveni poglavari vladike postaju i crkveni i svjetovni vladari.

Pod turskom vlašću obitelj Petrović Njegoša 1852. formiraju svoju Kneževinu Crnu Goru na prostoru oko Cetinja. Ova crnogorska Kneževina je zalaganjem Josipa Juraja Strossmayera 1886. sklopila konkordat sa Svetom Stolicom kojim su katolici Barske nadbiskupije dobili slobodu života i djelovanja, a nešto kasnije i pravo na upotrebu staroslavenskoga jezika u liturgiji. Ovo je bi prvi konkordat sklopljen sa nekom pravoslavnom zemljom.

I svjetski rat

Pod Njegošima Crna Gora opstaje kao samostalna država do I svjetskog rata. Prije ovog rata Srbi su nastojali anektirati Crnu Goru tako što su preko svoje obavještajne službe 1908. pokušali ubiti Nikolu I. Nakon toga, 1909. pokušavajući organizirati državni udar. Unatoč tome, odmah po objavljivanju rata Austrougarske protiv Kraljevine Srbije 1914. Crna Gora je odmah mobilizirala 50.000 ljudi kako bi pomogla Srbiji. Uspjeli su odbiti više napada centralnih sila. Tek potkraj 1915. skršen je otpor Crnogoraca, te je Crna Gora kapitulirala 25. siječnja 1916. Prije toga kralj Nikola I. i dio njegove vlade odlaze preko Italije u Francusku, ali se ne uspijevaju nametnuti ni kao partner u pregovorima na mirovnim konferencijama nakon rata. Od Francuza su očekivali pomoć ne shvaćajući njihove geostrateške interese i odnose sa srpskom kraljevskom kućom.

Francuzi su za svoje geostrateške interese lobirali preko masonskih organizacija. Srpski masoni su ranije bili povezani sa mađarskim masonima, ali nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. i 1909. srpska inteligencija, trgovci, vojnici i političari velikim dijelom udruženi u masonske organizacije se osjećaju sve ugroženije. Stoga se srpski masoni odmiču od mađarskih masona i približavaju francuskoj masoneriji, te 1911. osnivaju jugoslavensku Veliku ložu. Ova loža je u desetak godina narasla na 1500 članova organiziranih u 25 loža, a članovi su u 90 posto slučajeva bili Srbi. Tada je formirana i loža srpsko-francuskog prijateljstva koja je dobila ime po francuskom generalu Paulu Peigneu. Ovaj mason i general je u prusko francuskom ratu 1870.-71. ratovao u istoj postrojbi sa srpskim princom Petrom Karađorđevićem gdje su se sprijateljili kao niži časnici.

Pred I svjetski rat srpska inteligencija je vjerovala kako se uz podršku sve jače Rusije može proširiti do Grčke, te uzeti Albaniju i dio austrougarske naseljene slavenskim stanovništvom. U Srbiji je među Crnorukašima i beogradskim intelektualcima, te u Srpskoj pravoslavnoj crkvi prevladavalo mišljenje kako srpska vojska treba okupirati dijelove Austrougarske u kojima ima pravoslavaca, te sa toga prostora protjerati sve ostale narode. Srpski regent Aleksandar je bio svjestan kako zapadne države ne bi dopustile masovno etničko čišćenje te je odlučio stvoriti zajedničku državu u kojoj će se pod imenom Jugoslavena svi narodi vremenom pretvoriti u Srbe. Zbog toga se počeo prikazivati kao ujedinitelj, a na ujedinjenje je pozvao i Crnogorskoga kralja Nikolu koji je prihvaćao ujedinjenje u federaciju, ili konfederaciju, ali ne i u unitarnu državu. Međutim, Aleksandar je, zahvaljujući jačoj vojnoj sili odlučio stvoriti unitarnu državu, a za ovo je dobio i diplomatsku podršku na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine.

Nakon proboja Solunskoga fronta, srpska vojska uz podršku francuskih trupa zauzima i Crnu Goru, te u Podgorici postavljaju prijelaznu vlast koja optužuje Nikolu I. za izdaju i zbacuje ga s prijestolja. Ista ta Podgorička skupština je izglasala i sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Na taj način je Crna Gora okupirana, te je kao dio Srbije priključena kraljevini SHS. Ova Srpska aneksija je dovela do izbijanja oružanog otpora Crnogoraca. General Krsto Popović je uoči pravoslavnog Božića organizirao pobunu koncem 1918. po Julijanskom kalendaru. Pristalice cara Nikole, takozvani Zelenaši, te kosovski albanci organiziraju se u "komitski pokret" koji se do 1929. bori protiv Srba. U tom ratu ubijeno je do 30.000 Zelenaša Komita, te je spaljeno oko 6.000 njihovih kuća, što je bilo blizu 10 posto stanovništva. Srbima su najviše pomagali lokalni petokolonaši Bjelaši koji su se borili za Srpsku kraljevinu, a protiv crnogorske kraljevine. I na Kosovu se pojavljuju veliki oružani sukobi vojske i žandarmerije s albanskim Kačacima, te su mnogi pobijeni, a veliki broj Albanaca morao se iseliti sa Kosova.

Nakon gušenja otpora u Crnoj Gori opstale je stranka crnogorskih federalista, te KPJ koji i dalje zagovaraju priznanje crnogorske nacionalnosti i ravnopravnost Crne Gore. Kraljevina SHS je 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a Crna Gora je postala Banovina Zeta koja je obuhvaćala Crnu Goru, Sandžak, dio istočne Hercegovine, Dubrovnik, Metohiju i dio Srbije.

Početkom II svjetskog rata Crnu Goru su okupirali Talijani, te osnivaju Kraljevinu Crnu Goru sa Sekulom Drljevićem na čelu.

Nakon nastanka NDH 10. travnja 1941. godine jačaju etničke napetosti, koje su između dva svjetska rata bile stalne. Vrlo zategnuto stanje je bilo i u istočnoj Hercegovini na granici prema Crnoj Gori. Već 11. travnja 1940. godine zapovjedništvo jugoslavenske vojske u Mostaru šalje u Čapljinu jaču postrojbu kako bi ondje "uspostavila red". Ta postrojba od oko 180 ljudi je 14. travnja 1941. godine napala Čapljinu i okolinu, pucajući na vrata i prozore kuća i bacajući na kuće ručne bombe. Uz krađu po kućama su uhitili 140 lokalnih stanovnika, ranili 7 i pobili 20. Nakon toga, malobrojno oružništvo NDH je počelo oduzimati oružje zaostalo nakon raspada kraljevske vojske, te uhićivati osobe za koje se znalo kako pripadaju četničkom pokretu. Odmah su počele kružiti priče kako su u ustaškim pokoljima nastradale stotine ljudi. Oružništvo NDH je u to vrijeme imalo na tom prostoru snage od tek dviju satnija, raspršeno po malobrojnim postajama. Njima se uskoro pridružilo do nekoliko stotina neregularnih lokalnih ustaških dragovoljaca. Četnički ustanici su 29. svibnja razoružali oružničku postaju NDH u Čelebiću, nakon čega su 4. i 5. lipnja 1941. ustaše pobile oko 140 srba u selu Koritima kod Bileće. Svi ti sukobi su imali odjeka i u istočnoj Hercegovini, ali i u Crnoj Gori.

Početkom rata Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju.

Nakon napada na SSSR 1.7.1941. iz Moskve je radio vezom preko Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više crnogoraca mobiliziralo u partizane. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca". Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje "Španaca" je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu "Španci" trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.

"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je tek početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima.

Iako su komunisti kasnije tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima, a kojih je bilo 360. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali tajni dogovor. U isto vrijeme su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, to jest napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane. Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Osim ubacivanja špijuna među partizane Nijemci su imali interes i spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku i to su mogli biti jedini razlozi zbog čega su se dogovarali sa partizanima. Ovaj njemački interes je i ostvaren što je vidljivo po tome što je do sredine 1943. na teritoriju u Jugoslavije poginulo tek 30 njemačkih vojnika.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a kako je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju bivše Jugoslavije mogao im je obećati pomoć u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki napad na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovakav prijedlog prihvatili nadajući se kako će na taj način postupno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije. Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, ni talijanski vojnici, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati. Radi toga svi dogovori o isporukama su morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Kako bi prikrili isporuke moralo je biti dogovoreno kako će nakon svake bitke partizani višim zapovjedništvima slati pismena izvješća o velikim količinama zarobljenog oružja i streljiva, te kako će Talijani Nijemce stalno uvjeravati kako ustašama i domobranima šalju puno oružja i kako oni nakon svakog najmanjeg sukoba bježe i oružje ostavljaju partizanima. Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe.

Nakon što je sve organizirao i tajno se dogovorio sa talijanskim i njemačkim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd i uputio se na područje "Užičke republike".

Ustanak u Crnoj Gori

U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpočeo je širom Crne Gore oružani ustanak četnika i komunista protiv Talijana napadom gerilskih odreda na niz talijanskih karabinjerskih i žandarmerijskih stanica. Već prvog dana ustanka oslobođena su mjesta: Virpazar, Čevo, Rijeka Crnojevića i dio primorja od Miločera do Sutomora. Do 15. 7. oslobođen je Mojkovac, Bioče, Spuž i Lijeva Rijeka, a kod sela Košćela gerilski odredi su napali motoriziranu bojnu talijanske divizije "Mesina" i tom prilikom ubili 70, ranili 110 i zarobili 290 talijanskih vojnika. Andrijevica je oslobođena 16. 7., Bijelo Polje, Berane, Danilovgrad, Žabljak i Kolašin oslobođeni su 20. 7., Šavnik 22. 7., a Grahovo 24.7. 1941. Najveća borba vođena je na putu između Cetine i Budve, kod sela Brajića, kada su partizansko četnički gerilski bataljuni iz zasjede napali talijansku motoriziranu kolonu, jačine 20 kamiona, 6 tenkova, 7 motocikala i jedan putnički automobil. Poslije višesatne borbe sa Talijanima 220 njihovih vojnika je izbačeno iz stroja, dok su ustanici imali dvoje mrtvih i sedam ranjenih (prema partizanskim izvješćima). Zapovjednik partizana je bio bivši kraljevski oficir Arso Jovanović, a politički komesar Milovan Đilas.

Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove Tita koji je nastojao učvrstiti partijsku vlast među ustanicima. Srpske četničke nacionalističke snage u ustanku nisu bile spremne pokoravati se komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi, što je činilo 66% vojno sposobnog stanovništva Crne Gore, izuzimajući gradove Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Pljevlja u kojima su Talijani imali jaka utvrđenja. Ovi napadi organizirani su oružjem i streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli svojim kućama i sakrili. Nakon ovih početnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na veća utvrđena mjesta izostala. Zahvaljujući prethodnim pregovorima sa Titom Talijani nisu očekivali ovako snažnu pobunu, te su do 13. 7. 1941. godine imali na teritoriji Crne Gore samo pješačku divizija "Mesina". Odmah po izbijanju ustanka, 15. 7. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo je uputilo u Crnu Goru još pet divizija ("Pusterija", "Taro", "Venecija", "Kačatori dele Alpi" i "Pulje"), nekoliko samostalnih jedinica, čija je jačina bila približna snazi jedne divizije, i albansku grupu "Skenderber". Ukupna jačina ovih trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoružanih vojnika. Protuofanzivne operacije talijanske vojske trajale su od 14. 7. do 14. 8. kada je ustanak ugušen.

Dan prije formalno proglašenog gušenja ustanka Tito 13. kolovoza 1941. preko Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javlja o tome kako talijanski mornari u Kotoru crnogorskim komunistima daju oružje, iako je oružje doista isporučeno tek slijedeći mjesec. Prema dokumentima centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujošević u Beogradu, 1985. piše o ovoj prvoj talijanskoj isporuci oružja partizanima. Međutim, da je oružje doista isporučeno 13. kolovoza to bi značilo kako Talijani istovremeno isporučuju oružje partizanima dok ih oni napadaju. Tito je znao zbog kakvih sitnica komunisti mogu izgubiti glavu kada se zamjere Staljinu, te se unaprijed osigurao od optužbi šaljući informacije kako se neki lokalni komunisti dogovaraju sa Talijanima. Vidjevši kako Staljin ne reagira mogao je slobodno krenuti u tajnu suradnju sa talijanskim fašistima, pod parolom borbe protiv fašizma.

Nakon završetka borbe sa četničko komunističkim ustanicima Talijani, prema ranijem dogovoru sa Titom, u rujnu isporučuju partizanima u Boki Kotorskoj 25.000 pušaka, dok se istovremeno na području NDH Talijani u punoj snazi vojno vraćaju u Drugu i Treću okupacijsku zonu pod izgovorom borbe protiv ustanika, četnika i partizana koji su ustanak digli ne samo u Crnoj Gori već i na teritoriju NDH. Italija se jednostrano odlučila na ponovnu reokupaciju, ali je pojedinosti raspravila s vladom NDH. General Ambrosio kao komandant Druge armije 7.8. 1941. preuzeo je zapovjedništvo i vojnih i civilnih poslova u tim zonama. Određen je administrativni predstavnik vlade NDH da mu pomaže u administrativnim stvarima, ali su sve jedinice vojske NDH bile protjerane u njemačku zonu. Kao službeni razlog za ponovnu okupaciju navedena je potreba da se ponovno uspostavi red i mir nakon izbijanja ustanka krajem srpnja, te zaštita ovog područja od mogućeg Britanskog iskrcavanja na Dalmatinskoj obali. Stvarni razlozi su bili želja da se stvori preduvjet za daljnje napredovanje na sjever pod parolom borbe protiv partizana.

Nakon završetka ustanka u Crnoj Gori Tito uspostavlja obavještajnu suradnju i sa Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski časnik Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca. Kao pratnja, dodijeljena su mu dva jugoslavenska generalštabna majora, Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, koji su zajedno sa kraljevskom vladom pobjegli na Srednji istok. Radi održavanja veze, s njima je upućen i radio-telegrafist Veljko Dragičević, koji je bio opremljen radio-stanicom potrebne jačine. Po iskrcavanju, prihvatile su ga partizanske grupice i dopratile do Glavnog štaba Crne Gore, Boke i Sandžaka u selu Radovče u planinskom području Piperi, petnaestak kilometara od talijanskog zapovjedništva u Podgorici. Hadson je obavijestio britansko zapovjedništvo kako svuda u okolini postoje male naoružane grupe, koje su ukupno imale oko pet tisuća ljudi. Hadson u telegramu upućenom SOE u Kairu, 10. 10. 1941. javlja o „slobodnim narodnim trupama Crne Gore", čiji je štab na Radovču. On je tražio hitnu pomoć, s napomenom kako Crna Gora služi istovremeno kao osnovica za snabdijevanje za slične akcije u Hercegovini i Sandžaku, gdje nemaju oružja. "Crnogorske oslobodilačke snage", o kojima je Hadson javljao, predstavljale su ostatke četničko partizanskih grupa koje su se povukle u brda poslije gušenja ustanka. S ponovnim uspostavljanjem talijanske kontrole nad većinom gradova i gradića, dolazi do sukoba između komunističkih i nacionalističkih grupa. Prvi Hadsonovi utisci govore kako su komunističke jedinice jače i borbenije, pa je tako i izvijestio zapovjedništvo, predlažući da se pomoć šalje njima. Odmah nakon Hadsonovog dolaska Britanci doznaju kako četnike i partizane naoružavaju Talijani.

Dok su planirali obračun sa svim nesrbima četnici su gledali kako surađivati i sa komunistima. Tito i Mihailović su se dva puta sastali, 19. rujna 1941. u Struganiku i 27. listopada 1941. u Brajićima, formalno s namjerom ujedinjenja svojih snaga u borbi protiv okupatora, a stvarno da iskoriste one druge za svoje ciljeve. Dogovor je postignut samo o međusobnom nenapadanju partizana i četnika. Procijenivši kako ne može kontrolirati komuniste Mihailović ubrzo pregovara sa Nijemcima kojima daje obećanje kako će upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Čim je počeo prvi napad Nijemaca na partizansko područje u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užička republika»), četnici su napali partizane. Njemačka pomoć četnicima je dogovorena 11. studenoga 1941., u selu Divci blizu Valjeva u kojem se Mihailović sastao sa njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom.

Nakon što su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, oko 25.000 pušaka u rujnu 1941., to su nastavili raditi i u drugim krajevima, u količinama da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne eventualne napade na talijanske veće postrojbe. Za prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH (UNS), te je to javljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića. Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku.

O ovoj isporuci znalo se čak i među Rimskim diplomatima, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logističara. Švicarska je znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji, a pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Kasnije je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu priznao kako su talijani već 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka.

Sa dobivenim naoružanjem partizani su vrlo brzo počeli uspješno ratovati. Obuku su vršili ratno iskusni "španci" koji su sve o gerilskom ratu naučili u španjolskom građanskom ratu gdje su stekli znanje i o vojnoj taktici, a i o obavještajno sigurnosnoj djelatnosti dezinformiranja i sabotiranja.

Ohrabreni dotadašnjim uspjesima crnogorski partizani organiziraju napad na Pljevlja. 1. prosinca 1941., unatoč izričitoj zabrani Vrhovnog partizanskog štaba, što im je dojavio Titov formalno kurir, a stvarno prvi obavještajac Rade Bulat, pri čemu je naredio preseljenje borbi u Bosnu, koja se nalazila u sastavu NDH, a što su opravdavali tvrdnjom kako su Talijani ovdje previše jaki. Pošto su Crnogorci, ne znajući za tajne dogovore, tu zapovijed odbili Tito ponovno šalje Radu Bulata sa zapovijedi o povlačenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlušnosti podređenih, Titovi povjerljivi suradnici su plan napada dojavili Talijanima koji su se dobro pripremili. Tada u zapovjedništvo crnogorskih partizana dolazi i Vojo Leković, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda Sandžaka i član Okružnog komiteta KPJ za Sandžak, sa izričitim naređenjem Vrhovnog štaba NOPOJ-a da se obustavi napad na Pljevlja. Komandant i komesar su, usprkos svemu, ostali pri svojoj odluci, smatrajući kako bi se svako odlaganje negativno odrazilo na borce. Tako su Crnogorci zanemarili naređenje Vrhovnog štaba, te sigurni u ishod bitke pošli u napad. Grad Pljevlja je, u vrijeme partizanskog napada, imao nešto manje od 6.000 stanovnika, a smješten je u kotlini okruženoj krševitim brdima. Prije nego je počela bitka za Pljevlje, između zapovjednika četničkih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, te zapovjednika talijanskog garnizona u Goraždu potpisan je sporazum o osiguranju i evakuacije talijanskih trupa, te predaji vlasti četnicima. Ovime je osigurano povlačenje talijanskih okupacijskih trupa sa teritorija fočanskog i čajničkog sreza radi pojačanja odbrane Pljevalja od napada crnogorskih partizanskih jedinica. Po njihovom odlasku, četnici su u tim srezovima preuzeli vlast. Prilikom zauzimanja Foče četnici su od Talijana dobili 3.000 pušaka, 2 minobacača, 2 topa 65 mm, preko 60.000 metaka, veće količine hrane i razne ratne opreme, sa čime su uskoro ubili oko 10.000. uglavnom muslimana i nešto katolika. Nakon toga četničkih napada na talijane više nikad nije bilo, te su se oni okrenuli isključivo istrebljenju nesrpskih naroda, silovanjem, paležom kuća, ubijanjem i prekrštavanjem na pravoslavlje.

Talijanski garnizon od oko 2.000 vojnika sastavljen od dijelova alpske divizije "Pusterija", uspješno se obranio od višestruko brojnijih napadača, zahvaljujući dojavi o napadu sa detaljima plana napada. Zbog velikih gubitaka preko 2.500 partizana je pobjeglo kućama, a preostali partizani su se prebacili prema Bosni, gdje su kao i četnici počeli ubijati sve koji nisu željeli ići u njihove postrojbe. U ovim borbama partizani su izgubili dobar dio oružja i streljiva koje su tajno dobili od Talijana, ali im je to uskoro nadoknađeno, ali samo onim postrojbama koji su pokazali spremnost krenuti prema teritoriju NDH, što se može zaključiti po tome kako su oni koji su krenuli na sjever imali dovoljno oružja i streljiva, dok su oni koji su ostali u Crnoj Gori u tome oskudijevali, te su ih uskoro četnici potisnuli. Talijansko zrakoplovstvo je taj posao vrlo dobro moglo obavljati izbacujući oružje i streljivo na tajno dogovorene lokacije. A isti posao se mogao obaviti i slanjem kamiona bez pratnje preko terena gdje ima partizana.

Koncem 1941. Talijani partizane puštaju na miru da se odmore na području između Crne Gore i Hercegovine, te se bave jačanjem nereda na području NDH. To Tito koristi za jačanje svojih snaga u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. Glavni za Crnu Goru mu je Milovan Đilas, a za Hercegovinu Sava Kovačević. Tu su mu konkurencija bili četnici, te on nastoji ojačati sukob između bivših prosrpskih Bjelaša i procrnogorskih Zelanaša iz vremena nakon završetka 1. svjetskog rata.

Po nalogu partizanskog Operativnog štaba za Hercegovinu sa Savom Kovačevićem na čelu u studenom 1941. osniva se ‘prijeki sud‘ koji je postojao do svibnja 1942. godine, a sve u djelo provode Dimitrije Bulajić, Dragica Pravica i mnogi drugi partizani Istočne Hercegovine. Počinju obračuni sa pročetnički nastrojenim selima i obiteljima. U prvoj fazi ovih terorističkih akcija stradali su i neki partizanski uglednici ‘zbog liberalnog stava prema petoj koloni‘. Uklonjeni su svi oni iz partizanskih redova koji bi mogli biti protivnici planiranih likvidacija. Njima su organizirana takozvana ‘partijska suđenja‘. Ubijena su i 4 ruska kaluđera iz manastira Duži koji su tu došli poslije Oktobarske revolucije na prostor Kraljevine Jugoslavije. Ubijeni su 23. prosinca 1941. godine po smjernicama Operativnog štaba za Hercegovinu.

‘Prijeki sud‘ Save Kovačevića u samim začetcima terora nad Srbima ubio je dvadeset i šest Srba Grahovljana, pa nastavlja u trebinjskoj Lastvi, trebinjskoj šumu, ljubomirskoj općini, Zagori, Dobromanima, Žakovo i okolnim krajevima. Za izvršenje je sredinom siječnja 1942. godine u Lastvi formiran ‘Prvi udarni bataljun ‘za borbu protiv‘ pete kolone‘, koji je nazvan kaznena ekspedicija. Uhićenja i ubijanja vršena su često po noći, ili rano ujutru, kako žrtava i ukućani ne bi prepoznali likvidatore. Mnoge krške jame su napunjene leševima poput Prebilove jame, Jame Golubnjača, Jame Duboko i slično. Ovaj genocid nad civilima, ženom i djecom je trajao do sredine 1942., a kasnije je sve opisano kao ‘liberalna skretanja’. Ubojstva su vršena i kasnije, čak i poslije ‘oslobođenja‘, sve do rezolucije Informbiroa i međusobnih obračuna u komunističkim redovima.

Dok su partizani klali u Crnoj Gori i uz njenu granicu u istočnoj Hercegovini četnici isto rade oko Goražda. Koncem 1941. mjesec dana su po okolnim selima danju lovili katolike i muslimane, te ih po noći na Drinskom mostu u Goraždu klali, te ih bacali u Drinu. Tako su ubili između 8.000 i 12.000 ljudi. Ti su leševi Drinom plovili do Save i prolazili ispod Beogradskih mostova, a radio London svaki dan javlja kako ustaše u NDH kolju Srbe i bacaju ih u Savu.

Nakon toga kreću obračuni sa cijelim plemenima.

Naredba KPJ za Crnu Goru od 5. veljače 1942 . godine.

Zapovjednici i politički povjerenici s područja Kolašina, Mojkovca, Berana, Bijelog Polja i Andrijevice da odmah organiziraju napad na pleme Vasojevića bez razmišljanja ili traženja dodatnih informacija, jer su Vasojevići ‘velikosrbi’. Njih treba najstrožije kazniti tako, ubijajući sve redom, sve za koga se zna da nije za našu ideologiju. Ne rukovodeći se na spol i starost, žene i djecu ne pitajući nikoga za krivnju. Kuće konfiscirati a potom zapaliti, stoku zaplijeniti. Ukoliko bi netko od partizanskih vojnika pokušao da ne postupi po ovoj zapovjedi, zapovjednici imaju takve na licu mjesta strijeljati. Prilikom napada na Vasojeviće partizanska vojska mora dobro voditi računa da ne dođe do sukoba između njih i okupatorske vojske, koju naše partizanske jedinice ne smiju napadati, pridržavajući se strogo zapovjedi ‘Vrhovne partizanske komande‘ izdane 27. prosinca 1941. godine, a sa kojom su upoznati svi naši zapovjednici i politički komesari i povjerenici. Ovu zapovjed izdaje rukovodstvo KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak”. Vukojevići su se dvadesetak godina ranije istaknuli u masovnom klanju crnogorskih Zelenaša i Sandžačkih muslimana.

Početkom ožujka 1942. veteran iz crnogorske pobune 1919. general Krsto Popović mobilizira svoju vojsku i uz pomoć talijanskih vlasti formira se Crnogorska narodna vojska sa oko 1600 pripadnika. Talijani dijele Crnu Goru na tri sektora. Dva kontroliraju četnici pavla Đurišića, a jedan general Popović. Popovićeva Crnogorska narodna vojska je kasnije nakon pada Italije najvećim dijelom pristupila partizanima. Sredinom 1942. godine u istočnoj Hercegovini vojnu i civilnu vlast uz talijansku pomoć vode četnici. Oni su uspjeli pohvatati i likvidirati veliki dio partizanskih egzekutora, te su organizirali i četničke prijeke sudove, te zatvore u Kolašinu i Podgorici. Nakon toga uz pomoć Talijana kreću u obračun sa Hrvatima, katolicima i muslimanima u Istočnoj Hercegovini, pod parolom borbe protiv partizana. Početkom 1943. crnogorski četnici su počeli likvidirati i crnogorske muslimane, te su pobili i poklali stotine muslimana na teritoriju općina Bijelo Polje i Pljevlja.

Nakon poraza partizana kod Neretve 1943. u operaciji Weis oni se povlače u Crnu Goru te dolazi do novih borbi između partizana i četnika na prostora Sanđaka i Crne Gore, kako bi se partizani tu mogli odmoriti i prikupiti nove borce. Za vrijeme operacije Weis Tito je nudio suradnju Nijemcima, te im je poslao delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja, a prelaskom Neretve poželio je istjerati četnike iz Sanđaka i Crne Gore. Vladimir Velebit i Đilas, 12. ožujka 1943., avionom su doletjeli u Zagreb na pregovore s Nijemcima “da priznaju NOVJ kao zaraćenu stranu”. Nijemci su željeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu iskrenih namjera tražili prekid partizanskih napada na željezničke transporte u Slavoniji. Zbog toga je Tito dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save. Zabilješka o pregovorima u Gornjem Vakufu koju je 11. 3. 1943. godine sastavio njemački pregovarač major Barth, nalazi se u Nacionalnom arhivu u Washingtonu u Odjeljenju njemačkih arhiva iz Drugog svjetskog rata. Ona pokazuje kako je razmjena zarobljenika iskorištena kao povod za razgovor, a da je glavni cilj pregovora, bar što se Tita i njegovog Vrhovnog štaba tiče, bila obustava neprijateljstava između partizana i Nijemaca. I tako, prije pada Italije u ožujku 1943. njemački i Titovi obavještajci sklapaju sporazum o suradnji. Nijemci su očekivali pad Italije i bojali su se iskrcavanja saveznika na Jadranskoj obali. Zbog toga su prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum sa Titom o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše i četnici mogli dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao i Vladimir Dedijer.

Unatoč potpisanog primirja Nijemci bez znanja Talijana pripremaju novu operaciju "Schwarz" koja počinje opkoljavanjem Titovog glavnog štaba i četnika krajem ožujka 1943. Osnovni cilj nove operacije je prema njemačkom generalu Jodlu bio; "Poslije uništena komunističke Titove države na redu je i treba uništiti nacionalne vojne organizacije srpstva pod vodstvom Draže Mihailovića za slučaj da se osigura pozadina u slučaju iskrcavanja saveznika na Jadranu." Operacija "Schwarz" je tijekom svibnja počela napadom na snage Jugoslavenske vojske u otađbini (JVuO – Dražini četnici), a o pripremama Talijani ništa nisu znali, iz čega je moguće zaključiti kako su Nijemci prozreli njihovu suradnju i sa četnicima i sa partizanima. Draža se sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori na terenu koji su kontrolirali Talijani, pa zbog toga Talijani nisu smjeli doznati za operaciju. Zbog toga Talijani na to nisu uspjeli upozoriti ni Tita.

Zahvaljujući dogovoru sa Nijemcima Tito se osjećao sigurnim, te se zadržao na terenu Durmitorskog platoa između rijeke Tare i Pive. Titova obavještajna služba bavila se uglavnom kontrašpijunažom, to jest nadgledanjem partizana za koje su sumnjalo da bi mogli biti ustaški ili četnički špijuni, te nadgledanjem raspoloženja civila na cijelom terenu Jugoslavije. Vojna špijunaža protivničkih snaga je bila potpuno zanemarena i Tito se u tom pogledu potpuno oslanjao na dojave Talijana. Za razliku od njega, Draža Mihailović je imao snažniju vojno obavještajnu službu koja je dojavila koncentracije velikih njemačkih snaga u okolnim gradovima i selima, te je na vrijeme izvukao svoje snage iz obruča. Rezultat razlike u radu njihovih obavještajnih službi bio je taj da je u predstojećoj operaciji poginulo samo 17 četnika, te između 11.000 i 12.000 partizana. U obruču se prema njemačkim izvorima našlo oko 15.000 partizana, a prema partizanskim oko 16.000. Napad je počeo dva mjeseca nakon početka opkoljavanja, 17. svibnja 1943. U tom periodu Tito je očekivao dolazak njemačkog obavještajca Hansa Otta na daljnje pregovore. Zbog toga je mislio kako Nijemci napadaju samo četnike, a ne i partizane. Kada je shvatio kako je ponovno opkoljen Tita hvata panika pa postaje neodlučan, a o tome je zapovjednik 7. hrvatske partizanske divizije Pavle Jakšić zapisao; "Ovolika doza "pećinske" neodlučnosti i kolebljivosti vrhovnog komandanta - koju smo uočili i teško osjetili svi mi učesnici Sutjeske, a koja će se još izrazitije ispoljiti u Drvaru 25. maja 1944. godine – nedopustivo je za funkciju vojnog komandovanja, koja treba da se oslanja na odlučnost, čvrstinu, hrabrost i upornost, uvek, a posebno u teškim situacijama." Prema knjizi ‘Nad uspomenama’ partizanskog generala Pavla Jakšića Koča Popović je u svome izvješću Titu 15. svibnja 1943. napisao rečenicu da; ‘to nije samo ispad’ ili ‘kršenje sporazuma’ već ‘dobro pripremljena ofanziva’.

U pokušaju proboja iz obruča partizani se prvo pokušavaju probiti na istok preko Lima, pa na jug između Mateševa i Podgorice, te na sjever preko Foče. Jaki partizanski napadi vode se nedaleko od Foče 24. svibnja. Kako ništa od toga nije uspjelo 25. 4. njemački general Luters zapovijeda sužavanje obruča. U pokušaju prodora iz obruča partizani 25. svibnja napadaju Foču sa 6 brigada, to jest sa oko 6.000 ljudi. Oko 25 km jugozapadno od Sjenice njemačka 104. divizija potpomognuta sa lokalnom muslimanskom milicijom vodi borbe sa četnicima. Nijemci 26. svibnja dolaze do podataka kako se Tito sa svojim štabom nalazi 14 km istočno od Žabljaka, u dolini Tare. Partizani se 28. 4. 1093. pokušavaju probiti na sjeverozapad dolinom rijeke Sutjeske, ali bez uspjeha. Njemački obavještajni izvještaji od 30. svibnja 1943. o gubicima u posljednjih 15 dana: 131 ubijen, 506 ranjenih i 744 nestala. Komunisti: 897 ubijena, 620 ranjenih i 701 zarobljen. Četnici: 15 mrtvih, 3049 zarobljenih. U Mratinju 3. lipnja, opkoljeni Tito odlučuje podijeliti vojsku. On sa 1. i 2. divizijom, elitnim jedinicama, kreće u Bosnu, a 3. i 7. diviziji nalaže da sa bolnicom i 4000 ranjenika idu u Sandžak što im nije uspijelo. U Crnoj Gori, pritisak na položaje njemačkog potpukovnika Gerltlera 3. lipnja na prostoru Tjentišta ne prestaje. Most na Drini kod Foče, 4. lipnja zbog visokog vodostaja rijeke je uništen. Partizani 5. lipnja pokušavaju nadmoćnim snagama probiti njemačke položaje, kako bi preko Popova Mosta stigli do Kalinovika. Borbena grupa general-majora Ludvigera prešla je Taru. Njemačko zrakoplovstvo djeluje po partizanskim ciljevima na prostoru Mratinja, Tjentišta i Suha. Partizani 10. lipnja dovlače pojačanje sa istoka preko Pive. Na jednom mjestu uspjeli su probiti front kod 369. divizije. Most na Sutjesci je srušen, a partizani trpe velike ljudske i materijalne gubitke. U petom pokušaju proboja Koča Popović samoinicijativno se sa svojom 1. partizanskom divizijom ojačanom sa dvije brigade uspio probiti prema Balinovcu, pravcem Sutjeska - Foča – Kalinovnik. Istovremeno 2. divizija također ojačana sa dvije brigade kreće se pravcem Sutjeska, Zelengora – Treskavica prema srednjoj Bosni, dok se 3 i 7 divizija kreću prema istoku. Partizani se očajnički bore svjesni kako Nijemci odmah streljaju sve zarobljenike. Nakon Kočinog proboja kroz otvor se u idućih 5 dana izvukao i ostatak partizana. Kasnije su ovaj njegov potez neki partizani slavili kao vrhunac samoinicijative i poduzetnosti, ali su ga neki osuđivali kao sebičnost i ostavljanje Tita i Vrhovnog štaba na cjedilu. Nakon toga Tito sa glavnim štabom kreće prema Rataju, Miljevini i Jahorini. U ovom prodoru ostavljeno je oko 700 teških ranjenika, dok je 3. divizija potpuno uništena. Od 9. dalmatinske diviziji preživjela je samo 3. dalmatinska brigada. Jednoj diviziji uspjelo je proći kroz rijetke njemačke redove, 8. lipnja prešli su preko Sutjeske, a za njom i Vrhovni štab zahvaljujući otporu 2. dalmatinske brigade koja je na Barama uništena braneći bijeg Tita. Nakon toga Tito naređuje 3. i 7. diviziji napuštanje ranjenika i bolnice i polazak za njim, ali je za to bilo kasno, te je samo ostatcima 7. divizije uspio proboj. Uočivši kako se partizani očajno bore Nijemci shvaćaju kako je to posljedica spoznaje da će svi biti streljani, te zbog toga Hitler odobrava zarobljavanje partizana i priznavanje statusa ratnih zarobljenika.

Za vrijeme ovih pokušaja proboja iz obruča kako bi si olakšao položaj Tito radio vezom naređuje napadaje na Nijemce gdje god su mogući, te zbog toga partizani organiziraju borbe u Slavoniji kako bi što više razvukli njemačke snage, a traju i snažni napadi na Gospić koji uspješno brane domobrani koji su u mjesec dana izbacili iz borbe između 5.000 i 7.000 partizana.

Tijekom gotovo dvomjesečnih borbi u pokušajima proboja iz obruča i operacije Schwarz partizani su imali između 11.000 i 12.000 poginulih, nestalih i ranjenih, te oko 2.000 zarobljenih vojnika prema njemačkim izvorima. Međutim, prema četničkim izvorima koji su zarobili medicinsko osoblje partizani su iza sebe ostavili oko 4.000 ranjenika na Sutjesci. Prema izvješću njemačkog generala Rudolfa Lutersa u operaciji "Schwarz" osovinske trupe su imale 583 poginula, a partizani 7.489 poginulih i 4-5.000 umrlih od gladi i bolesti. Preživjelo je samo oko 5.000 partizana, zahvaljujući talijanskoj kapitulaciji zbog čega su Nijemci morali prekinuti operaciju. Nijemci su uspjeli zarobiti 10 topova, 6 protuklopnih topova, 32 teška i 25 lakih minobacača, 47 teških mitraljeza, 173 puškomitraljeza 3.608 pušaka. Puno više oružja komunisti su zakopali, ali su četnici to otkopali saznavši od zarobljenika gdje je oružje zakopano. Prilikom prethodnog prelaska Neretve nakon operacije Weis partizani su sve kamione, topove i teško oružje bacili u rijeku, pa su se Nijemci mogli zapitati odakle su nabavili novo. Ustaša i domobrana ovdje nije bilo pa ga nisu mogli zarobiti od njih, kako su to Talijani uobičajeno tvrdili. Četnici nisu imali naviku napadati Talijane i Nijemce pa im topovi nisu ni trebali te ih nisu ih ni nabavljali. Kako u ovih nekoliko mjeseci nije zabilježena ni jedna bitka između partizana i Talijana jedino objašnjenje je to da su Talijani u nekom selu prije povlačenja ostavili desetke kamiona punih granata i streljiva sa prikopčanim topovima i minobacačima.

Kako bi opravdao gubitke Tito je napisao izvješće u kojem je iznio puno lažnih podataka. U tom izvješću piše kako je u "oslobađanje" istočne Bosne i Hercegovine, Sanđaka i Crne Gore krenuo kako bi se sa zapadnim saveznicima borili za oslobođenja Jadrana. U popis protivničkih divizija protiv kojih se borio ubraja pojedine hrvatske, talijanske i bugarske divizije kojih tamo nije bilo, te protivničke snage procjenjuje na 110.000 vojnika, dok svoje snage diže na 20.500 vojnika. Gubitke protivnika diže na 14.500 poginulih i ranjenih u protekla 2 mjeseca, dok svoje žrtve spušta na 2.000 poginulih i 2.000 ranjenih.

Dok se Tito izvlačio iz obruča na Sutjesci Staljin je 15. 5. 1943. raspustio Komunističku internacionalu kako ga zapadni saveznici koji ga naoružavaju ne bi mogli optužiti kako u savezničkim državama sabotira državni ustroj.

Nakon kapitulacije Italije Crnu Goru okupiraju Nijemci. Tek na sjeveru Crne Gore partizani do kraja 1943. uspijevaju zadržati manji planinski teritorij koji su držali mjesecima.

Nakon što je Crvena armija ušla u Beograd partizani se prebacuju u Srbiju, te opskrbljeni velikim količinama oružja kreću u zauzimanje Srbije i Crne Gore do kraja 1944. prateći povlačenje Nijemaca iz Grčke. U ratu je poginulo oko 50.000 stanovnika Crne Gore što je oko 10 posto stanovništva.

Crna Gora u komunističkoj Jugoslaviji

Nakon rata mnogi Crnogorci završavaju u logorima. U logoru na “jezeru Scutari” (Skadarsko jezero) smješteno je 10.000 logoraša uglavnom osuđenih kao konformisti iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima slabo odjeveni i stalno u vodi. Mnogi su ubijeni prilikom pokušaja bijega u Albaniju.

Nakon rata, Crna Gora postala je jedna od šest narodnih republika DF Jugoslavije. Ustavom iz 1963. i 1974. povećala se autonomiju Crne Gore. Mnogi Crnogorci u Beogradu dolaze na vodeće položaje, te postaju najžešći Srbi. Krajem osamdesetih većina Crnogoraca pristaje uz Slobodana Miloševića, te se povećava postotak onih koji se izjašnjavaju kao Srbi. Kao takvi sudjeluju u napadima na Dubrovnik i Dubrovačko područje 1991. do 1992. Protiv toga bili su jedino crnogorski liberali i dio crnogorskih studenata. Tek 1997. raspoloženje se u Crnoj Gori polako mijena, te se vlada Mila Đukanovića distancira od unitarističkog režima Slobodana Miloševića. Zahvaljujući tome za vrijeme NATO-ova napada na SRJ 1999. Crna Gora je bombardirana samo u početku, ali je kasnije pošteđena. Nakon ovoga američkog bombardiranja Srbije Kosovo je postalo država, a Albanija je postala snažan američki saveznik na ulazu u Jadransko more.

Nezavisna država Crna Gora

Referendum o neovisnosti Crne Gore održan je 21. svibnja 2006. Za neovisnost je glasovalo 55,5% birača. Nakon toga Crna Gora je 5. lipnja 2017. godine postala 29. članica NATO-a.

To ne odgovara ni Srbiji, a ni Rusiji koji pokušavaju organizirati nezadovoljstvo i pobune pričama o korupciji i kriminalu. Mnogi Rusi su kupili kuće na obali Crne Gore i tu jača ruski obavještajni utjecaj. Amerikanci su preko Albanije blokirali ulaz u Jadran, a Rusi pokušavaju ulaskom u Crnu Goru tu stvoriti svoje uporište. Radi toga Rusi snažno djeluju protiv samostalne Crne Gore nastojeći ih vratiti u savez sa Srbijom.

Prosrpske snage pokušale su na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 16. listopada 2016. godine izvesti prosrpski i proruski državni udar, ali se unatoč pričama o korupciji Đukanović odupire. Crnogorski sud to je ocijenio pokušajem terorističkog napada i prevrata, radi sprječavanja ulaska Crne Gore u NATO". Novi prosvjedi su izbili 2. veljače 2019. kao antikorupcijski prosvjedi protiv crnogorskog predsjednika, premijera i vladajućeg DPS-a, ali bez uspjeha.

Tada Srbi i Rusi u svoje ciljeve snažno uključuju srpsku Pravoslavnu crkvu koja nastoji oslabiti Crnu Goru i Đukanovića. On reagira tako da donosi zakon po kojem crkva mora dokazati kako je srpska Pravoslavna crkava vlasnica crkava i manastira. Prije stvaranja Jugoslavije sve su bile u vlasništvu crnogorske Pravoslavne crkve. Po novom zakonu država dobiva pravo raspolaganja nad svom crkvenom imovinom izgrađenom javnim sredstvima, ili starijom od 1918.

Na to snažno reagiraju prosrpske snage u Crnoj Gori nizom skupova 2019. i 2020. Pri donošenju zakona Zastupnici DF-a su uporabom pirotehnike, uništavanjem inventara, mikrofona, uvredama, bacanjem boca i prijetnjama pokušali prekinuti rad parlamenta. Dan nakon toga policija je uhitila 18 zastupnika prosrpske oporbe, od kojih su trojica zadržana u pritvoru.

Prosvjedi i blokade prometnica su po Crnoj Gori trajali mjesecima. Srpsko-pravoslavne procesije (litije) se održavaju po cijeloj Crnoj Gori. Po nekim crnogorskim mjestima policija i komunalne službe neprestano su uklanjale iscrtane srpske trobojnice. Sve se više u društvu spominjalo kako je Crna Gora na rubu građanskog rata. U srbijanskim medijima se otvoreno pozivalo na oduzimanje državljanstva onima koji “podrže Mila Đukanovića”.

U znak potpore Đukanoviću procrnogorci organiziraju svoje litije u korist zakona i uz podršku crnogorske Pravoslavne crkve.

Najveći anticrnogorski i prosrpsko-proruski prosvjed se dogodio u Podgorici 29. 2.2020. godine. Za ovaj su prosvjed organizirani autobusi iz Srbije, iz srpskog entiteta u BiH, Republike Srpske, te ostalih dijelova Crne Gore. Događaj je dobio i međunarodni karakter uključivanjem proruske Ukrajinske pravoslavne Crkve tako što je liturgiju u tamošnjoj najvećoj pravoslavnoj crkvi Kristova uskrsnuća predvodio kijevski mitropolit te crkve. I Ruska pravoslavna crkva stala je uz Srpsku pravoslavnu Crkvu po pitanju spornog zakona.

Na parlamentarnim izborima 2020. uz puno prosrpskih nemira Đukanović je izgubio većinu u parlamentu nakon tri desetljeća. Srbi su pobijedili zahvaljujući jednom kupljenom hrvatu koji je osnovao novu stranku kako bi spriječio ulazak Hrvata u perlament, te jednom albancu koji se ranije posvađao sa Đukanovićem.

Nakon izbora u ponoć, čelnik pobjedničke prosrpske koalicije Zdravko Krivokapić došao u Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici gdje ga je dočekao mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije, dok su njihovi pristaše okolo slavili pobjedu.

Iako je izgubio parlament i Vladu Đuknović je ostao Predsjednik države. Hoće li sa te pozicije uspjeti dočekati ispuhavanje srpske političke, medijske, obavještajne i crkvene ofenzive pokazat će se na prvim slijedećim izborima. Na ruku mu ide ogromni dug kinezima za izgradnju autocesta, te potpuna nesposobnost nove Vlade za rješavanje gospodarskih problema.