Kuda ide hrvatsko ratno zrakoplovstvo

Nakon propasti nabavke Izraelskih zrakoplova Barak mnogobrojni novinarski člankopisci za to pokušavaju optužiti Ministra obrane Krstičevića. Ostali smo na tri Miga, a krivac za to nije Krstičević.

Sve je počelo sa dolaskom "poštnoga" Račana i Mesića na vlast. Tada je počela i razgradnja čiteve hrvatske sigurnosne infrastrukture, a ne samo zrakoplovstva.

Najprije je Mesić u mirovinu poslao najbolje ratne generale, da bi se nakon toga počeo razarati jedan po jedan vojni rod i obavještajne službe. Polovicom 2001. na red je došla i policija, pa je 7.8.2001. odlučeno da se 3800 ljudi iz MUP-a pošalje na čekanje, što se do kraja godine pretvorilo u otkaze. Otpušteno je 2170 temeljnih policajaca, i 283 specijalca, te veći broj onih po policijskim upravama.

Tadašnja glasnogovornica MUP-a, notorna lijeva aktivistica Zinka Bardić je izjavila:

"To ne znači otkaz nego će državni službenici i namještenici sukladno Zakonu, ovisno o duljini staža, nastavljati primati punu plaću i ostvarivati prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja za vrijeme koje će biti na raspolaganju." I doista, otkaz nisu dobilo odmah nego tek do kraja godine.

Prosvjed se usudio iskazati jedino sindikat policije. I neraspoređeni djelatnici Policijske uprave vukovarsko-srijemske okupili su se i ispred zgrade policije u Vinkovcima, a tridesetak policajaca blokiralo glavni ulaz u zgradu Policijske uprave u Bjelovaru. I to je bilo sve. Srah se ponovno uvukao u Hrvatsku.

Do kraja 2001. otkaze je i u MORH-u dobilo oko 3000 djelatnika.

Ujedno iz MORH-a su izdvojili centar za obavješćivanje, vojno-gospodarski objekti, te Zrakoplovno-tehnički zavod iz Velike Gorice.

Ovaj zavod je osnovan šezdesetak godina ranije i bavio se održavanjem svih vrsta zrakoplova, poglavito onih koji su se koristili u sustavu zračnih snaga bivše Jugoslavije i nove Hrvatske države (klipni i mlazni zrakoplovi). Svoju reputaciju u zemlji i inozemnim stekao je pod imenom VZ Zmaj. Kvalitetni radni prostori, suvremena oprema i veliko stručno iskustvo osigurali su zavodu važnu ulogu u razvoju zrakoplovstva i zrakoplovne industrije republike Hrvatske.

Tadašnji ministar obrane Radoš mogao je dodatno razviti “Zrakoplovno tehnički zavod”, ali to nije bilo isplativo. Zrakoplove je "isplativije" popravljati u Rumunjskoj i Ukrajini, vjerojatno sa samo prekucanim brojevima na dijelovima.

U uništavnju hrvatskog zrakoplovsta uključila se i nova Račanova ministrica obrane Antunovićka koja je ocijenila kako Vojnih pilota ima previše, a avioni su propali zbog krivog i preambicioznog planiranja generala Štimca i Čuletića od prije deset godina.

Tada su doneseni zakoni kojima je smišljeno otjerano u mirovinu najbolji dio zrakoplovnog kadra. Dio visokih časnika i pilota se pobunio, ali uzaludno.

Razaranju ratnog zrakoplovstva pridružio se i glavni tajnika NATO-a Georga Robertsona koji je ocijenio kako je ratno zrakoplovstvo dotrajalo, glomazno i neučinkovito. Očito je kako se Robertskoni nisu sviđali ruski Migovi, pa se ponadao kako bi NATO države mogle nešto zaraditi prodajom zapadnih aviona.

To je iskoristo Račan kao opravdanje za svoje planove, te je iznio službeno stajalište kako "MORH ne namjerava investirati znatna sredstva u modernizaciju postojeće flote dotrajalih MiG-ova niti planira nabavu rabljenih. Kupnja borbenih zrakoplova zapadne proizvodnje po njegovoj tadašnjoj izjavi uopće ne dolazi u obzir, barem u idućih pet godina. Postojeća flota MiG-ova smanjit će se vjerojatno sa sadašnje dvije eskadrile na samo jednu od 12 zrakoplova, dok će težište opremanja, remonta i modernizacije biti na transportnim i borbenim helikopterima gdje je situacija jednaka, ako ne i bitno lošija."

Od postojeće četiri zrakoplovne baze, novim preustrojem predviđeno je zadržavanje samo dvije. Ovo radikalno smanjenje borbenog zrakoplovstva objašnjeno je financijskim prilikama, te hrvatskim vojnim i političkim okruženjem. Generali Josip Štimac i Josip Čuletić su pokušalo ovo razaranje zrakoplovsta spriječiti, ali uzaludan im je bio napor. Planirali su veliku modernizaciju MiG-ova u Izraelu pri čemu bi se u zrakoplove ugrađivala avionika i uređaji kompatibilni s američkim F-16. Ali politika je imala drugačije planove, uništenje zrakoplovstva kao grane obrambenih snaga. Za zrakoplovstvo nisu imali novca, a za pokrivanje gubitaka u brodogradnji godišnje su trošili više nego što vrijede nova eskadrila.

Kako bi usput uništili i Zrakoplovno tehnički zavod MORH je sklopio ugovor sa rumunjskim remontnim zavodom “AEROSTAR S.A.” Bacau, iako je to mogao odraditi i hrvatski ZTZ. Sa rumunjima je ugovoren remont i neznatna modernizacija osam hrvatskih zrakoplova tipa MiG u koje se ugrađuju nove radiostanice kako bi MiG-ovi bili sposobni sudjelovati na zajedničkim vježbama s NATO partnerima.

Antunovićka je usput potpisala i puno manje vrijedniji ugovor oko remonta vojnih transportnih i borbenih helikoptera MI-8 s Ukrajinom koji će se uz pomoć ukrajinskih stručnjaka i inženjera obaviti u Zrakoplovno tehničkom zavodu u Hrvatskoj. Na taj način je spriječena nagla propast Hrvatskoh ZTZ, kako se Vladu ne bi moglo optužiti za razaranje svega što vrijedi. Račanovi i Antunovićkini "stručnjaci" su tada počeli govoriti kako nam zrakoplovstvo i ne treba već moramo nabavi moderan protuzračni raketni sustav obrane.

Od zrakoplovstva su namjeravali zadržati jedino jednu eskadrilu od dvadesetak školskih zrakoplova Pilatus PC-9 smještenih u zračnoj luci Zemunik pokraj Zadra. Razlozi za to su im formalno bili mali troškovi obuke i održavanja zrakoplova.

Nakon Račana ni Sanaderova vlada nije ništa učinila za obnovu zrakoplovstva, a 2008. godine Ministarstvo obrane za opremanje Zrakoplovno tehničkog zavoda u Velikoj Gorici izdvaja tek skromnih 9,5 milijuna kuna. To su odlučili ministar obrane Branko Vukelić i potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešič, nakon sastanka s čelnicima vojske i ZTZ-a.

Tada je odlučeno i da se ZTZ izdvoji iz sustava Oružanih snaga, kako bi se lakše opravdali remonti u drugim državama, a ne u ovom zavodu. To je opravdano tvrdnjama kako će tim potezom ZTZ osim za vojsku raditi i za civilno tržište.

Tada je Ministar Vukelić izjavio i kako će odluka o nabavi višenamjenskih borbenih zrakoplova biti donesena do konca godine, te kako će ona biti vezana offset programom po kojem će u poslove biti uključen i ZTZ bez obzira koji se zrakoplov izabere. “Zavod će, gledajući ljudski potencijal i opremu, biti osposobljen i za one zrakoplove, za koje se Hrvatska odluči u natječaju”, rekao je Vukelić.

U slijedećoj vladi Zorana Milanovića Mladen Pejnović, predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom najavio je kako u roku od dva mjeseca u privatizaciju idu sve četiri hrvatske pomorske luke, 28 državnih tvrtkia među njima i naravno Zrakoplovno-tehnički centar Velika Gorica. Privatizacija poduzeća koja imaju konkurenciju na domaćem tržištu je hvalevrijedna, ali privatizacija infrastrukture i poduzeća koja imaju prirodni monopol, pokazalo se vrlo je loša odluka.

Od početka 2010. ZTZ posluje pod novim imenom ZTC d.d. Izdvojen je iz sustava Ministarstva obrane i posluje kao trgovačko društvo u 100%-nom vlasništvu Republike Hrvatske.

Nije šija nego je vrat, ali više nema pravo na poseban odnos kod vojnih naruđbi za održavanje i remont zrakoplova.

Očita je namjera.

Od svojih ne možeš dobiti "darove", ali strani dobavljači usluga često su vrlo darežljivi.

Konačno odustajanje od održavanja hrvatskih zrakoplova u hrvatskim poduzećima napravljena je 2018. kada je Vlada izmjenila popis trgovačkih društava od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Odlučeno je kako na popis trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku ne mogu biti poduzeća koaj nisu od infrastrukturne važnosti za Republiku Hrvatsku i ona koja nisu u vlasništvu države. Sa liste tvrtki od strateškog interesa maknute su: Zrakoplovno tehnički centar, Bina-Istra, Brodarski institut, Đuro Đaković, Autocesta Zagreb-Macelj, Brijuni rivijera, HANDA, Podzemno skladište plina Okoli, SKDD, Luka Vukovar i Zračno pristanišne Mali Lošinj, a dvije su stavljen na ovaj popis, ACI Opatija i Croatia Airlines.

Vrlo čudna odluka.

Neke od ovih poduzeća koji imaju konkurenciju na domaćem tržištu doista je trebalo prodati, a i u tisuću takvih poduzeća država ima dionice koje je trebala prodati. Ali prodaja ne znači kako više nisu od strateškog interesa.

U SAD-u kao jednoj od ekonomski najliberalnijih država privatne tvrtke koja rade na naruđbama za vojsku i obavještajne službe imaju prvorazredan strateški znača i ne mogu svoje proizvoide, usluge, patente i znanje prodavati izvan države bez odobrenja vlade.

A Zrakoplovno-tehnički centar u kojim je jedini dioničar i osnivač Republika Hrvatska ima za hrvatsku prvorazredno strateško značenje. Uz pomoć vojnih naruđbi ovaj centar bi mogao servirati i obnavljati i vojne i civilne zrakoplove, bez obzira bio on u državnom ili privatnom vlasništvu.

Umjesto Ukrajinaca, Rumunja i Izraelaca mogao bi vršiti remont svih aviona, čak i kupovinom starih američkih aviona, te kupovinom izraelske opreme koju bi mi sami mogli ugraditi u američke avione.

Ako su Izraelci uspjeli nadograđivati američke F-16 nema nikavog razloga zbog kojeg to ne mogu i naši inžinjeri, samo ako bi se u ZTC uložio bar dio novca koji smo godinama ulagalu u navodno "strateški " važnu brodogradnju. A od takve strategije najviše koristi imaju željezare u Zenici i Smederevu.