Političari u Istri se doslovno svakodnevno razbacuju sa riječima „antifašizam“ i „vrijednosti antifašizma“
Što je njima „antifašizam“ i koje su to njihove „vrijednosti antifašizma“, a koje stvarne?
Antifašizam je za njih ideološki stav koji je ujedno i izraz njihove ničim utemeljene ideološke arogancije i nadmoći.
Problem je u tome što oni sami sebe smatraju moralnom vertikalom, avangardom, bez obzira na počinjene komunističke zločine , koji su nadmašili nacističke i fašističke zajedno.
U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi pojam -sveta krava-!
Nakon milijuna ubijenih ljudi u ime komunizma, nitko ne može govoriti o „antifašizmu“, ali istarski političari se na to ne osvrću. Slikovito rečeno oni jašu po tom antifašizmu kao vještice na metli!?
U zapadnoeuropskim zemljama antifašizam je ugrađen u temelje demokratskog društva kroz poštivanje ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije, rasizma, ksenofobije i antisemitizma.
Antifašisti su „ drugovi“, koji ne prihvaćaju demokratsku državu Hrvatsku, već žele i dalje u Hrvatskoj živjeti kao u Jugoslaviji, kao da nije bilo velikosrpske i JNA agresije, kao da hrvatski branitelji nisu pobijedili tu JNA , a time i cijeli jugoslavenski sustav vrijednosti.
1. Pojmom „antifašizam“ odvajaju Istru od Hrvatske. Iako formalno priznaju RH u njenim granicama, podmuklo su Statutom, Istarsku županiju definirali kao područje građana, iako je Ustavom Hrvatska definirana kao „nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina:“.
Po Statutu IŽ Istra je višeetnička, višekulturna i višejezična zajednica građana!? Znači da Statut IŽ nije usklađene sa Ustavom RH!
2.„Antifašizam“ povezuje Istru sa Jugoslavijom i NOB, jer po Statutu IŽ , Istra je područje čiji su građani i prije 2. svjetskog rata pružili otpor fašizmu, te se masovno svrstali uz antifašističku koaliciju. To znači da Domovinski rat nije temelj Istarske županije, već „antifašistički“ NOB !?
3.Stalnim mantranjem po „antifašizmu“, državu Hrvatsku žele prikazati kao sljednicu NDH, što se u niz primjera pokazalo.
4.„Antifašisti“ ne priznaju masovne poslijeratne zločine počinjene u ime antifašizma i komunizma. Tvrdnjom da su sporadični čin osobne osvete izruguju se nevinim žrtvama i negiraju sustavno likvidiranje političke oporbe, što i je cilj jednoumlja komunističke diktature.
Zločini, teror, konfiskacije, konclogori i sve što je pratilo komunizam čak i masovnije nego nacizam i fašizam, po današnjim antifašistima treba zaboraviti. A najlakše je proglasiti povijesnim revizionizmom.
5. Istarski svećenici i narodnjaci, bili su jedini pravi antifašisti, koji su se borili protiv terora i talijanizacije Mussolinijeve fašističke Italije. Uspjeli su sačuvati hrvatski jezik i identitet istarskih Hrvata.
Po „antifašistima“ slobodu su donijeli antifašisti 1945, a u Domovinskom ratu, ta je sloboda samo obranjena, što je povijesno potpuno pogrešna konstrukcija.
Oslobodili jesu od fašizma i nacizma, ali su istovremeno Istru okupirali komunizmom i nastavili širiti teror, progone i likvidacije, samo po drugoj ideologiji.
Klanje svećenika i masovno bacanje ljudi u fojbe nije „antifašizam“.
Obilježavanja događaja iz Domovinskog rata, ne privlači Istarske političare.
Pedja Grbin gradonačelnik Pule, nije došao u kolonu sjećanja u Vukovarsku ulicu 18.11.2025. ali zato nađe vremena za obilježavanje NOB.
Sadašnje obilježavanje obljetnica stradanja civilnog stanovništva Istre u 2.svjetskom ratu i izjave istarskih političara pokazuju ideološku zatupljenost i zadojenost .
Nažalost neprestano se vraćamo u tijek i nakon završetka 2.svjetskog rata, jer nam političke strukture koje na toj osnovi vladaju, ne daju da konačno slobodno i demokratski dišemo! Drže nas zarobljene u njihovoj jugo-komunističkoj, jednoumnoj povijesti, zločinačkog antifašizma i „antifašističkim vrijednostima“
6.Istinski antifašizam u Istri dokazao se Proštinskom bunom i Labinskom republikom u veljači 2021. Dok je Proštinska buna bila pobuna seljaka protiv fašističkog terora i ugnjetavanja, Labinska republika bila je pobuna rudara i radnika za veća radnička prava i bolji život.
Istarski svećenici bili su istinski antifašisti, koji su se u vrijeme talijanske okupacije Istre od 1918.- 1943. borili protiv talijanizacije, za očuvanje hrvatskog jezika i identiteta Istre.
Antifašizam istarskih rodoljuba koji su radili u ilegali do Kapitulacije Italije 8.rujna 1943. je isto izvorni istarski. Nakon Kapitulacije Italije krenuli su bez znanja KPH i KPJ u osvajanje talijanskih vojarni i karabinjerskih postaja (talijanska policija). Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10 000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.
Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine. niti jednom rječju ne spominje Jugoslaviju, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao i pred odbornicima pročitao.
Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.
U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!
Međutim Nakon općeg ustanka u Istri i prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić je s proglasom krenuo preko Kastva u Hrvatsko primorje u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvijestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri.
Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac, gdje je bilo zasjedanje ZAVNOHA.
“Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju…“
Napisao je u svojoj knjizi „ Oružje i sloboda Istre“ Ljubo Drndić
Nakon što se Proglas tiskao Glavni štab Hrvatske, 20. rujna 1943. sazvano je zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. ZAVNOH je odmah uputio u Istru svog izaslanika Jakova Blaževića! Glavni štab NOV i PO Hrvatske donio je odluku o osnivanju Operativnog štaba NOV za Istru. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine.
25. i 26. rujna 1943. održano je zasjedanje Istarskog sabora. Na njemu su istinski „predstavnici uskrsle Istre“, njih više od sto pedeset radnika, seljaka, studenata i intelektualaca, svećenika i učitelja, komunista i narodnjaka, Hrvata i
Talijana , „ odali počast svim palim borcima i zahvalnost NOV Hrvatske na ukazanoj pomoći« da bi zatim s oduševljenjem pozdravili povijesni čin od 13. rujna 1943.godine, odcjepljenju Istre od Italije i sjedinjenju majci Hrvatskoj i Jugoslaviji“
Tako je borba istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću, iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i socijalistička revolucija, odnosno, borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.
Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike i tu prestaje antifašizam. To više nije borba protiv fašista, nego ubijanje vlastitog naroda zbog
Dalibor Paus, zastupnik IDS-a u Hrvatskom Saboru je prigodom obilježavanje obljetnice stradanje istarskih sela u Rommelovoj ofenzivi, na svom FB profilu napisao;
„Ako šutimo – laž postaje istina.
U noći s 8. na 9. siječnja 1944. godine, u Šajini ubijeno je 54 mještana i spaljeno selo.
Njihovo stradanje obvezuje nas na sjećanje, istinu i odgovornost.
Današnji dan nije samo komemoracija – nego i borba za činjenice, borba protiv zaborava i laži.
Vrijednosti antifašizma, na kojima počiva moderna Hrvatska, nisu stvar prošlosti, već pitanje naše budućnosti.
Zemlja se ne voli riječima, nego djelima.
Ako šutimo – laž postaje istina.
Počivali u miru.“
Paus bi najprije trebao pročitati Ustav RH, pa onda pisati po Fb.
Dakle članak 3. Ustava RH, jasno definira vrijednosti na kojima počiva moderna Hrvatska. Pa neće valjda počivati na zločinima koje su ti „antifašisti“ počinili.
Članak 3.
„Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“.
Zločini koje su Nijemci i Talijani počinili u Istri, jesu zločini fašizma i nacizma. ali nemaju nikakve veze sa antifašizmom.
Gdje su naime bili ti antifašisti da ih spriječe i obrane civile?
Stradala su sela Rovinjštine i Žminjštine: Modrušani, Krmed, Kresini, Grizili, Slivari, Gržini, Tomišići, Zeci, Balići, Peresiji, Boškari, Režanci, Foli, Karnevali te još neki zaseoci.
Na Labinštini zapaljena su mjesta Barbići i Kunj, a na Pazinštini Foškići, Drndići, Žgrablići, Gajmovići, Pariži, Kašćergani, Šajini, Trošti, Mečari, Slavčići i Zabrežani. Često su paljenja bila popraćena teškim zločinima.
Od kraja travnja do početka svibnja 1944., u operaciji Braunschweig stradavaju sela Vela i Mala Učka, Brest, Vranja, Brgudac, Semić, Račja Vas, Trstenik, Vodice, Vele i Male Mune, Žejane, Studena, Breza i Lisac. Tijekom trajanja te operacije najveći je zločin počinjen 30. travnja 1944., kada je potpuno spaljeno selo Lipa, a 269 njegovih stanovnika ubijeno.
Gdje su tada bili antifašisti?
Povukli se u Gorski Kotar, a civile ostavili na milost i nemilost Nijemcima, a grupice koje su ostale u ilegali vršile su diverzije koje su izazivale Njemačku odmazdu.
Nitko ne relativizira zločine. Dapače, svatko iole čovječan će ih osuditi, ali veliki dio tih zločina bila je odmazda za partizanske akcije upravo tih grupica "antifašista" u ilegali koji bi napravili diverziju, ubili par Nijemaca iz zasjede i onda bi uslijedila njemačka kaznena ekspedicija.
Spaljivanje sela Šajini i Bokordići djelo je izdaje, Kuće koje su spaljene bile su obilježene. Selo je bilo opkoljeno i osigurano dvostrukim stražama, tako da se mještani nisu nikako mogli izvući. S fašistima je bio i domaći čovjek koji ih je predvodio i sam ubio dvoje svojih rođaka. Među žrtvama je bilo po petoro staraca i žena te dvoje djece. Među djecom, 110 ih je ostalo bez jednog, a 12 bez oba roditelja. Ivan Blarežina i cijela obitelj Pavla Pekice živi su spaljeni, a iz kuće Marije Pekica strijeljano je sedmero ljudi. Tri žene ostale su udovice s desetoro malodobne djece bez ikakvih sredstava za život. Jedan od te djece je:
Marko-Ivan Pekica (rođ. 1943.), hrvatski komunikolog međunarodnog glasa i hrvatski pjesnik, profesor i predavač, novinar, pisac, scenarist, umjetnički fotograf i redatelj, marketinški stručnjak. Po struci je profesor suvremenog hrvatskog jezika i komparativne književnosti. Napisao je 4 knjige zbirke poezije:
Kadi su vni dani?,
Istro mila moja, lipa mati moja,
Brkasto vrime i
Vijađajući kruz život.
Marku su ubijeni „did Ive, baba Ana, barba Ive, barba Mate, teta Fuma, teta Luca i moj tac Pave. 5 od njih su zivi zgorili u hiži (Baba, did, teta Luca, barba Mate i moj tac)“
Pokolj u Kresinima 7.listopada 1943. bio je također izazvan diverzijom. Toga je dana pobijeno 57 nenaoružanih stanovnika, civila, bez obzira na dob i spol. Dva dana prije pokolja tri šesnaestogodišnjaka, naoružana starom puškom, pucala su na njemačkog oficira negdje na cesti između Žminja i Kresini dok se kretao motociklom u smjeru Kanfanara. Nisu ga ranili, vojnik je stao, podigao ruke i kad je shvatio tko na njega puca, okrenuo se i vratio pješke u Žminj. Jedan od trojice proglasio se partizanom, ali prava je istina da su se balavci htjeli dočepati motora.[1]
Uslijedila je odmazda! Spaljene su kuće, štale, stoka, ljetina, selo je opljačkano i pretvoreno u veliko zgarište. Pucali su po golorukim mještanima. U jednoj su kući strijeljali tri majke s petoro djece. U drugoj su kući na zatočene bacili bombu. Neki mlađi iskočili su kroz prozor i pobjegli, dok je druga strana kuće polivena benzinom, izgorjela sa svime što se našlo unutar zidova. Desetogodišnjem Josipu Kresini polomili su obje noge te ga potom zapalili na sijenu. Ustrijeljena je i 9-godišnja Marija Kresina s jednogodišnjim bratom u naručju. U polju kraj sela pronađen je 70-godišnji starac strijeljan s troje djece. Najstarija žrtva bio je 91-godišnji Ivan Rovis, a najmlađa Anđelina Kresina imala je samo 6 mjeseci. Mate Kresina se sjeća da su nakon pokolja on i njegovi roditelji tumarali selom tražeći preživjele. Majka se nadala da će nekim čudom pronaći živo dijete ostavljeno u kolijevci. Iz obližnjega zgarišta začuli su jauke. Otac je iz porušene kuće izvukao teško ranjenu 4-godišnju djevojčicu koja im je nedugo zatim izdahnula na rukama.
U Muntiću je 30.rujna 1944.godine za odmazdu ubijeno 20 seljana. Na dan Sv. Jeronima zaštitnika sela, lokalni partijac ubio je njemačkog kuhara sa obližnjeg aerodroma i onda su Nijemci za odmazdu strijeljali 20 mladića iz Muntića, a nekoliko djevojaka odveli u njemačke logore. Među njima i Olgu Grabrović rođakinju moje mame, koja se živa vratila, što nije uspjelo 19-godišnjoj Zori Brunjak koja je stradala u logoru.[2]
Rommel je ostavio krvavi trag u Istri, gdje su bili „antifašisti“?
Rommelova ofenziva u listopadu 1943. godine, koja je uslijedila nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine bila je izrazito okrutna. Hitler se nije osvrtao na ničije proglase ni uredbe o priključenju Istra Hrvatskoj. Hitlerova naredba bila je izričita: ugušiti slavensko-komunistički ustanak bezobzirnom silom. U ofenzivi je sudjelovalo oko 50.000 njemačkih vojnika s više od 150 tenkova i drugog teškog naoružanja. S druge strane bilo je 15.000 slabo naoružanih partizana bez ratnog iskustva.
U razdoblju njemačke okupacije Istre (Rommelove ofenzive) od rujna 1943 do svibnja 1945, u Istri je spaljeno više od 400 sela, ubijeno više od 4.000 civila i preko 6.000 zarobljeno i odvedeno u logore. Preživjele partizanske snage povukle su u Gorski kotar i narod ostavile nezaštićen!
Ljubo Drandić u već spomenutoj knjizi "Oružje i sloboda Istre 1941.-1943.", "Školska knjiga", Zagreb - Pula 1978. str. 388, piše ; "Na Gumancu, iznad Klane i Rijeke, neprijatelj je razbio glavninu istarskih partizanskih formacija i presjekao putove povlačenja. U sedmodnevnim dramatičnim borbama novoosnovane i još nedovoljno iskusne istarske brigade i odredi imali su veoma teške gubitke. Žejanska šuma i obronci planinskog masiva Obruča, sjeverno od Rijeke, bili su posuti tijelima mrtvih istarskih partizana. Bio je to stravičan i bolan prizor."
Izginulo je oko 2.000 boraca , a u koncentracijske logore je odvedeno oko 500. Samo dio njih se uspjelo probiti do Gorskog kotara, gdje su činili jezgru buduće 43. istarske divizije NOVJ-a.
U vrijeme njemačke okupacije preostali partizani u ilegali izvodili su diverzantske akcije, koje su rezultirale njemačkom odmazdom, paljenjem sela i ubijanjem civila.
Na pr. u Puli na Velom Vrhu 2.listopada 1944. obješen je 21 talac.
Drugi svjetski rat u Istri je odnio velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava.
Poginulima pokoj duši! Ne ponovilo se!
Zaključak
U svakom ratu događaju se zločini! Svjež nam je primjer Domovinskog rata i zločina koje su počinili dojučerašnji susjedi i sugrađani u cilju protjerivanja Hrvata sa svojih ognjišta, kojom prilikom su palili sela, rušili i palili obiteljske kuće, zgrade, crkve i škole sa ciljem da se zatre svako postojanje hrvatskog naroda na tom području.
Nezaliječene su ostale traume iz 2.svjetskog rata, još ima živih svjedoka, koji ne mogu nikako zaboraviti zločine i preboljeti gubitak svojih voljenih.
U usmenim svjedočanstvima o paleži sela i odmazdi iz današnje perspektive postavlja se pitanje koliko je bilo svrhovito ubiti jednoga njemačkog vojnika, ili uništiti neko vozilo, ako se znalo da će nakon toga Nijemci spaliti više sela i poubijati stanovništvo!?
Takve bi ratne zgode neki radije prešutjeli, kao, primjerice, da su među palikućama bili i domaći ljudi, takozvana peta kolona.
Ništa ne može opravdati okrutnosti okupatora, i tako ekstremne oblike osvećivanja i zastrašivanja nedužnih ljudi. Bez obzira na razloge za uništavanje,
Rat nosi mučna sjećanja svim stranama; suočavanje s njima i omogućavanje kasnijega suživota među „neprijateljima“ nešto je, najteže, pogotovo kada krivci ne žele priznati krivicu. Kao pojedinci i kao društvo trebali bi se ponašati u skladu sa Rezolucijama Vijeće EU 1481/2006 i Rezolucijom EU Parlamenta od 19.rujna 2019. o izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima, jer zločin je zločin ma tko ga počinio i u ime koje ideologije ga je počinio.
Sakrivati zločine iza floskula o antifašizmu, znači odobravanje i poticanje na nove zločine, umjesto suočavanja i osude. Antifašistima bi bilo bolje, ljudski i pravedno suočiti se sa zločinima, obilježavati ih i odgajati mlade generacije u uvjerenju da zločini nemaju opravdanja, a kao društvo pobrinuti se da zločinci odgovaraju!
Ovaj moj tekst, glas je svih onih, koji žive demokratske vrijednosti, po kojima vlada sloboda govora, bez cenzure i zabrana , kao u vrijeme „ svijetlih godina antifašističkih vrijednosti" , jugo-komunističke diktature!
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://www.glasistre.hr/istra/u-selu-kresini-zivjelo-je-96-osoba-a-toga-dana-nijemci-su-pobili-njih-57-nasa-bol-nije-nasla-utjehu-kod-crkvenih-vlasti-zupnici-odbijaju-blagosloviti-grobnicu-599995#google_vignette
[2] Ivan Pletikos-Pula na Pola-Despot infinitus d.o.o.Zagreb 2021.
Oznake
Izdvojeni tekstovi