Masovni pokolji

Partizanski komunistički pokolji su počeli na samom početku rata, na raznim dijelovima ratišta.

Već 15. lipnja 1942. partizani su u Vrgorcu ubili 32 muškarca i žena samo radi toga što su bili ugledni građani.

Slabo branjeni Zrin kod Kostajnice, zauzimaju 9. rujna 1943. pri čemu su ubili oko 160 ljudi, dok su sve ostale od ukupno 850 stanovnika protjerali, a mjesto spalili.

Nakon pada Livna 10. listopada 1944. partizani su u njemu pobili velik broj civila, a najviše su stradali mještani Priluke koji su izbjegli u grad, svi muškarci iz Priluke koji su pronađeni strijeljani su tu istu noć. U samom gradu je strijeljano 76 civila mještana Priluke. Uskoro su u selu Aržanu na granici Hercegovine i Dalmacije pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

 U Dubrovnik su partizani ušli 18. listopada 1944., a već sutradan je na Orsuli ubijeno najmanje jedanaest mladića. Slijedećih dana na Daksi i drugim mjestima je ubijeno više od 190 civila.

Sa područja istočne Hercegovine je prema župnim statistikama krajem rata i neposredno nakon rata ubijeno 1864 osobe hrvatske nacionalnosti.

Kada su partizani krenuli iz Srbije prema zapadu, prateći Nijemce u povlačenju ubijali su sve više i više ljudi. U samoj Srbiji su do kraja 1945. ubili oko 70.000 ljudi, uglavnom one koji su imali nekakvu vezu sa Nedićevim režimom. Prema podacima koje je 2013. iznijela srbijanska Državna komisija za tajne grobnice, bez obrazloženja ubijeno je i 77 umjetnika. Znanje njemačkoga bilo je dovoljno za strijeljanje. Streljanje vojnike i civile su najčešće zatrpavali u vojne rovove, skrivene pećine, rudnike ili tunele koji se više ne koriste. Na taj način su nastojali skriti leševe. Zahvaljujući tome širom Jugoslavije su nastale masovne grobnice u kojima se nalazilo poneka i do više desetaka tisuća ljudskih leševa. Leševe nitko nije smio tražiti kako i sam ne bi bio ubijen.

Partizani 30. listopada uveče počinju napad na Srijemsku Mitrovicu, te zauzimaju dio po dio grada, do podne 1. studenog 1944. kada se Nijemci povlače iz Srijemske Mitrovice. Odmah je počelo masovno ubijanje više od 500 Hrvata i Nijemaca.

Zatim su slijedila i druga mjesta gdje se sve odvijalo na isti način. Prije ubojstva mnoge žene su silovane, a na likvidacije su vođene mnoge bogatije obitelji s djecom kako bi se neki partizan uselio u njihovu kuću. Uobičajeno je bilo pred cijelom obitelji silovati žene "narodnih neprijatelja". U svemu su sudjelovale i partizanke koje su obično nakon ubojstava pijane pjevale i plesale partizanska kola. Sve je to bilo uobičajeno za sve komuniste Rusije, Španjolske i svugdje drugdje, te su isto to radili pripadnici Crvene armije u svim osvojenih krajeva gdje su milijuni ubijeni, a žene silovane. Torturu su trpjeli i sovjetski vojnici koji su oslobođeni iz njemačkoga zarobljeništva jer su komunisti i u njima vidjeli izdajnike. U trenucima kada nisu mogli nabaviti hranu partizani su nakon silovanja i ubijanja žrtve znali i skuhati za hranu, što su najčešće znali samo kuhari i njihovi pomoćnici.

Za razliku od komunista ustaše svoje žrtve nisu skrivali. Svi ubijeni u borbi, u akcijama odmazde koje su ponekad radili seoske ustaše ili Lubirićevci, kao i ubijeni po presudama sudova su prepuštani rodbini kako bi ih oni sahranili kao ljude na grobljima u pojedinačne grobove. Zahvaljujući ovoj razlici u odnosima prema mrtvima nigdje nije pronađena ni jedna masovna grobnica koju su popunili ustaše ili domobrani.

Partizani sastavljeni od donedavnih četnika su su 22.10. 1944. osvojili Travnik gdje su u bolnici ubili oko 400 ranjenika i medicinskoga osoblja. U smjeru Donjeg Vakufa, Bugojna i Jajca odvedeno je 600 zarobljenih domobrana koje su skinuli do gola i zatim zaklali.

Široki Brijeg osvajaju 7. veljače uveče, nakon dvodnevnih borbi, nakon čega su poklali 12 katoličkih svećenika franjevaca. 

U Sarajevo su srbijanski partizani ušli 6. travnja 1945. godine. Time počinje masovna likvidacija bez suđenja, najčešće u organizaciji OZNA-e koja je likvidirala po popisima koji su sastavili sarajevski ilegalci na čelu sa Vladimirom Perićem Valterom. Na popisu su imali oko 4.000 sarajevskih građana koji su optuženi za “suradnju sa okupatorom i kolaboracionističko djelovanje”. Na Vracama i Braunovu jezeru ubijeno je više tisuća mladih Hrvata, uglavnom civila, da bi kasnije baš na Vracama podigli spomenik "žrtvama fašističkog terora".

Nakon pada Gospića 9. travnja 1945. u prva dva dana popunili su 16 masovnih grobnica ljudima koji su smatrali kako ništa loše nisu učinili pa se nisu ni sklonili u okolne šume i šikare. Samo u jednoj ulici ubili su 35 osoba. Nakon toga postrojba za ubijanje je likvidacije vršila po popisima dobivenih od "narodnih odbora".

Partizanske jedinice ušle su iz Srijema u Vukovar u poslijepodnevnim satima 12. travnja 1945. godine te pobili više od 700 civila. Isti dan su ušli i u Vinkovce, te odmah objesili 40 uglednih intelektualaca. Dva dana kasnije ušli su u Osijek u kojem nije bilo vojske. Tri dana kasnije ušli su i u Đakovo, te su u obližnjem selu Krndija uspostavili logor, u kojem je ubijeno ili umrlo najmanje 3.500 ljudi.

Noću 2./3. svibnja 1945. izbijaju na zadnju liniju obrane i okružuju Karlovac, te su zauzeli desetak kilometara sjeverozapadno Ozalj. U noći 5. svibnja partizani probijaju obranu te dolazi do cjelodnevnih uličnih borbi. Dolazi do razdvajanja njemačkih postrojbi koje se slijedeća dva dana povlače prema Samoboru, a manji dijelovi ostaju opkoljeni te su do 7. svibnja, na sam dan kapitulacije Njemačke svi pobijeni. Odmah potom u Karlovcu je formiran logor za ratne zarobljenike i civile na Dubovcu, gdje su mnogi zarobljenici i civili ubijeni te bačeni u masovne grobnice. Dio logoraša je stočnim vagonima odvezen je na lokaciju Međuvođe - Lužnjak kod rječice Globornice, gdje su nakon izlaska iz vagona likvidirani i bačeni u jame. Smaknuća su obavljana i na području Sjeničaka, u šumi Muljci, gdje je ubijeno 77 osoba je sa šireg područja Ozlja, Ribnika, Vivodine, Krašića i Jaškova u svibnju i lipnju 1945. Veći broj civila iste godine likvidiran je na području Banskog Kovačevca i Desni Štefanki.

Idući dan 9. svibnja 1945. godine u Zagreb ulaze srbijanski partizani te ubijaju sve ranjene domobrane i ustaše, kao i mnoge civile. Veliki pokolj partizani su napravili okupacijom Zagreba u koji je ušla partizanska 45 srpska divizija kojom je zapovijedao Koča Popović. Pripadnici ove divizije su počinili masovne likvidacije civila i ranjenika po Zagrebu, a Koča je namjeravao potpuno srušiti Zagreb. Međutim, neki hrvatski komunisti su se požalili Titu koji je to spriječio pa su se Srbi zadovoljili osvajanjem stanova čije vlasnike su ubili. Među pripadnicima ove divizije nalazili su se neki kasniji najbliži suradnici "oca srpske nacije" Dobrice Čosića. Radi se o Živoradu Žiki Stojkoviću, kasnijem srpskom povjesničaru književnosti i političkom agitatoru, Miodragu Mići Popoviću, kasnijem filmskom redatelju i piscu, te Stojanu Ćeliću, članu srpske akademije znanosti i umjetnosti. Svi oni su puno kasnije, nakon smrti Tita sudjelovali u izradi memoranduma SANU.

Nakon pada Orašja, nakon borbe partizani su ubili blizu 5.000 ljudi.

Titovi komunisti su svoju obavještajnu aktivnost proširili i izvan Jugoslavije, te 30. travnja 1945. slovenski komunisti uz suradnju sa talijanskim komunistima u Trstu dižu pobunu protiv Nijemaca, a već idući dan, 1. svibnja, u grad ulazi Osmi dalmatinski udarni korpus NOVJ-a sa oko 50.000 dalmatinskih partizana. Partizani preuzimaju kontrolu nad gotovo cijelim Trstom, osim utvrđenog dvorca San Giusto gdje su se preostali njemački vojnici povukli. Odbijaju se predati bilo kome osim Novozelanđanima čija je divizija bila na putu prema Trstu. Novozelanđani dolaze u Trst i Nijemci se predaju njima 2. svibnja, a oni ih predaju partizanima. Odmah potom dolazi do napetosti između partizana i zapadnih saveznika koji shvaćaju kako bi se Tito rado širio i dalje prema Italiji i Austriji. Na ovo ratište Tito je planski poslao uglavnom dalmatinske partizanske brigade koje bi mu mogle smetati u komadanju Hrvatske, dok je jedinice sastavljene od bivših četnika planski slao u mjesta gdje je trebalo likvidirati hrvatsko antikomunistički raspoloženo stanovništvo.

U prodoru prema zapadu I, II, III i IV partizanske Armije su u borbama nakon kapitulacije Njemačke od 9. do 15. svibnja 1945. ubili 92.426 svježe mobiliziranih domobrana, ustaša i civila zahvaljujući tome što većina vojnika više nije imala streljiva, a Nijemci su se radije predavali partizanima nego da svojim "saveznicima" predaju oružje i streljivo. Kada se 550.000 Nijemaca počelo povlačiti iz Grčke domobrani su dobili zadatak da osiguravaju povlačenje, a nakon što je počelo povlačenje iz Hrvatske domobrani su dobili ulogu odstupnice. Pavelić je "progutao" britansku obavještajnu navlakušu o tome kako se ustaše i domobrani trebaju povući na zapad kako bi se tamo organizirali za borbu protiv komunista, te su se počeli povlačiti prema zapadu. Pri tome nisu znali kako njemački general Lohr u Kerestincu vodi pregovore sa partizanima kako će im partizani osigurati slobodan prolaz, ako im dopuste zarobljavanje ustaša i domobrana. I tako su domobrani osiguravali povlačenje Nijemaca, pri čemu su mnogi poginuli. Prema izvješću jugoslavenske vojske "Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945." JNA je samo na području Slovenije do 15 svibnja 1945. zarobili 230.426. vojnika i civila, a u završnim borbama u Sloveniji je ubijeno 92.426. vojnika.

U potjeri za Nijemcima partizani su ušli Trst, te u Austriju u cilju zauzimanja njenih dijelova u kojima su živjeli koruški Hrvati i Slovenci, te su u osvojenim krajevima odmah počeli sa masovnim pljačkanjima, silovanjima i ubijanjima. U tom pokušaju stvaranja velike Jugoslavije spriječio ga je general Paton koji je sa tenkovima preko Alpa ušao u Austriju, pa se Tito povukao. Tito je tada očekivao podršku Staljina u napredovanju prema zapadu, ali Staljin je znao za atomsku bombu, te se nije usudio sukobiti s Amerikancima. Radi toga je Tito počeo sumnjati u Staljinovu snagu, te se pripremati u osamostaljenje u odnosu na njega. I od tada je počelo nepovjerenje između njih dvojice, što je tri godine kasnije završilo rezolucijom informibiroa.

Kod Bleiburga, Harold MacMillan, politički savjetnik vrhovnog savezničkog zapovjednika za Sredozemlje feldmaršala Harolda Alexandera, i izravno odgovoran predsjedniku britanske vlade Winstonu Churchillu, 13. svibnja usmeno je naredio u Klagenfurtu zapovjedniku 5. korpusa britanske 8. armije generalu Charlesu Keightleyu, da „veliki dio otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzev četnika, izruči jugoslavenskim partizanima." Glavni krivac za izručenje je bio Lord Adlington. Ta je zapovijed bila u suprotnosti s obećanjem koje je dao feldmaršal Alexander predstavniku Svete Stolice, kada je papa Pio XII., zamoljen od kardinala Stepinca, intervenirao kod savezničkog zapovjednika da spasi hrvatski narod u bijegu pred komunistima. Američki felfdmaršal Alexander je zapovijedio propuštanje zarobljenika u Italiju, ali su ga Britanci prevarili. Dana 14.5. u 9 sati hrvatski časnik za vezu židovskog podrijetla Deutsch-Maceljski ponudio je Britancima predaju dviju hrvatskih armija, koje su se s civilnim pučanstvom povlačile prema Austriji i koje su brojile 17 divizija, tj. preko 200.000 vojnika. Većina ovih vojnika i civila je nakon predaje ubijena na putu od Bleiburga pa do Južne Srbije. Istovremeno je i Rusima izručeno oko 50.000 Kozaka, među kojima je bilo oko 11.000 staraca, žena i djece.

Komunistima nisu izručeni samo četnici. Oni su razoružani, podijeljeni na oficire i obične vojnike, te smješteni u britanske vojne logore na području Njemačke. Tu su prolazili vojnu obuku do 1949. nakon čega su prebačeni u Britaniju i SAD. Iz toga je logično zaključiti kao su ih Britanci do 1949. planirati iskoristiti za rušenje komunističke Jugoslavije i obnovu kraljevine, a tek nakon Titove svađe sa Staljinom su od toga odustali.

Masovno ubijanje zarobljenika je vršeno po zapovijedi iz same nove komunističke Vlade. Tako potpredsjednik savezne vlade Eduard Kardelj 24. lipnja 1945. šalje pismo predsjedniku vlade Slovenije Borisu Kidriču u kojem piše; "Najkasnije u roku tri tjedna bit će raspušteni Sudovi nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim sobama, sve druge će preuzeti radni (civilni) sudovi. Bit će proglašena nova amnestija. Nemate ni jednog razloga toliko kasniti u čišćenju kao do sad."

U isto vrijeme Amerikanci i Britanci su Staljinu isporučili 2.250.000 ljudi koji su nakon prvog svjetskog rata pobjegli na zapad, ili su kao zarobljenici završili na zapadu, dok su Francuzi Rusima vratili nekoliko stotina tisuća izbjeglica, najviše Kozaka iz Rusije koji su pobjegli na zapad nakon pobjede komunista, i koji su nakon Lenjinove revolucije pobjegli na zapad i tu živjeli 25 godina. Sve ove povratnike Rusi su pobili, ili pretvorili u robove Gulaga. Rusi su ubili i oko milijun zarobljenih njemačkih vojnika, te oko 2 milijuna Njemica silovali. To je kod njih, nakon dolaska komunista na vlast postala uobičajena praksa. Nakon što je Lenjin ubio oko 12 milijuna ljudi Staljin je u svojoj vladavini uspio ubiti oko 40 milijuna ljudi, te u ratu, radi svoje vojne nesposobnosti izgubiti još oko 27 milijuna vlastitih vojnika, te mu ubojstvo još nekoliko milijuna zarobljenika nije bilo teško.

Slično je prema ratnim zarobljenicima postupio i Američki general Dwight D. Eisenhower, glavni zapovjedni savezničkih zapadnih snaga u Europi koji je zarobljene vojnike Wermahta smjestio u zarobljeničke logore na livadama pokraj rijeke Rajne, na otvorenom, bez šatora, od travnja do kraja rujna 1945. što je poznato pod nazivom Rheinwiesenlagern¹. To su nazivali Privremeni zatvor za ratne zarobljenike, a njima su upravljali Amerikanci, Britanci i Francuzi. U šest mjeseci tu je ležeći u blatu na otvorenom umrlo oko milijun zarobljenika od hladnoće, gladi i žeđi, iako je u skladištima bilo dovoljno žita, te iako su logori bili samo 200 metara od rijeke Rajne. Ukupno je u zapadnim logorima umrlo ili ubijeno oko 1,5 milijuna zarobljenih njemačkih vojnika.

Prema izvješću Harolda McMilana, kasnijeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva, u partizanske ruke je 6. svibnja 1945. izručeno 850.000 ljudi 5 etničkih skupina, 300.000 vojnika i 550.000 civila, staraca, žena i djece. Prema Rankovićevom izvješću više od polovice ih je pobijeno. Na samom Križnom putu od Bleiburga do istočnih granica Jugoslavije ubijeno je najmanje 495.000 ljudi, a po zatvorima i logorima u idućih godina još oko 91.000.

Prema dokumentima Vojnog arhiva u Beogradu na Bleiburgu je 15. svibnja zarobljeno 444.426 vojnika i civila od kojih je oko 10 % posto uspjelo preživjeti zarobljavanje i naknadni "križni put" prema istoku. Većinu zarobljenika su dobili od Britanske i Bugarske vojske. Većinu su isporučili Englezi dok su Bugari vratili zarobljene hrvatske vojnike i civile sa područja Graza, 13. svibnja 1945.

Komunisti su vlastite žrtve počeli bilježiti tek nakon pada Italije dok su sve ranije procjenjivali na osnovu svjedoka, pri čemu su nastojali prikriti gubitke, osobito u bitkama koje su izgubili, dok su podatci o civilnim žrtvama "ustaškog terora" višestruko uvećavani. Nakon rata podatci o umrlima i ubijenima u ustaškim logorima su vremenom uvećani i do više stotina puta.

U ratu je na području Jugoslavije prema popisu koji je napravila komunistička savezna komisija bilo 597.323 ljudi koji su umrli u ratu i logorima. Samo u Hrvatskoj ih je ubijeno ili umrlo 185.685. U istom popisu piše kako u popis nije uračunato nešto više od 500.000 ubijenih ratnih zarobljenika nakon rata. Kada se tome pridodaju civili koji širom zemlje ubijeni u dva mjeseca nakon rata komunisti su ubili više ljudi nego je ubijeno tijekom 4 godine ratovanja, na svim zaraćenim stranama. Iz popisa nije jasno dali se u ubijene uračunava i 300.000 zarobljenih jugoslavenskih vojnika, koje su Nijemci nakon kapitulacije Jugoslavije poslali u Njemačku na prisilni rad, a radilo se uglavnom o Srbima, dok su ostale pustili kućama. Prema podacima NDH na njenom području su četnici ubili oko 150.000 ljudi, a ni u sukobu sa partizanima nije ubijeno manje, od strane partizana, ili u sukobu sa njima. A najveći broj od ukupno poginulih je bio sa područja BIH. Komisija republike Hrvatske iz 1990. na području Hrvatske i okolnih područja poginulo je otprilike 261.415 ljudi.

Osim sa Hrvatima komunisti su se obračunali i sa svim dužnosnicima NDH židovske i srpske nacionalnosti koji nisu imali zaštitnike među partizanima. Tako je General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24. rujna 1945 godine. Milan Desović je osuđen na dvadeset godina robije, a zbog lošeg zdravlja pušten je 1960. godine. Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet. Zvonimir Stimaković izdržao je svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Milan Uzelac general zrakoplovstva NDH proveo u zatvoru dvije godine. Osim židovskih generala u ustaško domobranskoj vojsci je bilo i oko 2500 običnih vojnika Židova.

Svi Nijemci koji su od prije živjeli na teritoriju Jugoslavije strpani su u logore i većim dijelom pobijeni. Slično su prošli i Mađari. Poslije početnoga ‘čišćenja’, preostale Mađare su htjeli protjerati u Mađarsku, što su već učinili komunisti u Čehoslovačkoj. Tomu su se suprotstavili komunisti u Mađarskoj u koju je već došlo vrlo puno Mađara protjeranih iz drugih zemalja. Iako su formalno bili internacionalisti komunisti su se svuda pokazali uspješni u etničkom čišćenju drugih naroda. Da tada je s područja bivše Jugoslavije u Mađarsku već izbjeglo oko 85.000 Mađara, od čega oko 7000 iz Hrvatske. Tada je jugoslavenska vlast pokušala razmijeniti oko 300.000 Mađara s upola toliko južnoslavenskoga stanovništva iz Mađarske, ali se uglavnom Hrvati, te manjim dijelom Srbi iz Mađarske nisu željeni preseliti u Jugoslaviju. Zbog toga su Jugoslavenski komunisti sve stanovnike u Šajkaškoj oblasti (u Bačkoj), u Čurugu, Žablju i Mošorinu od najmlađih do najstarijih proglasili ratnim zločincima. Muškarce (oko 1.500 njih) su pobili, a žene i djecu po zimi i visokom snijegu 23. siječnja 1945. izbacili iz njihovih kuća i pješice otjerali u udaljeni logor Jarek, gdje ih je veći dio umro.

Prema procjenama Engleza, u južnoj Austriji među izbjeglicama je bilo i najmanje 15.000 Mađara, koji su vraćeni partizanima. Procjenjuje se kako je Mađara pobijeno od 20.000 do 40.000, od toga preko 20 pogubljenih svećenika i pastora.

Početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj, u kojima su zatvarani uglavnom Mađari i Nijemci: u Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanki, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Subotici, a u Banatu u Velikoj Kikindi, te u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici. Specijalni logori smrti bili su u Gakovu, Kruševlju, Bačkom Jarku, u Knićaninu, Molinu…, zatim u Hrvatskoj u Krndiji (kod Đakova) i Valpovu itd. Samo u Vojvodini između 1946. i 1948. bila su 82 sabirna logora, a u njima je umrlo od zime, pothranjenosti i zaraznih bolesti 64.000 Nijemaca i više tisuća Mađara.

Prema podacima Europske komisije, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, u Jugoslaviji je pobijeno 570.000 civila i nenaoružanih ljudi. Najviše je ubijeno Hrvata, te vrlo mnogo muslimana, Slovenaca, Nijemaca, Mađara, Albanaca i Talijana.

Protjerivanje i ubijanje je obavljeno prema memorandumu koji je napisao dr. Vasa Čubrilović koji je kasnije postao sveučilišni profesor, ministar i akademik. U tajnom memorandumu; ‘Manjinski problemi u novoj Jugoslaviji“ detaljno je razradio plan etničkoga čišćenja Jugoslavije od svih neslavenskih manjina. Napisao je „Prilikom rešavanja manjinskog problema, mi moramo po svaku cenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući tom prilikom koju stotinu hiljada Mađara i Arnauta iz naše države.’ Ovaj memorandum Čubrilović je 3. studenoga 1944. godine predstavio novoj partizanskoj vlasti, prema kojemu ‘ako bi izbacili iz Bačke, Banata i Srema 5-600.000 Nemaca i Mađara, Vojvodina bi jednom zauvek postala naša“. Memorandum se temeljio na njegovom ranijem pamfletu ‘Istjerivanje Arnauta’ (1937.), koji je napravio kao velikosrpski projekt.

Najvažniji instrument vlasti bila je OZN-a koja je postavljala ljude na sva važnija mjesta, uključujući partijske komitete, a nije bilo političara i intelektualca koji nije bio pod stalnim nadzorom. Takav sustav zastrašivanja temeljio se na doušništvu, u koji su prijetnjama i ucjenama bili uključene osobe iz osumnjičenikove okoline, pa čak i članovi njegove najuže obitelji. OZN-a se vrlo brzo usmjerila na nekadašnje članove HSS-a koji nisu pristali na suradnju s komunistima. Jedan od važnijih članova OZN-e bio je i Josip Manolić² koji je zapovijedao bjelovarskom OZN-om, koja je od 6. do 10. srpnja u šumi Lug strijeljala 120 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila.

Dolaskom na vlast Tito je želio stvoriti jedinstvenu jugoslavensku naciju, a najveću opasnost je vidio u Hrvatima katolicima, te je u tom cilju želio ubiti Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je bio osoba od najvećeg ugleda među Hrvatima. Odluku o ovoj likvidaciji Tito je donio početkom 1945. Prema Memoarima Josipa Manolića "Oficir Ozne krenuo je iz Beograda negdje 4-5 svibnja sa zadatkom da likvidira Stepinca. Odluku je donio Tito nakon sastanka s Jeftom Šašićem i njegovim zamjenikom Kalafatićem, Đorđem Novoselom i uz nazočnost Vladimira Bakarića. Stepinac je trebao biti likvidiran u metežu i gužvi prilikom ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, ili dan-dva poslije dok se je ubojstvo moglo pripisati i drugoj strani”. Kako to nije uspjelo počeo je njegov progon, nakon što je dolaskom komunista na vlast, odbio odvajenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. Likvidaciju Stepinca tražio je i sovjetski NKVD koji je procijenio kako bi Stepinac, radi otpora nacistima mogao postati novi papa, a kako je bio i veliki protivnik komunizma to su željeli spriječiti. U proljeće 1946. Vatikanu je upućeno upozorenje da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smjene, jer...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca. Prepušten je na brigu Josipa Manolića kao čovjeka od povjerenja šefa hrvatske OZN-e Ivana Krajačića Steve, te je bio odabran da sprovede kardinala Stepinca u Lepoglavu. Poslije uhićenja nadbiskupa Stepinca Manolić je naglo napredovao, te je postao prva osoba zatvorskog sustava u Hrvatskoj od svibnja 1948. Stepinac je proglašen krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, kako takvi podatci ne bi izašli u javnost. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1952. do smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću kao Kardinal. Kasnija znanstvena analiza utvrdila je kako su kardinala sustavno trovali i tako polagano ubili. To je dokazano analizom zemnih ostataka njegova tijela koje su obavile stručne ekipe forenzičara iz Italije. Prema knjizi Josipa Manolića komunistima je najvažnije bilo kardinalovo srce koje ni pod kojim uvjetima nije smjelo završiti na Kaptolu. Manolić o tom između ostalog piše: „ …. Opačić je otišao na Šalatu oko 13,00 sati i negdje blizu ulaza u Zavod čekao Volarića oko sat vremena. Kad se ovaj pojavio, prišao mu je, kazao da zna po što je došao i zatražio da mu to preda. Volarić se uplašio i nije se puno odupirao. (Volarić je trebao srce odnijeti na Kaptol) Odveo je Opačića u laboratorij Zavoda, gdje se na policama nalazilo mnogo raznih preparata u formalinu, na kojoj je bila etiketa s rukom napisanim „A.S.“ Opačić je od Volarića zatražio gumenu medicinsku rukavicu, u nju je stavio srce i odnio ga na Zrinjevac. Ujutro ga je predao svom kolegi i prijatelju Joži Guštinu koji je srce odnio u Dom zdravlja RSUP-a u Šarengradskoj i tamo ga je, kako je neposredno nakon toga ispričao Opačiću, osobno spalio u nekoj peći“.

Likvidacije stotina tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu i nakon njega nisu rađene iz samovolje i osvete već po detaljnom planu koji je uključivao kvote i metodologiju sa preciznom evidencijom. Prema dokumentima KNOJ-a samo od 1945. do 1947. ubili su 116.000 ustaša, četnika i pripadnika drugih formacija. Za svaki okrug i svako selo napravljeni su spiskovi strijeljanih što su radili pripadnici OZN-e. Svi ovi spiskovi su kasnije uništeni, osim za većinu okruga u Srbiji, te se ti popisi mogu naći u arhivama srbijanske obavještajne službe BIA. Velika većina ubijenih su bili potpuno nevini ljudi. U arhivi BIA pronađena je naredba 1253 od 18. 5. 1945. kojom tadašnje Ministarstvo unutrašnjih poslova Jugoslavije propisuje da lokacije svih grobnica "narodnih neprijatelja" moraju biti tajna. Svime je rukovodila Ozna koja je odgovarala jedino Josipu Brozu Titu, a ona je imala dozvolu da ubije i uhiti koga želi. Nakon pada komunizma u Sloveniji je otkriveno preko 600 masovnih grobnica i popisano preko 100.000 žrtava koje su strijeljale partizanske jedinice, a u arhivama su našli 281 presudu na smrt za period od 1945. do 1952. u Sloveniji. Glavni za klanje ljudi bez suđenja u Hrvatskoj bio je ministar policije Ivan Krajačić Stevo. Nakon ulaska u Zagreb načelnik OZN-e za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković 15. svibnja 1945. izražava nezadovoljstvo radom hrvatske OZN-e: „Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita… Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima“. U Zagrebu je ubijeno i 500 djece od sedam do petnaest godina, štićenicima Državnog zavoda za odgoj djece, koji su u ratu izgubili roditelje. Samo u Zagrebu ubijeno je više od 15 tisuća ljudi. Najviše ubijanja je bilo pokraj prirodnih jama, ili kratera avionskih bombi, koje su pravile velike rupe.

U svibnju 1945. Okružni NOO Slavonski Brod, naložio je kotarskim NOO-ima Slavonski Brod, Đakovo i Županja poduzimanje „energičnih mjera za čišćenje zemlje od fašističkih ostataka i raznih protunarodnih elemenata“. Prema izvješću OZN-e za Slavoniju od 5. svibnja 1945. u planskom čišćenju okruga uhićeno je oko 1600 osoba i to pretežno iz gradova.

Istovremeno s masovnim likvidacijama je počela i konfiskacija imovine. Oduzeta imovina je korištena kao osnova za uvođenje planske privrede, dok su zaplijenjeni stanovi podijeljeni novoj komunističkoj eliti. Konfiskacijom imovine komunisti su stvorili mogućnost za provedbu agrarnih reformi i kolonizacije, kao i podržavljenja privatne imovine. Ozakonjenjem konfiskacije imovine „narodnih neprijatelja“ postale su sredstvo njihovog onemogućavanja u eventualnom budućem sukobu, a ta imovina je poslužila kao materijalna privilegija višem sloju sudionika NOB-a.

Ponegdje su masovna ubojstva bila izgovor za masovne pljačke. Tako na primjer MUP FD Hrvatske, 10. srpnja 1945., izvještava CK KP-a Hrvatske o pogoršanju stanja u Slavoniji zbog brutalnosti i pljačke provođene od strane JA-a, Narodne milicije i OZN-e: „Nepravilan odnos prema narodu, što se naročito ispoljilo u kotaru Donji Miholjac i kotaru Vinkovci, gdje se brutalno upotrebljava sila protiv naroda. Svakodnevna pljačka, koju čine takovi elementi iz redova Milicije, a uz to ako uzmemo da vojska i OZN-a vrše također pljačku i da se njihovi vojnici izdavaju kao milicija, onda nije nikakvo čudo, da narod strahuje pred milicijom kao pred pljačkaškom ruljom. Narodna milicija koja je izvršni organ Narodne vlasti ne samo da je takvim radom kompromitovala sebe, nego je i kompromitovala i Narodnu vlast. Narodna vlast gubi autoritet u narodnim masama uslijed milicije, koja nema nikakvih moralnih prava, da bude njen izvršni organ.“ U istom se dokumentu dalje navodi: „Organi OZN-e vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ne pokopavaju čestito. Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu, nego i među članovima Narodno-oslobodilačkih Odbora. Na okrugu Brod i Nova Gradiška imade više slučajeva gore navedenih postupaka, gdje su se ubijali i seljaci bez suda i istrage. Slučaj pročelnika upravnog odjela u Pakracu s kojim smo razgovarali i koji je izjavio, da kada je učinio prigovore za postupak vojske i OZN-e prema narodu da se boji da će biti uhapšen. Dakle, nije taj strah samo u narodu, koji svaki dan čeka da neće biti odveden negdje i ubijen (to javno govori), već je taj strah ušao i u same odbore…U Sibinju ubili su domobrane, njih oko 15 bez ikakovih razloga i to vojnici Narodne Odbrane. Sve to stvara krupne političke probleme, naročito u tom kraju koji nam od prije nije bio sklon. Da je stanje takovo krivnja uglavnom leži na samim odborima koji nijesu upućeni u svoje kompetencije, a najviše na samom Oblasnom NOO-u, koji se nije udubio u rješavanje tih problema.“

Ova masovna zvjerstva izazivaju veliko nezadovoljstvo i strah među običnim ljudima, što Ivan Krajačić primjećuje i taktički mijenja svoje stavove, pa na Savjetovanju načelnika i rukovodstva OZN-e za Hrvatsku u srpnju 1945. govori podređenima; "Drugovi prestanite sa likvidacijama! Ne zato što ja žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu kuje, ruje. Mi moramo nastojati da nadjemo nov način na koji će mo iste neprijatelje odstraniti. Mi imamo vojne sudove, sudove nacionalne časti. Ima načina kako pronaći neprijatelje, ući u njegove redove i odstraniti ga na legalan način.". Unatoč tome, po naputcima iz Beograda masovne likvidacije su nastavljene. Tisuće civila i zarobljenih vojnika je ubijano i u Jasenovcu do 1946., nakon čega su tu ubijani folksdojčeri do 1950, a nakon toga Informbirovci do 1953. kada je logor zatvoren. U župi Nevesinje ubijeno je čak 50 % Hrvata. Ubijanje civila širom Hrvatske i BIH je bilo često do kraja 1947. pod optužbom da su pomagali "škriparima" koji su se skrivali od komunista. Ubijanja su smanjena tek kada su se uplašili rata sa Staljinom, te su počeli progoni Informbirovace, kada je Tito uveo izvanredno stanje koje je trajalo do 1955. godine.

Masovna ubojstva imala su razoran učinak i na mnoge zločince. Kod mnogih se pojavila takozvana ‘partizanska bolest’. Mnoge partizanke su se iznenada znale baciti na zemlju i coktati ustima kao da piju krv, a mnogi partizanski koljači su se iz sna budili sa strašnim slikama zločina koje su počinili. Mnogima su se u snu javljali najbolji partijski drugovi koje su nevine, po partijskom nalogu, izdajnički poslali u smrt, ili robiju. Oni važniji često su završili u ludnici, a mnogi su kasnije, nakon izlaska iz ludnice izvršili samoubojstvo. Većina običnih partizana zahvaćenih ovom bolesti je iznenada nestala. Kako su sramotili partiju kotarski zapovjednici Ozne bi ih za vrijeme neke proslave pozvali na svečanu večeru, nakon čega ih nitko više nije vidio.

Krajem 1945. u logorima na prostoru Jugoslavije bilo je ukupno 355.785 ratnih zarobljenika, od čega brojka od 114.000 otpada na “Jugoslavene“. Postojale su tri vrste partizanskih logora; zarobljenički logori, kažnjenički logori i logori za internaciju. U Hrvatskoj je do kraja travnja 1945. osnovano 19 partizanskih zarobljeničkih logora. Pripadnici oružanih snaga NDH većinom su bili smješteni u logorima izvan Hrvatske, u Vojvodini, dok je velik broj njih, poglavito onih iz redova ustaških postrojbi, likvidiran na Križnom putu. U partizanskim logorima u Valpovu i Krndiji, do 1946. kada su zatvoreni, stradalo je preko 10.000 ljudi od iscrpljenosti, maltretiranja, gladi i tifusa. Pored navedenih logora, na području Hrvatske od svibnja 1945. do početka 1947. osnovan je niz logora za “folksdojčere“, u kojima je od zime, gladi, bolesti, zlostavljanja i ubijanja na tisuće hrvatskih Nijemaca izgubilo živote. Komunistima su smetali čak i grobovi poraženih hrvatskih vojnika pa su Uredbom MUP-a DF Jugoslavije od 6. srpnja 1945., te MUP-a FD Hrvatske od 6. srpnja 1945. donijeli odluku o „Uklanjanju vojničkih groblja okupatora“. U praksi, poravnata su s površinom zemlje i mnoga groblja civila.

Osim uklanjanja grobova komunisti su odlučili ukloniti i ljude koji bi se mogli pobuniti, a to su svi koji su bili ekonomski neovisni. Jedan od važnih elemenata neovisnosti su bile i koze koje su omogućavale opstanak obitelji čak i tamo gdje raste samo šikara u kojoj se nezadovoljnici mogu lako sakriti. Zbog toga su zabranili i uzgoj koza, formalno zato što uništavaju šume, a stvarno kako bi siromašne stanovnike krša doveli u gradove gdje ih je lakše kontrolirati i pretvoriti u industrijske proletere ovisne o mjesečnoj plaći.

Osim što su otvarali vlastite logore komunisti su počeli istraživati žrtve logora koji su tijekom rata djelovali na području Jugoslavije. U svibnju 1945. početne procjene za logor Jasenovac navodile su 55 žrtava³. Nakon toga osnovana je Zemaljska komisija⁴ za taj posao. Po dokumentima iz 1946. godine točno se vidi tko je sve umro u Jasenovcu i na koji način. U ovom izvješću ubijeno je 576 ljudi, te ih je umrlo zbog bolesti ili gladi 1078. Ukupan broj je 1.654. i taj broj se podudara sa iskopavanjima iz 1964. godine. Ovu brojka komunističko tužiteljstvo koristilo na suđenju Ljubi Milošu⁵ 1948. godine.

Nekoliko godina nakon rata kada su komunisti počeli tražiti ratnu odštetu od Njemačke, te su počeli uvećavati broj žrtava, pa je vrlo brzo broj žrtava Jasenovca povećan na preko 1.700.000 ljudi. Njemačka je tražila da SFRJ poimence pokaže svih 1.700.000 žrtava i 700.000 žrtava u Jasenovcu. Rezultat je bio da je Jugoslavija tada uspjela popisati 550.000 žrtava od 1.700.000. General Jefta Šašić, poslijeratni šef OZNA-e i KOS-a, koji je bio na čelu jedne od komisija⁶ za istraživanje Jasenovca Tita je upozorio kako podaci o žrtvama Jasenovca kojima manipuliraju Srbi ne odgovaraju istini, poručivši mu da su u Jasenovcu stradale 262 osobe, a u Staroj Gradišci 141 osoba, ukupno 403.

Kasnije su neki neupućeni Srbi pokušali dokazati prevelike brojke o žrtvama Jasenovca, te su ga za vrijeme komunizma tri puta istraživali forenzičari koji su uspjeli naći ukupno 725 žrtava, ali u izvještaju nisu upisali radi li se o civilima ili vojnicima, te nisu upisali ni dali se radi o ubijenima ili umrlima. Tek je početkom 2018. istraživač Roman Leljak u Vojnome arhivu u Beogradu otkrio dokument Zemaljske komisije Hrvatske na kojem se nalazi popis ubijenih i umrlih. Isti istraživač otkrio je i u Jevrejskom historijskom muzeju u Beogradu popis svih Židova koji su prošli kroz logor Jasenovac od 1941. do 1945. godine. Prema tom dokumentu, vidi se kako je u logor ušlo 1454. Židova, ali se ne vidi njihova sudbina, koliko ih je pušteno, prebačeno u druge logore, umrlo, ili ubijeno.

Svi zločini su se dogodili kao slijed zbivanja potaknut imperijalnim težnjama sovjetskog komunizma, talijanskog fašizma, njemačkog nacionalnog socijalizma, te srpskog velikosrpskog nacionalizma koji je rezultirao i hrvatskim osvetničkim akcijama. Sve to događalo se ponajviše zahvaljujući talijanskoj sabotaži NDH koja je bila formalni saveznik, a stvarni strateški neprijatelj NDH koji je u svome interesu omogućio razvoj komunističkog pokreta. Hitler je 1941. vlast ponudio Mačeku, koji je to odbio, te je tek nakon toga vlast ponudio Paveliću. Hitler je mogao postupiti i drugačije, mogao je čitavu Jugoslaviju podijeliti sa Mussolinijem i uvesti vlastitu upravu sa nekakvim guvernerom na njemačkom dijelu teritorija. Tada se Talijani ne bi usudili naoružavati četnike i partizane, te nakon slamanja lipanjske i srpanjske pobune iz 1941. nikakvog daljnjeg ustanka ne bi bilo. Bez redovite dopreme oružja i streljiva nikakav ustanak nije moguć. Broj ubijenih Hrvata, Srba, Slovenaca i Albanaca bio bi daleko manji, ali od Židova i Roma nitko ne bi preživio. Nijemci bi najprije pobili one na svom teritoriju, a nakon kapitulacije Italije i one na talijanskom području. Nakon toga bi Jugoslaviju okupirala Crvena Armija koja bi napravila puno manje zločina nego četnici i partizani, a Jugoslavija bi bila podijeljena na dva dijela "fifti fifti" po dogovoru iz Jalte. Zapadni dio bi pripao Rusima, a istočnim dijelom bi nastavio vladati kralj Petar. Iz ove logičke analize jasno je kako su od osnivanja NDH najviše koristi imali oni Židovi i Romi koji su uspjeli preživjeti. Hrvati su jedinu korist od nastanka NDH imali u tome što je međunarodna zajednica shvatila kako su Hrvati samosvojan narod koji želi svoju državu, a stvorena hrvatska velika dijaspora je 45 godina kasnije postala znatna gospodarska, politička, medijska i vojna pomoć u stvaranju hrvatske države.

Da je Maček prihvatio Hitlerovu ponudu tada bi se najvjerojatnije dogodio sličan scenario kao i njemačka uprava. Maček ne bi dozvolio otpuštanje Srba niti bi progonio Židove i Rome, pa bi taj posao na sebe odmah preuzeo Gestapo. Tada se Talijani također ne bi usudili poduzimati ništa za svoje proširenje izvan njihove zone odgovornosti, te ne bi imali ni razloga za naoružavanje Srba i komunista, te četnika i partizana ne bi ni bilo.

Nešto drugačiji scenarij od ostvarenog bi se dogodio u slučaju da je Pavelić početkom rata prihvatio sve talijanske zahtjeve za carinskom, gospodarskom monetarnom i sigurnosnom unijom sa Italijom. U tom trenutku, kada druge saveznike nije imao to je trebao biti jedini njegov izbor, unatoč tome što su protiv toga bili svi njegovi suradnici i većina hrvatskog naroda, ali pod uvjetom da takav sporazum prihvati sa velikom figom u džepu, te postupno jača vojsku, redarstvo i tajne službe za koje Talijani i Nijemci ne bi smjeli znati, te čeka priliku za obračuna sa Talijanima.

1Kanadski povjesničar James Watson Bacque u knjizi "Ostali gubitci" objavljena 1989.

2 Josip Manolić je bio prijeratni komunist, od 1938. član SKOJA. Pritvoren 1941. u Požegi ali je oslobođen radi nedostatka dokaza. Nakon toga djeluje u ilegali u Zagrebu gdje surađuje sa Ivanom Krajačićem Stevom, a 1942. godine odlazi u partizane. Nadimak mu je Abesinac i Crni Joža. Kraj rata dočekao je na mjestu načelnika u bjelovarskoj Ozni. Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji se približava Franji Tuđmanu kojem pomaže u osnivanju HDZ-a, kako bi se na taj način borio protiv Miloševića, te postaje drugi predsjednik Vlade samostalne hrvatske države.

3 Francuski povjesničar Dolbeau: Izvješće iz svibnja 1945. kaže da je u Jasenovcu ubijeno 55 ljudi. Intervju  Rémi Tremblay iz TBR-a. https://braniteljski.info/aktualno/povjesnicar-dolbeau-izvjesce-iz-svibnja-1945-u-jasenovcu-ubijeno-55-ljudi/

4 Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, je bila komisija NR Hrvatske zadužena za istraživanje i procesuiranje zločina okupatora i njihovih pomagača za vrijeme okupacije Jugoslavije tijekom II svjetskog rata na području (NDH).

5 Zapovjednik logora Jasenovac 1944.-1945. U ljeto 1947. ilegalno je ušao u Jugoslaviju s ciljem organiziranja ustaških oružanih grupa (križara) radi otpora komunističkoj vlasti. U srpnju iste godine uhvaćen je i osuđen na smrtnu kaznu vješanjem.

6 Mladen Ivezić u knjizi “Titov Jasenovac“, (Samizdat, Zagreb 2014.)