Medijske poslovne strategije i geostrategije

Mediji su od izuma gutembergovog tiskarskog stroja postali sila koja mijenja društvene stavove, vjerovanja i političke nazore, te snažno utječu na državne i političke poretke. Pojavom gutembergovog stroja vrlo brzo su se pojavili masovno tiskani plakati u mnogim državama. Mogućnosti koje pruža ovaj medij vrlo brzo su shvatili pojedini svećenici za širenje svojih pamfleta, nezadovoljni učenjima službene katoličke crkve, a ili mnogi zanatlije, trgovci i poduzetnici koji su vrlo brzo tiskane letke koristili za reklamiranje svojih proizvoda i usluga.

Na sjeveru europe bez masovno tiskanih letaka koji su govorili suprotno od onoga što su ljudi slušali u crkvama ne bi bila moguća pojava protestantizma.

Bez pojave tiskanih medija ne bi bilo moguće navesti mnogobrojne ljude da se ukrcaju na brodove i riskirajući vlastiti život krenu u osvajanje raznih zlatnih eledorada širom zemaljske kugle, čime je počela era masovne svjetske kolonizacije.

Bez masovno tiskanih medija u Velikoj Britaniji ne bi bilo moguće izazvati toliku količinu mržnje prema irskim katolicima da ih se počne masovno istrebljivati, te ih 600.000 u sjevernoj Americi prodati kao roblje. A kada je ponestalo Irskog roblja tek tada su počeli uvoziti crne robove, što su mediji vrlo uspješno propagirali kao širenje kulture i civilizacije.

Kako bi pojačali strah od katoličkih država britanski mediji su se trudili proširiti što veću mržnju prema konkurentskim katoličkim državama, Španjolskoj i Portugalu. U širenju mržnje prema katolicima britanski tiskani mediji su počeli sa masovnim izmišljotinama i pretjerivanjima, te su svakodnevno pisali o masovnim spaljivanjima vještica u katoličkim državama po osudama Inkvizicije. A istina je bila potpuno drugačija. Pojava spaljivanja vještica, najčešće raznih nadrilječnika i vračara je došla iz sjevernih nordijskih država kao stari vikinški običaj. Tada su mnogi vračari i vračare pravili lijekove od bilja, ali postojali su i oni koji su te lijekove pravili od tkiva životinja i ljudi. Najskuplji pripravci su bili oni spravljeni od tkiva djece. Radi toga je prema takvim osobama postojalo nepovjerenje, te strah od otimanja djece u cilju izrade pripravaka. Da bi netko bio spaljen radi vještičarenja morala je postojati optužba, najčešće potaknuta tiskanim letcima protiv nekoga, a odluku su donosili gradski sudci. Na području protestantskih država drugostupanjski sud nije postojao, ali na području katoličkih država postojao je drugostupanjski sud, Inkvizicija, koji je u pravilu oslobađao optužene ako izmole očenaš. Zahvaljujući tome 90 posto spaljenih za vještičarenje je živjelo na području protestantskih crkava, dok je na području katoličkih država spaljeno oko desetak posto. Ukupno je u Europi u nekih tristo godina po sudskim presudama spaljeno oko 3000 osoba, ali prema pisanju tadašnjih britanskih medija spaljeni su milijuni ljudi u katoličkim državama. Kasniji povjesničari koji su pisali o ovim temama to su radili na osnovu takvih tiskarskih medijskim izmišljenih informacija, te su to širili kao istinu, iako u arhivama mnogih starih gradova postoje mnogi sudski spisi u kojima se opisuju tijek suđenja. Običaj spaljivanja vještica ukinula je austrugarska carica Marija Terezija koja je donijela zakon po kojem nitko ne može biti spaljen bez njezinoga potpisa. Nakon toga taj običaj je ukinut i u ostalim katoličkim državama, a postepeno i u protestantskim državama.

Osim poticanja spaljivanja vještica i kasnijeg optuživanja Inkvizicije za to, tadašnji mediji su propagirali i masovni povratak u robovlasničko doba. Time su omogućili stvaranje velikih bogataških korporacija temeljenih na trgovini prema kolonijama, uvozeći sirovine iz kolonija, te izvozu vlastitih masovno proizvedenih vlastitih proizvoda prema kolonijama.

U svim tim procesima mediji su najčešće bili objekt kojim upravljaju naručitelji članaka i letaka, a vrlo rijetko su bili subjekt koji o nečemu odlučuje. Vlasnici medijskih kuća su od pojave prvih tiskanih plakata pisali ono što je netko naručio. Prikazivanje objektivne istine je uvijek bio osobni izbor pojedinih novinara, koji su mogli pisati istinu dok ona ne bi zasmetala utjecajnim pojedincima kompanijama, ili državama. Već tada su u borbi za plaću mnogi novinari i vlasnici medija prema velikima i jakima bili vrlo poslušni, ali su prema malim poduzetnicima često bili reketaški nastrojeni. Ako bi o njima doznali neke kompromitirajuće informacije time su im prijetili i tražili novac. Ako su dobili novac o tome su šutjeli, a ako bi dobili puno novca onda bi takve preko novina i hvalili. Ako bi kompromitirani bili spremni platiti o njima se loše pisalo samo ako bi neki njihov konkurent platio više kako bi se negativne informacije ipak objavile.

I vladari i velike korporacije su vrlo brzo shvatile moć medija te su ih nastojali staviti pod svoju kontrolu. Vladari su to najčešće radili uvođenjem cenzure, dok su korporacije medije najčešće kupovali plaćanjem oglasnog prostora u medijima. Na taj način su političari i korporacije nastojali spriječiti širenje negativnih informacija o sebi, te širenje poželjnih stavova o sebi i svojim interesima na stanovništvo.

Na temelju svih ovih interesnih silnica u medijima su se vrlo brzo pojavili profesionalci koji su naučili kako u interesu svojih donatora i oglašivača utjecati na mase, te sa njima manipulirati. Vrlo rijetki mediji su uspijevali opstati na tržištu oslanjajući se samo na prihod od prodanih primjeraka novina.

Osnovna sredstva medijskoga utjecaja na mase su osnovne ljudske emocije; interes, strah i ljubav.

Kako bi se navelo ljude na određena postupanja koja odgovaraju politici ili korporacijama potrebno ih je uvjeriti kako su ti postupci interes države, politike, ili pojedinih korporacija i njihovi interesi.

Ako je potrebo sukobiti se sa nekom drugom državom, ideologijom, ili stranom korporacijom potrebno je među stanovništvom izazvati strah od tih stvarnih ili izmišljenih neprijatelja. Ako neprijatelji ne postoje potrebno ih je izmisliti. Ponekad je potrebno izazvati srah od samih društvenih sukoba, a ako takvi sukobi ne postoje moguće je organizirati dvije različite društvene skupine ili ideologije koje će se međusobno sukobljavati. Dok se oni sukobljavaju organizatori sukoba neprimjetno provode svoje interese.

A kad neka jača sila ugrozi vlastitu zajednicu tada se preko medija može vrlo brzo u vlastitoj zajednici proizvesti ne samo strah od neprijatelja, već i ojačati ljubav prema vlastitoj zajednici. Zahvaljujući tome upravo su masovni mediji omogućili stvaranje jakog nacionalnog osjećaja kao ljubavi prema vlastitoj naciji. Prije pojave masovnih medija osjećaj ljubavi je bio rezerviran uglavnom prema vlastitoj obitelji, lokalnoj gradskoj ili seoskoj zajednici, te vjerskoj zajednici. Pojavom velikih kolonijalnih korporacija pojedini upravitelji takvih korporacija pokušavali su čak stvoriti osjećaj ljubavi i prema korporaciji među zaposlenicima, ali to je funkcioniralo samo dok su korporacije rasle. Čim bi došle u probleme odmah bi se pokazalo kako zaposlenike veže samo interes, ili strah od ostanka bez posla.

U manipulaciji osnovnim ljudskim emocijama najefikasnije su se pokazale države koje su snažno ojačale u usporedbi sa srednjovjekovnim feudalnim državama u kojima su pojedini veleposjednici imali veću moć od kraljeva. Najjače države su se pokazale jednonacionalne države u kojima je ljubav prema naciji prenesena na državu. U višenacionalnim državama te ljubavi nema pa one mogu opstati ili zbog interesa, ili iz straha, te ovakve države, da bi opstale, moraju širiti zlo ili unutar sebe ili oko sebe, osvajajući i pljačkajući tuđe teritorije. U trenucima većih privrednih kriza, ili agresije izvana, ovakve države se vrlo lako raspadaju, ako nemaju nešto slabijeg zajedničkog stvarnog ili izmišljenog neprijatelja. Ove spoznaje su bile poznate mnogim uspješnim vladarima koji su u svojim kolonijama lokalne kolonije i pokrajine planski organizirali tako da se uvijek u jednoj zajednici nađe više različitih plemena, naroda, te etničkih ili religijskih skupina koje se međusobno ne podnose.

Najjačim kolonijalnom silama mediji su služili i za slabljenje onih država i korporacija koje nisu mogli novcem, ili vojno osvojiti. Za slabljenje drugih država najkorisnija tehnika je dovođenje nesposobnih i korumpiranih na vlast, te širenje raznih ideologija na teritorij protivnika kako bi se on ekonomski i moralno razdrobio.

Kod pojave prvog demokratski izabranoga parlamenata Britanci su kod sebe uveli većinski izborni sustav koji je u parlament dovodio najutjecajnije i najsposobnije ljude iz pojedinih grofovija. Međutim, kod širenja demokracije na druge države britanski politički savjetnici su drugim državama preko medijskih tekstova preporučivali manjinske izborne sustave u kojima se glasuje za stranačke liste. Ovakav izborni sustav pogoduje pojavi strančarenja u kojoj je poslušnost stranačkom vođi važnija od interesa birača. Lokalni mediji pod britanskim utjecajem i lokalni medijski izvikani "politički stručnjaci" su u takvim državama objašnjavali kako svaki socijalni sloj ima pravo na svoje predstavnike u parlamentu, te kako i manjine za koje glasa vrlo malo ljudi trebaju imati svoje parlamentarce. To je omogućilo raznim marginalnim društvenim skupinama da imaju svoje predstavnike u parlamentu, iako oni tu nemaju nikakav utjecaj, a predsjednicima jakih stranaka je omogućeno da postavljanjem svojih poslušnika na izborne liste osiguraju sebi apsolutnu moć u stranci. A ako stranka osvoji i vlast tada često imaju apsolutnu vlast i u vladi i u parlamentu. U takvim sustavima mediji imaju zadatak prikriti kako 80 posto parlamentaraca ne zna ništa osim dizati ruke u zrak, dok kod opozicije mediji imaju priliku ismijavanjem pojedinih mentalno ograničenih opozicionara jačati moć vladajuće stranke.

Osim uvođenja manjinskih izbornih sustava u konkurentske europske države britanski geostratezi, potpomognuti naftnim i bankarskim lobijem su rado koristili i tehniku širenja ideologija na teritorij konkurentskih zemalja. Pri tome su im glavni instrument bili mediji u tim državama na koje su utjecali preko svojih agenta i pomoću velikih novčanih donacija. Prva ideologija koju su Britanci plasirali na teritorij kontinentalnih europskih država je bila ideologija komunizma. Pomoću te ideologije su srušili francusko carstvo. Pri tome su im stvari izmakle kontroli, te su dobili Napoleona kao velikog neprijatelja. Nakon njegovog rušenja su postali oprezniji pa su ideologiju komunizma nastojali utemeljiti na nekakvoj "znanstvenoj" teoriji. U tu svrhu su pronašli mladog novinara kojeg su novcem uspjeli navesti da razradi i proširi teoriju kojoj je dan privid znanstvenosti, a nazvali su je Marxsizam. Ovom teorijom koju su mediji masovno širili pokušali su novi val revolucija kako bi ekonomski oslabili Njemačku kao najjačega konkurenta, ali ponovno nisu uspjeli. Nakon dosta vremena, ideologiju komunizma su odlučili ponovno medijima proširiti na sve konkurentske države stvaranjem svjetske komunističke partije, te je u Londonu 1901. pod zaštitom britanskih službi održan svjetski kongres komunista. Za predsjednika je izabran Lenjin koji 1902. pokušava puč u Rusiji, ali bez uspjeha. Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča u Rusiji, koji su organizirale britanske službe uz novčanu podršku bankarskog i naftnog lobija, priprema se novi pokušaj. U Rusiju, koja je počela snažno ekonomski jačati šalju svog agenta provokatora Izrael Lazarevića Helphlanda, kodnog imena Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo Židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen i Japan koji Parvusu odobrava 2 milijun funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904. -1905. potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su Japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji, te je završio u Sibiru. Odatle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka. Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno javno i formalno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoji iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke. Godine 1912. i 1913. Britanija je poticala balkanske ratove protiv svoga javnog saveznika Turske, a glavni dobavljač oružja Srbima, Grcima i Bugarima bio je Parvus koji to radi iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć Mladoturcima. Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu na savez s Nijemcima, a ne Britancima, tvrdeći kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Sve ovo je omogućeno i medijskim tekstovima kojima su vladari i narodi navođeni na ono što Britancima odgovara.

Nakon zastoja u I svjetskom ratu Parvus preko svojih masonskih poznanstava uspijeva nagovoriti Njemce da u Rusiju preko Finske pošalju Lenjina kako bi tamo napravio revoluciju i omogućio Nijemcima mir. Nijemci ne shvaćaju kako rušenje ruskog carstva odgovara najviše Britancima koji su formalno ruski saveznici, te organizacijski, logistički, novčano i vojno pomažu Lenjinu u realizaciji onoga što 1902. nije uspio.

Nakon I svjetskog rata Britanci shvaćaju kako bi komunizam mogao i njih ugroziti, te odlučuju na teritorij konkurentskih država posaditi više suprotstavljenih ideologija. U tom cilju mediji pod britanskim utjecajem počinju preko razočaranih socijalista i komunista propagirati fašizam u Italiji, te nacionalni socijalizam u Njemačkoj. Kako bi ove ideologije dale ploda trebalo im je dati nekakvu znanstvenu podlogu, te je naglo ojačalo financiranje "znanstvene " teorije eugenike. Ova teorija se preko obilno financiranih medija iz Britanije naglo proširila po svim zapadnim državama, te su vrlo brzo uvedeni rasni zakoni u svim većinski protestantskim državama zapadne kulture. U Njemačkoj se pojavio mladi agresivni avanturist koju je teoriju potpuno prihvatio, te ju odlučio provesti u djelo brzo, a ne postepeno kako su propagirali američki i britanski eugeničari. Nakon rata njemački praktičari eugenike su pobijeni, ali su oni na zapadu i dalje nesmetano djelovali. Tek kad su neki eksperimentalni znanstvenici otkrili genetski kod i tako dokazali kako svi ljudi imaju zajedničkog pretka zapadni eugeničari su sa svojih sveučilišnih katedri skinuli pločice sa natpisom dr. eugenike, te su stavili pločice sa natpisom dr. genetike.

Nakon II svjetskog rata zahvaljujući razvoju atomske bombe komunistička Rusija je postala previše opasna, te su mediji dobili zadatak da počnu širiti istinu u onomu što se događa u Sovjetskom savezu. Zahvaljujući tome popularnost komunizma među mladim buntovnicima na zapadu je prestao biti privlačna ideja, i tako je postao samo vojna, a ne i politička opasnost. Zahvaljujući svojoj ekonomskoj nesposobnosti utemeljenoj na marksističkim teorijskim ekonomskim zabludama komunizam je propao radi pojave gladi. Čim se Varšavski pakt raspao zapadne korporacije su počele praviti planove kako ekonomski porobiti bivše komunističke države. Lokalni političari koji su mislili kako je tržišna privreda društvo koje se samo od sebe razvija vrlo brzo su izgubili kontrolu nad vlastitom ekonomijom. O tržišnom gospodarstvu kao sustavu selekcije u kojem najsposobniji napreduju, a nesposobni propadaju ništa nisu znali. Radi toga nisu ni primijetili kako im vlasti mediji financirani velikim zapadnim korporacijskim oglašivačima prodaju priče o tome kako svo gospodarstvo treba prepustiti velikim stranim korporacijama koje imaju napredne tehnologije. Kako bi se ovaj proces mogao u miru provoditi u medijima su se počele nametati teme o nekim, na zapadu starim marginalnim ideologijama koje su i ranije služile u međusobnim lobističkim bitkama. Na teritorij bivših komunističkih država preko lokalnih medija počele su se sve više pojavljivati teme i udruge koje su širile teme o zelenoj ideologiji, otvorenom društvu, LGBT rodnoj ideologiji i sličnim devijantnim pojavama.

Zahvaljujući tome, u većini bivših komunističkih država bivša komunistička poduzeća su ili propala pod naletima zapadne konkurencije, ili su nastavila raditi pod stranim zapadnim vlasništvom. U tom periodu mnogi mladi ljudi su iz komunističkih država otišli raditi na zapad, a neki od njih su uspjeli steći dovoljno znanja i kapitala za otvaranje vlastitih poduzeća. Kada su se oni vratili kući i počeli raditi u svojim privatnim poduzećima pojedine bivše komunističke države su počele ekonomski napredovati.

U istom periodu sa zapada je na čitavi svijet proširena nova ideologija neoliberalizma i globalizma. Ova ideologija je medijski predstavljena kao proces u kojem svi dobivaju širenjem tržišta na čitavi svijet, pri čemu će doći do smanjenja troškova radi proizvodnje u masi. Stvarni cilj ove ideologije je bio olakšati preuzimanje manjih nacionalnih kompanija od strane velikih međunarodnih zapadnih korporacija. U toj naizgled ravnopravnoj borbi male korporacije formalno imaju jednaka prava kao i velike, ali nemaju nikakve stvarne šanse pobijediti velike. Velike korporacije financirane direktno iz centralnih emisijskih banaka svojih država imaju mogućnost kupiti bilo kojeg konkurenta iz nerazvijenih država, a ako ga ne mogu kupiti tada ga mogu uništiti predatorskim cijenama na ciljanom tržištu.

Velike međunarodne korporacije mogu puno lakše doći do kredita sa manjim kamatama, kojima osvajaju nova tržišta, često po damping cijenama, dok mala lokalna konkurencija ne propadne.

Velike korporacije mogu vrlo lako doći do kredita potrebnih za kupovinu dionica konkurentskih kompanija koje nakon stjecanja većine dionica ili uklapaju u svoj sustav, ili zatvaraju.

Velike korporacije najviše zapošljavaju fizičku radnu snagu u državama gdje je ona najjeftinija, dok mali nacionalni konkurenti to ne mogu.

Veliki nabavljaju veliku količinu sirovina i robe po nižim cijenama, dok mali od dobavljača dobivaju puno manji rabat.

Veliki puno lakše zakupljuju police u velikim robnim lancima, po manjoj cijeni nego mali konkurenti, a ponekad mogu i uvjetovati isključenje sitne konkurencije iz pojedinog robnog lanca.

Velikima nije problem kupiti bilo kakve certifikate, ili podmititi inspektore, službenike i političare. Većinu političara kupuju preko interesnih lobija, a ako se neki suprotstavi lako ga mijenjaju financirajući predizborne kampanje protivnicima. Mali poduzetnici mogu financirati kampanje lokalnih općinskih ili gradskih političara, ali rijetko mogu ministrima, ili premijerima ponuditi ono što nude veliki lobiji.

Veliki mogu dobit ostvarenu u jednoj državi vrlo lako prebaciti u druge države, takozvane porezne oaze, gdje je porez puno manji. Dovoljno je u nekoj poreznoj oazi osnovati podružnicu koja svim drugim podružnicama šalje fiktivne račune za upravljanje, marketing, informatičke usluge, dizajn i slično. Mali to ne mogu. Ako Vlada velikima u nekoj državi pokuša povećati poreze oni svoje sjedište vrlo lako i brzo prebace u neku drugu državu.

Velike korporacije su uspjele kupiti ili uništiti većinu svoje konkurencije i uspostaviti moć iz sjene, preko lobista. Zahvaljujući ovakvom djelovanju velike korporacije su uspjele staviti pod svoju kontrolu i većinu svjetskih medija, pa čak i internet portala.

U gotovo svim proizvodnim sektorima danas imamo 3-4 velike međunarodne korporacije koje glume međusobnu konkurenciju, ali o svim bitnim zajedničkim problemima se najveći vlasnici vrlo lako dogovaraju, čime čine tajna oligopolna monopolistička udruženja.

Sve ovo su shvatili kineski i ruski geostratezi, te su odlučili globalističku ideologiju iskoristiti u vlastitom interesu. Počeli su svoje privatne korporacije pomagati vrlo povoljnom fiskalnom i monetarnom politikom, te korumpiranjem zapadnih političara, medija, udruga i znanstvenih institucija ostvarivati svoje interese. Ruski i kineski geostratezi su se podijelili u tome koga će korumpirati. Rusi su odlučili korumpirati zapadne najčešće desne stranke, udruge i pokrete, dok su kinezi odlučili korumpirati najčešće lijeve, zelene, geneder i slične organizacije, pokrete i ideologe. Glavni nositelji korupcije su ruske i kineske kompanije koje imaju svoje podružnice na zapadu, a sve donacije knjigovodstveno prikazuju kao porezne olakšice na koje imaju pravo kao formalno domaće kompanije, iako su im većinski vlasnici stranci.

U svim tim lobističkim bitkama stari mediji su najčešće služili kao sredstvo u rukama velikih lobija i obavještajnim službama njihovih država. Međutim, pojavili su se novi mediji koji su se vrlo brzo proširili na čitavi svijet, te su počele braniti svoje geostrateške interese, a ne samo služiti drugim lobističkim geostrateškim interesima. Ti novi mediji su se razvili kao internetski pretraživači ili društvene mreže na kojima se svatko može registrirati i stavljati svoj sadržaj, a drugi korisnici taj sadržaj mogu komentirati. Najveći geostrateški interes ovih novih medija je stare tiskane medije staviti pod svoju kontrolu. Iako ništa ne ulažu u stvaranje vijesti društvene mreže su mnogima postali glavni izvor vijesti, zahvaljujući korisnicima koji vijesti sa internet portala dijele po društvenim mrežama. Stari tiskani mediji su kao odgovor na društvene mreže napravile svoje internet portale na kojima objavljuju vijesti, a društvene mreže su ih odmah počele koristiti u svom interesu, iako portalima za to ništa ne plaćaju. Radi ovih interesnih sukoba u mnogim državama su portali počeli sudski tražiti zabrane dijeljenja njihovi sadržaja, ali su društvene mreže odmah osmislile protuudar. Preko korumpiranih političara započeli su kampanju protiv lažnih vijesti, političke nekorektnosti i govora mržnje na internetu. Javno su obećavali kako će se protiv tih pojava boriti na svojim mrežama, ali im je stvarno cilj bio zabraniti komentiranje na portalima. Komentari privlače veliki broj čitatelja na portale, te tako oduzimaju korisnike društvenim mrežama, a time oduzimaju i prihode od reklamiranja i oglašavanja. Radi toga su javno obećavali kako će sami na svojim mrežama učiniti sve kako bi isključiti govor mržnje i lažne vijesti, ako to učine i internet portali. A korumpirani političari su pod izgovorom borbe protiv mržnje donijeli zakone koji portale, ali ne i društvene mreže, strogo kažnjavaju ako u vrlo kratkom vremenu ne obrišu nepoželjne komentare. I tu kaznu moraju platiti portali, a ne autori takvih komentara. Portali su mogli birati hoće li zaposliti nove ljude koji će 24 sata dnevno čitati komentare, te nepoželjne i lažne brisati, ili ukinuti komentare. Kako bi ih to puno koštalo većina portala se odlučila ukinuti mogućnost komentiranja. Time su izgubili znatan broj pratitelja koji vole komentirati, ili čitati komentare, čime su izgubili dobar dio prihoda od reklama i oglasa. Svi ti prihodi su se preselili na društvene mreže.

Ovaj strateški poslovni rat između društvenih mreža i portala će se zasigurno nastaviti, ali portali neće potpuno nestati. To ne bi odgovaralo ni društvenim mrežama zato što su portali i za njih glavni izvori vijesti. Zato društvene mreže i pretraživači portalima plaćaju nešto za reklamiranje tuđih oglasa i tekstova, ali istovremeno i oglase, te tekstove portala stavljaju na druge portale sa kojima imaju ugovore o tome. Na taj način međusobno dijele zaradu od dijeljenih tekstova i oglasa, a tko dobiva više ovisi o čitanosti pojedinih tekstova, ili oglasa.

Obrana od stranog medijskoga utjecaja

Države koje se žele suprotstaviti stranim državnim ili lobističkim medijskim napadima na vlastite interese to mogu najlakše učiniti izmjenama u fiskalnoj politici, ali djelomično i drugim politikama.

Kako bi se smanjili prihodi korumpiranih medija potrebno je ukinuti mogućnosti poduzećima da doniraju novce udrugama i medijima na teret poreznih olakšica. Kao bi neke korisne udruge i mediji ipak opstali mogućnost doniranja bi trebalo omogućiti građanima tako da dio svoga poreza na dohodak mogu po izboru plaćati državi ili udrugama, sportskim klubovima, crkvama, znanstvenim organizacijama i slično, a koji bi dio tih prihoda mogli usmjeriti i u medijsko oglašavanje.

Svim domaćim poduzećima i institucijama koji imaju monopolski položaj trebalo bi zabraniti troškove za oglašavanje, reklamiranje i reprezentaciju. Ovakve institucije i poduzeća svoje oglase mogu objavljivati na vlastitim Web stranicama, na konferencijama za tisak, ili javnim priopćenjima poslanim medijima. Ovime bi se smanjila mogućnosti reketarenja takvih poduzeća za greške koje učine direktori takvih poduzeća. Time bi se takve greške puno češće pojavljivale u medijima, te bi među direktorima državnih i komunalnih monopolskih poduzeća bilo puno manje korupcije.

Udruge i mediji koji žele dobiti pomoć od države trebalo bi obvezati da u dogovoru sa bankama omoguće slobodan pogled na sve svoje račune tako da ih stave na internet, kako bi svi mogli vidjeti od koga primaju novaca i za što ga troše. Oni koji to ne žele napraviti ne bi smjeli imati pravo na bilo kakve državne donacije.

Kako bi domaći portali ojačali u odnosu na društvene mreže zakon o kažnjavanju za objavu neprimjerenih komentara bi trebalo izmijeniti na način da portali komentare moraju izbrisati tek nakon što im neki čitatelj prijavi takav komentar, u roku od najviše 8 sati.