Metode islamizacije

Po Muhamedovim stihovima iz Kurana prisilno preobraćanje "nevjernika" u Islam nije dozvoljeno. Na zapadu mnogi u to i vjeruju.

Osobito oni koji gledaju na formu, ali ne i na sadržaj.

Narodi koji imaju povijesno iskustvo sa islamom pamte vrlo drugačija iskustva.

Istina je kako u islamskim državama nikome neće biti zapovjeđeno da prijeđe na Islam.

Ali ako se neka kršćanka uda za muslimana ona mora prijeći na islam.

U suprotnom slučaju, ako se neka muslimanka uda za kršćanina i prihvati kršćanstvo bit će ubijena od pripadnika vlastite obitelji koji tako brane obiteljsku čast, što čak i danas vrijedi u većini islamskih država.

Bosanski muslimani danas nastoje uvjeriti zapadnjake kako je u Bosni za vrijeme otomanske vlasti vladala vjerska tolerancija, ali im pri tome zaboravljaju reći kako kršćani nisu mogli obavljati nikakvu državnu službu.

Zaboravljaju spomenuti i Sultanove robove, Janjičare.

To su bili udari Sultanovi vojnici koji su odabrani između mnoštva dječaka otetih od roditelja u dobi od 10 godina koji su školovani u vojničku kastu. Oni su otimani kao "danak u krvi" u okupiranim zemljama, to jest kao posebni oblik poreza, a od toga poreza su oslobođeni Židovi i obitelji s jednim djetetom. Bilo je među janjičarima i muslimana koje su tu roditelji dobrovoljno slali kako bi se tu školovali, ali oni su bili manjina.

Odvođeni su u Carigrad gdje su bili izloženi vrlo strogoj asketskoj izobrazbi za profesionalne vojnike.

Veliki broj janjičara bio je sa područja današnje Hrvatske i Bosne. U vrijeme osvajanja Bosne, Sulejmana I. Imao je oko 20.000. janjičara.

Osim ovog poreza u krvi "tolerantne" muslimanske države su imale još jedan porez, zvani "harač".

Harač, je bio osobni porez, glavarina u Osmanskom carstvu. Naplaćivao se svakon nemuslimanu, kao vrsta otkupa od ropstva. Tko ga je plaćao bio je siguran kako neće biti ubijen, prodan u ropstvo i neće mu biti oduzeta imovina. Harač se dijelio po visini na tri klase: sala (visoki), evsat (srednji), i edna (niski).

Osim otimanja djece kao poreza u krvi i harača kao poreza na sigurnost nemuslimani su bili izloženi i običajima otimanja djevojaka i odvođenja u hareme aga, begova i sultana. Neke su vraćane obitelji nakon što bi se otmičari zadovoljili, ali mnoge njihove obitelji nisu nikad više vidjeli. Kako bi ih od toga spasili mnogim mladim djevojčicama roditelji su tetovirali križ na grudima, ispod pazuha, ili na šakama. Mnoge su se mazale po licu orahovom ljuskom kako bi izgledale ružnije. Ovakva obrana je ponekad imala uspjeha.

Sve ovo se moglo izbjeći vrlo jednostavno, bilo je dovoljno uzeti muslimansko ime i prijeći na Islam.

Nema direktne prisile, ali je posredna prisila vrlo jasna, lukava i poticajna za prelazak na Islam.

Sve nabrojeno su primjeri muslimanske tolerancije prema pripadnicima drugih vjera, koju današnji bošnjački lideri rado ističu, te time dokazuju potrebu za uređenje BIH po principu jedan čovjek jedan glas.

Slična tolerancija se i danas može vidjeti na primjeru hercegovačkih seljaka koji bi se možda usudili svoju robu dovesti na tržnicu u Sarajevo, ili Zenicu. Odmah bi dobili dobre batine od lokalnih zakupaca prostora na tržnici, pred očima lokalne policije, sudeći prema svjedočenju onih koji su probali. Jedini način kojim roba iz Hercegovine može doći u Sarajevo je prodati je muslimanskim prekupcima u Čapljini, ili kupiti zatvoreni poslovni prostor u Sarajevu i tamo zaposliti nekoga iz Sarajeva.

Prava Kuranska tolerancija koja bi se proširila na čitavu BIH kada bi ju muslimani uspjeli urediti po svome strateškom islamističkom planu!